Srpski zločini u BIH

Bosanski Brod – bb002

PREZIME:                                                       xxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                                    
MJESTO ROĐENJA:                         
PREBIVALIŠTE:                                             Novi Poloj, opć. Bos. Brod
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                         xxxxxx
ZANIMANJE:                                    
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Musliman

Dajem sljedeći:
I S K A Z
Zovem se XXXXX, po nacionalnosti sam Musliman…………
Sam
početak i događaj predratnih aktivnosti ću opisati i opričati sa
imenima poznatih koje znam poimenice, ostale ću pokušat opisati po
nadimku ili po viđenju, po izgledu. Već u to vrijeme su se mnoge stvari
događale što se tiče pripreme i organizacije ovog svega što se desilo
od strane srbočetnika i agresora o čemu sam djelomično – koliko sam
znao obaviještavao i Krizni štab Bosanskog Broda početkom samih sukoba
i kad sam bio u toj mogućnosti. Od 11. mjeseca kad sam počeo raditi kod
(…) komšija u naselju Novi Poloj, proglašavan sam suradnikom čak i
učesnikom aktivnim u ZNG-u, pripadnikom MUP-a Sl. Brod što su mi
pojedinci kao što je Mile Vasilić, Stanko Rakić, Petar Kostadinović, Dragan Lukić,
i ostali na direktan i indirektan način stavljali su do znanja svoje
sumnje da bi to potkrepljivali samo njima poznatim pretpostavkama,
sumnjali u to i tako…
I
sam sve to nisam se ni puno trudio i demantovati, nisam nalazio za
shodno niti da im se pravdam. Međutim od tih dana početka moj boravak u
naselju je postojao nekako sve opasniji i neizvjesniji jer se u to
vrijeme strahovito puno događalo po naselju. Strahovito često se pucalo
noću, danju, čak i ispred porodične kuće – noću su pucali i ubacivali
čahure ispaljenih metaka u dvorište jer nisu imali mogućnosti da  uđu s
obzirom da sam noću u dvorište puštao psa, dosta oštrog njemačkog
ovčara koji im je vjerovatno bio glavna prepreka da uđu do vrata da bi
provocirali pred samim vratima. Od početka te njihove organizacije i
sam početak njihove viđen organizacije krajem 09. mjeseca 1991. god.,
po mojoj spoznaji (jer sam i sam bio u prilici se uvjeriti da su
kolektivno naoružanjem bivše JUGO-vojske kojoj su oni svesrdno
vjerovali, kojoj (…) ali je sva organizacija tekla pod okriljem SDS i
njenih vođa. Glavni organizatror događaja u naselju Novi
Poloj, od naoružavanja pa na dalje je DuŠan Kostadinović sa Petrom
Kostadinovićem zvanim Šopo, Draganom Lukić (doseljenikom iz Bjeliša, Sa. Brod) koji je to isto naoružanje dovezao svojim traktorom.
To se sve događalo negdje krajem 09. mjeseca početkom 10. mjeseca 1991.
i u nekoliko navrata je doveženo naoružanje. Sve to sam saznao
zahvaljujući priči komšije Alekse Dušanić, njegovog brata (rođaka)
Milenka Dušanić koji su također radili uSl. Brodu, poduzeće Komunalac,
Milenka Dušanić također radnika SOHR-a Đuro Đaković jer se pretežno
stanovnici naselja Novi Poloj bili zaposleni u Sl. Brodu.
Od
početka masovnog naoružanja u naselju su se počele događati čudne
stvari. prva noć kad je podjeljeno naoružanje bio je pakao u naselju:
pucanje, isprobavanje naoružanja, pucanje po kućama, pucanje na kuće
susjednog naselja Kričanovo, tako se to proteglo od prve noći pa na
dalje i iz noći u noć bilo je sve gore – do njihovih konačnih obračuna
između sebe: u pijanom stanju pucanja, pa čk i ranjavanja. Sve su to,
normalno, vješto prikrivali. Svaki takav incident, prilikom svakog
takvog incidenta nije obavještavana stanica javne bezbjednosti Bos.
