Srpski zločini u BIH
Bosanska Gradiška – bg004
PREZIME: Knežević
IME, IME OCA: Luka, Ilija
GODINA ROĐENJA: 25.04.1956.
MJESTO ROĐENJA: Donja Dolina, Bosanska Gradiška
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK: Nova Gradiška, Ul. baruna Trenka br. 154
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE: KV vozač
BRAČNO STANJE: oženjen, troje djece
DRŽAVLJANSTVO: RH
NACIONALNOST: Hrvat
IME, IME OCA: Luka, Ilija
GODINA ROĐENJA: 25.04.1956.
MJESTO ROĐENJA: Donja Dolina, Bosanska Gradiška
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK: Nova Gradiška, Ul. baruna Trenka br. 154
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE: KV vozač
BRAČNO STANJE: oženjen, troje djece
DRŽAVLJANSTVO: RH
NACIONALNOST: Hrvat
SLUŽBENA ZABILJEŠKA
Osmogodišnju
školu završio je u mjestu Razboj, općina Srbac i jedan razred srednje
škole za zanimanje bravar. Po dolasku iz vojske (JNA) 1977. godine
zaposlio se u Zagrebu, poduzeće “Zagrebački transporti”, kao vozač, tu
je radio do 1979. godine kada se vraća kući u D. Dolinu i nastavlja se
baviti poljoprivredom i taksiranjem u Bosanskoj Gradišci.
Otac
Ilija je radio na privremenom radu u Njemačkoj, a majka Milka je ostala
živjeti sa njim u Dolini. Narečeni ima dvije sestre, starija Ljubica
Orušulić, rođ. 1959. godine, udana za radu Oršulića, rodom iz Novog
Sela, Bosanska Gradiška, a koji je 1969. godine na privremenom radu u
Njemačkoj, s kojim ima jedno dijete, prijavljeno prebivalište u mjestu
Nova Gradiška, Ljupina 131.
Mlađa
sestra, Mirjana Knežević, rođ. 1963. godine, udana za Krunoslava
Kneževića rodom iz Gornje Doline, Bos. Gradiška, koji radi na
privremenom radu u Austriji od 1988. ili 1989. godine s kojim imaju
troje djece. Mirjana je otišla u Austriju 1992. godine.
Isti
je od 1977. godine oženjen Slobodankom Gajić, Srpkinjom iz Bos.
Gradiške, s kojom ima troje djece: Milku, Mihaela i Iliju, a koja je
nakon njegovog odlaska u RH ostala živjeti sa djecom u D. Dolini.
Supruga ima braću: Miloša Gajića – pripadnika bosanskogradiške brigade,
i Nebojša Gajić – kuhar, pripadnik iste brigade.
Mjesto
u kojem je živio bilo je naseljeno hrvatskim stanovništvom, odnosno oko
400 hrvatskih kuća i oko 10-15 srpskih kuća. Okolna mjesta Gornja
Dolina i Novo Selo također su naseljena hrvatskim stanovništvom, dok je
mjesto B. Orubica, udaljeno od D. Doline oko 1 km, naseljeno srpskim
stanovništvom.
Prvi
mobilizacijski poziv od Ureda za odbranu Bos. Gradiške dobio je, kako
ističe, u svibnju 1991. godine na koji se nije odazvao, drugi
mobilizacijski poziv dobio je nakon mjesec dana, poziv je bio kod
njegovog susjeda Stojana Kesića, koji mu je rekao da je poziv kod njega
i da ga dođe preuzeti, što nije učinio i nije se odazvao na poziv, već
mu je rekao da se neće odazivati na pozive i ne moraju ih više slati.
Treći poziv je kako ističe dobio za Božić, ali se nije odazvao ni na
njega. Cijeli period rata u RH izbjegavao je mobilizacijske pozive
zahvaljujući, kako ženinoj rodbini, tako i većem broju njegovih
prijatelja, koji su obnašali razne dužnosti u Bos. Gradišci.
Četvrti
mobilizacijski poziv dobio je 22.05.1992. godine i trebao se javiti u
Ured za odbranu u Bosanskoj Gradišci, zbog rata koji je počeo u R BiH
na isti se morao odazvati. Dolaskom u Ured za odbranu odmah su ga
uputili da se javi u VP 29936 Banja Luka, na Manjaču (tu mu je bilo
prije rata zborno mjesto u slučaju mobilizacije). Isti je po VES-u
vozač.
