Bosanska Gradiška – bg002

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1961.
MJESTO ROĐENJA:                          Nova Gradiška
PREBIVALIŠTE:                                             Bosanska Gradiška
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći
I S K A Z
Kod nas su neredi počeli već samim ratom u Hrvatskoj. Hrvati i
Muslimani su dobijali otkaze sa posla, jer nisu pristajali na
mobilizaciju. Počeli su Srbi pucati, uglavnom noću. Četvrtkom 1992.
god., 08.08., Srbi su zaklali na tržnici jednu djevojčicu od 10 god.,
zajedno sa njenim roditeljima, samo zato što su Muslimani.
Počeli
su i tada kuće paliti, a u kućama i ljude. To su radili domaći Srbi –
četnici: Stokić Drago, Stokić Živko, Milivojević Brane, Milivojević
Stevo, Milivojević Braco i drugi. 01.08.1992. god. su minirali
ugostiteljski lokal. To su učinili: Ilija Kovačević, konobar Novaković
i još neki sa njima.
28.08.1992.
god. su mi pucali na kuću, majka je legla na zemlju i tako preživjela.
To su bili četnici iz susjednog sela. Iza toga cijelo vrijeme nismo
imali mira u kući, prijetili su nam, a 14.10.1992. god. je Vojna
policija izvela mene iz kuće i odveli u štab i tamo me tukli čim god su
stigli. Najviše su me tukli po prsima i leđima, a ne znam koliko dugo.
Nakon
možda jedan sat su me prebijenog vratili kući. Bio sam crn kao crna
zemlja, po licu, leđima, prsima, po nogama, po cijelom tijelu. Njih po
četvorica u dvije grupe su me tukli, a ja sam se branio rukama, tada su
mi stavili lisice i pretukli me.
Kad
sam shvatio da će me prebiti, srušio sam se na pod, a oni rekoše:
"Pusti ga, gotov je!" Tada su donijeli lavor vode da dođem k svijesti.
Te ljude poznajem po viđenju, to su trojica iz Podravice Gornje, jedan
iz Turjaka, dvojica iz Okučana. Prva dva dana ništa nisam mogao, niti
da se pomaknem.
06.12.1992.
god. su nam ponovo pucali na kuću, to je bilo navečer, polupana su sva
stakla, crijep, pločice. 21.01.1993. god. su nam ponovo bacili bombu
između kuće i dvorišne zgrade. 30.03. 1993. god. navečer oko 20:00 sati
ja i majka smo sjedili, a otac je sjedio na kauču. Psi su jako lajali,
ali nismo smjeli izaći van vidjeti što se događa.
Odjedanput
je počelo staklo pucati, bio je jaki toplotni udar, čuo sam kako majka
kaže: "Joj sine, mama je gotova!" Rekao sam: "mama, ja sam ranjen".
Otac je samo krčao, majka mu priđe i reče: "xxxx, xxxx", ali sve je
bilo uzalud. Majka je zvala komšiju, došao je Srbin, zvao je hitnu
pomoć, došli su i odvezli mi oca. Do bolnice je izdahnuo, imao je sedam
rana na leđima.
Nakon
10-ak min. poslije bombe, kad je majka zvala u pomoć, u kući su
provalila dvojica četnika. To su bili obučeni u vojno, naoružani do
zuba. Odmah sam legao na pod, glavu zavukao dolje, a na vesti je bilo
dosta krvi. Rekli su: "Ovaj je gotov", a zatim su pogledali oca i
rekli: "I ovaj". Zatim su rekli: "Idemo, može netko naići".
xxxxxx,
komšija Srbin je tada prvi pretekao u pomoć. Svih troje su nas odvezli
u bolnicu, mene su ostavili na operaciji, oca odvezli u mrtvačnicu, a
majku su vratili kući, zapravo kod komšije Srbina.
To
se desilo utorkom, a u četvrtak smo oca sahranili, dok je tu bio
Međunarodni Crveni križ. U bolnici sam ostao 8 dana, a tada samovoljno
napustio, da bi otišao za Hrvatsku. Morali smo platiti devizama onoliko
koliko su tražili. To su bili naše komšije četnici, oni su htjeli ubiti
mene, majku i oca. Teško sam ranjen u lijevu ruku.
09.04.1993.
god. sam stigao u Zagreb, neko se vrijeme liječio, a sada imama
ograničeme pokrete s lijevom rukom, jake bolove na promjenu vremena,
kao i kod opetrećenja.
Potpisujem autentičnost iskaza.
 
U Zagrebu, 22. kolovoza 1994.

---