Srpski zločini RH

Bjelovar – Banja Luka – ZD 0025

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU                                                                                   K – 30/95

 

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE I

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, i to Milivoja Lasana, kao predsjednika vijeća te predsjednika toga suda Benka Velčića, i sudaca porotnika Ivana Laća, Jose Bašića i Ivana Bralića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sandre Paleka kao zapisničarke, u krivičnom predmetu protiv I-opt. MILENKA JASIKE i dr., zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH, i dr., a povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva u Zadru od 12. lipnja 1995. godine broj KT-23/95, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21. rujna 1995., 22. rujna 1995.godine, 25. rujna 1995. godine i 28. rujna 1995. godine, u prisutnosti I. i II. optuženika i njihovog branitelja Vladimira Mikolčevića, odvjetnika iz Zadra, te Mate Dorčića zamjenika Okružnog državnog odvjetništva u Zadru, a u odsutnosti uredno- pozvanog punomoćnika oštećenika,

p r e s u d i o     je:

I

I – optuženi

MILENKO JASIKA sin Paje i majke Nade rođene Rajić rođen 3. lipnja 1950. godine u mjestu Breza, općina Bjelovar, sa prebivalištem u Sv. Filip-Jakovu broj 186, ugostitelj, Hrvat, državljanin RH, do sada neosuđivan, u pritvoru kod Okružnog zatvora u Zadru od 13. prosinca 1994. godine,

k r i v   je:

što je u razdoblju od 1. lipnja 1992. godine do travnja mjeseca 1994. godine, u Banja Luci (Republika BiH) i to u gradskom naselju Budžak 1, u kojem su prije rata pretežno živjeli Hrvati i Muslimani, sudjelujući na području tzv. Republike Srpske u provedbi velikosrpske politike, u provedbi etničkog čišćenja nesrpskog pučanstva, u cilju protjerivanja Hrvata i Muslimana iz

okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, protivno čl. 27. st.1. i čl. 32. Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, prihvaćenoj 1949. godine, kao i protivno čl. 4. st.2., toč.D i H., i čl. 13. st.2. Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti ne međunarodnih oružanih sukoba, uključio se u skupinu pobunjenih Srba, koja je u njegovoj kući držala zalihe minsko-eksplozivnih sredstava, koja je skupina u večernjim i noćnim satima odlazila u grad i pucala iz automatskog oružja, iz tromblona bacala bombe i protutenkovske eksplozije, pa je tako u sastavu te skupine osobno :

– dana 19. siječnja 1993. godine oko 21,30 sati sudjelovao u bacanju bombe – ručne i tromblonske mine na kuću vlasništvo Mirk.a Tomića, kojoj prigodom je u toj kući uništen prostor predsoblja,

– dana 21. veljače 1991. godine oko 20,30 sati učestvovao u postavljanju eksplozivne naprave koja je aktivirana ispred ulaznih vrata i-kuće Miljanović Vlade, kojom prigodom je uništen prostor predsoblja te kuće, te popucala prozorska stakla,

– točno neutvrđenog dana u. veljači 1993. godine oko 03,00 sati sudjelovao u bacanju eksplozivne naprave na kuću vlasništvo Majstorić Marka,

– iste noći kao u prethodnom stavku, sudjelovao u postavljanju eksplozivne naprave između kuće i dvorišta vlasništvo Marković Voje, u kojoj je kao podstanar živio Knežević Nenad,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba i okupacije prema civilnom stanovništvu primjenjivao mjere zastrašivanja i terora,

čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koje djelo je opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH,

pa se po istom zakonskom propisu I-opt. Milenko Jasika

o s u đ u j e

 

 

 

na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

Po čl. 45. st. 1. OKZ RH optuženiku se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1994. godine, pa nadalje.

Po čl. 90. st. 1. ZKP optuženik je dužan nadoknaditi troškove krivičnog postupka i to paušal sudu u iznosu od 1000 kuna, dok se oslobađa od snošenja ostalih troškova krivičnog postupka.

II.

I-opt. MILENKO JASIKA (sa ostalim podacima kao u točki 1 izreke) i

II-opt. DUBRAVKA JASIKA, rođena Prole, kći Veljka i majke Zdenke, rođene Fudurić, rođena 14. listopada 1951. u Našicama, po zanimanju ugostitelj, sa prebivalištem u Sukošanu, Mala Mararska, Hrvatica, državljanka RH,

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUZBE

da su u Bjelovaru nakon zaključenog ugovora o zamjeni svog stambeno-poslovnog objekta u Bjelovaru, dana 29.svibnja 1992. godine, sa Zlatkom Pajićem, koji se obvezao predati u zamjenu optuženicima svoj slični objekat u Banja Luci, kako bi sebi pribavili nezakonitu korist, Zlatku Pajiću kazali da će u svojoj kući odložiti namještaj u dvije sobe, koje će zaključati, a ostalu neophodnu opremu za kućanstvo (posteljinu, posuđe, pribor i dr.), da će Zlatku Pajiću ostaviti na korištenje, sve dok ne bude moguć prijevoz te pokretne imovine iako im sve to nije bila namjera učiniti, pa je Zlatko Pajić, vjerujući u rečeno obećanje, isto tako postupio sa svojim namještajem u Banja Luci, koji stoga nije prevozio u Bjelovar, pa su oni prilikom odlaska iz Bjelovara, suprotno datom obećanju, doista svoj namještaj i drugu pokretnu imovinu odvezli u Banja Luku, a Zlatku Pajiću nisu dopustili da odveze svoj namještaj iz kuće, već su taj namještaj zadržali za sebe, čime je Zlatku Pajiću nanesena šteta u iznosu od 145.000 kuna,

dakle, da su u namjeri da sebi pribave opisanu protupravnu imovinsku korist, doveli drugoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveli da ovaj na štetu svoje imovine nešto ne učini pri čemu šteta prelazi 550 kuna,

čime da su počinili krivično djelo protiv privatne imovine – prevarom iz čl. 137. st.2. u svezi st. 1. KZ RH.

Po čl. 91. st.1. ZKP, troškovi krivičnog postupka u odnosu na II-optuženicu Dubravku Jasika padaju na teret proračunskih sredstava ovoga suda.

Obrazloženje

Optužnicom od 12.1ipnja 1995. godine broj KT-23/95, Okružno državno odvjetništvo u Zadru je optužilo I-opt. Milenka Jasiku da je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocidom iz čl. 119. OKZ RH, a na raspravi od 28. rujna 1995. godine, državno odvjetništvo je prekvalificiralo pravnu kvalifikaciju djela da je I-opt. Milenko Jasika počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kako je to opisano u izreci presude, s time da je državno odvjetništvo u biti zadržalo isti činjenični osnov kao i u ranijoj optužnici.

Sud je u presudi prihvatio pravni i činjenični opis djela iz ove optužnice, s time da je iz presude izostavio dijelove iz nove optužnice, a u odnosu na oštećenje kuća Zvonimira Josipovića, Vinka Hamš, Stjepana Martinovića, Ismeta Klipić, Tome Bartulovića, Ive Bartulovića, Mare Pavičić i kuće časnih sestara i druge kuće nesrpskih nacionalnosti jer to u postupku nije dokazano.

Istom optužnicom pod točkom 2) I.opt. Milenko Jasika i njegova supruga II.opt. Dubravka Jasika optuženi su da su počinili krivično djelo protiv privatne imovine prevarom iz čl. 137.st.2. u sv.st. 1. na štetu Pajić Zlatka, kao je to pobliže opisano pod točkom II. izreke presude.

I. opt. Milenko Jasika u odnosu na djelo pod točkom 1) izreke – za djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.l. OKZ RH, u svojoj obrani u istrazi (list 45,47- 49 i 261-261 spisa), kao i na raspravi (listovi 283/2, – 286 spisa), poriče počinjenje djela. Navodi da je on živio u Bjelovaru sa svojom suprugom II-optuženicom Dubravkom gdje su imali svoj stambeno-poslovni objekt u kom poslovnom objektu su držali trgovinu i kafić, a koji stambeno-poslovni objekt su zamijenili sa Zlatkom Pajić za takav sličan u Banja Luci.

Nakon izvršene zamjene on je došao u Banja Luke 3. lipnja 1992. godine i sa radom u kafiću nije odmah započeo već nakon 2-3 mjeseca kada je “sredio papire”. Inače, rođen je u

mjestu u blizini Bjelovara, u Bjelovaru mu živi bivša supruga i njihovo dvoje zajedničke djece, po drugi puta se oženio sa II. opt. Dubravkom, ali da u Banja Luci živi otac njegove sadašnje supruge. Stoga se odlučio i mijenjati svoj stambeno-poslovni objekt za sličan takav u Banja Luci, a da bi mu otac njegove sadašnje žene pomogao oko trgovine i slično. To da je bio razlog što su išli u Banja Luku, a i zbog toga jer da tamo “žive tri nacionalnosti”. Nadalje navodi da su u Banja Luku otišli na ženinu inicijativu, a na to da ih je nagovorio otac njegove supruge navodeći da je najbolje da dođu tamo. Njegov punac da je po narodnosti Hrvat i sad je u drugom braku a njegova sadašnja supruga da je Srpkinja. Stoga da su oni optuženici svoju kuću i poslovni objekat u Bjelovaru snimili putem video-kasete i tu kase tu poslali pune u I-optuženika u Banja Luku koju je dao snimiti putem televizije Banja Luka. Tu snimku da je vidio oštećenik Zlatko Pajić i došao je kod optuženika u Bjelovar jer je bio zainteresiran za zamjenu kuća, pa je Pajić nakon što je pregledao njihovu kuću i poslovni prostor, vratio se natrag u Banja Luku, a optuženici su išli u Banja Luku vidjeti Pajićevu kuću. Nakon kraćeg vremena Pajić je došao kod njih u Bjelovar predloživši da naprave ugovor o zamjeni, rekavši pritom da je pucano na njegovu kuću u Banja Luci, pa su sačinili pismeni ugovor o zamje­ni nekretnina kod odvjetnika u Bjelovaru, da mijenjaju i to optu­ženici svoj poslovno-stambeni objekat u Bjelovaru za poslovno stambeni objekat Pajića u Banja Luci.

