Bosanska Dubica – bd006

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                                     1941.
MJESTO ROĐENJA:                                      Bosanska Dubica
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                            xxxxxx
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                                 xxxxxxx
BRAČNO STANJE:                                        xxxxxx
DRŽAVLJANSTVO:                                       BiH
NACIONALNOST:                                        Musliman

SLUŽBENA ZABILJEŠKA
xxxxxxxxxxxx
Prije
početka rata u Republici Hrvatskoj oko Bosanske Dubice bili su uz Unu
postavljeni tenkovi i topovi bivše JNA, a koji su pucali po hrvatskoj
strani. Najžešće su pucali kada je miniran most između Hrvatske i
Bosanske Dubice. Nakon osvajanja Hrvatske Dubice i Jasenovca od strane
Srba u Bosanskoj Dubici su svu vlast preuzeli Srbi, smjenivši sa svih
položaja Muslimane i Hrvate. Nakon toga su raspisali opću mobilizaciju
na koju se odazvalo oko 5% Muslimana i Hrvata, a kojih je bilo u
Bosanskoj Dubici oko 70%. Svi koji se nisu odazvali mobilizacijskom
pozivu dobili su otkaze ili su stavljeni na liste čekanja. Čauševiću je
određena radna obveza, te je pod prisilom morao raditi xxxxxxxxx za
potrebe srpskih vlasti i srpske vojske.
Batičeli
Zdenka je osobno upoznao tek u Ivanić-Gradu, ali dobro poznaje njegove
roditelje. Batičelijev otac mu je bio nastavnik u srednjoj školi, radi
se o Hrvatima i poštenim ljudima. Čuo je da je Batičeli Zdenko otišao u
srpsku vojsku, te da je bio na frontu. Ne zna da li je Batičeli Zdenko
ratovao u republici Hrvatskoj, nije čuo da bi kao pripadnik srpske
vojske činio zločine. Okanović Huseina nije poznavao u Bosanskoj
Dubici, niti ne zna da je bio u srpskoj vojsci. U Bosanskoj Dubici su
prije rata bile tri džamije i jedna katolička crkva. Sva tri objekta su
minirana i srušena. On je osobno morao pod prisilom raščišćavati
ruševine glavne džamije u centru Bosanske Dubice. Sav materijal je
nekuda odvezen, teren je poravnan, a na tom mjestu je sada plac.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxx
ali je vidio da su katoličke crkve u Hrvatskoj Dubici srušene. Većina
ljudi u Bosanskoj Dubici vrlo teško živi, humanitarna pomoć se dijeli
uglavnom vojsci i policiji, te ide u švercerske kanale. Do Muslimana
praktično ne stiže.
Prije
odlaska iz Bosanske Dubice pozvan je na razgovor u policiju. Tamo su s
njim razgovarali isljednik lado Karan, te neki inspektor Tubica. Za
Tubicu (ne zna mu ime) je čuo da je došao iz Gline, a vidio ga je da se
vozi u bijelom “Golfu” glinske registracije. U razgovoru nisu ništa
posebno tražili od njega, osim što su tražili da dade financijsku pomoć
za srpsku vojsku. Pošto je znao da ga neće pustiti iz Bosanske dubice
ako ne da novac, prodao je frižider  i električni štednjak (za 220 DM),
te im odnio novac. Za predani novac nije dobio nikakvu potvrdu.
Prije
odlaska je morao na sudu potpisati izjavu da općini predaje obiteljsku
kuću i svu imovinu. Najviše zločina u Bosanskoj Dubici činio je
policijski inspektor Vlado Karan, te pripadnik rezervnog sastava
policije, osoba po nadimku “Talijan” (ne zna mu ime i prezime), a prije
rata je radio kao vozač autobusa. Zna da je taj “Talijan” u 7. ili 8.
mjesecu u njihovoj kući zaklao Koščak Josipa, njegovu suprugu Anđelku,
te sina starog 2-3 godine, nakon toga ih je dovezao do ušća une u Savu,
te ih tamo bacio. To je činio da bi im pomogao opljačkati kuću. najveći
zločini i maltretiranja činjeni su noću, kada je vladao policijski sat
od 21:00 do 05:00 sati, a činjeni su bez svjedoka.
U Bosanskoj Dubici je sada ostalo 318 Muslimana od 8.000, koliko ih je bilo prije rata, a Hrvata tamo sada praktično i nema.

---