Bosanski Šamac – bs087

PREZIME:                                           xxxxxxxxx
IME, IME OCA:                                  xxxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:             1964.
MJESTO ROĐENJA:              Bosanski Šamac
PREBIVALIŠTE:                                 Zasavica  , opć. Bosanski Šamac
PRIVREMENI BORAVAK:   
STRUČNA SPREMA:            
ZANIMANJE:                                    
BRAČNO STANJE:                           
DRŽAVLJANSTVO:                          
NACIONALNOST:                          Hrvat 

Dajem sljedeći:
 
I S K A Z
Dana
15.05.1992. godine uhvaćen sam u selu Zasavica, a poslije sam prebačen
u Crkvinu gdje sam bio smješten u dom. TU su nas ispitivali četnici iz
Srbije – šta sam bio i šta sam radio prije rata i kako smo pucali na
njih. Čedu Pandurević, Juru Zdrakić, Lončarić Zorana, Ivu Došlić su
izveli na igralište te ih tukli i tražili od njih novac. U Crkvini smo
proveli četiri dana, odakle su nas prebacili u Bos. Šamac.
U
Bos. Šamac utjerali su nas u salu. Već prvi dan počelo je ponovo
maltretiranje od strane četnika među kojima su bili Žvaka i Šole. Čedu
Pandurević, Juru Zdrakić, Lončarić Zorana, Juru Krainović i Ivu Došlić
odveli su u drugu prostoriju. I tu su od njih tražili novac i tukli ih.
Nakon toga došli u Crni i Lugar i počeli da udaraju sve po redu. Nakon
udaranja Lugar  je iz pištolja ubio Kljajić Bartola (dva metka u
glavu). Poslije izvršenog ubojstva rekao je stražaru da nastavi i tada
je stražar ubio Marka Ević. Kada su ih iznijeli na hodnik, Lugar je
ponovo u njih ispalio po dva metka. Nakon par dana ponovo su došli i
izveli Antu Lončarić koji je dobio teške batine, te su ga pitali koga
on ima još tu. Imao je brata Matu koji je također dobio batine.
Kod
nas je bio neki Slavko koji je stražario i redovno udarao poslije svega
toga.  Kad smo krenuli za Batković izveli su na napolje, zavezali nam
oči i onda nas odveli. U Batkoviću su nas popisali, a onda utjerali u
neke štale gdje smo sebi od slame napravili krevete. Nakon 30 dana nas
30 dobilo je naređenje da uzmemo stvari i izađemo napolje. Kada smo
izašli neki major nam je držao predavanje da idemo na neki posao.
Otišli smo u Lopare da radimo na kamenolomima. Tu su nas stražari
provocirali, ali nas nisu udarali. Hrana i spavanje su bili loši. Ovdje
smo ostali dva mjeseca dok neki nisu otišli u razmjenu.
Ponovo
sam se vratio u Batković gdje sam proveo mjesec dana. Četnici su i
dalje dolazili i tukli nas. Nakon svega toga osuđivali su neke ljude na
taj njihov vojni sud, pa su ti ljudi prebacivani u drugu štalu među one
koji nikud ne idu. Poslije sam prebačen u drugu Sembersku koja se
nalazila na stadionu, radi rada na nekim poslovima. Tu se najviše
radilo oko vojnih magazina. Tu je bila glavna komanda gdje s se
okupljali četnici. Neki od tih četnika su nas u prolazu šamarali. Tu
sam radio tri i pol mjeseca, odakle sam ponovo prebačen za Batković. 
Kada sam se vratio u Batković čuo sam da ej Fadil iz Bos. Šamca zaklan,
ali ne znam iz kojih razloga. Pošto sam bio na tim radovima ima dosta
toga što ne znam da se dešavalo tu u Batkoviću.
Poslije
vraćanja sa stadiona u Batković čuo sam da sam na spisku za razmjenu.
Iz Batkovića sam xxxx1993. godine krenuo za Bos. Šamac. U Bos. Šamcu su
nas smjestili u TO gdje nam je stražar dao da jedemo, a poslije jela
odmah su nas udarali. Došao je Stiv sa četvoricom i udarao nas jednog
po jednog. Poslije toga smo se morali udarati mi grupno između sebe, a
onda navečer su na prozivali jednog po jednog u jednu sobu gdje su nas
udarali. Neznam sa čim su nas udarali, ali palica je mila majka kada
udara sa njom.
Ujutro je Žvaka došao i za sretan put nas išutao.”
U Domaljevcu, 19. lipnja 1993.

---