Došavši u Banju Luku, on je otvorio svoj kafić 2 – 3 mjeseca, dok je ”sredio papire” za kafić. Radio je svoj posao i nije se uključivao ni u kakvu stranku. Ranije je bio u članstvu Ska kasnije odlučio da ne bude u niti jednoj stranci. Po ulicama u Banja Luci u predjelu gdje je živio, u Budžaku, da su se kretale ophodnje naoružanih vojnika, obično po troje, ali on nije bio u tim skupinama. To su bili mještani u civilu. Njegova gostionica da je površine 20 m2 i u nju su znali doći i civili i naoružani vojnici, a ti vojnici da su u gostionicu dolazili u prolazu. U blizini njegove kuće (u kojoj je gostionica), da je bila vojarna, pa da je i to razlog da su se tuda kretali vojnici. Kod njega se nije nitko skupljao niti organizirao, niti se sastančilo. Bilo je stalnih gostiju, pretežno Hrvata i Muslimana. Propis je bio da se lokal zatvara u 19 sati i on se toga pridržavao i sa gostima da nije bilo neprilika, da ne napuste lokal do 19 sati. Nije se događalo da bi gosti kod njega ostajali i poslije 19 sati, kad se lokal zatvara. To da su bila vremena kada u gradu nije bilo struje a tada kada struje nije bilo da bi u kafiću zapalio svijeću. Poslije zatvaranja kafića on je ostajao kod kuće, nije odlazio ni u kakve posjete, a lokal je zatvarala njegova supruga. On se inače zadržavao malo u kafiću, jer bi ga drugi pitali zašto nije na ratištu, pa bi se zbog toga uglavnom zadržavao kod kuće. U kafiću su kod njega radile pretežno radnice Hrvatice i Muslimanke koje da su gosti Srbi znali i vrijeđati.

Poriče da je u noćnim satima sa naoružanim skupinama automobilom odlazio u grad i pucao po kućama Hrvata i Muslimana. Od oružja je imao jedino pištolj za kojeg je 1991. ili 1992. godine dobio urednu dozvolu još dok je bio u Bjelovaru, a kada je došao u Banja Luku pištolj je ponio sa sobom, ali ga kod sebe nije nikada držao.

Navodi da je njegova majka Hrvatica, a otac koji je umro 1960.g. da je bio pravoslavni Hrvat. Ranije se optuženik deklarirao kao Jugoslaven, a sada se deklarira kao Hrvat, a posjeduje i domovnicu da je Hrvatski državljanin.

U siječnju mjesecu 1994. godine da je dobio poziv u Banja Luci od tamošnjeg vojnog odsjeka da im se javi i kada se javio, bio je raspoređen u kasarnu pod nazivom “Trapisti” i to u skladište vojne odjeće, obuće i hrane, gdje je radio kao skladišni radnik u skadištu, više transportni radnik. To nije bilo i skladište oružja. Skladište je bilo van kruga kasarne, uz pivovaru. Tu se zadužio sa SNB uniformom, zimskom, bez ikakvih oznaka, bez kape i bez oružja. Raspored posla bio je takav da je radio pet dana u kasarni, a zatim je pet dana bio kod kuće i kada se uzme sve skupa, da je u kasarni proveo sve skupa oko mjesec i pol dana. Iz te kasarne da se uspio izvući oko 1. travnja 1994. godine, nakon čega je pobjegao u Hrvatsku. U Hrvatsku se vratio iz više razloga. Kao prvo, da mu je bačena bomba na kafić u Banja Luci, a bojao se i da će ga uzeti na ratište. U Banja Luci da mu žena više nije mogla izdržati. Osim toga, njegov stariji sin Milenko, koji se bio utopio 20.1ipnja 1993. u rijeci Vrbanji blizu Banja Luke i pokopan je u Banja Luci, pa je jednoga dana njegova supruga na grobu njihovog sina našla ceduljicu na kojoj je pisalo da se isele i da lokal dadu u najam domaćim ljudima, jer da će u protivnom slučaju “sinovljeve kosti dignuti u zrak”. Stoga je zbog svega toga skupa, a i zbog toga što je imao hrvatsko državljanstvo, odlučio se vratiti u Hrvatsku.

Dana 1. travnja 1994. godine da je napravio ugovor o zamjeni prema kojem je svoju kuću u Banja Luci zamijenio sa kućom u Filip Jakovu (kod Biograda na moru), sa Štrbac Zdravkom koji je živio u Benkovcu. Do Štrbca je došao putem oglasa kojeg je dao radi zamjene kuće. Međutim, u kuću u Filip-Jakovu nije se uselio jer su u njoj bile izbjeglice, ali smatra da će se njegova supruga uskoro useliti u tu kuću.

Poriče da je držao. oružje u svome lokalu ili u kući. U osmom ili devetom mjesecu 1992. godine na njegovu kuću u Banja Luci je pucano a u studenom 1992. g. da je netko na njegov kafić bacio bombu.

Inače poznaje neke od oštećenika u Banja Luci čije su kuće oštećene i na koje je pucano, pa tako navodi da zna da je pucano na kuću Stjepana Martinovića, te da su u noćnim satima bacane bombe na kuću Josipovića, a poznaje i neke druge osobe hrvatske narodnosti čije su kuće oštećene i na koje se kuće pucalo.

U odnosu na djelo pod točkom 2) izreke presude opt. Milenko Jasika u istrazi i na glavnoj raspravi navodi da je njegova supruga zaključila sa Pajić Zlatkom, Radom i Marijom, pismeni ugovor o zamjeni nekretnina, na koji ugovor je pristao i on – I. optuženik, a prema kojem optuženici mijenjaju svoj stambeno-poslovni objekt u Bjelovaru (koji se sastoji od kafića i dvije trgovine i dva skladišta, garaža i kancelarija) za sličan poslovno-stambeni objekt u Banja Luci (koji se sastoji od stana u prizemlju, te stana u potkrovlju, prodavaonice, bifea i garaže). O tome su napravili pismeni ugovor kod odvjetnika u Bjelovaru datiranog 22.svibnja 1992. godine.

U pogledu namještaja u stanovima i inventara u poslovnim prostorima, da je bilo medu njima usmeno dogovoreno da sobni namještaj uzimaju svaki svoj sa sobom, s time da kuhinjski namještaj ostaje novim vlasnicima, a isto tako i inventar u lokalima, da ostaje novim vlasnicima. Dogovorili su se da će svaki svoj namještaj voziti kada za to budu povoljne prilike.

Prilikom sklapanja ovog ugovora da sa optuženici upoznali Pajić Zlatka da njihov inventar u Bjelovaru vrijedi više za oko 50.000 DEM, nego li Pajićev inventar u Banja Luci, pa su stoga Pajići pristali da preuzmu kredit optuženika kod Bjelovarske banke koji je zajedno sa kamatama iznosio oko 22.000 DEM, te da taj dug isplaćuju pa su ga Pajići djelomično i isplatili.

Onoga dana kada su sklopili ugovor kod odvjetnika u Bjelovaru, da je to bio utorak te da su se optuženici dogovorili sa Pajićima, da će se za dva dana naći u Bjelovaru i izvršiti primopredaju stvari i ključeva od objekata, pa su fajići trebali toga dana doći iz Zagreba do deset sati izjutra. Kako nisu došli, a optuženik je već bio natovario stvari namještaja radi prijevoza u Banja Luku, optuženikova supruga – Dubravka je Pajiće čekala u Bjelovaru do 12 sati, s time da je toga istoga dana ugovor trebao biti ovjeren na općini u Bjelovaru. Kako Pajići nisu došli, II-optuženica je ključeve od objekta u Bjelovaru ostavila kod susjede Eve, a ugovor za Pajiće ostavila je u općini, pa mu se pridružila i oni su prevezli iz Bjelovara namještaj preko Mađarske u Banju Luku. Došavši u Banja Luku ništa nije zatekao u kući koju je zamjenom dobio od Pajića, kuća je bila provaljena i sve je bilo odnešeno od namještaja osim inventara iz poslovnog prostora. Naknadno je došao neki Musliman i rekao da je biljar u poslovnoj prostoriji njegovo vlasništvo, pa je optuženik na njegovo traženje predao mu taj biljar, a da je biljar vlasništvo toga Muslimana da je potvrdila i konobarica koja je tu radila. Nakon tri mjeseca došli su neki iz Banjalučke pivovare po neke boce i zatvarače za pivo pa im je on na njihovo traženje te stvari i predao.

U 9. mjesecu 1992. godine da je kod njega u Banja Luku došao Vjekoslav Tripalo predstavivši se kao kum Pajića i rekao da ima ovlaštenje od Pajića da preuzme njihove stvari i to sobni namještaj, a on je pritom rekao da je kuću našao provaljenu i da u kući nije bilo stvari, a inventar u poslovnim prostorima u Banja Luci da je ostao netaknut a o čemu je on također upoznao Tripala. Tada je on prvi puta vidio spomenutog Vjekoslava Tripala.

Nadalje navodi da su optuženici tražili od Pajića da u pismeni ugovor unesu da im Pajići plate 50.000 DEM, za koliko je veća vrijednost objekta optuženika, ali da su Pajići rekli da bi tako platili veći porez pa je u ugovoru stavljeno da su i jedan i drugi objekti jednake vrijednosti. Inače, njegov objekt u Bjelovaru da je pod hipotekom banke, pa da je odlaskom u Banja Luku i na taj način htio spriječiti da banka putem hipoteke ne naplati svoje potraživanje.

II-optuženica Dubravka Jasika u odnosu na djelo pod točkom 2) izreke presude, u svojoj obrani u istrazi (na listu 209 i 210), kao i na raspravi (list 286), navodi da je kuća u Bjelovaru koju su mijenjali suvlasništvo nje i njezinog supruga Milenka, svakom po polovicu iako se kuća vodi u zemljišnim knjigama na njezino ime. Odlučili su objekat u Bjelovaru zamijeniti za sličan u Banja Luci zbog kredita i hipoteke kod Bjelovarske banke, a i zbog toga jer je u Banja Luci živio njezin otac s kojim je ona bila jako povezana. Inače njihov – optuženikov objekat u Bjelovaru da je vrijedio za oko 50.000 DEM više nego Pajićev u Banja Luci pa su Pajići preuzeli njihov dug prema Bjelovarskoj banci koji su dug Pajići trebali otplaćivati i isplatili su oko pola kredita.

Prilikom zamjene da su se dogovorili usmeno da inventar u lokalima ostaje novim vlasnicima, kao i namještaj u kuhinji, a sobni namještaj da nosi svaka stranka sa sobom, navodeći da je namještaj Pajića U Banja Luci bio star i istrošen pa je za to htjela imati svoj namještaj iz Bjelovara.