Istog dana javio se u vojarnu na Manjači, gdje se nalazio
oko mjesec dana. Kako navodi nisu išli na položaje već su popunili
brigadu koja je došla iz RH (okučansko područje), misli da je ista bila
raspoređena na bojištu kod mjesta Gorice. Tada dobiva raspored kao
vozač kamiona 110 TAM u oklopnu brigadu pod zap. puk. Simića, tj.
minobacačka baterija pod zap. Jokić Milovana – kapetan, zam. zap.
Slobodan Knežević – kapetan, baterija je tada brojala oko 50-tak ljudi
u dvije smjene, šest minobacača od 120 mm i šest kamiona 110 TAM.
U minobacačkoj bateriji, I okolpne brigade su još bili:
Milovan Jokić, kap. iz Bos. Gradiške, sudjelovao u napadima na RH,Slobodan Knežević, kap. iz Banja Luke, sudjelovalo u napadima na RH,Mihajlović Milovan, kap. iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH,Đudurović Stojan, kap. iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH,Stakić Goran, vozač iz Omarske, sudjelovao u napadima na RH,Stojaković Dragan, kap. iz Omarske, sudjelovao u napadima na RH,Palalić ? – pom. nišandžije iz Jajca,Šatara Savo, pom. nišandžije iz Jajca,Šokčević Miloš, vozač iz Rijeke, Kojić Savo, vozač iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Ramić Zlatko, Musliman, vozač iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Goran ? , vozač iz B. Radiške, sudjelovao u napadima na RH, Pećanin Kosta, sanitetlija iz Rijeke, Puljarević Ranko, pom. nišandžije iz B. Gradiške, sudjelovao u napadima na RH, Milojević ? , vozač iz Banja Luke, nišandžija iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH, Ćetojević Radovan, zv. “Rakula”, nišandžija iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH, Dujlović Ivica, Hrvat, nišandžija iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Domić Božo, Hrvat, sanitetlija iz Banja Luke, Sajić Ljubomir, pom. nišandžije iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH, Janković Pavle, vezista iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Jotanović Boško, vezista iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Jotić Veseljko, vodnik iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Nikić Vinko, vezista iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Knežević Luka, vozač iz D. Doline.
Narečenom su također poznate osobe iz Bosanske Gradiške i okolnih mjesta koje su sudjelovale u napadima na RH:
– Pavić Jovica, snajperista, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Pavić Dalibor, vezista, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Perić Goran, vojnik, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Jelić Mirko, vojni policajac, Gradiška brigada, iz Bos. Orubice,
– Kovačević Mirko, vojnik, Gradiška brigada, iz Kozinac,
– Kragulj Milan, vojnik, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Marić Boban, vojnik (martićevac), Gradiška brigada, iz Bardače,
– Dumonić Mirko, vojnik (ranjen), Gradiška brigada, iz Bardače,
– Kozić Mile, vojnik, Gradiška brigada, iz Kozinac,
– Kozić Branko, vojnik, Gradiška brigada, iz Kozinac,
– Kozić Božo, vojnik, Gradiška brigada, iz Kozinac,
– Ivaštanin Nebojša, policajac – Kozinac,
– Pavić Dragan, vojnik, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Todorović Rajko, kap. Oklopna brigada, Brestača,
– Šabota Zoran, vojnik, Gradiška brigada, iz Laminci,
– Budić Nebojša, vojnik, Gradiška brigada,
– Platan Rajko, na minobacačima 120 mm, iz Kozinac,
– Stojaković Dragomir, Hrvat, iz D. Doline,
– Stojaković Zlatko, Hrvat, iz D. Doline.
Od pripadnika “Škorpiona” poznati su mu Zec Aleksandar iz Kozinac, i “Pale”, nadimak taksista iz Bos. Gradiške.
Istog
mjeseca, odnosno krajem šestog ili početkom sedmog mjeseca dobili su
zapovjed da se njegova minobacačka baterija pod zapovjedništvom
Milovana Jokića prebaci Vlašić, komanda je bila smještena u Brčkom.
