Srpski zločini u BIH
Bosanski Brod – bb003
PREZIME: XXXXX
IME, IME OCA: XXXXXX
GODINA ROĐENJA: XXXXXXX
MJESTO ROĐENJA: Slavonski Brod
PREBIVALIŠTE: Kolibe, opć. Bosanski Brod, BiH
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
IME, IME OCA: XXXXXX
GODINA ROĐENJA: XXXXXXX
MJESTO ROĐENJA: Slavonski Brod
PREBIVALIŠTE: Kolibe, opć. Bosanski Brod, BiH
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
Dajem sljedeći:
I S K A Z
Pred
Novu Godinu 1992. pobjegao sam iz JNA. Došao sam kući u Kolibe gdje
inače živim. U drugom mjesecu 1992. došla je moja jedinica, u kojoj sam
ja služio u JNA. Zvali su me da im se pridružim, da kažem da sam
ugrožen od Hrvata i Muslimana. Došao je Miro Sekula, njihov vojvoda
koji je imao trgovinu u Kolibama. Šetkao se kroz Kolibe kako je htio.
On me je zvao. Rekao je da mi je dole poručnik i kapetan, da im se
javim. Možda bih i nasjeo, i otišao dole ali rodbina mi nije dala ni
slučajno da idem u Vinsku gdje su oni bili smješteni.
Zapovjednik
je bio Miroslav Radić, to znam. Bilo je po Kolibama natpisa. Na mojoj
kući se potpisao Surdulica Mima, koji je bio u Vukovaru. U kući su mi
našli vojnu knjižnicu, u kojoj je bilo odštambiljano učešće u ratu.
Kuća je bila sva namještena, ali ništa nije dirnuto. Našli su ključ i
otključali, ali su sve ostavili kako je i bilo. xxxxxxxxxxxx. Meni je
prvom bilo sumnjivo, a mogu misliti kako je bilo mojim kolegama, koji
su bili sa mnom u borbi protiv neprijatelja. Ja sam se, kao što rekoh
priključio braniteljima svojega sela. Savjest mi je nalagala da moram
pomoći svom narodu. Imao sam iskustvo, što se kaže sa suprotne strane.
Znao sam točno sistem njihova napada, jer je logiku da čovjek s kim
bude četiri do pet mjeseci, mora nešto zapamtiti.
Oni
imaju šablon i po tom šablonu idu u rat. Bilo mi je neugodno od kolega
kad su vidjeli da su moju kuću poštedili četnici. Suborci su mogli
misliti da sam špijun, da sam nešto dojavljivao. Ja sam dokazao njima
sve. Zadnji sam uništio tenk na općini, to garantujem. Bio sam u
Kolibama kad se dogodio masakr. Ja sam otišao na tzv. Bare da čekam
tenk. Tenk se pojavljuje. Ja sam bio na dva metra od tenka. Ležao sam u
živici kraj puta. I sva pravila koja zolja zahtijeva da ne smiješ gađat
ispod 70 metara, sve ja to znam. Zbunio sam se. Nije da me je strah,
već da ti je da ga zaustaviš da ne ide dalje u selo.
Ja sam došao
na dva metra, i na kraju kad sam izvadio zolju, zolja precvikana. Na
prvom je tenku sjedio četnički vojvoda, Aco Vidić, domaći četnik, koji
je ostao bez ruke. Na drugom je bio Stanko Patković. Ta dva čovjeka su
ubila Mehmeda Mujčina i Ejuba Mašića. Oni su bili na Barama, to je od
Džamije lijevo. Kad su se naši povukli, Mehmed je htio otići do svoje
kuće. Kuća je bila 300 do 400 metara odatle. Krenuo je glavnim putem i
došao je do svoje kuće. Onda su naišli ovi četnici i ubili su njega i
Ejuba Mašića, koji su imali kuću do kuće. Ja sam bio odatle jedno 20 do
30 metara i to sam vidio.
Aco
Vidić i Stanko Patković, ja sam očevidac, išli su na tenku i pokazivali
prstima kuće koje će rušiti. jedna cijev je bila okrenuta lijevo, a
druga je pokazivala desnu stranu. Tako su prošli cijele Kolibe i došli
do Džamije i nju su gađali, kao i groblje. I Ejub Mašić i Mujčin su
bili civili, bolesni ljudi, u penziji.