Toga dana, kad su oni – optuženici odvozili sobni namještaj iz Bjelovara u Banja Luku da su se oni trebali naći sa Pajićima koji su tada bili u Zagrebu, dogovorili su se da bi svaki trebali odvesti svoje stvari i trebali su se naći u općini u Bjelovaru u 8 sati ujutro radi potpisa odnosno ovjere ugovora. Oštećenici nisu došli, a optuženici su već bili utovarili svoje stvari u kamion, pa je I-optuženik odvezao te stvari na carinu, a ona je Pajiće ostala čekati do 12 sati, da bi im predala ključeve od objekta. Kako nije znala Pajićev telefon u Zagrebu a oni nisu dolazili onda je ona telefonom nazvala svoga oca u Banja Luku da javi Pajićevom sinu da mu kaže da je ona ostavila ključeve od objekta kod susjede i da lokal radi, te da Pajići dođu odmah u Bjelovar, te da čeka ugovor u općini. To je i napravila, pa je otišla sa mužem i stvarima u Banja Luku a prije toga je ključeve od objekta u Bjelovaru dala susjedi po imenu Evi, a ugovor je ostavila je općini. Tada je lokal radio i u njemu je bila konobarica. To je bilo 29. svibnja 1994. godine. Kad su došli u Banja Luku, u kući nisu našli kuhinjskog stola, stolice niti frižidera, a to je trebalo biti u Pajićevoj kući.

Na kraju je navela da Pajići njima duguju još oko 38. -40.000 DEM u vezi duga preuzetog od banke u Bjelovaru i u tom smislu se između njih vodi parnica u Općinskom sudu u Biogradu na moru kod kojeg suda su ih tužili Rajići . Naime, njih su Pajići tužili za isplatu 150.000 kuna za naknadu za namještaj, a optuženici su protiv njih podigli protutužbu za 40.000 DEM, koliko da im Pajići duguju u vezi onog duga kod Bjelovarske banke. U vezi s tom parnicom sud je odredio ročište i bio je određen očevid na licu mjesta u pogledu namještaja u Sukošanu.

Sa namještajem koji su bili dovezli iz Bjelovara u Banja Luku oni su se u Banja Luci služili kao i sa onim što su ga našli a drugog namještaja nisu kupovali.

Sud je u dokaznom postupku na glavnoj raspravi salušao brojne svjedoke i to: Željka Tomić, (listovi 76 i 287/2 spisa), Mirka Tomić (listovi 145 i 291 spisa), Zvonimira Josipović (listovi 84 i 288 spisa), Stjepana Martinović (listovi 140 i 289 spisa), Mirka Miljanović (list 145 i 289 spisa), Marka Majstorića (list 290 spisa), Tomislava Kuljanac (list 293,spisa), Davora Kuljanac (list 293/2 spisa), Zlatka Pajić i Marija Pajić (listovi 294 i 296 spisa) i Vjekoslava Tripalo (list 216 i 295/2 spisa).

Nadalje je sud uz suglasnost stranaka pročitao iskaze svjedoka Vinka Hamš (list 138 spisa), Vlade Miljanovića (listovi 149-150 spisa), Borisa Tukarića (listovi 174-175 spisa) i Eduarda Ajzerle (list 273-274 spisa).

Također je sud uz suglasnost stranaka pročitao iskaze svjedoka Jelene Josipović (86-87 spisa), Drage Josipović (88), Jelene Klinić (93-94), Zlatka Divnić (162), Stipe Pajić (164), Dinka Stojčević (167), Šerife Šuvalić (170), Zvonka Ilovača (212), Mije Marić (236-237) i Mahe Džigumović (256).

Pročitan je ugovor o zamjeni nekretnina od 22. svibnja 1992. (listovi 59-60 spisa), te je uzeta na uvid domovnica za optuženike (listovi 52-53 spisa), oružni list za I-optuženika

(listovi 55-56 spisa), te je pročitan izvod iz kaznene evidencije za I. opt. Milenka Jasiku (list 74 spisa).

Sud je na temelju provedenih dokaza i obrane I-optuženika Milenka Jasike, a što je sve sud cijenio u uzajamnoj vezi utvrdio da je I-opt. Milenko Jasika počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH, kako je to pobliže činjenično opisano pod točkom 1) izreke presude.

Naime, sud je na temelju iskaza brojnih svjedoka utvrdio da prije dolaska I-opt. Jasike nije bilo nekih većih napada na osobe hrvatske narodnosti, a njegovim dolaskom od sredine 1992. godine, pa nadalje da su zaredale pucanja po hrvatskim kućama i maltretiranja Hrvata. Utvrđeno je da bi se optuženik u mnogo slučajeva kada su bačene eksplozivne naprave u predjelu Budžak u

Banja Luci, na kuće Hrvata, ili neposredno prije toga ili ubrzo poslije pojavio na mjestu događaja, više puta naoružan.

Više svjedoka je potvrdilo da su optuženika vidjeli u vojnoj maskirnoj uniformi, sa srpskim oznakama, uvijek naoružanog, a isto tako da su kod njega u kući skupljali ljudi i uzimali oružje iz njegovog lokala i odlazili, a kratko iza toga bi se čule u gradu eksplozije.

Tako svjedok Željko Tomić tvrdi da je u izlogu optuženikovog kafića stajala Šešeljeva slika, a srpska na balkonu na štapu – zastava, a pored ostalog navodi i to da je jedne zgode u jedan kafić u Banja Luci naišao jedan muškarac po prezimenu Macanović, inače Srbin, krupan čovjek koji da je vozio ”Golfa”, te pred svima u kafiću rekao da je čuo da se ruše hrvatske kuće i da je Milenko rekao da će “očistiti Budžak od Hrvata”. Istina, da je u mjestu bio još jedan muškarac po imenu Milenko, ali da se u to vrijeme govorilo upravo o Milenku Jasiki, odnosno optuženiku.

I svjedok Mirko Tomić navodi da je on napustio Banja Luku početkom srpnja 1993.g., a do tada da je viđao optuženika u vojničkoj uniformi i to povremeno navečer, a uglavnom je bio sa Bogdanom Nježićem i da su oni patrolirali po mjestu sa oružjem. Jedne prigode kada je svjedok sa svojom suprugom prolazio ulicom pored optuženika koji je bio u društvu sa Bogdanom Nježićem, nekim Ilibašićem i još nekima, da je upravo optuženik rekao glasno “Je li, dokle će ove ustaše ovuda šetati” .

Svjedok Zvonimir Josipović, inače ranije odvjetnik u Banja Luci tvrdio da je on živio u Banja Luci upravo u predjelu Budžak br.1. do 20. svibnja 1992. godine, kada je prešao u Republiku Hrvatsku, te navodi da je njegova kuća u Banja Luci bila svega dvadesetak metara od kuće Pajića (koju je zamjenom dobio optuženik). Nakon njegovog odlaska iz Banja Luke da su ga mnogi ljudi obavještavali i pisali mu da mu je kuća zapaljena, da je to učinio onaj koji je zamijenio kuću sa Zlatkom Pajićem, a njegov otac iz Banja Luke mu je javio da je kod njega došao i optuženik i njegova supruga Dubravka, tražeći od njega neku građu, a u protivnom da će zapaliti njegovu – svjedokovu kuću.

Svjedokinja Jelena Josipović tvrdi da je ona u Banja Luci boravila do 24.prosinca 1992 i za to vrijeme viđala optuženika i primjetila da je on ponekad odjeven u maskirnoj uniformi, a

ponekad u civilnoj odjeći, na rukavu vojne odore da je nosio četničku kokardu, da je imao istaknutu oznaku tzv. “SAO Krajine” sa oznakama, bio je naoružan sa automatskom puškom, a preko tijela da je imao prebačen redenik sa streljivom. I svjedok Stjepan Martinović navodi da je on živio u Banja Luci do 15.3.1993. kada je on kuću zamijenio sa jednim Srbinom iz Daruvara i tada se preselio u Daruvar, a zamjenu je izvršio jer je kao Hrvat maltretiran i teroriziran. Na njegovu kuću da je pucano trinaest puta iz pješačkog oružja, bacačem bombi, tromblona i dr. poznato mu je da se opt. doselio u Banja Luku negdje u ljeto 1992. godine i rastojanje između kuće optuženika i svjedoka je oko dvadesetak metara, pa je on vidio da se u kući optuženika sakupljaju pojedini naoružani ljudi i kod njega se snabdjevaju minsko-eksplozivnim sredstvima a, nakon toga bi automobilima odlazili na teren i nakon čega bi se čule eksplozije u pojedinim dijelovima grada i zaselaka. Navodi nadalje da je opt. bio obučen u vojnu maskirnu uniformu i naoružan automatskom puškom. Po ulicama da su se održavale straže naoružanih ljudi srpske narodnosti, a opt. je također odlazio u smjene tih naoružanih vojnika. Svjedok Martinović ponavlja ove navode na raspravi nadodajući da ti ljudi koji su odlazili kod optuženika su najprije išli u njegovu kuću, a zatim u njegov kafić na piće, a skupljali bi se oko 4 sata poslije podne. On je svakoga dana to promatrao satima i satima.

Isto tako svjedok Mirko Miljanović navodi da je u Banja Luci živio do 1. listopada 1992. godine, kada je bio prisiljen pod pritiskom ekstremnih Srba napustiti Banja Luku pa je sa jednim Srbinom iz Bjelovara izvršio zamjenu kuća. O optuženiku je čuo kad je on zamijenio kuću sa Pajićima i kada je došao u lipnju 1992. u Banja Luku. Poznato mu je da je u Banja Luci bila osnovana neka “paravojna organizacija srpske oružane snage (SOS)”, a u okviru te organizacije još ekstremnija organizacija oružane snage”. Te organizacije imale su svoja vozila sa oznakom “SOS” i “OS”. Optuženi da je bio pripadnik tih paravojnih formacija, on ga je viđao u maskirnoj odori naoružanog sa automatom, a na odori je bila oznaka “SOS”, a u sredini “OS”. U više navrata vidio ga je u vojnoj uniformi, naoružanog. Sjeća se upravo dana 2. rujna 1992 godine tada je on – svjedok Mirko otišao biciklom kod svoga brata po krsne listove, da je pred Osnovnom školom “Ranko Šipka” vidio zaustavljeno terensko vozilo. Upravo kada je prolazio kraj škole da su iz toga vozila izišli optuženik i još jedan dok je vozač ostao u automobilu, optuženik i onaj što je bio s njime otišli su u pravcu škole. Na raspravi Svjedok navodi da je sigurno da je pred školom prepoznao upravo optuženika. Optuženik je nosio automatski pištolj “na preklop”.