Zapovjednik na Vlašiću je bio potpukovnik Boško peulić, a njegov
neposredni zapovjednik je bio Jokić iz Bos. Gradiške, kojeg poznaje od
ranije, kada je radio u poduzeću “Standard”. Na Vlašiću su bili kao
potpora pješadiji (njih je bilo oko 350), koji su osiguravali relej. Tu
su ostali do 03. mjeseca 1993. godine kada su se spojili sa oklopnom
brigadom i dobili zapovjed da se presele na područje “Putnikova brda”
kod Doboja. Tu su se pripojili Lakoj dobojskoj brigadi, nije bilo
borbenog djelovanja osim jednog, prilikom napada na mjesto Matuziće, u
kojem on osobno nije sudjelovao, a u kojoj akciji je bilo osam mrtvih i
oko 110 ranjenih srpskih vojnika.
Krajem
trećeg ili početkom četvrtog mjeseca 1994. godine njegova minobacačka
jedinica pridodana je I oklopnoj brigadi, I krajiškog korpusa, pod zap.
pukovnika Milana Dupljanina, sa sjedištem u Odžaku, hotel “Posavina”.
osobni vozač Dupljanina, ne može se sjetiti imena, ali ga poznaje po
nadimku “Braco”. Njegova minobacačka jedinica bila je smještena u
kućama u mjestu Gornji Svilaj, uz rijeku Savu, općina Odžak.
Zapovjednik njegove jedinice je i dalje bio Jokić Milovan, dva
minobacača su bila ukopana, s određenim koordinatama okrenute na skelu
na rijeci Savi kod D. Svilaja. Za narečene minobacače su bili zaduženi
Dujlović Ivica, Ćetojević Radovan zv. “Rakula”, a Jokićev zamjenik je i
dalje bio Slobodan Knežević, kapetan.
Vojska koja je bila u ophodnji duž rijeke Save zapovjedali su slijedeći:
– D. Dolina – B. Orubica – Darko Lacković zv. “Kik”, njegov zamjenik por. Milovan Marinković,
– od Bos. Broda do Kadra – Piljagić, ne sjeća se imena,
– od Kadra do skele u mjestu D. Svilaj – Slaviša Jejinović, poručnik iz
Bos. Gradiške, koji je sudjelovao u napadima na RH,
– područje od Bos. Broda do Bos. Šamca bilo je u zoni odgovornosti I
oklopne brigade pod zap. pukovnika Dupljanin Milana.
Dok
je kamionom duž linije razvozio vojsku na smjenu, hranu, drva i ostalo,
upoznao je Iliju Rakića zv. “Badži” iz G. Svilaja, koji je bio
pripadnik I oklopne brigade, I krajiškog korpusa, odnosno Rakić je bio
izviđač u narečenoj brigadi. S istim je često razgovarao, dolazio kod
njega u kuću. Narečeni ističe da mu je Rakić pričao da je prije rata
radio kao nadničar u posavskim mjestima, Oprisavci, Poljanci, Svilaj,
Novi Grad i da izuzetno dobro poznaje teren i rijeku Savu. Po noći je
lovio rijeci Savi s kojom su se hranili. Na brdu zv. “Kadar”, kod
mjesta Gornji Svilaj nalazila se vikendica s koje je bio dobar pogled
na teren koji se nalazio na hrvatskoj strani. U vikendici su bili
smješteni izviđači koji su osmatrali teren s tenkovskim IC-dalekozorima
i upisivali u bilježnicu sva zapažanja o pokretima HV, policije, koje
je čuvala granicu i kretanje vlakova na relaciji Slav. Brod – Vinkovci.
U kolovozu 1995. godine u kuću su došli 5-6 njemu nepoznatih srpskih
vojnika. Nakon dolaska narečene grupe u vikendicu, izviđači su se
povukli, a bilježnicu u koju su upisivali u bilježnicu sva zapažanja
predali su Iliji Rakiću koji se priključio grupi koja je došla u
vikendicu. Grupa se zadržala nekoliko dana, a dok je ona bila tu niko
se nije smio približiti vikendici. Kako navodi, vojnici su sa sobom
donijeli vojničke rance i kutije zelene boje, a Ilija Rakić mu je
osobno pričao da je u kutijama bio eksploziv, te da je on sa grupom iz
vikendice prešao čamcem rijeku Savu u namjeri izvođenja terorističkih
akcija. Osobno je vidio da je oko vikendice se i dalje vršilo
osmatranje terena. Narečeni je napomenuo da se dobro sjeća izjave kap.
Službe sigurnosti I oklopne brigade, Ratkovića, a s njim se nalazilo
još nekoliko časnika, koji su promatrali nakon eksplozije, kako
djelatnici MUP-a RH vrše pretragu terena: “Oni rade svoj posao, mi
svoj”.
