Srpski zločini u BIH
Bosanski Šamac – bs021
PREZIME: xxxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1965.
MJESTO ROĐENJA: Tramošnici
PREBIVALIŠTE: Tramošnica, opć. Bosanski Šamac
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Hrvat
IME, IME OCA: xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1965.
MJESTO ROĐENJA: Tramošnici
PREBIVALIŠTE: Tramošnica, opć. Bosanski Šamac
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Hrvat
Dajem sljedeći:
I S K A Z
Dana
29. svibnja 1992. godine oko 14,00 u moju kuću je došao Stevo Pavlović
iz Obudovca i NN osoba iz Ledanica, bio je ranije džudista, došli su
civilnim kolima marke RENO, rekli su mi da idemo u SUP na ispitivanje.
Kada su me doveli u SUP Bosanski Šamac uzeli su mi podatke. Tu sam se
zadržao oko desetak minuta. Osoba koja je radila na prijavnici rekla mi
je da idem u izolaciju. Stevo Pavlović me je odvezao u Srednju školu. U
školi se nalazilo oko 200 osoba. Tamo su me ostavili sa ostalim
ljudima. Prvih 5 dana nismo ništa radili ležali smo, a poslije smo
kopali rovove Šamac – Crkvina, tovarili bojlere, kupili šljive u
Odžaku, kupili smo kace po selima Odžaka.
Na
posao smo išli u 6,30 ujutro, a vraćali smo se pred sami mrak. U toku
dana dobivali smo paštetu ili pola nareska, a po povratku smo dobivali
večeru komad kruha premazan pekmezom. Oni koji nisu bili na radu
dobivali su batine od svih osoba koje su dolazile u izolaciju. Najviše
su udarali nedjeljom popodne oko 16-17 sati svi su bili pod dejstvom
alkohola. Krajem kolovoza u izolaciju je došla jedan osoba, tražila je
Jazu. Sa njim u društvu su bile još 4 osobe, svi su bili naoružani
puškama pumparicama. Anđelko Gavrić sin Mitra rođen 1966. godine u B.
Gredi kbr. 39, stražar me pustio da izađem vani i tamo me čekao Gavrić.
Sjeli smo za stol koji se nalazio pored škole.
Anđelko
me je pitao da li ga poznajem i dao mi je cigaretu KORD da zapalim i
tada me je Gavrić pitao da li nešto znam za Krunu motoristu iz Matića,
za Šuketa i Paju iz Tolise, pitao je za osobu iz Tramošnice za Tadiju
Gagulić. Ja sam rekao da poznajem ove ljude, pitao me gdje se ovi
nalaze, ja sam rekao da ne znam šta rade i gdje se nalaze. Razgovarali
smo 5-6 minuta napolju i rekao mi je da idem nazad u školu, u hodniku
me je sačekao meni nepoznat muškarac za koga sam kasnije čuo da je on
navodno šef vojne policije u Šamcu.
Nakon
što me je Anđelko pustio krenuo sam prema kupatilu, tu me je sreo taj
navodni šef vojne policije i pitao me odakle sam kad sam mu rekao, onda
me je pitao kako izgledaju ljudi koji su došli sa razmjene, rekao sam
mu da izgledaju grozno, tad me je udario kundakom puške pumparice u
prsa a potom sa cijevi iste puške udario u glavu, a potom je od Anđelka
uzeo debeli kabel dužine 80 cm kojim me je nastavio tući po svim
dijelovima tijela i po glavi, nakon čega sam pao u nesvijest.
Potom
me je polio kantom vode i tada me nastavio tući kablom po cijelom
tijelu poslije ovoga ponovo sam pao na pod u kupatilu a on je otišao u
hodnik da gleda kako Anđelko Gavrić pumparicom puškom tuče dvojicu
braće iz Zasavice. Vidio sam da su oba ostala bez prednjih zubi te da
su im glave bile polupane. U međuvremenu su svi izašli vani, a ta dva
brata su se nekako dovukli do mene u kupatilo i tu smo se zajedno prali
od krvi. U tom trenutku napolju se čuo dolazak vozila koje se kratko
zadržalo i otišlo. Svi zajedno su izašli napolje (mislim na ove
policajce) i počeli da tuku jednu osobu najvjerojatnije muslimanske
nacionalnosti koja je došla u posjet nekom od zatvorenika. Obzirom da
nas je samo zid razdvajao od mjesta događaja čuli smo da su ga tukli
svi puškama, rukama, nogama i kablom. Nakon što je pao dolje naredili
su mu da se digne te da sam udara glavom u zid i to iz zaleta. Udario
je oko 4 puta, a potom je pao, a oni su mu govorili da svaki put udara
jače.