Brod, niti vojna policija niti bilo tko. U pokušaju navodno da se smiri
situacija i pucanje po naselju, negdje nakon 20-tak dana pojavio se
Dušan Kostadinović da bi ih pokušao smiriti sa strane srpstva kako će
im taj svaki metak biti dragocjen u borbi protiv svih ostalih koji nisu
njihovi istomišljenici.
Dio
razgovora kojeg sam također čuo od komšija iz naselja: Dragana
Kovačević, Alekse Dušanić koji mi je prvi komšija, pa tako da smo
diskutirali o svim tim događajima u naselju jer smo tada bili u
komšijsko dobrim odnosima – bar kako mi je on pričao. Dušan
Kostadinović im je tom prilikom prezentirao priču da svaka srpska glava
mora biti zaštićena, da je to naoružanje trenutno predviđeno za zaštitu
stanovništva Novog Poloja, srpskog, jer se sav taj razgovor svodio na
srpstvo a da će s tim istim naoružanjem, uspiju li sačuvati naselje,
porodice i sve ostalo, u datom momentu biti priključeni ratnim
jedinicama sa zadatkom napada na Sl. Brod poslije djelovanja avijacije,
tenkova, minobacača, artiljerije. (…) napadu na Sl. Brod. Dio njih je
tada postao svjestan u čijim se rukama nalaze, dio stanovnika Novog
Poloja, kao što i sam Dušanić na početku u to vrijeme dok smo
kontaktirali, kao dotadašnje dobre komšije, dio njih je shvatio,
međutim od straha, bojazni vjerovatno (po njihovoj priči bar) da je tu
bilo i svakakvih prijetnji, da je čak i svaki srbin koji nije njihov
istomišljenik pristalica ustaša, čak su i njega proglašavali ustašom i
za takvog su predviđali da će biti likvidiran, smaknut, to su
vjerovatno njihove prijetnje bar po priči spomenutih.
Poslije
tog svega glavnu riječ u naselju su, s obzirom da je došlo do verbalnih
duela između Dušana Kostadinovića i njegovih neistomišljenika, pokušali
da atmosferu i nesuglasice riješe između sebe tako da su napadali Petra
Kostadinović – Šopu da je nesposoban, nespreman i tako… u pokušaju da
preuzmu Dragan Lukić i jefto Miškić organizaciju u svoje ruke, što im
je na kraju uspjelo. Spomenuti kostadinović tu organizaciju vodio do
perd sam početak rata kad je preuzeo njegovu dužnost Jefto Miškić. Sam
početak sukoba je izazvan, po meni, od strane srbočetnika noć uoči
referenduma za samostalnu, suverenu republiku BiH. Naime, noć uoči
referenduma (…) u svim srpski selima, na svim putevima gdje su oni
bili u većini, pa i u spomenutom naselju Novi Poloj gdje je struktura
stanovništva otprilike:: 90% srpskog stanovništva, 9% Hrvata (neoliko
kuća) i jedna jedina muslimanska kuća, to je moja u kojoj živim sa
porodicom. Samo pojavom barikada, ujutro, normalna stvar da smo bili
iznenađeni, svi oni koji nisu znali za barikade. Trebao sam ići to
jutro na posao kod Seada Mujkića, ali s obzirom na razvoj situacije, na
barikade, nisam uspio otići – sve me to revoltiralo, zgražavao sam se
nad tom činjenicom jer do pomenutih događaja nikada nisam imao problema
ni sa zakonom ni sa milicijom ni s bilo kim, i bilo mi je nepojmljivo
da mi prvi komšija onemogućava izlaz iz naselja meni, supruzi i djeci
ili bilo kome.
