Srpski zločini u BIH

Bosanski Brod – bb001

PREZIME:                                                       xxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         xxxx
MJESTO ROĐENJA:                          Donja Vrela
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                        xxxxxxxxxxxxxxx
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći
I S K A Z
Zovem
se xxxxxxxxxx. Rođen sam u Donjim Vrelima xxxx. god. Nacionalna
struktura je mješovita: Hrvati i Srbi. Mislim da ima više Hrvata pa
nisam baš upućen. Sa Srbima smo dobro živjeli išli smo zajedno u školu,
komšije smo. Odnosi su se poremetili poslije izbora. Za naš referendum
Srbi su sastavljali barikade, zatvarali puteve i idući iz Bosanskog
Broda po četiri puta su prolaznike zaustavljali naoružani ljudi.
Većina
Srba je imala oružje koje im je dala JNA, a inače su Srbi bili lovci i
imali lovačke dozvole. U Vinskoj (naša mjesna zajednica) bilo je 108
lovaca, a ne znam da su dva-tri bili Hrvati. Vojska im je oružje
dovozila kamionima, a mi smo sebi morali kupovati. Puška je u početku
bila 1.500 DM. Poslje referenduma morao sam već ženu i dijete dovesti u
Brod, jer je kod nas bilo kritično.
Četiri-pet
dana njih dvoje bili su u Brodu, a ja sam bio u Vrelima kako sam tamo
radio i mamirivao marvu. Tad je kod nas na klaonici krenuo taj rat. Nas
je pet-šest išlo iz Vrela u Bosanski Brod pomagati Hrvatima i
Muslimanima iz B. Broda. Na Blagovijest 25.03.1992. god.  bio sam u
Bos. Brodu kad su me uhvatili kad sam pošao kući. Uhvatili su me
"Bijeli orlovi" u Grku kod Vidića kuće. Ja sam na granici Vinske i Grka
s "Bijelim orlovima", to su Jovićevci i Šešeljevci četnici bili su i
naše komšije.
Mještani
se kao nisu petljali, a oni su nas zaustavljali. Sjećam se nekog
kapetana "bijelih orlova" Dragana koji je bio njihov zapovjednik. S
njima je bio Simo Vidić, njegov sin Nedjeljko, Tomo Vidić, njegova dva
sina, Milan Gajić, njegova žena i djeca. Oni su vikali kao: "Nemojte".
Sa mnom je bio Ilija Duspara i Franjo Matanović. Obojica su sada
pokojni. To su moje komšije iz Vrela. Franjo je 1957. god., aIlija je
mislim 1956. god.
Mi
smo bili u B. Brodu i pomagali braniti "Klaonicu", ratovali tamo i
pošli smo namiriti marvu. Izjutra smo rano otišli, a vraćali smo se oko
16:30 sati. Do toga dana nisu nikoga zaustavljali, jer "Bijeli orlovi"
još nisu došli. Upravo kad smo naišli oni su počeli zaustavljati i
tražiti dokumente. Središte "Bijelih orlova" bilo je u Liješću, a došli
su iz Beograda. Bilo je i naših ljudi iz Vinnska u tim "Belim orlovima"
kod kojih su išli na obuku.
Pokazali
smo osobne karte ali došla su dva autonmobila iz kojih su izašli ljudi
i odmah nas počeli udarati. Jedan udari puškom po gepeku i gepek se sam
otvori i ugledaše unutra puške i on odmah puče u mene, u glavu i rani
me u desnu ruku. Počeli su udarati nogama, ne smiješ se braniti pucaju
kraj glave čitav rafal istresu kraj glave. Bace metke iz džepa po
zemlji i naredi da kupimo, a onda udara koliko hoće.
Komšije
viču kao da ne tuku jedan kaže "Nije vam to trebalo, Franjo nije ti to
trebalo". Franjo Matanović je moj komšija rodom iz Koliba, a oženjen iz
Vrela kod opačaka. Kod nas živi i kuću je napravio. Ilija Duspara je
već izgubio svijest, kako su ga udarali, a meni su i Franji naredili da
ga natovarimo u moj automobil u gepek. Nas dvojicu je stavio u moj
automobil nazad, a dvojici "Belih orlova" stavi napred: jedan vozi, a
drugio uperio oružje na nas.