I ovaj svjedok navodi da dolaskom optuženika u Banja Luku su se znatno pojačale terorističke akcije na području Budžaka, a koje su se akcije. očitovale u noćnim satima, rušenju i oštećenju kuća ljudi hrvatske. narodnosti. U tom predjelu Srba je bilo dosta malo, a da je optuženik sudjelovao u rušenju kuća da je čuo od osoba hrvatske narodnosti koje su također bile prisiljene napustiti Banja Luku.

Iz iskaza svjedoka Vinka Hamš slijedi da je on do 281.travnja 1993.g. živio u Banja Luci pa da je svoju kuću zamijenio sa jednom osobom iz Daruvara, a to je napravio pod pritiskom i prijetnjom. Optuženik da je u Banja Luku došao nekako pola godine prije nego što je svjedok otišao iz Banja Luke, i da se optuženikovim dolaskom situacija pogoršala u odnosu na Hrvate, jer su tada po noći se na kuće Hrvata bacale eksplozivne naprave, pa je tako i na njegovu kuću u dva navrata bačena eksplozivna rasprava.

Optuženik da je bio obučen u vojnu uniformu, viđao ga je da se kreće naoružan sa automatskom puškom, nosio je vojnu maskirnu uniformu sa srpskim oznakama. Kod njega da su se skupljali četnici, vidio je da iz skladišta njegovog lokala uzimaju oružje i to uglavnom protutenkovske rakete “zolje”, nakon čega bi odlazili u druga područja grada ili okolna naselja a ubrzo nakon toga bi se sa tih područja čule eksplozije.

Isto tako svjedok Eduard Ajzerle navodi da je on živio u Banja Luci do 1994. godine kada je bio prisiljen napustiti Banja Luci zbog maltretiranja koja su doživljavali građani hrvatske narodnosti. Poznato mu je da se u 1992.g. u Banja Luku doselio optuženik, mijenjajući svoju kuću u Bjelovaru za kuću u Banja Luci svjedokovog šogora, Zlatka Pajić. Navodi da je u kafiću optuženik imao izvješenu Šešeljevu sliku, i odmah se kod njega počelo okupljati društvo muškaraca, uglavnom izbjeglice iz Bjelovara srpskih nacionalnosti koji bi noću pjevali četničke pjesme, a iste takve pjesme bi opt. pušta preko razglasa, tako da bi cijelo susjedstvo odzvanjalo tim pjesmama. Optuženik se priključio grupi koja je sebe nazivala “Srpske obrambene snage” (SOS), a to da je bila paravojna skupina uniformiranih i naoružanih muškaraca koji su noću maltretirali nesrpsko stanovništvo. On je optuženika osobno viđao u uniformi, naoružanog puškom M-48 a kasnije “kalašnjikovom”.

I iz iskaza svjedoka Davorina Kuljanac slijedi da je on optuženika u Banja Luci vidio u uniformi, upravo da je u uniformi dolazio kod njega – svjedoka u kuću. Optuženik da je imao pištolj cal. 7,65 mm, bio je u srpskoj vojsci, ali da je bio u kasarni u blizini pivovare, da je vozio nekakvo vozilo kao dežurni vozač.

Svjedok nadalje navodi da se pričalo u Banja Luci da je postojala jedna grupa od 5-6 ljudi, a među kojima da je bio i optuženik, a koji su vršili napade na kuće Hrvata.

Prema tome, iz već iskaza spomenutih svjedoka slijedi da se optuženik dolaskom u Banja Luku uključio u srpske paravojne postrojbe koja je u večernjim satima i noćnim satima odlazila ugrad te pucala iz oružja, te bacala bombe i slično na kuće Hrvata, da je kod optuženika bila zaliha minsko-eksplozivnih sredstava koje su uzimali ljudi koji su se kod njega skupljali i odlazili u pojedine dijelove grada a odmah iza toga bi se sa tih područja čule eksplozije. Optuženik je bio obučen u maskirnu vojničku uniformu sa oznakama srpske paravojske, nosio je automatsku pušku i pištolj, kako sa to iskazali navedeni svjedoci, a u svom kafiću na izlogu je imao Šešeljevu sliku a na balkonu izvješenu srpsku zastavu.

Sve ove činjenice sud je utvrdio putem iskaza više svjedoka i to Željka Tomića i Mirka Tomića, te Zvonimira Josipovića, Jelene Josipović, Stjepana Martinovića, Marka Miljanovića, Vinka Hamš, Eduarda Ajzerle i Davorina Kuljanca, kao i drugih svjedoka čije iskaze je sud pročitao na glavnoj raspravi.

Navedeni svjedoci su detaljno i konkretno opisali u kojim prilikama su vidjeli optuženika, kako je bio obučen, kako su se kod njega skupljali ljudi, pa s obzirom na sve to i da se u to vrijeme u predjelu Budžak priča jedino o Milenku – Jasiki, dakle optuženiku, da učestvuje u navedenim radnjama, uništavanja i rušenja kuća osoba hrvatske narodnosti, sud je u cijelosti povjerovao iskazima tih svjedoka, koji su uostalom tako iskazivali i na glavnoj raspravi.

U odnosu na konkretne radnje koje je optuženik vršio a koje predstavljaju radnju izvršenja inkriminiranog djela, sud je utvrdio da je optuženik dana 19.siječnja 1993.g. oko 21 sat i 30 minuta sudjelovao u bacanju ručne bombe i tromblonske mine na kuću Mirka Tomića, kada mu je uništeno predsoblje.

Naime, iz iskaza svjedoka Željka Tomića proizlazi da je on upravo 19. siječnja 1993. godine (a što je pribilježio), oko 21,30 došao biciklom iz kafića u svoju kuću koja je udaljena od optuženika oko 150 metara i kad je ušao u WC, začuo je da se razbilo staklo od kuhinje, te je odmah potrčao u kuhinju i vidio je bombu ”kašikaru” . Ubrzo se obukao te trčeći prošao ulicom u pravcu optuženikove kuće da utvrdi tko je to učinio jer je znao da je sve to počelo njegovim dolaskom u Banja Luku. Došavši pred optuženikovu kuću naišao je na II-opt. Dubravku i jednu susjedu ispred kuće i upitao ih da li one što znaju o tome, a one su mu odgovorile da ne znaju i tada je između njih nastala mala prepirka. U to se optuženik pojavio na balkonu i u pravcu Željka ispalio nekoliko metaka ali ga nije pogodio, svjedok je potrčao prema svojoj kući i istu večer, malo iza toga pred njegovom kućom bilo je više njih-muškaraca, a među njima i optuženik u kožnoj jakni sa pištoljem u ruci. Sa optuženikom je bio u društvu i Nježić Bogdan koji je udario šakom u lice njega – Željka.

Sud je povjerovao iskazu ovog svjedoka. Optuženik u vezi sa ovim događajem navodi da je doista izišao na balkon svoje kuće i da je vidio da svjedok Željko Tomić odguruje rukama njegovu ženu, a prije toga mu je svjedok opsovao majku, te da je on optuženik ispalio dva hica u zrak, s namjerom da svjedok ne maltretira njegovu ženu i susjedu. Čuo je da je prije toga netko bacio eksplozivnu napravu u dvorište svjedoka Željka Tomić. Sud nalazi da svjedok nema razloga ne govoriti istinu odnosno da je ubrzo poslije bacanja bombe na njegovu kuću optuženik došao tu sa pištoljem u rukama.

Ne bi bilo logično zamisliti da bi svjedok Tomić, u situaciji kad se vrše napadi na kuće Hrvata, gurao optuženikovu ženu i opsovao optuženiku majku u situaciji kada su se gotovo svi Hrvati bojali postupaka srpskih ekstremista, a svjedok Je vjerovao da je u paravojnim organizacijama bio i optuženik.

Nadalje, sud je utvrdio da je optuženik, 21.veljače 1993.g. učestvovao u postavljanju eksplozivne naprave ispred ulaznih vrata kuće Miljanović Vlade, kako je to navedeno u izreci presude. Upravo svjedok Miljanović Vlado navodi da su on i njegova supruga 21.veljače 1993.g bili u svojoj kući i oko 20,30 sati da je eksplozivna naprava podmetnuta ispred ulaznih vrata njihove kuće pa da je uništen strop predsoblja i prozorska stakla. Istu večer došla su dva policijska inspektora i pitali ga tko je to napravio, a on im je odgovorio da to on znade ali da ne smije kazati, a na što su mu oni odvratili da je tako najbolje. Međutim, da mu je njegova susjeda Dušanka Gojić, inače Srpkinja, nakon tri dana rekla da su nakon dva dana od bacanja eksplozivne naprave na njegovu kuću došli kod nje upravo optuženik sa Nježić Bogdanom i da su je upitali ”Zašto ustaša ne ide, zašto čeka”, te da će dobiti još”, a mislili su na njega. To je njemu susjeda rekla jer je bio u dobrim odnosima sa njome. Poslije ga je netko zvao telefonom i rekao mu da ”što čeka”, te “da će dobiti još”. I ovaj svjedok je okolnosno i kategorički opisao događaj, navodeći bitne detalje, tako da sud ni         je našao razloga da njegovom iskazu u cijelosti ne pokloni vjeru.

Nadalje, iz iskaza svjedoka Marka Majstorića koji je saslušan na glavnoj raspravi slijedi da je u veljači 1993.g. oko 3 sata u noći na njegovu kuću bačen eksploziv i čuli su se rafali pa je on istrčao vani i ispred kuće vidio trojicu muškaraca, na jedno 40-50 m od njega koji su prema njemu ali ne u njegove oči uperili baterijsku lampu. Jedan od njih bio je visoki i u tom visokom prepoznao je optuženika druga dvojica su bila niža. Istina, bio je mrak ali je bila mjesečina i snijeg. Opt. da je držao pušku u ruci, jedan bradati da je isto imao pušku a treći je bio bez oružja.

Isti svjedok Majstorić nadalje tvrdi da istu večer da je on automobilom u kojem je bio njegov prijatelj Nenad Knežević išao prema kući Voje Marković u kojoj kući je Nenad bio podstanar, a Nenad ga je pozvao da u njegovoj kući prespavaju. Približivši se toj kući da je Knežević primjetio da neki Pero, kojeg svjedok Majstorić inače pozna montira neku eksplozivnu napravu između kuće i dvorišta, te Voja Knežević, te opt. i još jedan da su bili na cesti uz kuću sa puškama, da su čuvali stražu. Oni su skoro sa kolima udarili u optuženika i toga koji je bio sa njime. Knežević je istrčao iz kola i razgovarao sa optuženikom nakon čega su optuženik i ona dvojica otišli a sa sobom ponijeli onu napravu. Poslije dvadesetak minuta svjedok Majstorić i prijatelj mu Nenad začuli su eksploziju. Nakon dvadesetak dana da je Knežević zaprijetio optuženiku da se “više ne igra oko njegove kuće”.