Jednostavno
naselje je bilo blokirano da iz naselja niko nije mogao da izađe, bez
normalno verbalnog sukoba, prepiranja, a tko zna kako bi to sve
završilo, vjerovatno nije teško ni pretpostaviti. Prvog dana
postavljanja barikada u naselju, ne mogavši izdržati više i gledati to
sve što se događa, krenuo sam biciklom da pokušam izaći, jednostavno da
vidim da li postoji velika šansa da izađem iz naselja. Na izlazu iz
naselja od dijela tih  pojedinaca koji su bili na barikadi nitko me
nije zaustavljao, čak su me i pozdravili, a pozdravio sam i ja njih.
Izašao sam van, vratio sam se navečer, otišao sam kod poznanika Jakova
Matića, inače golubara, na putu sam se sreo sa Mirom Lipovac (koji je
do nedavno bio i sam stanovnik Novog Poloja – prije sukoba, pa je bio
prisiljen da pobjegne zbog prijetnji i pucanja po kući), da bi se
vratio nazad u naselje negdje oko 6:30 sati (popodne) kad mi je
bukvalno bilo zabranjeno da uđem u naselje iako su svi ti znali da sam
izašao, a glavni koji je zabranjivao da se vratim bio je Dragan Lukićć
koji je kategorički odbijao da me puste u naselje, kao znam li ja da je
blokirano naselje, da nitko nema pravo izlaska, da je njihova
pretpostavka da sam ja bio u Kričanovu na razgovoru, da sam nosio
vijesti u Kričanovo koliko je njih na barikadi i tako…
Tu
smo se malo prepirali, dao sam mu do znanja da sam ja ipak stanovnik
tog naselja, a da njega ne smatram uopće nikakvom vlašću niti zakonom
nito je on taj koji meni može zabraniti ulazak u naselje. Jednostavno
sam prošao pored njega, vidjeli su da bi ja bio spreman na ko zna kakve
obračune, sukobe najvjerovatnije, jer mi je glavni cilj bio da se
vratim kući. Pustili su, prošao sam pored njih, otišao sam kući,
revoltiran i iznerviran, da bi sutradan ujutro otišao kod spomenutog
Šope u nemogućnosti da dođem do Jefte Miškić (jer nisam znao gdje je) i
da vidim da li postoji nekakva šansa ili mogućnost da razgovaram čisto
komšijski, ljudski da mi se omogući izlazak i ulazak meni i mojoj
porodici, vrlo jednostavno, nek me puste ne interesira me ni što rade
ni kako rade, nek budu spremni odgovarati za svoja djela, na što mi je
Šopo – Kosatidnović Petar odgovorio da on lično ne može meni ništa
pomoći, da je to stvar kriznog štaba iz Liješća i neka ja idem u krizni
štab Liješće pa nek isposluju potvrdu. međutim, s obzirom da nitko ne
može izaći iz naselja nisam mogao doći ni do Liješća. Moram reći, u
predratnim mjesecima dešavalo se svašta: od pucanja, ranjavanja, napada
na kuće, svakavih provokacija od strane pojedinaca koji su bili
zagovornici četničke propagande i toga svega…
Između
ostalog je Dušan Kostadinović, navodno, kad je držao govor pokazivao
rukom (po priči Alekse Dušanić) da su s druge strane kanala ustaše, u
Kričanovu – da ih se treba dobro paziti; za njim su likovali Novo
Gojković, Miloš Miljić, Obrad Miljić, oni su bili glavni koji su ga
podržavali, koji su utjerivali strah u kosti ostalom dijelu (…)
…nima iz naselja Novi Poloj kuće u Kričanovu (vlasništvo Alojzija
Katinić, Zvonke Matanović, načelnika stanice javne sigurnosti u Bos.
