Srpski zločini u BIH

Bosanski Šamac – bs095

NAPOMENA: Materijal pretipkan iz novina “Posavski glasnik”
Žena,
Posavka, rođena u Bosanskom Šamcu, rat je zatekao na širem prostoru
Posavine. O svemu što je doživjela za nekoliko mjeseci boravka na
okupiranim područjima govori:  

Dajem sljedeći:
I S K A Z
Podcijeniti,
osramotiti, nanijeti bol po svaku cijenu i tijelu i duši, bio je
osnovni cilj svega što su nama ženama, nesrpkinjama radili Srbi.
Prljavi, podcjenjivački zanat učili su prvo od svojih sunarodnika
Srbijanaca i prvih dana rata, koji su gladni kurjaci na početku
agresije silazili u Posavinu, osobito u Modriču…
Sve
je započelo već prvih dana agresije na Bosanski Šamac, prvo tzv.
saslušanjima, posebno članica Stranke demokratske akcije, a onda i
drugih žena iz grada i okolice.
Tih
dana glavni “inspektori”, potkazivači bile su dvije djevojke, Srpkinje
iz Šamca Svetlana Ceca Božić i njena rođakinja kćerka Steve Božića,
koji je prije rata u Bosanskom Šamcu imao vulkanizersku radnju iza
Stadiona. Svetlana je u to vrijeme radila kao “sekretarica” Steve
Todorovića Stiva, načelnika tzv. srpske milicije, a njena rođakinja
“aktivni srpski milicajac”. Teško onom tko se njima prije rata, po bilo
čemu zamjerio!
Prvih
dana saslušavali su nas Stevo Todorovićć, Simo Zarić, iz tzv. Suda
srpske opštine Šamac, te nekoliko šešeljevaca iz Srbije iz grupe
Aleksandra Vuković – Vuka, Dragana Đorđevića – Crnog i Slobodana
Miljkovića – Lugara, koji su i predvodili srpske jedinice u napadu na
Šamac i kasnije u napadima na Grebnice, Vidovice i druga sela.
Prva
silovanja izvršena u zgradi Supa u Šamcu u Robnoj kući i u kući
Ibrahima Smajića, a nastavljena u Modriči u jednoj gostioni u tzv.
srpskoj varoši nakon pada Odžaka u Hotelu, na fazaneriji u Balegovcu i
u zaposjednutoj kući poznatog pjevača Mehe Puzića.
I
u Odžaku glavni organizator silovanja i izvršioci bili su Simo Zarić,
sada kao načelnik tzv. srpske milicije, Mirko Pavić i njegov zamjenik
Mišo Stefanović Šargija, te Savo Popović tzv. Koordinator za privredu,
Čedo Miličević, upravnik Hotela i Stanko Stefanović, upravnik
fazanerije u Balegovcu.
U
vrijeme dok sam ja bila u Šamcu nije bilo tzv. posebnih logora za žene,
nego su radili uglavnom pojedinačno. Jednostavno po tebe dođe srpski
milicajac i kaže da ideš na saslušanje. Dolazili su u svako doba dana i
noći.
– Mene su silovali Todorović i Simić
Najviše
silovanja izvršili su Stevo Todorović i Milan Simić predsjednik tzv.
srpske vlade u Šamcu. Mene su silovali nekoliko puta obadva. Hrabrost
za taj čin nalazili su u alkoholu. Bili su uvijek u pripitom stanju. I
mene su tjerali da pijem. Prvi puta kad sam odbila, dobila sam batine
od Stiva. Poslije me nisu tukli. Nudili su mi i neke posebne cigarete,
valjda drogu, ali sam to uspjela nekako odbiti. Stiv mi je prije svakog
silovanja vezao ruke. Bili su to teški dani. Nekoliko puta bila sam
samo korak do samoubojstva, ali eto odustala sam…
Osim
njih dvojice mene je još jednom silovao jedan šešeljevac po nadimku
Tralja… Sve to trajalo je nepuna četiri mjeseca, kada sam dobila neku
zarazu! Tada su me pustili…
Stiv
i Simić voljeli su mi pričati svoje “ljubavne pustolovine”, kako su ih
oni zvali, pune luđačkog naboja i sadizma. Stiv je pričao kako je u
jednom logoru u Šamcu “naučio” da se i muškarci “međusobno vole”!
Od
njih sam čula i za nekoliko drugih groznih silovanja u kojima je
“glavni protagonist” bio Čedo Miličević iz Gornje Slatine, prije rata
poznatiji kao vlasnik privatnog poduzeća “Bosnaturist” sa sjedištem u
Spomen domu u Bosanskom Šamcu. On je u Odžaku u samo jednom danu
silovao dvije maloljetnice. Tada je Stiv između ostalog rekao da je
Čedo još prije rata u Gornjoj Slatini silovao dvije srednjoškolke!
Bilo je Srba koji su pružali zaštitu!
Ipak,
najveći broj žena uspio je izbjeći ovo, što se meni dogodilo, mada su i
one prošle mnoge druge torture i poniženja, radeći danonoćno na farmama
u Novom Selu, Novom Gradu, Modriči, čisteći gradove i sela i
pljačkajući za Srbe hrvatska i muslimanska sela, u tzv. srpskom
šopingu. Najveći broj žena zaštitili su pojedinci iz srpskog naroda,
čija imena ovom prilikom, zbog njihove sigurnosti, neću iznijeti, a i
same žene snalazile su se same kako su znale i umjele jednostavno se
zapuštajući u svakom pogledu!
Silovano
je i nekoliko Srpkinja i to od strane samih Srba, prvo od subraće iz
Srbije, a kasnije i od krajišnika. Jednu od žena iz Modriče silovao je
osobno Ratko Mladić, tzv. srpski general i to u kući Miloša Čulapovića
u Gornjoj Crkvini, gdje inače “opsjeda” kada dolazi u Posavinu u Han
Rijeska i sa Pala.
Zbog
svega toga bilo je i nekoliko samoubojstava. O svemu je javnost malo
ili gotovo nimalo informirana. Teško je ženama pričati o ovome,
najvećem i najgroznijem poniženju, gorem i od smrti i svega drugog.
Meni je možda nešto lakše, jer nisam imala obitelj, niti je uopće
planiram imati. Ja, eto probijam led ovom svojom kratkom pričom. Možda
sve to jednog dana, u nekim boljim i sretnijim vremenima, ponovim pred
sudom, možda čak i gledajući mojim silovateljima u oči. Ni toga se ne
bojim!!!
 