U
daljenjm razgovoru Luka navodi kada je pred kraj šestog mjeseca, ne
sjeća se datuma, došao u kuću (G. Svilaju), u kojoj je bio smješten,
zajedno sa Kostom Pećanin, Ljubomirom Sajić, Pavle Janković, Ivica
Dujlović, Miloš Šokčević, Ranko Poljarević, Veseljko Jotić, Radovan
Ćetojević, Pavle Janković (profesor u osnovnoj školi u Banja Luci,
predavao povijest i zemljopis, pisao knjigu ratni put brigadi), u
brogadi radio kao vezista, pred svim narečenim izjavio da je straža
koja patrolira uz rijeku Savu kod mjesta Prud (gdje Sava zavija) u
šiblju pronašla mrtvo tijelo, kada su tijelo izvadili iz vode vidjeli
su da se radi o hrvatskom pilotu, kod istog su pronašli dokumente iz
kojih su vidjeli da se radi o pilotu Hrvatske vojske – Perišinu. Kod
sebe je imao pištolj “hekler”, zlatni prsten, zlatni lančić, pilotsko
odijelo i kartu. Janković je također rekao da su isti odmah izvjestili
komandu u Odžaku, odakle su stigli i odvezli mrtvo tijelo u Odžak, da
bi nakon nekoliko dana sreo jankovića, koji je izjavio da je tijelo
pilota sahranjeno ispred hotela “Posavina” u Odžaku, te da ga čuva
straža, gdje je tijelo kasnije završilo nije mu poznato.
O
vojnim i paravojnim formacijama koje su bile smještene na području Bos.
Gradiške, a koje su izvodile diverzantsko-terorističke akcije i
protjerivanje i pljačku hrvatskog stanovništva poznato mu je:
Kada
je sredinom kolovoza 1991. godine bivša JNA, s tenkovima prešla most na
rijeci Savi između Bos. Gradiške i St. Gradiške, kojom prilikom su
uništeni kamioni kojima su hrvatske postrojbe zapriječili most, za
njima je išlo oko 30-40 dobrovoljaca, koje je predvidio Rajko
Todorović, rođ. 1956. godine (majka iz Zagreba), stanuje u Brestovčini
kod Bos. Gradiške, dobio je čin kapetana.
U
svezi diverzantsko-terorističke akcije 24.11.1991. godine u mjestu
Mačkovac, kada je diverzantsko-teroristička grupa prešla rijeku Savu i
izvršila ratne zločine u mjestu Mačkovac, javnim pogovorom čuo je da je
u narečenoj akciji poginuo muž od Marine Knežević (bio urar u Bos.
Gradišci prije rata), a ista ima dva brata na području Nove Gradiške.
Od ostalih Pripadnika grupe čuo he za Nebojšu Budića koji je bio ranjen
u narečenoj akciji, Rajko Plotan iz Kozinac, pripadnik
bosansko-gradiške brigade.
Od osoba koje su pljačkale hrvatske kuće i vršili protjerivanje Hrvata, naročito se isticao:
– Pavić Dragan, zv. “Vojvoda”, star 43 ili 44 godine, dolazio u
hrvatske kuće i govorio: “Što čekate, još niste otišli!”, te prijetio
da će ih ubiti i zapaliti.
– Toroman Pantelija, star oko 35 godina, pljačkao hrvatske kuće na području Okučana i Pakraca.
Također
mu je poznato da je na području iza Novog Sela, Bos. Gradiška, preko
zv. “Mokriš”, bili su ukopani topovi 155 mm, iz kojih se pucalo po
Novoj Gradišci, te d aje čuo da je kap. I klase, Subotić zapovjedao
artiljerijskim napadima na Novu Gradišku i okolna mjesta, a za topovima
je bio policajac zv. “Gliša”.
Događanja
oko logora KPD St. Gradiška nisu mu poznata, a niti događaj koji se
dogodio na mostu između Bos. Gradiške i St. Gradiške, kada je smrtno
stradao Marijan Vištica.
Krajem
kolovoza ili početkom rujna 1995. godine se demobilizirao i u
banjalučkoj vojarni “Kozara” razdužio kamion i osobno naoružanje. od
tada cijelo vrijeme je proveo u mjestu D. Dolina, sa svojom obitelji,
dok se nije odlučio preseliti u RH (16.06.1996.).