Brodu), pa do međusobnih obračuna, čak je miloš Miljić u jednom sukobu
s tromblonom na pušci došao pred kuću svog strica Miloša u Poloju, a
prethodno je ubio svinju Miloševog zeta Lipovca Mire, pucao mu je po
kući, da bi potom došli do Miljićevog strica pred kuću u pijanom
stanju, gdje je navodno strica oduzeo Miljiću poluautomatsku pušku, a
ovaj je otrčao taj momenat ponovno kući, uzeo drugu pušku i stavio
tromblon, došao nazad pred kuću, sve se to događalo na putu ispred moje
porodične kuće 50-tak metara od mene, što me užasavalo.
Na
to je netko iz naselja prestrašen tim događanjima nazvao stanicu
milicije u Bos. Brodu, da bi nakon par minuta stigla patrolna kola sa
trojicom milicionara, koji nisu bili u stanju da ga razoružaju ni da ga
smire, ni da ga urazume, jer na sve pokušaje prijetio je i njima da će
pucati u njih, u auto. Vidjevši što se sve događa u blizini kuće sav
preplašen nazvao sam stanicu milicije pokušavajući im objasniti što se
tamo sve događa u blizini kuće sav preplašen nazvao sam stanicu
milicije pokušavajući im objasniti što se tamo sve događa kako bi
poslali pojačanje. Dežurni s kojim sam razgovarao bio je Alija Zemanić,
rezervni milicionar kojeg sam inače poznavao od prije, pokušao sam je
smiriti, razuvjeriti da će sve biti u redu te da će obavijestiti nekog
od nadležnih.
Nije
prošlo dugo od toga, premda se situacija nije smirivala, vjerovatno je
neko iz stanice milicije stupio u kontakt sa Vojnom policijom koja je
došla na lice mjesta, pinzgauerom, ušli su u kuću Miloševog strica,
tamo su razgovarali s njim, u to sam i ja došao da vidim što se događa.
Miljić se uputio kući a vojni policajci su izašli sa objašnjenjem da će
sve biti u redu, da je Miloš pripadnik Banjalučkog korpusa na vikendu
sa ratišta iz Hrvatske i da mu se mora vratiti puška koju mu je stric
oduzeo i da se on sutradan svakako vraća na ratište. To je bilo
prividno i privremeno rješenje za nas sve iz naselja i povjerovali smo
da je sve to tako, međutim, isti taj Miljić sutradan se kretao po
naselju, isto s puškom pucajući u zrak, po kućama, po dimnjacima. Po
naselju sam ga viđao sa raznoraznim naoružanjem od pištolja, puška M48,
puškomitraljeza, PAP-ovke i automatske puške, a od ostalog arsenala
naoružanja što je posjedovao kod kuće može se samo nagađati.
……………………………….
Pošao
sam odatle kući i poslije toga sam radio još dva ili tri dana, točno se
ne sjećam po datumima – do 22.03. uglavnom. 22.03. sam se uputio kući i
sreo sam Milu Vasilić, njegova kuća je prije naselja, sreo sam i Stanka
Rakić. Oni su me zaustavili, računao sam na to da je to čisto
komšijski. Mile Vasilić mi je rekao, a Stanko Rakić potvrdio da je brat
Miloša Pejičića, Obrad Pejičić mi je pucao u kera koji je bio na
dvorištu i da je pucao po kući, da ne znaju što se desilo ni razlog
zašto je, što me je iznenadilo. Uputio sam se kući, u dvorištu nije
bilo kera. Ušao sam u dvorište, tamo je prvi komšija Dušan Čaleksa sa
ženom i djecom  odmah došao do ograde i to mi je on isto potvrdio,
vidio sam na kući nekoliko rupa – po cigli po blokovima. Rekli su mi da
je ker živ i da ga je komšijin sin uspio svezati, da su ga uspjeli
skloniti. Upitao sam da li znaju što je razlog što je pucao, nitko nije
znao, pokazali su mi mjesto odakle je pucao tamo iz naselja.