Vozili
su nas u Liješće i to nekim drugim putem preko njiva kraj Vinića kroz
Vinsku. Taj put bio je i prije, a njim je mogao samo traktor proć, a
oni su već napravili rampu i tu je već bilo pripremljeno da preko
potoka može i automobil prijeć. Nisu htjeli ići kroz Vrela, jer su se
bojali da ih tko god ne zaustavi od naših. jedan njihov automobil je
išao ispred nas, a drugi iza nas. Od nas nitko nije znao za taj put, a
to je vrlo blizu nas.
U
Vinskoj su nas zaustavili, jedan bivši policajac, i tražio da nas
pobiju, a ovi nisu dali oni moraju ići u Liješće. U Liješću je bilo
30-tak pred štabom bilo je i poznatih. Znao sam ih po imenima, radio
sam dvije god. u Klakaru jer ima naše crpilište za vodu, a išao sam u
školu s njima, svaki dan sam prolazio kroz Liješće idući kući,
susretali smo se u gostionicama. Tu je bio Trifković, njihov otac je
pekao rakiju kod nas, pa Nenad Miličić iz Vinske malo su stariji od
mene sve ih poznajem iz djetinstva.
Išli
su u školu za miliciju, ali su brzo istjerani, nisu se proslavili.
Franjo Matanović zajedno s njim igra nogomet, s Milišićem, a on je
došao i pita nas kako se zovete. Zna nas svakoga, a moraš mu reći kao
da te nikada u životu nije vidio a zna nas. Uveli su nas u zatvor koji
su pripremili od neke svlačionice, a nalazio se iza škole. Ulazili su
"Beli orlovi" i ispitibvali nas koliko ima Hrvata u Vrelima, broji
imena.
Mi vidimo da oni znaju i
počeli smo lagati, ne znajući da će doći ovi naši milicioneri koji su
bili na dužnosti i znaju svakog čovjeka u Vrelima. Ulaze jedan po jedan
i prvo se naudaraju i onda dolaze ispitivati. Stave nož na venu na vrat
bio sam ranjen u rame odmah u Grku i par puta sam padao u nesvjest.
Tada je ušao jedan poznati milicioner, Nedo Ćerić, bio sam s njim
dobar, ali ništa nije htio reći niti nas je što pitao iako nas sve
dobro poznaje. Valjda je rekao da sam ranjen jer poslije njega dođe
Obrad Nimčić, bolničar u mirovini uđe s onom torbom i pita tko je
ranjen.
Ja se javim. Uze i previ
mi ranu. Nisam imao što poslije obući sa mnom je postupao fino, on je
iz Liješća, poznavao sam i njega i njegova brata. Previo me i nije imao
što obući na mene, kako je onu skinuo sve se natopilo krvlju. Obukao je
neki bolnički ženski mantil na mene. Ušao je jedan Liješćanin kojega
nisam poznavao po imenu. Ja sam pomislio da je netko nešto rekao za
mene dok su me previjali i ja kažem da me ne udara po ramenu jer sam
tek sad previjen, a on udara i igra po meni, skače.
Kasnije
uđoše i ženske koje pripadaju "Orlovima" i pitaju treba li što. A ja ne
smijem ništa reći samo kažem ne treba. Mislio sam tražiti šibicu, imam
u džepu cigara, a nisam imao šibicu da zapalim. Kad je napala pitati
treba ti išta, a ja velim daj mi malo vode. Veli znala sam da ti treba
i ode. Donijela je bila u litri vode i pruži mi. Ja pružim
ruku, a ona udari mene nogom po ruci i uzela ovako i prosipa i kaže:
pij. Jedni ulaze udaraju, a neće da upale svijetlo. Valjda su poznati
pa je nezgodno uniđu i udaraju.