Na
postavljeno pitanje da li su mu poznati ratni zločini izvršeni na
području Okučana i okolnih mjesta, izvršenih od strane srpskih
paravojnih formacija, isti je izjavio da mu nisu poznata, jer nije
sudjelovao u napadima na RH.
Na
kraju razgovora Luka izjavljuje da se ne odjeća krivim, je nije počinio
nikakve zločine, niti je sudjelovao u oružanim borbama.
Osmogodišnju
školu završio je u mjestu Razboj, općina Srbac i jedan razred srednje
škole za zanimanje bravar. Po dolasku iz vojske (JNA) 1977. godine
zaposlio se u Zagrebu, poduzeće “Zagrebački transporti”, kao vozač, tu
je radio do 1979. godine kada se vraća kući u D. Dolinu i nastavlja se
baviti poljoprivredom i taksiranjem u Bosanskoj Gradišci.
Otac
Ilija je radio na privremenom radu u Njemačkoj, a majka Milka je ostala
živjeti sa njim u Dolini. Narečeni ima dvije sestre, starija Ljubica
Orušulić, rođ. 1959. godine, udana za radu Oršulića, rodom iz Novog
Sela, Bosanska Gradiška, a koji je 1969. godine na privremenom radu u
Njemačkoj, s kojim ima jedno dijete, prijavljeno prebivalište u mjestu
Nova Gradiška, Ljupina 131.
Mlađa
sestra, Mirjana Knežević, rođ. 1963. godine, udana za Krunoslava
Kneževića rodom iz Gornje Doline, Bos. Gradiška, koji radi na
privremenom radu u Austriji od 1988. ili 1989. godine s kojim imaju
troje djece. Mirjana je otišla u Austriju 1992. godine.
Isti
je od 1977. godine oženjen Slobodankom Gajić, Srpkinjom iz Bos.
Gradiške, s kojom ima troje djece: Milku, Mihaela i Iliju, a koja je
nakon njegovog odlaska u RH ostala živjeti sa djecom u D. Dolini.
Supruga ima braću: Miloša Gajića – pripadnika bosanskogradiške brigade,
i Nebojša Gajić – kuhar, pripadnik iste brigade.
Mjesto
u kojem je živio bilo je naseljeno hrvatskim stanovništvom, odnosno oko
400 hrvatskih kuća i oko 10-15 srpskih kuća. Okolna mjesta Gornja
Dolina i Novo Selo također su naseljena hrvatskim stanovništvom, dok je
mjesto B. Orubica, udaljeno od D. Doline oko 1 km, naseljeno srpskim
stanovništvom.
Prvi
mobilizacijski poziv od Ureda za odbranu Bos. Gradiške dobio je, kako
ističe, u svibnju 1991. godine na koji se nije odazvao, drugi
mobilizacijski poziv dobio je nakon mjesec dana, poziv je bio kod
njegovog susjeda Stojana Kesića, koji mu je rekao da je poziv kod njega
i da ga dođe preuzeti, što nije učinio i nije se odazvao na poziv, već
mu je rekao da se neće odazivati na pozive i ne moraju ih više slati.
Treći poziv je kako ističe dobio za Božić, ali se nije odazvao ni na
njega. Cijeli period rata u RH izbjegavao je mobilizacijske pozive
zahvaljujući, kako ženinoj rodbini, tako i većem broju njegovih
prijatelja, koji su obnašali razne dužnosti u Bos. Gradišci.
Četvrti
mobilizacijski poziv dobio je 22.05.1992. godine i trebao se javiti u
Ured za odbranu u Bosanskoj Gradišci, zbog rata koji je počeo u R BiH
na isti se morao odazvati. Dolaskom u Ured za odbranu odmah su ga
uputili da se javi u VP 29936 Banja Luka, na Manjaču (tu mu je bilo
prije rata zborno mjesto u slučaju mobilizacije). Isti je po VES-u
vozač.
Istog dana javio se u vojarnu na Manjači, gdje se nalazio
oko mjesec dana. Kako navodi nisu išli na položaje već su popunili
brigadu koja je došla iz RH (okučansko područje), misli da je ista bila
raspoređena na bojištu kod mjesta Gorice. Tada dobiva raspored kao
vozač kamiona 110 TAM u oklopnu brigadu pod zap. puk. Simića, tj.
minobacačka baterija pod zap. Jokić Milovana – kapetan, zam. zap.