– O silovanim ženama malo se tko brine!
O
nama silovanim ženama u Bosni i Hercegovini malo se tko brine. Vidite i
sami gdje živim i to od ono malo pomoći što dobijem i nešto od onoga
što mi pošalju moji prijatelji iz inozemstva.
Više
puta, tako kad sam sama, razmišljam što bi uopće bilo od mene da nisam
obolila. Nisam nikada ni pitala doktore kakva je to bolest bila. Valjda
neka teška, kada su iz mene sve izvadili.
Ima
i nerazumijevanja od ono malo ljudi koji su čuli za moju nesreću. Boli
me saznanje, da je jedan od njih navodno izjavio “ne bi je silovali da
to nije htjela!” Boli to! Takve priče i tračevi, ponekad me čak i
nasmiju, jer se eto na mene više i ne odnose? Ja više, poslije
operacije i nemam spola!?
Sva
tragika, nas žena silovanih u Posavini, povećana je i samom činjenicom
da su nam to radili naši poznanici ponekad čak i školski drugovi, pa
čak i prijatelji! Rekla sam već, bilo je ljudi koji su nam pomagali,
ali to je u odnosu na one koji su to radili, tako malo, kao kap vode u
moru srpskog ludila, iz kojeg se jednostavno ne vidi put za izbavljenje
ovog naroda. Tragika je tim veća, jer su oni to uglavnom radili iz
ubjeđenja kako je to sastavni dio rata, sastavni dio njihove pobjede i
poraza “njihovih vekovnih neprijatelja”, kako je to sastavni cio
“plana” koji pripada “pobedniku”, kako je do toga moralo doći i kako se
to jednostavno nije moglo izbjeći??? Zato se nemojte čuditi zašto je
bilo žena koje su se mazale kravskim izmetom, koji se nisu prale
mjesecima ili ženama koje su na sebe digle ruku!
Balkan je ovo, koji neće i ne želi da shvati, da se iz ove kože ne može, pa ma kakva grozna i meni samoj bila!!!
“Posavski glasnik” od 17. studenog 1994.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button