Onaj
stražar ako ne uđe nitko kroz 10 min. on istrese čitav rafal iz
poluautomatske puške iznad glave. Ako se ništa ne dogodi kroz 10-15
min. mi zaspemo, kad ulaze u zatvor, moraš se dignuti. Ja nisam mogao
ustati, pa su me moji (Matanovići) dizali. Dođe jedna druga ženska iz
grupe "Belih orlova" i kaže: "Što ovoga ne ubijete?", jer bijeli mantil
i sav je iskrvario kako su udarali. Odvedoše me u jednu kuću priručnu ambulantu koju su napravili u blizini pravoslavne crkve i previli su me.
Ta
što je previjala je iz Klakara, i još jedna medicinska sestra iz
Liješća znao sam ju od prije. Miro Radovanović me nije pitao kako se
zovem jer me zna, a on je tu bio. Ove dvije su skinule mantil i brišu
krv vatama. Miro je šef, ima oko 45 god. Kad je ušao pita me: "xxxxx,
odakle ti ovdje?", "Zar ti je to trebalo?" i on me je za par ljudi iz
Vrela pitao da li imaju oružje. Nudio mi je cigaretu, i dadoše mi da
zapalim. Dadoše mi i nekih čvaraka i meze da zamezim i vele: "Vidiš da
i mi Srbi imamo što meziti". Ostao sam gol.
Jedan
od njih reče: "Imamo i mi Caritas" te ode i donese neku pidžamu i
majicu, nešto malio i navuče na mene. Ta ženska odvede me opet do Štaba
pa me ponovno vrati u ambulantu i dadoše da popijem. Ne dadoše mi ni
vode a ne smijem pitati. Pitaju me: "Odakle si oženjen? Što
nisi oženio Srpkinju? Da li bi kada bi se ponovno oženio, oženio
Srpkinju?" Velim: "Bi", a oni udaraju jer kažu da lažem. Da sam rekao
ne bi, opet bi udarali isto. Taj stražar koji je bio udari me šakom u
glavu, te više njega boli ruka nego mene već sam otvrdnuo.
Odveli
su me u Štab i tu su doveli pokojnog Franju Matanovića i Iliju Dusparu
i dali im neke papire da pišu. Sjede jedan driugome su okrenuli leđa.
Jedan od Orlova viče: "Stavi i njega vamo, a onaj drugi veli de ti
njega vamo". I staviše me u drugu sobu, vrata su otvorena i vidim
unutra. Kiša pada, granate udaraju. I naši su imali neke koordinate. Ja sam sjeo tu gdje mi je taj naredio i počnem povraćat. Jedan dođe i stane me udarati. Odvedu me napolje. Da li je tko što govorio za mene, ne znam.
Pita
mene: "Gdje bi ti sada išao u bolnicu kada bi te pustili?" Išao bih u
Derventu"; Ne možemo te sad voditi, a da te mi vodimo u Banja Luku, a
to je daleko. Do ujutro nećeš izdržati. Da te odvedemo do naših linija,
ubili bi te tvoji. Što oni znaju tko po noći ide. "Bi li išao kući?".
Ja odgovorim da bih. Nisam vjerovao da će me pustiti kući. Miro
Radovanović pita jer pozna teren da li će te Marko Opaček odvesti ako
bude kod kuće, ja odgovorim da hoće.
Staviše
me u automobil još par puta me udariše govoreći: "Možda te više nećemo
vidjeti". Staviše me u automobil ali ne znam kud će. Vozili su me
"Bijeli orlovi". Izabrali su pravac kraj Save i dovezli me dokle
njihovi drže barikade. Provezao me malo dalje od njihove barikade do
šume gdje je bio lokal "Škorpion" i tu stade. Jedan je izašao s mnom iz
automobila i iznio mi deku i stavio kao šatorsko krilo na leđa i kaže
mi: "Idi nemoj stati". Predstavio se kao Dragan, a prezime sam
zaboravio. On je u stvari pucao na mene. Rekao je: "Otac sam troje
djece. Idi kući i čuvaj tu ludu glavu. Pozdravi svoje ustaše i reci da
si ti najbolje prošao".