I ovdje je sud povjerovao iskazu svjedoka Majstorića ko: ji je istakao da je prepoznao optuženika kad je izišao iz svoje kuće, a nakon što mu je bačena eksplozivna naprava na kuću, a ovaj događaj treba povezati sa događajem iste večeri kada je svjedok Majstorić nailazio sa svojim prijateljem Nenadom kolima i vidjeli da neki Pero postavlja eksplozivnu napravu između kuće i dvorišta Marković Voje, a optuženik je bio na cesti sa još jednim” sa puškama, tako da su skoro kolima udarili u njih.

Iz svega naprijed istaknutog sud je utvrdio da u radnji optuženika koje su konkretizirane u navedena četiri slučaja, koja sud smatra dokazanim, a povezano sa njegovim ponašanjem, a to da je bio u vojničkoj uniformi srpskih paravojnih organizacija i da je nosio oružje” u svom kafiću je držao sliku srpskog ekstremista – Šešelja, a na balkonu srpsku ekstremističku zastavu, a što sve treba cijeniti u međusobnoj povezanosti u odnosu na ukupno ponašanje optuženika od njegovog dolaska u Banja Luku pa do njegovog odlaska u travnju mjesecu 1994. godine, sud je našao da to njegovo ponašanje predstavlja elemente krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

Navedeno optuženikovo ponašanje i njegove radnje stvorili su kod pripadnika hrvatskog naroda u Banja Luci u predjelu Budžak kao i kod pripadnika Muslimana, jer su Hrvati u tom predjelu bili u velikoj većini, osjećaj straha i osobne nesigurnosti, tako da su brojni Hrvati bili prisiljeni napustiti Banja Luku i useliti se u Hrvatsku mijenjajući svoje kuće za kuće Srba u Hrvatskoj. Optuženik je toga bio svjestan, a u postupku je utvrđeno da su svi brojni svjedoci koji su saslušani u ovom postupku koji su saslušani mahom pripadnici hrvatske narodnosti i da su zaista bili prisiljeni uslijed terora napustiti Banja Luku. Radi se o činu nasilja – napada na civilno stanovništvo, a za postojanje ovog krivičnog djela potrebna je makar i jedna radnja napada na civilno stanovništvo u cilju provedbe etničkog čišćenja stanovništva, a što je u konkretnom slučaju dokazano u odnosu na optuženika prema navedenim četiri konkretiziranim radnjama.

Pritom je optuženik povrijedio propise Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata kao i propise Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti ne međunarodnih oružanih sukoba. To je jedno od najtežih krivičnih djela u krivičnom zakonu RH.

S obzirom na težinu djela i opasnost te njegovu masovnost u odnosu na pripadnike hrvatske i muslimanske narodnosti, a s obzirom na dosadašnju neosuđivanost optuženika sud mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina računajući da je kazna primjerena težini krivičnog djela i krivičnoj odgovornosti optuženika.

U izrečenu kaznu sud je optuženiku uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1994. godine pa nadalje, a u smislu čl. 45.st.l. OKZ RH.

Sud je obvezao optuženika na naknadu troškova krivičnog postupka u vidu paušalnog iznosa od 1.000 kuna sudu, našavši da je on u mogućnosti da snosi taj trošak, a oslobodio ga je od naknade ostalih troškova krivičnog postupka (čl.90. st. 1. ZKP).

U odnosu na krivično djela u odnosu na točku 2) izreke presude, za krivično djelo prevare iz čl. 137. st.2. KZ RH, sud je na temelju obrane optuženih te iskaza svjedoka – oštećenika Zlatka Pajića i Marija Pajića, kao i uvida u ugovor o zamjeni nekretnina, utvrdio da su optuženici, odnosno II-optuženica Dubravka (za sebe i za II-optuženika), sa Pajić Zlatkom, Radom i Marijom sklopili dana 22.svibnja 1992. ugovor prema kojem su optuže­nici zamijenili svoj stambeno-poslovni objekat u Bjelovaru, (koji se sastoji od jednokatne stambene zgrade sa tri lokala u prizemlju, te dva skladišta u dvorištu, garaže u dvorištu, kancelarije i podruma, a na katu jednog četverosobnog stana, za takav sličan objekat Pajića u Banja Luci (koji se sastoji od stana u prizemlju i stana u potkrovlju, te garaže, prodavaonice i bifea). U ugovoru su stranke navele da je vrijednost jednih i drugih nekretnina podjednaka, te da se zamjena vrši bez ikakve naknade sa jedne ili sa druge strane.

Međutim, sud je utvrdio, također na temelju iskaza svjedoka Pajića, kao i obrane optuženika, da su stranke mimo toga pismenog ugovora, usmeno ugovorile da, kako je kuća optuženika u Bjelovaru bila opterećena hipotekom zbog podignutih kredita, koji je u to vrijeme bio od oko 20.000 DEM, da Pajići, radi brisanja hipoteke preuzimaju taj dug i da ga otplate (optuženici navode u cijelosti, a oštećenici – Pajići u polovini iznosa), s time da optuženici navode da je utvrđeno usmeno među njima da imovina optuženika u Bjelovaru vrijedi za oko 50.000 DEM više, pa da su Pajići trebali isplatiti taj iznos optuženicima. Optuženici navode da su Pajići njima isplatili samo polovicu kredita.

U pogledu namještaja u stambenim objektima i inventara u poslovnim prostorima, ugovorne strane iz toga ugovora nisu o tome ništa naveli, već su se i o tome sporazumjele usmeno van ugovora. U pogledu tih pokretnina sud je na temelju obrane optuženika te iskaza svjedoka Pajić Zlatka i Pajić Marija (oštećenika), i svjedoka Vjekoslava Tripalo, utvrdio da su se strane u tom ugovoru dogovorile da inventar u kafićima ostane novim vlasnicima, odnosno inventar u svim poslovnim prostorijama ostane novim vlasnicima, dakle, da ga se ne prenosi iz Bjelovara u Banja Luku i obratno. To isto važi i za kuhinjski namještaj.

Međutim, što se tiče sobnog namještaja, sud je utvrdio da taj namještaj ostane na korištenje novim vlasnicima dok dozvole prilike (prometne i druge), da se namještaj preveze novim vlasnicima, odnosno da optuženici svoj sobni namještaj mogu prevesti u Banja Luku, a Pajići svoj namještaj iz Banja Luke u Bjelovar.

Iako optuženici, a niti optuženici Pajići ne govore o vlasništvu na tim sobnim namještajem, iz njihovih iskaza kada govore o prevozu takvog namještaja kada za to dozvole prilike, zaključuje se da sobni namještaj ostaje dosadašnjem vlasniku, a da novi odveze sebi u Banja Luku odnosno Bjelovar kada za to budu dozvoljavale prilike. Oštećenici Pajići su istakli da će namještaj prevoziti istim prijevoznim sredstvom – kamionom,

Svjedok-oštećenik Zlatko Pajić potvrđuje obranu optuženika da su ga oni telefonom pozvali iz Bjelovara (u Opatiju gdje je on bio privremeno smješten) da dođe 29.svibnja 1992. godine u Bjelovar radi primopredaje, da dođe u 10 sati. Oni-Pajići su to prihvatili i da su došli u Bjelovar toga dana 29.05.1992.g. u 9,30 sati, međutim, da optuženika nije bilo, a da su im susjedi u gostionici rekli da su oni otišli. Susjeda Emica da im je rekla da je I-opt. otišao prvi sa stvarima a iza njega i II-optuženica. Oni su ipak ušli u kuću u Bjelovaru i vidjeli da je odnesen sav sobni namještaj i kuhinjski, a ostali su samo ugrađeni kuhinjski elementi, a u kupaonici samo ormarići za ručnike i poslovnom prostoru je odneseno šest stolica, a ostali inventar je ostao. Od tada da su prekinute sve telefonske veze sa Banja Lukom i on sa optuženicima nije mogao kontaktirati. Tek u rujnu mjesecu 1992.g. kada je njegov prijatelj Vjekoslav Tripalo sa Caritasom vozio pomoć u Banja Luku, da je on Tripala zamolio i dao mu punomoć da uzme stvari iz kuće iz Banja Luke i da ih doveze. Tripalo da je bio kod optuženika, a da su mu oni odgovorili da namještaja nema, tako da on ni do danas nije dobio namještaj od optuženika.

Iz iskaza svjedoka Vjekoslava Tripalo slijedi da je on nekako krajem 10. i početkom 11. mj. 1992.g. sa kamionom Caritasa pošao dovoziti pomoć u Banja Luku i da je dobio punomoć od Pajića da ide kod optuženika uzeti stvari Pajića. Došavši u Banja Luku potražio je optuženika rekavši mu da ima punomoć da preuzme stvari Pajićeve, a opt. da mu je odgovorio da u kući nema stvari Pajića, već samo njegova – optuženikove. Optuženik da je nešto neodređe­no spominjao, da je netko dolazio, možda iz Crvenog križa ili slično. Optuženik da ga nije pozvao u kuću da razgleda namještaj, a niti je to svjedok Tripalo od njega i tražio.

Kraj ovakvog činjeničnog stanja, sud je utvrdio da kod jednog i drugog optuženika nije bilo prevarne namjere u momentu nastanka ugovora sa Pajićima o zamjeni pokretnina, odnosno sobnog namještaja, a što čini biće krivičnog djela prevare iz čl. 137.st. 2. u vezi st. 1. KZ RH. Oštećenici Pajići priznaju da su optuženici njih zvali telefonom da dođu na primopredaju u točno određeni sat kada su optuženici našli kamion za prijevoz svog sobnog namještaja iz Bjelovara. u Banja Luku, budući da je među strankama ugovoreno da će se taj namještaj voziti kada za to budu dozvoljavale prilike (prometne i druge). Optuženici navode da su oni čekali oštećenike ali kako ovi nisu dolazili, I-opt. je sa natovarenim stvarima u kamionu otišao na carinu, a II-optuženica ih je još čekala pa kad oni nisu dolazili onda je ključ kuće u Bjelovaru ostavila kod susjede Emice, a što priznaje i sam oštećenik Zlatko Pajić. Optuženici navode da im je prije njihovog dolaska odnosno preseljenja u Banja Luku izvršena provala u Pajićev objekat u Banja Luci, prilikom koje su odnešene neke stvari.

S obzirom na navedeno da sud u postupanju optuženika nije utvrdio prevarnu namjeru u času sklapanja ugovora, sud je optuženike oslobodio od optužbe za ovo krivično djelo, temeljem čl.340. toč.1. ZKP.