Kera
sam zaključao u šupu iza kuće, pokušavajući da ga spasim jer sam
očekivao da će ponovno doći pucati. I to je informacija koju sam od
njih dobio. međutim, tu istu večer negdje oko 19:30 sa prvim mrakom na
vrata porodične kuće došao je Obrad Miljić, nisam znao tko je, upalio
sam svjetlo, počeo je lupati na vratima, otključao sam vratima kad on
stoji pred vratima, taj koji je pucao u kera s uperenom poluautomatkom
puškom i tromblon na njoj. Glasno je vikao da ugasim svjetlo, jer sam
bio upalio vanjsko svjetlo, i da pogasim svjetla po kući, televizor, i
da idem s njim, da me on hapsi – nisam tada znao zašto, što je razlog
hapšnju. Normalno, pod prijetnjom oružja sam tako i napravio. Na izlazu
iz dvorišta stajala su još dvojica: Savo Karaman iz istog naselja i
rođak Miljičev, Goran, ne mogu se sjetiti prezimena. Isto su bili
naoružani s tromblonima i puškama, poluautomatskim.
Isto
su bili naoružani s tromblonima i puškama, poluautomatskim. Odveli su
me kod Miljiča u kuću, a onda mi je u kući Miljič rekao zašto me je
doveo, počeo je histerisati, vikati i da ću, ukoliko njegov (…) na
ulazu u naselje. Međutim Brnjići su, koliko sam ja znao, već otišli
prije sukoba, sklonili su na sigurnije mjesto, pa Katiniće isto na
izlazu iz naselja prema Kričanovu. Da će pokupiti sve Hrvate i mene
Muslimana, ali mene je doveo navodno zato što je zvani Kundalo iz Bos.
Broda, član obrambenih snaga Bos. Broda za kojeg su znali svi na
početku, da mu je taj Kundalo ispred zgrade Skupštine općine u Bos.
Brodu u kafiću uhitio brata Miloša, za kojeg sam naprijed spomenuo da
je bio na ratištu u Hrvatskoj, da je intervenirala Vojna policija i da
on nezna gdje mu je brat, da je navodno čuo da ga je odveo sin Dane
Sebastijanović, Goran Sebastijanović u grad i predao Ustašama u ruke i
da su ga Ustaše ubile, ovaj spomenuti Kundalo. S obzirom da je Kundalo
Musliman a i ja Musliman, da je mene kao Muslimana zbog toga priveo.
Međutim
po naselju se brzo proširila vijest da me je uhapsio i netko od
komšija, nisam uspio saznati tko, nazvao je Krizni štab u Liješću i
rekao što se događa. kad me je doveo Miljić u kuću, nakon otprilike
pola sata, pojavio se vojni policajac srpske vojske, rezervista, po
nadimku ga znam samo kao Koru iz Liješća. Nosio je bijeli opasač i
futrolu za pištolj. Došao u kuću Miljića i počeo razgovarati s Miljićem
da ne pravi gluposti, i da on nije zadužen da hapsi civile, da se to
sve treba rješavati na drugačiji način, da je za to zadužena Vojna
policija i srpska milicija koja je već formirana, neka me pusti kući i
da ne pravi gluposti. na što je ovaj odgovorio da će on to rješiti sa
mnom, on zna najbolje što će riješiti, dok on ne dobije brata neće me
pustiti, pohapsit će ostale. Taj vojni policajac Kora otišao je iz kuće
uz savjet da me pusti. Istina, mogu reći, nije me udarao, nije me
maltretirao. Čak nam je njegova majka skuhala kavu, žena je počela
plakati, kukati, moliti da ne čini to, da ne kvari komšijske odnose, na
što je Miljić istjerao majku, jednostavno maršnuo van iz kuće, da mu ne
drži moralna predavanja, da on zna što će napraviti, da je on dužan za
brata da to uradi. poslije dva i pol sata njegova traženja izlaza,
rješenja, odlučio je da će me odvesti mojoj kući, pustit će me tu veče
da prespavam kod kuće, ali da ne pokušavam izlaziti iz kuće jer će
stajati ta dvojica rođaka u blizini kuće. Ukoliko pokušam bježati da će
pucati u mene.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button