Srpski zločini u BIH
Bosanski Šamac – bs001
PREZIME: xxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1967.
MJESTO ROĐENJA: Slavonski Brod
PREBIVALIŠTE: Bosanski Brod
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Muslimanka
IME, IME OCA: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1967.
MJESTO ROĐENJA: Slavonski Brod
PREBIVALIŠTE: Bosanski Brod
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Muslimanka
Dajem sljedeći:
I S K A Z
U
lipnju 1992 godine bila sam kod svoje tetke xxxxxxxx u Bosanskom Šamcu
kad sam zarobljena. Njoj sam došla ranije, ali kako su svi putovi bili
blokirani, a Šamac pao u srpske ruke 17.04.1992., ja sam ostala i nisam
mogla izaći. Tako su mene i rođakinju xxxxx u lipnju zatvorili u
Zasavicu. Tetku xxxxx nisu zarobili, jer je njezin sin kopao rovove za
srpsku vojsku.
Kao
što sam rekla, bila sam zatvorena s rođakinjom u Zasavici. Tu je bio
logor za žene i djecu. Bilo nas je oko 700 do 800 žena i djece. Bile su
sve Hrvatice i Muslimanke iz Zasavice, Hasića, Bosanskog Šamca. Bile
smo smještene po kućama i odatle smo išle na prinudni rad brati žito po
svim okolnim selima. Za hranu nismo dobivale ništa, nego smo se sami
snadbjevali. U Zasavici je bila klaonica u kojoj su radili zarobljeni
muškarci. Sve, žito i trava išli su za Srbiju.
Nas
je četiri živjelo u jednoj kućici, moja rodica xxxx, xxxxx i xxxxx i
ja. S nama je bila i Nermina Džakić, djevojčica od dvije godine. Na rad
smo išli kamionima. kad smo se vraćali s posla na raskrsnici u Modriči
su nas čekali krajišnici. Skidali su žene i vodili ih u Modriču, Odžak
da prenoće. To je bila sve srpska vojska. Tamo samo vladaju krajišnici
i Srbijanci. Znam, sjećam se nekih samo po nadimcima: “Crni”, “Simo”,
“Jednooki” (imao je povez preko oka). Bio je i neki “Lugar”, koji je
jako tukao. Njemu su rezervirali žene, koje se nisu smile maknuti iz
Šamca. Poslije posljednje razmjene ostalo je oko 50 žena. U zadnje
dvije razmjene došlo je oko 500 žena i djece. Bilo i trudnih žena, koje
su odstranila djecu. Ne znam što je bilo s onima koje su bile sa mnom.
Ja sam razmijenjena 4. ili 6. 11. 1992. Ni od koga nikakvu pomoć nisam
primila. xxxxxxxxxxxxxxx
Kad
sam došla već je bilo kasno za abortus, pa nije bilo druge nego da
dijete ostavim. Otac se ponio ružno. Mama mi je umrla. O svojem
stradanju u poniženju nisam nikom govorila do sada. Nisam spremna govoriti ni pred kakvim međunarodnim sudom. Mislim da je najviše 10% žena koje su doživjele ovo što sam ja doživjela, spremno govoriti na sudu.
Ja sam odlučila roditi dijete. Ako bude curica zadržat ću je, ako bude dečko neću ga uzeti. Tako sam odlučila.
Oprostite,
ne mogu više govoriti a mislim da je i ovo previše. Zaboravila sam reći
da su hrvatska sela naselili Srbi pa se Hasići sada zovu Srnice. To ej
neko selo kod Gradačca odakle su ti Srbi.
I S K A Z
U
lipnju 1992 godine bila sam kod svoje tetke xxxxxxxx u Bosanskom Šamcu
kad sam zarobljena. Njoj sam došla ranije, ali kako su svi putovi bili
blokirani, a Šamac pao u srpske ruke 17.04.1992., ja sam ostala i nisam
mogla izaći. Tako su mene i rođakinju xxxxx u lipnju zatvorili u
Zasavicu. Tetku xxxxx nisu zarobili, jer je njezin sin kopao rovove za
srpsku vojsku.
Kao
što sam rekla, bila sam zatvorena s rođakinjom u Zasavici. Tu je bio
logor za žene i djecu. Bilo nas je oko 700 do 800 žena i djece. Bile su
sve Hrvatice i Muslimanke iz Zasavice, Hasića, Bosanskog Šamca. Bile
smo smještene po kućama i odatle smo išle na prinudni rad brati žito po
svim okolnim selima. Za hranu nismo dobivale ništa, nego smo se sami
snadbjevali. U Zasavici je bila klaonica u kojoj su radili zarobljeni
muškarci. Sve, žito i trava išli su za Srbiju.
Nas
je četiri živjelo u jednoj kućici, moja rodica xxxx, xxxxx i xxxxx i
ja. S nama je bila i Nermina Džakić, djevojčica od dvije godine. Na rad
smo išli kamionima. kad smo se vraćali s posla na raskrsnici u Modriči
su nas čekali krajišnici. Skidali su žene i vodili ih u Modriču, Odžak
da prenoće. To je bila sve srpska vojska. Tamo samo vladaju krajišnici
i Srbijanci. Znam, sjećam se nekih samo po nadimcima: “Crni”, “Simo”,
“Jednooki” (imao je povez preko oka). Bio je i neki “Lugar”, koji je
jako tukao. Njemu su rezervirali žene, koje se nisu smile maknuti iz
Šamca. Poslije posljednje razmjene ostalo je oko 50 žena. U zadnje
dvije razmjene došlo je oko 500 žena i djece. Bilo i trudnih žena, koje
su odstranila djecu. Ne znam što je bilo s onima koje su bile sa mnom.
Ja sam razmijenjena 4. ili 6. 11. 1992. Ni od koga nikakvu pomoć nisam
primila. xxxxxxxxxxxxxxx
Kad
sam došla već je bilo kasno za abortus, pa nije bilo druge nego da
dijete ostavim. Otac se ponio ružno. Mama mi je umrla. O svojem
stradanju u poniženju nisam nikom govorila do sada. Nisam spremna govoriti ni pred kakvim međunarodnim sudom. Mislim da je najviše 10% žena koje su doživjele ovo što sam ja doživjela, spremno govoriti na sudu.
Ja sam odlučila roditi dijete. Ako bude curica zadržat ću je, ako bude dečko neću ga uzeti. Tako sam odlučila.
Oprostite,
ne mogu više govoriti a mislim da je i ovo previše. Zaboravila sam reći
da su hrvatska sela naselili Srbi pa se Hasići sada zovu Srnice. To ej
neko selo kod Gradačca odakle su ti Srbi.
{loadposition user18}