Vidio
sam kada je zaklan Ibrahim Mašić. Njegovu ženu, punicu i svastiku ja
sam izvukao iz podruma. On to nije znao i došao je kući da ih on
izvuče. Kad je vidio da nema nikog i da je sve u redu, vraćao se kroz
jedan šljivik i kod kuće Hajrudina Mujčina vidio je vojsku. Oni su
imali iste uniforme kao mi, bijele trake kao i mi, i on je ušao u kuću
Mirada Mašića. Tu su bili četnici. Uletio je njima u ruke. Oni su ga
uhvatili, gurnuli su ga i izrešetali na stepenicama, i na kraju ga je
ovaj jedan četnik, Bogdanović (imena mu ne znam), ubo nožem u grkljan.
Kad su ga gurnuli, imao je lisice na rukama, da nebi mogao bježati. Ja
sam bio 60 do 70 metara odatle, i vidio sam sve to.
Potrefio
sam se i kad je ubijen Mirko Šarić i njegova majka, baba Cvita. Ja sam
došao do kuće Envera Mujčina da izvučem sestru, onda ženu zetovoga
brata i njezino dvoje djece. Utom su četnici stigli do kuće Šarića.
Nastala je galama u kući. Babu i Mirka izvukli su vani i ubili ih na
dvorištu. Ubio ih je Aco Vidić, i jedan iz Brusnice. Sada se ne mogu
sjetiti imena. Uvijek je igrao karte, klošar, bio non-stop u Kolibama.
Zna sve Kolibarce u dušu. Ne mogu reći čime su ubijeni, puškom ili
pištoljem. Znao sam i Mirka i njegovu mater. Mirko je non-stop bio
pijan. Moja sestra se s njima pazila. Sestra se zove XXXX i stanovala
je odmah preko puta. Baba Šarić je imala preko 90 god., a Marko oko 60
god.
Poznaje i Acu
Vidića osobno. Komšija s Umke. Držao je bikove, krave i svinje. On je
poljoprivrednik po zanimanju. Može imati oko 56 god. On je četnički
vojvoda. On i njegov brat Pavica Vidića. Ima još brata Marka, koji je
bio komandir bivšeg SUP-a u Bos. Brodu. Njegov je sin poginuo od mine
kad je išao u pljačku. Marko je sada u Švicarskoj na liječenju, jer je
ostao bez nogu. Aco je ostao bez ruke, tako kažu oni koji su ga vidjeli
na TV.
Bio sam
kada su bijeli orlovi ubili Rizvu Karića. On je isto civil, negdje oko
50. god. Padala je kiša, bio sam mokar. Ja sam krenuo s komšijama i
tetkom, koja je htjela nahraniti piliće. Oni su ostali hraniti piliće,
a ja sam želio uzeti novu uniformu iz kola koja je netko ostavio. Uspio
sam kola obiti i krenuo sam nazad, kad na pol puta osjetim pušku na
leđima. Netko je viknuo: "Stoj!" Ja sam stao. Četnici – jedan u šakači,
jedan u šubari. Kokarde na njima. "Čiji si?" Ja kažem: "Naš". Ja sam s
njima pričao normalno, pa kažem: "De malo sačekajte da ostavim ovu
robu". Uletim u dvorište, zgrabim pušku, viknem tetku: "Četnici". Ja
ispucam na njih dva okvira, pa se mene okane. Ali vidjeli su Karića na
njivi i zapucaše na njega.
On je legao na njivu. Ja se derem:
"Nemoj ustajati, imaš deset metara do kanala, prepuzi. Ne mogu te
stegnuti pješadijski jer ja imam pušku uza se". On je ustao, pa su ga
srezali. Imao je oko 50 god. i njega su ubili Bijeli orlovi. U svim
ovim slučajevima u Kolibama stradali su civili. To pokazuje očito da su
četnici izvršavali naredbu da očiste ovaj kraj od nesrpskog
stanovništva.
Kad je pao Bosanski Brod, ja sam među posljednjima 06.10. u 17:00 sati poslijepodne prešao u Sl. Brod. XXXXXXXX
Ovu izjavu dajem pred XXXXXXXXX.