Sud je našao da se radi u konkretnom slučaju o građansko pravnom odnosu među stranka. Oštećenici Pajići su već pokrenuli parnicu pred Općinskim sudom u Biogradu radi vraćanja tog namještaja ili isplate novčanog iznosa, a optuženici su ustali protiv Pajića protutužbom za isplatu. iznosa od 40.000 DEM, koliko, smatraju da im Pajići duguju, pa je u toj parnici već bilo održano ročište i očevid na mjestu događaja tako da će se taj imovinski spor između tih stranaka dovršiti pred tim parničnim sudom.

Odluka o trošku krivičnog postupka u odnosu za II-optuženicu temelji se na propisu čl. 91. st. l. ZKP.

Zbog svih istaknutih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zadru, 28. rujna 1995. godine.

ZAPISNIČAR :                                                                                   PREDSJEDNIK VIJEĆA :

Sandra Paleka                                                                                     Milivoj Lasan


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broj : I Kž – 44/1996 – 3

PRESUDA

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Vesne Vrbetić i Milana Petranovića, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Milenka Jasike i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 28. rujna 1995. broj K-30/95, u sjednici održanoj 13. ožujka 1996., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Slavka Zadnika,

p r e s u d i o     j e:

Odbijaju se žalbe opt. Milenka Jasike i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e nj e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Milenko Jasika zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, činjenično opisanog u izreci osuđujućeg dijela presude prvog stupnja, pa je temeljem tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1994. pa nadalje.

Opt. Milenko Jasika temeljem čl. 90. st. 1. ZKP obvezan je sudu platiti trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, dok je oslobođen plaćanja ostalih troškova.

Istom presudom opt. Milenko Jasika i Dubravka Jasika oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH, činjenično opisano u oslobađajućem dijelu izreke presude pod II i u skladu s tim je odlučeno da trošak kaznenog postupka padne na teret proračunskih sredstava.

Protiv osuđujućeg dijela presude podnio je žalbu opt. Milenko Jasika, izjavljenu po branitelju Vladimiru Mikolčeviću, odvjetniku iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s istaknutim prijedlogom da se pobijani dio presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači na način da se optuženiku izrekne znatno blaža kazna.

Državni odvjetnik pobija žalbom osuđujući dio presude zbog odluke o kazni i nalaze da je opt. Milenku Jasiki izrečena preblaga kazna, predlaže da se u tom dijelu presuda u smislu navoda žalbe preinači, dok da se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja presuda prvog stupnja u oslobađajućem dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Nakon razmatranja spisa državno odvjetništvo Republike Hrvatske, u smislu čl. 360.

st. 2. ZKP, predložilo je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se žalba državnog odvjetnika uvaži i sukladno tome u osuđujućem dijelu pobijana presuda preinači izricanjem strože adekvatne kazne, a u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. Milenka Jasike i državnog odvjetnika protiv osuđujućeg dijela pobijane presude.

Neosnovano optuženik u žalbi prigovara da o odlučini činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presuda i zapisnicima spisa, jer je sud prvog stupnja reproducirajući iskaze svjedoka i obranu optuženika iznio u bitnom okolnosti koje proizlaze iz njihovih sadržaja, a relevantne su za presuđenje u ovom predmetu, dok je za svoja činjenična utvrđenja i zaključke dao jasne, logične i uvjerljive razloge, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

U stvari prigovori u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka zapravo pobijaju pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po sudu prvog stupnja, a što je prema shvaćanju žalitelja rezultiralo i pogrešnom primjenom kaznenog zakona.

Međutim, suprotno navodima žalbe optuženika, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, iscrpno izloživši koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane, te savjesno i detaljno analizirajući dokaze, svakog posebno i u međusobnoj povezanosti, pravilnom je ocjenom rezultata provedenog postupka izveo i pravilan zaključak da je opt. Milenko Jasika počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za koje ga je oglasio krivim ne povrijedivši kazneni zakon.

Kako su utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja u odnosu na sve relevantne činjenice, pa tako i one koje se pobijaju žalbom, utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka i ne ostavljaju nikakove dvojbe, to ih kao pravilne usvaja i ovaj sud i na njih upućuje žalitelja.

Pri tom glede žalbenih prigovora valja dodati, da je sud prvog stupnja obranu optuženika ispitao i dovodeći je u svezu s iskazima preslušanih svjedoka s pravom odbacio. Nakon analize i ocjene navoda svjedoka Željka i Mirka Tomića, Zvonimira i Jelene Josipović, Stjepana Martinovića, Mirka Miljanovića, Vinka Hamša, Eduarda Ajzerlea, Davorina Kuljanca i drugih tijekom postupka preslušanih svjedoka, a kojima je poklonio vjeru, sud je pravilno zaključio da je optuženik protivno citiranim u izreci presude odredbama međunarodnog prava o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, uključio se u skupinu, pobunjenih Srba u Banja Luci koja je u njegovoj kući držala zalihe minsko-eksplozivnih sredstava i u večernjim satima pucala iz automatskog oružja i minirala kuće Hrvata, a sve u cilju da mjerama zastrašivanja i terora protjera sa okupiranog teritorija Bosne i Hercegovine u provedbi etničkog čišćenja nesrpsko stanovništvo, u kojem se postupanju ostvaruju bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Sud prvog stupnja u obrazloženju presude je iznio logične i jasne razloge zbog čega vjeruje svjedocima da je optuženik bio obučen u maskirnu vojničku uniformu sa oznakama srpske paravojske, nosio automatsku pušku i pištolj, a u svom kafiću imao Šešeljevu sliku i na balkonu izvješenu srpsku zastavu.

Osporavajući činjenična utvrđenja i zaključke suda, u žalbi se citiraju samo dijelovi rečenica iz zapisnika o iskazima svjedoka i u tom kontekstu se bezuspješno nastoji prikazati, kako sud prvog stupnja pogrešno interpretirajući navode svjedoka, suprotno stanju spisa, utvrđuje i pogrešno činjenično stanje.

Međutim, kad već citira iskaze svjedoka obarajući presudu, bila je dužnost ža1itelja navesti rečenice ili odlomke teksta u cijelosti onako kako su svjedoci iskazivali, jer tek tada se može utvrditi pravi smisao onoga što su oni iznosili o relevantnim činjenicama.

Treba još dodati, da analiza i ocjena iskaza svjedoka u žalbi nije prihvatljiva jer nije objektivna, dok je sud prvog stupnja sadržajno izložio razloge zbog kojih nalazi da je optuženik ne samo bio u sastavu navedene skupine pobunjenih Srba, nego sudjelovao u konkretnim kriminalnim radnjama, bacanja bombi na kuće građana i postavljanja eksplozivnih naprava, a o čemu su podrobno iskazivali preslušani svjedoci, pa svaka kalkulacija oko toga da se radi samo o insinuacijama ili fami da bi se optuženik ponašao na inkriminirani način, kako se to želi prikazati u žalbi, potpuno je bez osnova, jer nema nikakove potpore u spisu i bez obzira na činjenicu optuženikovog povratka u Republiku Hrvatsku.

Usvajajući prema tome, kao pravilne zaključke na kojima je utemeljena pobijana presuda u osuđujućem dijelu, Vrhovni sud kao sud drugog stupnja je ocijenio, da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pravilno i potpuno je utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio kazneni zakon kada je opt. Milenka Jasiku oglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH, pa je žalba otpuženika iz tih razloga neosnovana.

Nije osnovana žalba optuženika, a niti žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

1’­

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na izricanje kazne, te je na -temelju ispravne ocjene tih okolnosti izrekao optuženiku i primjerenu kaznu.

Naime, radi se o teškom kaznenom djelu s visoko zapriječnom kaznom, najmanje pet godina ili zatvorom do dvadeset godina. Cijeneći težinu radnje učinjenih djela, stupanj kaznene odgovornosti optuženika i stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, sud prvog stupnja pravilno je odmjerio visinu kazne. I po ocjeni ovog suda, kazna zatvora u trajanju od deset godina nije ni prestroga, a niti preblaga, već adekvatna društvenoj opasnosti djela i počinitelja, te dovoljna za realizaciju svrha kažnjavanja predviđenih zakonom, pa su obje žalbe iz tog razloga neosnovane.

Na žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude.

Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja pravilno i potpuno je utvrdio činjenično stanje i na temelju takvog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da optuženici Milenko i Dubravka Jasika nisu počinili kazneno djelo prevare iz čl. 137. st. 1. i 2. KZRH.

Prema žalitelju, temeljna činjenica koja ukazuje na to da je prevama namjera kod optuženika postojala od samog početka dogovora jeste, da su oni odmah odvezli svoj namještaj u Banja Luku, suprotno dogovoru da to učine kad se steknu uvjeti za prijevoz, . a namještaj oštećenika zadržali za sebe ne dopustivši da se odveze u Bjelovar.

Međutim, s istaknutim argumentima žalitelj nije uspio osporiti utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja u pogledu subjektivnih elemenata kaznenog djela.

Nije, naime, sporno utvrđen je onih odlučnih činjenica što predstavljaju objektivni učin

inkriminiranog kaznenog djela, tj. da su optuženici odvezli namještaj u Banja Luku, a kad je svjedok Tripalo došao po namještaj oštećenika, da su kazali kako taj namještaj nisu više pronašli u kući i da ga nemaju. Ali kazneno djelo prevare iz čl. 137. KZRH može se izvršiti samo s umišljajem i to redovito direktnim, jer se radi o namjernom, na cilj usmjerenom ponašanju učinioca, a u ovom konkretnom slučaju nije utvrđeno da su optuženici već u času zaključenja sporazuma postupali u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, a što je sud prvog stupnja u razlozima obrazloženja presude jasno objasnio.

Tijekom postupku je utvrđeno da su stranke, osim pismenog ugovora kojeg su sklopili 22.5.1992. o zamijeni nekretnina u Bjelovaru i Banja Luci, usmeno se sporazumjele da inventar u kafić ima ostane, kao i kuhinjski namještaj novom vlasniku, dok sobni namještaj da će novi vlasnik koristiti dok prilike dozvole da se namještaj preveze u Banja Luku odnosno Bjelovar. Sud prvog stupnja zaključuje da na temelju utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da nije kod optuženika bilo prevarne namjere u trenutku nastanka ugovora s oštećenicima u odnosu na sobni namještaj. Nesporno je utvrđeno, jer oštećeni Pajići priznaju, da su ih optuženici zvali telefonom da dođu na primopredaju 29.5.1992. u točno određeni sat, a kada su optuženici našli kamion za prijevoz svog sobnog namještaja iz Bjelovara u Banja Luku, budući da je među strankama ugovoreno da će se taj namještaj voziti kad to budu dozvoljavale prilike.