Slobodan Knežević – kapetan, baterija je tada brojala oko 50-tak ljudi
u dvije smjene, šest minobacača od 120 mm i šest kamiona 110 TAM.
U minobacačkoj bateriji, I okolpne brigade su još bili:
Milovan Jokić, kap. iz Bos. Gradiške, sudjelovao u napadima na RH,Slobodan Knežević, kap. iz Banja Luke, sudjelovalo u napadima na RH,Mihajlović Milovan, kap. iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH,Đudurović Stojan, kap. iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH,Stakić Goran, vozač iz Omarske, sudjelovao u napadima na RH,Stojaković Dragan, kap. iz Omarske, sudjelovao u napadima na RH,Palalić ? – pom. nišandžije iz Jajca,Šatara Savo, pom. nišandžije iz Jajca,Šokčević Miloš, vozač iz Rijeke, Kojić Savo, vozač iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Ramić Zlatko, Musliman, vozač iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Goran ? , vozač iz B. Radiške, sudjelovao u napadima na RH, Pećanin Kosta, sanitetlija iz Rijeke, Puljarević Ranko, pom. nišandžije iz B. Gradiške, sudjelovao u napadima na RH, Milojević ? , vozač iz Banja Luke, nišandžija iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH, Ćetojević Radovan, zv. “Rakula”, nišandžija iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH, Dujlović Ivica, Hrvat, nišandžija iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Domić Božo, Hrvat, sanitetlija iz Banja Luke, Sajić Ljubomir, pom. nišandžije iz Laktaša, sudjelovao u napadima na RH, Janković Pavle, vezista iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Jotanović Boško, vezista iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Jotić Veseljko, vodnik iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Nikić Vinko, vezista iz Banja Luke, sudjelovao u napadima na RH, Knežević Luka, vozač iz D. Doline.
Narečenom su također poznate osobe iz Bosanske Gradiške i okolnih mjesta koje su sudjelovale u napadima na RH:
– Pavić Jovica, snajperista, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Pavić Dalibor, vezista, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Perić Goran, vojnik, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Jelić Mirko, vojni policajac, Gradiška brigada, iz Bos. Orubice,
– Kovačević Mirko, vojnik, Gradiška brigada, iz Kozinac,
– Kragulj Milan, vojnik, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Marić Boban, vojnik (martićevac), Gradiška brigada, iz Bardače,
– Dumonić Mirko, vojnik (ranjen), Gradiška brigada, iz Bardače,
– Kozić Mile, vojnik, Gradiška brigada, iz Kozinac,
– Kozić Branko, vojnik, Gradiška brigada, iz Kozinac,
– Kozić Božo, vojnik, Gradiška brigada, iz Kozinac,
– Ivaštanin Nebojša, policajac – Kozinac,
– Pavić Dragan, vojnik, Gradiška brigada, iz D. Doline,
– Todorović Rajko, kap. Oklopna brigada, Brestača,
– Šabota Zoran, vojnik, Gradiška brigada, iz Laminci,
– Budić Nebojša, vojnik, Gradiška brigada,
– Platan Rajko, na minobacačima 120 mm, iz Kozinac,
– Stojaković Dragomir, Hrvat, iz D. Doline,
– Stojaković Zlatko, Hrvat, iz D. Doline.
Od pripadnika “Škorpiona” poznati su mu Zec Aleksandar iz Kozinac, i “Pale”, nadimak taksista iz Bos. Gradiške.
Istog
mjeseca, odnosno krajem šestog ili početkom sedmog mjeseca dobili su
zapovjed da se njegova minobacačka baterija pod zapovjedništvom
Milovana Jokića prebaci Vlašić, komanda je bila smještena u Brčkom.
Zapovjednik na Vlašiću je bio potpukovnik Boško peulić, a njegov
neposredni zapovjednik je bio Jokić iz Bos. Gradiške, kojeg poznaje od
ranije, kada je radio u poduzeću “Standard”. Na Vlašiću su bili kao
potpora pješadiji (njih je bilo oko 350), koji su osiguravali relej. Tu
su ostali do 03. mjeseca 1993. godine kada su se spojili sa oklopnom
brigadom i dobili zapovjed da se presele na područje “Putnikova brda”
kod Doboja. Tu su se pripojili Lakoj dobojskoj brigadi, nije bilo
borbenog djelovanja osim jednog, prilikom napada na mjesto Matuziće, u
kojem on osobno nije sudjelovao, a u kojoj akciji je bilo osam mrtvih i
oko 110 ranjenih srpskih vojnika.