Ja sam krenuo. Oni su držali svjetla za mnom upaljena, a tad su okrenuli automobil "Mercedes" i vratili se, a ja polako kući. Ona
dvojica koji su bili sa mnom, nisu bili ranjeni, ali su bili dobro
ubijani. Udarali su ih ne birajući ništa. Oni su izgleda iste noći
ubijeni. Ilija DFuspara nađen je u Šamcu, a Franjo Matanović u Orašju,
izbacila ih je Sava. Nad Ilijom je u Slav. Brodu izgleda izvršena
obdukcija i liječnik zaključuje da su iste noći ubijeni. Mogao
bih zaključivati tko ih je ubio. Jedan je ušao sa Miličićem još dok sam
bio u zatvoru, i rekao da je njegov brat blizanac poginuo na liniji, da
MIličić ode sada njega izvući i kad se vrati da će nas pobiti.
Ja
ne znam toga koji je to rekao ali pretpostavljam da je ubojica Ilije
Duspare i Franje Matanovića, Nenad Miličić. Ja sam 26.03.  otišao u
Slav. Brod u bolnicu. Nakon 20 dana nađeno je tijelo Franje Matanovića
u Orašju i sahranjen je. Kasnije su našli Iliju Dusparu u Bos. Šamcu.
Ljudi koji su našli Franju u Orašju oni su ga fotografirali. Franjo se
već nije mogao poznati, ali je imao na ruci slovo "F" i datum, a kod
Duspare su našli njegove dokumente samo je obdukcija Duspare izvršena u
Slav. Brodu, a Franjo je odmah nađen u Orašju. Ja sam bio na sahrani
Ilije Duspare u Slav. Brodu na gradskom groblju. Sahrana je bila u
travnju ali ne znam kojega datuma. Sahranjen je u nečiju grobnicu jer
se nije mogao sahraniti u Vrelima.
Kad
su četnici bili protjerani u Podnavlje opet sam se vratio u Vrela, i
počeli smo obnavljati ono svoje. Bili smo oko mjesec dana i onda opet
…. Osim njih dvojice u Vrelima je poginuo još Jozo Blatančić, koji je
ostao sam i nije htio da ide. Jedan zarobljenik srpski koji je uhvaćen
rekao je da su ga uhvatili Tomo Vidić i njegova dva sina na spavanju, i
da su ga odveli dolje na Kamen. To je rekao taj zarobljenik, Drago
Tripković i još Ranko Džabić koji nisu htjeli da idu na razmjenu.
Drago
je pričao da su Jozu Blatančića doveli na Kamen, na stari most, dali su
mu konjak da popije, ubili su ga i bacili u kanal. Ubili su Marijana
Pavića, Anu Katinić, troje Jurilja (Antu Jurilja i ženu mu Anđu i
mladog Antu Jurilja). Jurilje su ubili njihove komšije Srbi. Ubili su
Niku Dusparu bez noge, živio je sam, nije oženjen. Kažu da su ga ubili
radi novca. Imao je njemačku mirovinu. Ubili su Niku Katavića, Antu
katavića, još jednu babu, ne znam ime, čini mi se Milnica Katavić, onda
Peru Zirduma. Pejo Sliško bi mogao o Peri Zirdumu ispričati.
Najodgovorniji čovjek za sve što se događalo na ovom našem području bio je Miro Radovanović. On je bio glavni komadant i Ranko Stanimir komandir srpske milicije.
On je iz Broda, bio je milicioner u Slavonskom Brodu, pa je izbačen, i
Beli orlovi. Više su me pitali Orlovi, ali je glavni bio Miro
Radovanović.
Potpisom
svake stranice ove izjave, njen davalac xxxxxx, i zapisničar
xxxxxxxxxxxxxxx potvrđuju njenu autentičnost, da je izjava dana bez
ikakve prisile.
U Slavonskom Brodu, 21. listopada 1992.

 {loadposition user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button