Iako je činjenica da su optuženici dogovorenog dana napustili sa stvarima Bjelovar prije nego što su se sre1i sa oštećenicima (opt. Dubravka Jasika tvrdi da je oštećenike čekala u općini, a ošt. Zlatko Pajić je čekao u gostioni, kako proizlazi iz njegovog iskaza), sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju, s obzirom na navedene okolnosti, nije utvrđeno kod

optuženika prevarna namjera u času sklapanja ugovora, pa ih je pravilno oslobodio od optužbe našavši da se radi o građansko-pravnom odnosu, a o kojem već teče i parnica zbog uzajamnih potraživanja stranaka, pa je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

Kako razlozi obje žalbe nisu ostvareni, a kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene povrede formalnog ili povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 13. ožujka 1996.

Zapisničar:                                                                                                      Predsjednik vijeća :

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.                                                                            Ante Potrebica, v.r.


REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSRVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA ZADARSKO – KNINSKA

ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE

Broj : 511- 18 – 04/20 – KU – 836/94. I. Kp.

Datum : 13.12.1994. godine

1. VOJNOM TUŽITELJSTVU       DRŽAVNI ODVJETNIK

2. VOJNI ISTRAŽNI CENTAR      Z A D A R

Na osnovi članka 151. stavka 6. Zakona o krivičnom postupka podnosi se

KRIVIČNA PRIJAVA

Protiv

1. MILENKO JASIKA ,    JMBG :      zvani

otac p. Pajo Jasika i majka p. Nada rođene

rođen dana 03.06.1950. , u Breza                  općina Bjelovar

Republika    Hrvatska , stanuje u    Sv. Filip i Jakov , ulica  Sv. Filip i Jakov

Broj  185 državljani  RH ,     općina Sv. Filip i Jakov , narodnost  Hrvat , državljanin

RH       zanimanje,  djelatnik        , obiteljske prilike  oženjen , 3 djece      završio je  srednju

 

 

školu        ne      zna pisati, vojsku služio DA          u Bjelovaru      71/72  u   Leskovcu     čin

 

 

pričuvnog mlađeg časnika, časnik ili vojnog službenika        NE       , u vojnoj evidenciji se

 

 

DA   u Bjelovaru      , odlikovan            NE     , imovno stanje

 

odlikovan osuđivan kazni izdržao postupak

za drugo krivično djelo se zakonski zastupnik ako je malodoban lišen

slobode dana  13.12.       1994. 13,30 sati sprovedenog istražnom sucu Vojnog sudu

u Zadru , dana  13.12. 1994.    u     18 sati. zbog krivičnog djela   iz   čl. 108. st. 1 OKZ.

čl. 146. st. 1. i čl. 137. st. 1. KZRH

 

Postoji osnovana sumnja da je MILENKO JASIKA počinio više kaznenih djela protiv RH opisanih i sankcioniranih u OKZ i KZ RH i to :

1. Kazneno djelo ”Služba u neprijateljskoj vojsci” opisano i sankcionirano u čl. 108. st. 1. OKZ RH na način da je u drugoj polovici 1992. godine i prvoj polovici  1993.godine kao državljanin RH bio pripadnik oružanih formacija tzv. ”SOS” (SRPSKE ORUŽANE SNAGE) sa sjedištem u Banja Luci.

Kao pripadnik tih oružanih formacija uniformiran i naoružan kratkim i dugim oružjem prema sadašnjim saznanjima sudjelovao je u ratnim operacijama na teritoriju R BiH u periodu od mjeseca srpnja 1992. do mjeseca srpnja 1993. godine.

2. Kazneno djelo ”Dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom” opisano i sankcionirano u čl. 146 st. 1. KZ RH, na način što je u mjesecu siječnju 1993. godine za sada neutvrđenog dana u večernjim satima, sa balkona svoje kuće ispalio 5-6 hitaca prema Tomić Željku iz pištolja za sada nepoznate marke i kalibra.

3. Kazneno djelo ”Prevara” opisano i sankcionirano u čl. 137. st. 1. KZ RH, na način što nije ispoštovao dogovor o zamjeni imovine sa Pajić Zlatkom te otuđio dio pokretne imovine u vrijednosti cca 60.000,00 kuna, od Miljanović Mirka iz Bjelovara

OPIS ČINJENIČNOG STANJA :

Jasika Milenko sin Paje, r. 03.06.1950. godine u mjestu Breza, općina Bjelovar gdje je imao prebivalište do lipnja 1992. godine, posjedovao stan i ugostiteljski objekt. U Bjelovaru je bio član političke stranke SDS i nakon neuspjele srbo-četničke agresije i ne zauzimanje Bjelovara, Jasika Milenko odlazi u Banju Luku, Republika BiH.

Dolaskom u Banju Luku useljava se u kuću vl. Pajić Zlatka sa kojim se mijenja za imovinu u Bjelovaru, a u lipnju 1992. godine pristupa vojnim postrojbama tzv. ”SOS” ”Srpske oružane snage”, odlazi u vojarnu gdje dobiva odoru i naoružanje.

Kao pripadnik ”SOS”-a sudjeluje u borbenim djelovanjima na teritoriju R BiH u periodu od lipnja 1992. godine do srpnja 1993. godine.

Jasika Milenko skupa sa još nekoliko pripadnika ”SOS”-a vrši teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrpskog naroda pučanstva iz Banja Luke, osobito Hrvate iz naselja Budžak. Teroriziranje vrše pucanjem, podmetanjem minsko-eksplozivnih naprava i paljenjem kuća.

Za sada neutvrđenog dana tijekom 1993. godine, ista grupa ispred caffe bara ”DM” (Draža Mihajlović) koji je ”ukrašen” četničkom ikonografijom i slikama Vojislava Šešelja, a čiji je vlasnik sam Jasika Milenko, vrše ”premlaćivanje” NN muškarca, odvoze ga u kuću vl. Kuljanac Tome i sve skupa spaljuju.

Spomenuti caffe bar ”DM ” bilo je okupljalište Jasikine grupe i iz njega bi se kretalo u ”akcije” rušenja, paljenja i zastrašivanja. Između ostalog podmetnute su misko-eksplozivne naprave, odnosno spaljene su kuće Martinović Stipe, Hamš Vinka, Kuljanac Tome, Bartulović Ive, Ćosić Ilke, Pavičić Mare, Tomić Mirka, kuća časnih sestara u ulici Goce Delčeva i druge.

Grupa Jasika Milenka u srpnju 1993. godine minira caffe bar ”Stari Budžak” vl. Vidović Tome, a kojeg je iznajmio Veljko Pećanav, tamošnji policajac. Nakon miniranja Pećanac vrši ”kriminalističku obradu” nad Jasika Milenkom koji priznaje da je minirao narečeni caffe bar, nadomiruje dio pričinjene štete, a potom bježi iz Banja Luke u Republiku Hrvatsku, odnosno Sukošan.

U međuvremenu, dana 06.11.1992. godine Jasika Milenko ”zadržava” kamion i oduzima namještaj i ostalu tehničku robu (vrijednosti cca 60.000,00 kuna) vl. Minjanović Mirka, a koje se trebalo prema ugovoru dovesti na slobodni teritorij RH.

Jasika Milenko ne ispunjava ugovor između njega i Pajić Zlatka. Naime, prema ugovoru o zamjeni, sva pokretna imovina trebala je ostati na mjestima gdje je bila prije razmjena. Međutim, Jasika Milenko na prevari odvozi svoju pokretnu imovinu u Banja Luku i istovremeno zadržava imovinu vl. Pajić Zlatka. Koja je ostala u Banja Luci.

Prilog :

–        Službena bilješka o obavljenim inf. razgovorima sa

–        JASIKA MILENKOM

–        Miljanović Mirkom, nastanjen u Bjelovaru,xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

–        Ajzerle Eduardom, nastanjen u Zagrebu, xxxxxxxxxxxxxxx

–        Tomić Željkom, nastanjen u Pagu, otok Pag, xxxxxxxxxxxxxxxxx

–        Hanš Vinkom, nastanjen u Daruvaru, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

–        Martinović Stjepanom, nastanjen u Daruvaru,xxxxxxxxxxxxxxxx

–        Josipović Jelenom, nastanjena u Poreču, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

–        Šuvalić Šerifom, nastanjen u Poreču, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

–        Josipović Zvonimirom, nastanjen u Poreču,xxxxxxxxxxxxx

–        Delić Markom, nastanjen u Zadru, xxxxxxxxxxxxxxxxxxx

–        Pajić Mariom, nastanjen u Bjelovaru, xxxxxxxxxxxxxxxxxx

–        Zabilješka Brulić Naila, djelatnika PU bjelovarsko-bilogorske.

  1. Operativna informacija Kening Darka, djelatnika PU bjelovarsko-bilogorske
  2. Informacija Pranjić Darka, djelatnika PU bjelovarsko-bilogorske
  3. Izvadak iz dnevnika novinara Desić Zlatka
  4. Izvješće SZUP-a ispostava Zadar, od 08.11.1994. godine
  5. Pismo Pajić Zlatka od 05.11.1994. godine
  6. Spisak stvari i predmeta vl. Miljanović Mirka
  7. Preslika oružnog lista na ime Jasika Milenka
  8. Zapisnik o pretrazi stana
  9. Potvrda o privremeno oduzetim predmetima
  10. SL. zabilješka o obavljenom razgovoru sa Jasika Dubravkom

NAČELNIK ODJELA

Ante Klarić


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA BJELOVAR

I POLICIJSKA POSTAJA BJELOVAR

Broj : 511–02–10–VT–1/51-1/94.

Datum : 24.10.1994. godine.