"Potpisom
svake ove izjave njen davalac XXXXXX i zapisničar xxxxxxxxx potvrđuju
njenu autentičnost, da je izjava dana bez ikakve prisile, kao i to da
zapisano odgovara danoj izjavi".
Slavonski Brod, 22. listopada 1992.
I S K A Z
Pred
Novu Godinu 1992. pobjegao sam iz JNA. Došao sam kući u Kolibe gdje
inače živim. U drugom mjesecu 1992. došla je moja jedinica, u kojoj sam
ja služio u JNA. Zvali su me da im se pridružim, da kažem da sam
ugrožen od Hrvata i Muslimana. Došao je Miro Sekula, njihov vojvoda
koji je imao trgovinu u Kolibama. Šetkao se kroz Kolibe kako je htio.
On me je zvao. Rekao je da mi je dole poručnik i kapetan, da im se
javim. Možda bih i nasjeo, i otišao dole ali rodbina mi nije dala ni
slučajno da idem u Vinsku gdje su oni bili smješteni.
Zapovjednik
je bio Miroslav Radić, to znam. Bilo je po Kolibama natpisa. Na mojoj
kući se potpisao Surdulica Mima, koji je bio u Vukovaru. U kući su mi
našli vojnu knjižnicu, u kojoj je bilo odštambiljano učešće u ratu.
Kuća je bila sva namještena, ali ništa nije dirnuto. Našli su ključ i
otključali, ali su sve ostavili kako je i bilo. xxxxxxxxxxxx. Meni je
prvom bilo sumnjivo, a mogu misliti kako je bilo mojim kolegama, koji
su bili sa mnom u borbi protiv neprijatelja. Ja sam se, kao što rekoh
priključio braniteljima svojega sela. Savjest mi je nalagala da moram
pomoći svom narodu. Imao sam iskustvo, što se kaže sa suprotne strane.
Znao sam točno sistem njihova napada, jer je logiku da čovjek s kim
bude četiri do pet mjeseci, mora nešto zapamtiti.
Oni
imaju šablon i po tom šablonu idu u rat. Bilo mi je neugodno od kolega
kad su vidjeli da su moju kuću poštedili četnici. Suborci su mogli
misliti da sam špijun, da sam nešto dojavljivao. Ja sam dokazao njima
sve. Zadnji sam uništio tenk na općini, to garantujem. Bio sam u
Kolibama kad se dogodio masakr. Ja sam otišao na tzv. Bare da čekam
tenk. Tenk se pojavljuje. Ja sam bio na dva metra od tenka. Ležao sam u
živici kraj puta. I sva pravila koja zolja zahtijeva da ne smiješ gađat
ispod 70 metara, sve ja to znam. Zbunio sam se. Nije da me je strah,
već da ti je da ga zaustaviš da ne ide dalje u selo.
Ja sam došao
na dva metra, i na kraju kad sam izvadio zolju, zolja precvikana. Na
prvom je tenku sjedio četnički vojvoda, Aco Vidić, domaći četnik, koji
je ostao bez ruke. Na drugom je bio Stanko Patković. Ta dva čovjeka su
ubila Mehmeda Mujčina i Ejuba Mašića. Oni su bili na Barama, to je od
Džamije lijevo. Kad su se naši povukli, Mehmed je htio otići do svoje
kuće. Kuća je bila 300 do 400 metara odatle. Krenuo je glavnim putem i
došao je do svoje kuće. Onda su naišli ovi četnici i ubili su njega i
Ejuba Mašića, koji su imali kuću do kuće. Ja sam bio odatle jedno 20 do
30 metara i to sam vidio.
Aco
Vidić i Stanko Patković, ja sam očevidac, išli su na tenku i pokazivali
prstima kuće koje će rušiti. jedna cijev je bila okrenuta lijevo, a
druga je pokazivala desnu stranu. Tako su prošli cijele Kolibe i došli
do Džamije i nju su gađali, kao i groblje. I Ejub Mašić i Mujčin su
bili civili, bolesni ljudi, u penziji.