Potom su sve
ove osobe otišle kolima marke MERCEDES žute boje starijeg tipa. Odmah
nakon tri dana sa razmjene su došli Srbi iz Tramošnice zvani Stovrazi
bilo ih je četiri u civilu zajedno sa njima došao je Crnogorac ( inače
osoba iz C. Gore) navodno jako razvijen, ima žute brčine, bio je u
šarenoj uniformi i pitao me čiji sam. Nisam stigao niti da odgovorim,
a već me počeo šamarati, a zatim nogama udarati po cijelom tijelu. O
broju udaraca se ne mogu izjasniti ali znam da me je udarao dok nisam
pao dolje. Poslije par dana, možda 4-5, došlo je šest osoba sa Šmitom
isto iz Obudovca i pitali me gdje se nalazi moj motor. Ja sam im rekao
da mi je motor kod badže u Beogradu, a badžo je vojno lice to su mi
povjerovali i otišli su. Nakon 10 minuta došla su trojica nepoznatih i
ponovo me izveli iz spavaone i pitali me gdje se nalazi moj motor.
Njima sam rekao isto ali mi nisu vjerovali te me počeli udarati i
stalno me pitali gdje mi je motor i tukli me dok se nisam onesvijestio.
Znam da sam se probudio u kupatilu dok ovih osoba nije bilo. Oni su
pobjegli. Nakon ovoga narednih desetak dana svaku večer su me prozivali
i izvodili napolje, udarali po par šamara i puštali me nazad i svaki
put su me pitali gdje mi je motor.
Već
od početka rujna 1992. godine prešao sam u radnu jedinicu koja se
nalazila u preduzeću 11. april, gdje sam radio kao stolar te sam pravio
škrinje, oporavljao prozore i vrata i sve druge stolarske radove. Za
vrijeme dok sam se nalazio u ovoj jedinici nije više bilo
maltretiranja, a počeo sam i hranu redovno dobivati, odnosno, hranili
smo se gdje s i vojska hrani u krugu Tekstilca ŠIT-a. Napominjem da smo
dnevno pravili 6-8 škrinja za potrebe vojske. Ove škrinje smo
skladištili u istoj tvornici, a znam da su dolazile osobe iz
Pelagićeva, Obudovca, Crkvine, i ostalih mjesta sa općine Bosanki Šamac
koji su odvozili po 10-15 škrinja.
Obzirom
na vrijeme koje sam proveo u izolaciji i okolnostima pod kojima sam
boravio tamo trenutno ne mogu više da se sjetim bitnijih stvari ali
napominjem da ću ukoliko se sjetim nečeg bitnijeg dati ponovo izjavu.
Napominjem
da za vrijeme boravka u izolaciju je došla osoba zvana Lugar sa svojim
pomoćnikom, koji je plav, izrazito krupan, kratko ošišan, a lugar je
bio vidno pijan sa bombom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj. Po ulasku
u spavaonu pitao je po redu odakle si za sve one koji nisu bili iz
Bosanskog Šamca iste je udarao bombom i pištoljem. Od udaraca je
desetak ljudi bilo krvavo.
Tad
je lugar zvao čuvara zatvora po imenu Rade iz Tramošnice iz zaselka
Stovrazi i rekao mu: “Ajde bre ubij!” Isti je ušao sa puškom
poluautomatskom i ispalio jedan metak u prsa osobi iz Hasića, a Lugar
je rekao: “Nisam mislio da ubiješ već da tučeš!” Da bi nakon toga i
Lugar iz pištolja ispalio jedan metak u glavu u predjelu lijevog oka
osobi iz Hasića koja je sjedila na stolici, a koju je prije toga Lugar
tukao. Nakon ovog je lugar razdvojio zarobljenike na dvije strane, na
jednu osobe iz Šamca, na drugu ostali. tada je okrenuo pištolj u masu
ostalih i opalio, ali pištolj nije opalio. potom je izašao napolje.