Krajem
trećeg ili početkom četvrtog mjeseca 1994. godine njegova minobacačka
jedinica pridodana je I oklopnoj brigadi, I krajiškog korpusa, pod zap.
pukovnika Milana Dupljanina, sa sjedištem u Odžaku, hotel “Posavina”.
osobni vozač Dupljanina, ne može se sjetiti imena, ali ga poznaje po
nadimku “Braco”. Njegova minobacačka jedinica bila je smještena u
kućama u mjestu Gornji Svilaj, uz rijeku Savu, općina Odžak.
Zapovjednik njegove jedinice je i dalje bio Jokić Milovan, dva
minobacača su bila ukopana, s određenim koordinatama okrenute na skelu
na rijeci Savi kod D. Svilaja. Za narečene minobacače su bili zaduženi
Dujlović Ivica, Ćetojević Radovan zv. “Rakula”, a Jokićev zamjenik je i
dalje bio Slobodan Knežević, kapetan.
Vojska koja je bila u ophodnji duž rijeke Save zapovjedali su slijedeći:
– D. Dolina – B. Orubica – Darko Lacković zv. “Kik”, njegov zamjenik por. Milovan Marinković,
– od Bos. Broda do Kadra – Piljagić, ne sjeća se imena,
– od Kadra do skele u mjestu D. Svilaj – Slaviša Jejinović, poručnik iz
Bos. Gradiške, koji je sudjelovao u napadima na RH,
– područje od Bos. Broda do Bos. Šamca bilo je u zoni odgovornosti I
oklopne brigade pod zap. pukovnika Dupljanin Milana.
Dok
je kamionom duž linije razvozio vojsku na smjenu, hranu, drva i ostalo,
upoznao je Iliju Rakića zv. “Badži” iz G. Svilaja, koji je bio
pripadnik I oklopne brigade, I krajiškog korpusa, odnosno Rakić je bio
izviđač u narečenoj brigadi. S istim je često razgovarao, dolazio kod
njega u kuću. Narečeni ističe da mu je Rakić pričao da je prije rata
radio kao nadničar u posavskim mjestima, Oprisavci, Poljanci, Svilaj,
Novi Grad i da izuzetno dobro poznaje teren i rijeku Savu. Po noći je
lovio rijeci Savi s kojom su se hranili. Na brdu zv. “Kadar”, kod
mjesta Gornji Svilaj nalazila se vikendica s koje je bio dobar pogled
na teren koji se nalazio na hrvatskoj strani. U vikendici su bili
smješteni izviđači koji su osmatrali teren s tenkovskim IC-dalekozorima
i upisivali u bilježnicu sva zapažanja o pokretima HV, policije, koje
je čuvala granicu i kretanje vlakova na relaciji Slav. Brod – Vinkovci.
U kolovozu 1995. godine u kuću su došli 5-6 njemu nepoznatih srpskih
vojnika. Nakon dolaska narečene grupe u vikendicu, izviđači su se
povukli, a bilježnicu u koju su upisivali u bilježnicu sva zapažanja
predali su Iliji Rakiću koji se priključio grupi koja je došla u
vikendicu. Grupa se zadržala nekoliko dana, a dok je ona bila tu niko
se nije smio približiti vikendici. Kako navodi, vojnici su sa sobom
donijeli vojničke rance i kutije zelene boje, a Ilija Rakić mu je
osobno pričao da je u kutijama bio eksploziv, te da je on sa grupom iz
vikendice prešao čamcem rijeku Savu u namjeri izvođenja terorističkih
akcija. Osobno je vidio da je oko vikendice se i dalje vršilo
osmatranje terena. Narečeni je napomenuo da se dobro sjeća izjave kap.
Službe sigurnosti I oklopne brigade, Ratkovića, a s njim se nalazilo
još nekoliko časnika, koji su promatrali nakon eksplozije, kako
djelatnici MUP-a RH vrše pretragu terena: “Oni rade svoj posao, mi
svoj”.