Vidio
sam kada je zaklan Ibrahim Mašić. Njegovu ženu, punicu i svastiku ja
sam izvukao iz podruma. On to nije znao i došao je kući da ih on
izvuče. Kad je vidio da nema nikog i da je sve u redu, vraćao se kroz
jedan šljivik i kod kuće Hajrudina Mujčina vidio je vojsku. Oni su
imali iste uniforme kao mi, bijele trake kao i mi, i on je ušao u kuću
Mirada Mašića. Tu su bili četnici. Uletio je njima u ruke. Oni su ga
uhvatili, gurnuli su ga i izrešetali na stepenicama, i na kraju ga je
ovaj jedan četnik, Bogdanović (imena mu ne znam), ubo nožem u grkljan.
Kad su ga gurnuli, imao je lisice na rukama, da nebi mogao bježati. Ja
sam bio 60 do 70 metara odatle, i vidio sam sve to.
Potrefio
sam se i kad je ubijen Mirko Šarić i njegova majka, baba Cvita. Ja sam
došao do kuće Envera Mujčina da izvučem sestru, onda ženu zetovoga
brata i njezino dvoje djece. Utom su četnici stigli do kuće Šarića.
Nastala je galama u kući. Babu i Mirka izvukli su vani i ubili ih na
dvorištu. Ubio ih je Aco Vidić, i jedan iz Brusnice. Sada se ne mogu
sjetiti imena. Uvijek je igrao karte, klošar, bio non-stop u Kolibama.
Zna sve Kolibarce u dušu. Ne mogu reći čime su ubijeni, puškom ili
pištoljem. Znao sam i Mirka i njegovu mater. Mirko je non-stop bio
pijan. Moja sestra se s njima pazila. Sestra se zove XXXX i stanovala
je odmah preko puta. Baba Šarić je imala preko 90 god., a Marko oko 60
god.
Poznaje i Acu
Vidića osobno. Komšija s Umke. Držao je bikove, krave i svinje. On je
poljoprivrednik po zanimanju. Može imati oko 56 god. On je četnički
vojvoda. On i njegov brat Pavica Vidića. Ima još brata Marka, koji je
bio komandir bivšeg SUP-a u Bos. Brodu. Njegov je sin poginuo od mine
kad je išao u pljačku. Marko je sada u Švicarskoj na liječenju, jer je
ostao bez nogu. Aco je ostao bez ruke, tako kažu oni koji su ga vidjeli
na TV.
Bio sam
kada su bijeli orlovi ubili Rizvu Karića. On je isto civil, negdje oko
50. god. Padala je kiša, bio sam mokar. Ja sam krenuo s komšijama i
tetkom, koja je htjela nahraniti piliće. Oni su ostali hraniti piliće,
a ja sam želio uzeti novu uniformu iz kola koja je netko ostavio. Uspio
sam kola obiti i krenuo sam nazad, kad na pol puta osjetim pušku na
leđima. Netko je viknuo: "Stoj!" Ja sam stao. Četnici – jedan u šakači,
jedan u šubari. Kokarde na njima. "Čiji si?" Ja kažem: "Naš". Ja sam s
njima pričao normalno, pa kažem: "De malo sačekajte da ostavim ovu
robu". Uletim u dvorište, zgrabim pušku, viknem tetku: "Četnici". Ja
ispucam na njih dva okvira, pa se mene okane. Ali vidjeli su Karića na
njivi i zapucaše na njega.
On je legao na njivu. Ja se derem:
"Nemoj ustajati, imaš deset metara do kanala, prepuzi. Ne mogu te
stegnuti pješadijski jer ja imam pušku uza se". On je ustao, pa su ga
srezali. Imao je oko 50 god. i njega su ubili Bijeli orlovi. U svim
ovim slučajevima u Kolibama stradali su civili. To pokazuje očito da su
četnici izvršavali naredbu da očiste ovaj kraj od nesrpskog
stanovništva.
Kad je pao Bosanski Brod, ja sam među posljednjima 06.10. u 17:00 sati poslijepodne prešao u Sl. Brod. XXXXXXXX
Ovu izjavu dajem pred XXXXXXXXX.
"Potpisom
svake ove izjave njen davalac XXXXXX i zapisničar xxxxxxxxx potvrđuju
njenu autentičnost, da je izjava dana bez ikakve prisile, kao i to da
zapisano odgovara danoj izjavi".
Slavonski Brod, 22. listopada 1992.
{loadposition user18}