Razmijenjen sam 7. listopada 1992. godine oko 16,00 u mjestu Dragalić.
U Orašju, 9. listopada 1992.
I S K A Z
Dana
29. svibnja 1992. godine oko 14,00 u moju kuću je došao Stevo Pavlović
iz Obudovca i NN osoba iz Ledanica, bio je ranije džudista, došli su
civilnim kolima marke RENO, rekli su mi da idemo u SUP na ispitivanje.
Kada su me doveli u SUP Bosanski Šamac uzeli su mi podatke. Tu sam se
zadržao oko desetak minuta. Osoba koja je radila na prijavnici rekla mi
je da idem u izolaciju. Stevo Pavlović me je odvezao u Srednju školu. U
školi se nalazilo oko 200 osoba. Tamo su me ostavili sa ostalim
ljudima. Prvih 5 dana nismo ništa radili ležali smo, a poslije smo
kopali rovove Šamac – Crkvina, tovarili bojlere, kupili šljive u
Odžaku, kupili smo kace po selima Odžaka.
Na
posao smo išli u 6,30 ujutro, a vraćali smo se pred sami mrak. U toku
dana dobivali smo paštetu ili pola nareska, a po povratku smo dobivali
večeru komad kruha premazan pekmezom. Oni koji nisu bili na radu
dobivali su batine od svih osoba koje su dolazile u izolaciju. Najviše
su udarali nedjeljom popodne oko 16-17 sati svi su bili pod dejstvom
alkohola. Krajem kolovoza u izolaciju je došla jedan osoba, tražila je
Jazu. Sa njim u društvu su bile još 4 osobe, svi su bili naoružani
puškama pumparicama. Anđelko Gavrić sin Mitra rođen 1966. godine u B.
Gredi kbr. 39, stražar me pustio da izađem vani i tamo me čekao Gavrić.
Sjeli smo za stol koji se nalazio pored škole.
Anđelko
me je pitao da li ga poznajem i dao mi je cigaretu KORD da zapalim i
tada me je Gavrić pitao da li nešto znam za Krunu motoristu iz Matića,
za Šuketa i Paju iz Tolise, pitao je za osobu iz Tramošnice za Tadiju
Gagulić. Ja sam rekao da poznajem ove ljude, pitao me gdje se ovi
nalaze, ja sam rekao da ne znam šta rade i gdje se nalaze. Razgovarali
smo 5-6 minuta napolju i rekao mi je da idem nazad u školu, u hodniku
me je sačekao meni nepoznat muškarac za koga sam kasnije čuo da je on
navodno šef vojne policije u Šamcu.
Nakon
što me je Anđelko pustio krenuo sam prema kupatilu, tu me je sreo taj
navodni šef vojne policije i pitao me odakle sam kad sam mu rekao, onda
me je pitao kako izgledaju ljudi koji su došli sa razmjene, rekao sam
mu da izgledaju grozno, tad me je udario kundakom puške pumparice u
prsa a potom sa cijevi iste puške udario u glavu, a potom je od Anđelka
uzeo debeli kabel dužine 80 cm kojim me je nastavio tući po svim
dijelovima tijela i po glavi, nakon čega sam pao u nesvijest.
Potom
me je polio kantom vode i tada me nastavio tući kablom po cijelom
tijelu poslije ovoga ponovo sam pao na pod u kupatilu a on je otišao u
hodnik da gleda kako Anđelko Gavrić pumparicom puškom tuče dvojicu
braće iz Zasavice. Vidio sam da su oba ostala bez prednjih zubi te da
su im glave bile polupane. U međuvremenu su svi izašli vani, a ta dva
brata su se nekako dovukli do mene u kupatilo i tu smo se zajedno prali
od krvi. U tom trenutku napolju se čuo dolazak vozila koje se kratko
zadržalo i otišlo. Svi zajedno su izašli napolje (mislim na ove
policajce) i počeli da tuku jednu osobu najvjerojatnije muslimanske
nacionalnosti koja je došla u posjet nekom od zatvorenika. Obzirom da
nas je samo zid razdvajao od mjesta događaja čuli smo da su ga tukli
svi puškama, rukama, nogama i kablom. Nakon što je pao dolje naredili
su mu da se digne te da sam udara glavom u zid i to iz zaleta. Udario
je oko 4 puta, a potom je pao, a oni su mu govorili da svaki put udara
jače.