U
daljenjm razgovoru Luka navodi kada je pred kraj šestog mjeseca, ne
sjeća se datuma, došao u kuću (G. Svilaju), u kojoj je bio smješten,
zajedno sa Kostom Pećanin, Ljubomirom Sajić, Pavle Janković, Ivica
Dujlović, Miloš Šokčević, Ranko Poljarević, Veseljko Jotić, Radovan
Ćetojević, Pavle Janković (profesor u osnovnoj školi u Banja Luci,
predavao povijest i zemljopis, pisao knjigu ratni put brigadi), u
brogadi radio kao vezista, pred svim narečenim izjavio da je straža
koja patrolira uz rijeku Savu kod mjesta Prud (gdje Sava zavija) u
šiblju pronašla mrtvo tijelo, kada su tijelo izvadili iz vode vidjeli
su da se radi o hrvatskom pilotu, kod istog su pronašli dokumente iz
kojih su vidjeli da se radi o pilotu Hrvatske vojske – Perišinu. Kod
sebe je imao pištolj “hekler”, zlatni prsten, zlatni lančić, pilotsko
odijelo i kartu. Janković je također rekao da su isti odmah izvjestili
komandu u Odžaku, odakle su stigli i odvezli mrtvo tijelo u Odžak, da
bi nakon nekoliko dana sreo jankovića, koji je izjavio da je tijelo
pilota sahranjeno ispred hotela “Posavina” u Odžaku, te da ga čuva
straža, gdje je tijelo kasnije završilo nije mu poznato.
O
vojnim i paravojnim formacijama koje su bile smještene na području Bos.
Gradiške, a koje su izvodile diverzantsko-terorističke akcije i
protjerivanje i pljačku hrvatskog stanovništva poznato mu je:
Kada
je sredinom kolovoza 1991. godine bivša JNA, s tenkovima prešla most na
rijeci Savi između Bos. Gradiške i St. Gradiške, kojom prilikom su
uništeni kamioni kojima su hrvatske postrojbe zapriječili most, za
njima je išlo oko 30-40 dobrovoljaca, koje je predvidio Rajko
Todorović, rođ. 1956. godine (majka iz Zagreba), stanuje u Brestovčini
kod Bos. Gradiške, dobio je čin kapetana.
U
svezi diverzantsko-terorističke akcije 24.11.1991. godine u mjestu
Mačkovac, kada je diverzantsko-teroristička grupa prešla rijeku Savu i
izvršila ratne zločine u mjestu Mačkovac, javnim pogovorom čuo je da je
u narečenoj akciji poginuo muž od Marine Knežević (bio urar u Bos.
Gradišci prije rata), a ista ima dva brata na području Nove Gradiške.
Od ostalih Pripadnika grupe čuo he za Nebojšu Budića koji je bio ranjen
u narečenoj akciji, Rajko Plotan iz Kozinac, pripadnik
bosansko-gradiške brigade.
Od osoba koje su pljačkale hrvatske kuće i vršili protjerivanje Hrvata, naročito se isticao:
– Pavić Dragan, zv. “Vojvoda”, star 43 ili 44 godine, dolazio u
hrvatske kuće i govorio: “Što čekate, još niste otišli!”, te prijetio
da će ih ubiti i zapaliti.
– Toroman Pantelija, star oko 35 godina, pljačkao hrvatske kuće na području Okučana i Pakraca.
Također
mu je poznato da je na području iza Novog Sela, Bos. Gradiška, preko
zv. “Mokriš”, bili su ukopani topovi 155 mm, iz kojih se pucalo po
Novoj Gradišci, te d aje čuo da je kap. I klase, Subotić zapovjedao
artiljerijskim napadima na Novu Gradišku i okolna mjesta, a za topovima
je bio policajac zv. “Gliša”.
Događanja
oko logora KPD St. Gradiška nisu mu poznata, a niti događaj koji se
dogodio na mostu između Bos. Gradiške i St. Gradiške, kada je smrtno
stradao Marijan Vištica.
Krajem
kolovoza ili početkom rujna 1995. godine se demobilizirao i u
banjalučkoj vojarni “Kozara” razdužio kamion i osobno naoružanje. od
tada cijelo vrijeme je proveo u mjestu D. Dolina, sa svojom obitelji,
dok se nije odlučio preseliti u RH (16.06.1996.).
Na
postavljeno pitanje da li su mu poznati ratni zločini izvršeni na
području Okučana i okolnih mjesta, izvršenih od strane srpskih
paravojnih formacija, isti je izjavio da mu nisu poznata, jer nije
sudjelovao u napadima na RH.
Na
kraju razgovora Luka izjavljuje da se ne odjeća krivim, je nije počinio
nikakve zločine, niti je sudjelovao u oružanim borbama.
{loadposition user18}