Potom su sve
ove osobe otišle kolima marke MERCEDES žute boje starijeg tipa. Odmah
nakon tri dana sa razmjene su došli Srbi iz Tramošnice zvani Stovrazi
bilo ih je četiri u civilu zajedno sa njima došao je Crnogorac ( inače
osoba iz C. Gore) navodno jako razvijen, ima žute brčine, bio je u
šarenoj uniformi i pitao me čiji sam. Nisam stigao niti da odgovorim,
a već me počeo šamarati, a zatim nogama udarati po cijelom tijelu. O
broju udaraca se ne mogu izjasniti ali znam da me je udarao dok nisam
pao dolje. Poslije par dana, možda 4-5, došlo je šest osoba sa Šmitom
isto iz Obudovca i pitali me gdje se nalazi moj motor. Ja sam im rekao
da mi je motor kod badže u Beogradu, a badžo je vojno lice to su mi
povjerovali i otišli su. Nakon 10 minuta došla su trojica nepoznatih i
ponovo me izveli iz spavaone i pitali me gdje se nalazi moj motor.
Njima sam rekao isto ali mi nisu vjerovali te me počeli udarati i
stalno me pitali gdje mi je motor i tukli me dok se nisam onesvijestio.
Znam da sam se probudio u kupatilu dok ovih osoba nije bilo. Oni su
pobjegli. Nakon ovoga narednih desetak dana svaku večer su me prozivali
i izvodili napolje, udarali po par šamara i puštali me nazad i svaki
put su me pitali gdje mi je motor.
Već
od početka rujna 1992. godine prešao sam u radnu jedinicu koja se
nalazila u preduzeću 11. april, gdje sam radio kao stolar te sam pravio
škrinje, oporavljao prozore i vrata i sve druge stolarske radove. Za
vrijeme dok sam se nalazio u ovoj jedinici nije više bilo
maltretiranja, a počeo sam i hranu redovno dobivati, odnosno, hranili
smo se gdje s i vojska hrani u krugu Tekstilca ŠIT-a. Napominjem da smo
dnevno pravili 6-8 škrinja za potrebe vojske. Ove škrinje smo
skladištili u istoj tvornici, a znam da su dolazile osobe iz
Pelagićeva, Obudovca, Crkvine, i ostalih mjesta sa općine Bosanki Šamac
koji su odvozili po 10-15 škrinja.
Obzirom
na vrijeme koje sam proveo u izolaciji i okolnostima pod kojima sam
boravio tamo trenutno ne mogu više da se sjetim bitnijih stvari ali
napominjem da ću ukoliko se sjetim nečeg bitnijeg dati ponovo izjavu.
Napominjem
da za vrijeme boravka u izolaciju je došla osoba zvana Lugar sa svojim
pomoćnikom, koji je plav, izrazito krupan, kratko ošišan, a lugar je
bio vidno pijan sa bombom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj. Po ulasku
u spavaonu pitao je po redu odakle si za sve one koji nisu bili iz
Bosanskog Šamca iste je udarao bombom i pištoljem. Od udaraca je
desetak ljudi bilo krvavo.
Tad
je lugar zvao čuvara zatvora po imenu Rade iz Tramošnice iz zaselka
Stovrazi i rekao mu: “Ajde bre ubij!” Isti je ušao sa puškom
poluautomatskom i ispalio jedan metak u prsa osobi iz Hasića, a Lugar
je rekao: “Nisam mislio da ubiješ već da tučeš!” Da bi nakon toga i
Lugar iz pištolja ispalio jedan metak u glavu u predjelu lijevog oka
osobi iz Hasića koja je sjedila na stolici, a koju je prije toga Lugar
tukao. Nakon ovog je lugar razdvojio zarobljenike na dvije strane, na
jednu osobe iz Šamca, na drugu ostali. tada je okrenuo pištolj u masu
ostalih i opalio, ali pištolj nije opalio. potom je izašao napolje.
Razmijenjen sam 7. listopada 1992. godine oko 16,00 u mjestu Dragalić.
U Orašju, 9. listopada 1992.
{loadposition user18}