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

Građanin xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx zanimanje inženjer

rođen xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx je dana 21.10.1994. godine prostorijama PP Bjelovar dao ovlaštenoj osobi   I PP Bjelovar slijedeće obavijesti :

Početkom 10. mjeseca 1992. godine protjeran je iz Banja Luk, (nečitko) je dana 02.10.1992. godine došao u Bjelovar. Sa Verić Savom iz Bjelovara iz ulice Ante Topića Mimare kbr. 29 mijenjao je kuću. U Banja Luci posjedovao je kuću u xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx i stan u centru grada u ulici xxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Kada su počeli ratni sukobi u Hrvatskoj 1991. godine, u Banja Luci počelo je protjerivanje nesrpskog pučanstva, teror, rušenje domovine, pljačke i fizička zlostavljanja od strane ekstremnih Srba, koji su došli iz Hrvatske. Ne sjeća se točno, ali misli da je to bilo početkom 06. mjeseca 1992. godine počelo je masovno protjerivanje Hrvata, rušenje, paljenje i pljačka njihove imovine. Javnim pogovorom došao je do saznanja da je za protjerivanje, paljenje, rušenje i pljačku imovine Hrvata, najekstremniji Jasika Milenko koji je doselio iz Bjelovara u 6. mjesecu 1992. godine sa svojom suprugom i sinom. Naime, Jasika Milenko dolaskom u Banja Luku, dragovoljno se prijavio u ”oružane snage srpskih oružanih snaga” (OS-SOS). To je bila postrojba sastavljena od najvećih kriminalaca i ekstremista doseljenika iz Hrvatske. Međutim, raspuštanjem te organizacije, bračni par Jasika, svoju terorističku grupu s ciljem protjerivanja nesrpskog pučanstva, rušenje imovine, pljačka i fizičko zlostavljanje. Naume, Jasika Milenko i Dubravka zamijenili su kuću sa Pejić Mariom, te je tako znao tko je Jasika Milenko. U njihovom ugostiteljskom objektu održavali su se sastanci srpskih ekstremista i Srba.

Početkom 09. mjeseca 1992. godine, u više navrata vidio je Jasika Milenka u maskirnoj uniformi sa automatskom puškom koja ima preklopni kundak, u društvu još dvije osobe, koje su također bile naoružane i u maskirnim uniformama. Dana 02.09.1992. godine Jasika Milenka također je vidio naoružanog i u uniformi u naselju ”Budžak” kod Osnovne škole ”Ranka Šipka”, gdje se nalazi u društvu još tri osobe naoružane i u maskirnim uniformama, gdje stoje kod nekakvog (nečitko) vozila.

U Jasikovoj grupi bio je jedan Francuz, stručnjak za eksploziv, koji je navodno ubijen od tamošnje milicije. Javnim pogovorom (nečitko) Banja Luci, doznao je da je Jasika srušio kuću Vidović Tome, koja se nalazila u naselju ”Budžak” u ulici Mirka Mandića. Naime, u istoj kući nalazio se ugostiteljski objekt koji je bio iznajmljen jednom Srbinu, pa je Jasika morao ponovno sagraditi kuću kakva je bila. Istom je poznata da je Jasikina grupa srušila kuću vl. Josipović Zvonka po zanimanju odvjetnik, koji sada živi u Poreču.

Napominje, da mu je poznato da je Jasikina grupa maltretirala Stipu Martinovića i Hamš Vinka, te pucali po njihovim kućama.

Miljanović Vlado iz Zagreba, koji je također protjeran iz Banja Luku može dati podatke o ubojstvu i spaljivanju jednog mladića, a svjedok Anić Vlado koji sada živi u Bjelovaru, ul. V. Novaka kbr. 1 također može dati korisne podatke o protupravnom djelovanju bračnog para Jasika.

Napominje, da je Jasika Milenko dana 16.11.1992. godine zadržao kamion sa namještajem i ostalim stvarima koje su trebale stići u Bjelovar, a s njim u društvu bio je i Verić Savo, s kojim je mijenjao kuću, a dok vrijednost stvari iznosi 16.000 DM.

Okr. IK/d.KA                                                                                      SL. ZABILJEŠKU SAČINIO


 

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

Sastavljena dana 03. studenog 1994. godine u Odjelu ratnih zločina i terorizma PU zagrebačke, povodom obavljenog inf. razgovora sa :

–        xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx po nacionalnosti Hrvat, državljanin RH, sa boravištem u xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Razgovor s imenovanim vođen je na zahtjev PU zadarsko-kninske na okolnosti prijave koju je predmetni podnio 17. listopada 1994. godine PP Bjelovar.

Imenovani je tijekom razgovora izjavio da je sa suprugom xxxxxxxxxxxxxxxxxxx živio u Banja Luci u dvosobnom stanu na adresi, xxxxxxxxxxxxxxxxx, inače umirovljeni građevinski tehničar, a bio je zaposlen u poduzeću ”Kozari putevi” Banja Luka, dok mu je supruga umirovljena učiteljica. Sin xxxxxxxxxx napustio je Banja Luku početkom 1992. godine i preselio se u Hrvatsku. Nadalje navodi da je kao Hrvat u Banja Luci tijekom 1992. i 1993. godine imao problema, budući je po noći dobivao telefonske pozive u kojima mu se prijetilo da će biti zaklani on i njegovi članovi obitelji. Nakon tih poziva uslijedio je pritisak od strane RADULJ SLOBODANA, koji je inače iz Omarske, radi u vojnom sudu u Banja Luci, a ranije je radio u Vojnom sud bivše JNA u Zagrebu, da se zajedno sa obitelji iseli iz stana. Radulj Slobodan dolazio je skoro svaki dan u stan u prijetnji dvojice ili trojice nepoznatih civila, te mu je predočavao nekakve papire iz kojih je ”tobože” vidljivo da je on vlasnik njegovog stana. Zbog toga stalnog pritiska bio je prinuđen 19. veljače 1994. godine da se iseli iz stana, te se privremeno preseli kod svoje majke xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx u Banja Luci u nekomforan stan u kojim je boravio do 03. rujna 1994. godine.

Neposredno prije napuštanja Banja Luke bio je zatečen na ulici u jednoj od svakodnevnih racija, koje sprovode policijski organi tzv. Republike Srpske, te je bio uhićen i zatvoren u tzv. ”mali logor”. Postoji još i tzv. ”veliki logor” u koji se odvode mlađe osobe zatečene za vrijeme racije na ulici, koje se odatle upućuju na radnu obvezu na područje gdje se vode borbe. Osobe iz ”malog logora” upućuju se na radnu obvezu na područje Banja Luke. Radna obveza se sastoji od čišćenja ulica, cijepanja drva, poljoprivrednih poslova o sl. Spomenuti ”veliki logor” nalazi se u Boriku, bivša vojarna ”Mladen Stojanović”, dok se ”mali logor” nalazi na uglu ul. Rade Ličine i Al. Svetog Save.

Nakon što je pušten iz ”malog logora”, odmah se uputio u tzv. Agenciju za iseljavanje, koju vodi BOJIĆ RADE, u ulici Karla Rojca, kojem je platio 270 DM, te je preko te agencije stigao u Zagreb 23. rujna 1994. godine. Njegova supruga stigla je mjesec dana ranije preko Crvenog križa, budući Međunarodni crveni križ ne prevozi muške osobe mlađe od 60 godina, on nije mogao s njom doći.

U daljnjem razgovoru navodi da se u ljeto 1992. godine u Banja Luku doselio JASIKA MILENKO sa suprugom Dubravkom i dva malodobna sina. Imenovani je zamijenio svoju kuću u Bjelovaru  u ul. Augusta Šenoe broj 3 sa PAJIĆ ZLATKOM, Ajzerlovim šogorom, koji je imao u naselju Budža, Majstorića put broj 1. Odmah po svom dolasku Jasika Milenko počeo se deklarirati kao velikosrbin, odnosno ”šešeljev radikal”. U sklopu kuće otvorio je kafić i prodavaonicu, u kafiću su se počeli okupljati Srbi koji su sa područja Bjelovara zamijenili kuću za Banja Luku. Javnim pogovorom došao je do saznanja da je Jasika Milenko formira od tih Srba paravojnu organizaciju pod nazivom ”Srpske oslobodilačke snage” (SOS). Zadatak pripadnika SOS-a bio je pritisak na Hrvate i Muslimane da se isele i to na način da se noću pucalo po njihovim kućama iz vatrenog oružja i u dvorišta su im ubacivane bombe i eksplozivne naprave. Planovi za takve akcije dogovarane su u kafiću kod Jasika Milenka i njegove supruge Dubravke, koja se također eksponirala kao radikalna velikosrpkinja. Za vrijeme izbora u Banja Luci pripadnici SOS-a su naoružani u uniformama bivše JNA držali razne punktove u gradu, a u naselju Budža u nekoliko navrata, u uniformi vidio je i Jasika Milenka. Prvo ga je vidio naoružanog puškom M-48, a kasnije kalašnjikovom. Ne posjeduje konkretne dokaze da je Jasika Milenko organizirao bacanje bombi na kuću Hrvata, ali je čuo iz razgovora sa mnogim ljudima da je isti navodno zatečen od strane srpske policije kako prevozi eksploziv u svoj ”BMW” iz industrije kamena iz Čelica, te mu je nakon toga vršena i pretraga stana tijekom koje se po pričanju ljudi također pronašlo minsko eksplozivnih sredstava.

Iz razgovora sa Jasikinim susjedima Dragelj Radom i Ljubicom, koji su inače Srbi po nacionalnosti ali se nisu ekstremno ispoljavali saznao je Jasika u svom kafiću izvjesio Šešeljevu sliku, te da se svaku noć pjevaju četničke pjesme, a i sam Jasika je instalirao na balkonu kuće zvučnike, iz kojih je treštala muzika sa četničkim pjesmama. Navodno je Jasiki izvršena pretraga stana kada njegovo ponašanje više nije toliko odgovaralo vlastima u Banja Luci, budući su im dolazile stalne žalbe od strane biskupa Komarice, kojem su se Hrvati koji su bili izloženi uznemiravanju i teroriziranju od strane Jasikine grupe žalili.

Također se pričalo da je Jasika sa svojom grupom podmetnuo eksplozivnu napravu u kafić ”Stari Budža”, čiji su vlasnici bili Hrvati po prezimenu Vidović, a kojeg je preuzeo Srbin po prezimenu PEČANAC. Kako Jasika nije znao da je navedeni Srbin preuzeo lokal, podmetnuo je eksplozivnu napravu, nakon čega ga je Pečanac zajedno sa svojom grupom naoružanih ljudi uhapsio, pretukao i natjerao ga da mu nadoknadi štetu. Dok nije uspio nadoknaditi štetu Jasika mu je morao u zalog dati svoj ”BMW”. Pored kuće svog šogora Pajić Zlatka, Ajzerle Eduard je posjedovao zemljište  koje je djelom sastojalo od voćnjaka, a djelom ga je asvaltirao za parking. Na parkingu je napravio garažu gdje je povremeno ostavljao auto. Nakon nekog vremena primjetio je da je Jasika Milenko počeo uzurpirati njegovo zemljište, a nakon što mu je skrenuo pažnju da je to zemljište njegovo, slijedećih dana posječene su mu sve voćke i zapaljena garaža. Nema dokaza da mu je navedenu štetu Jasika Milenko, ali pretpostavlja da je to on učinio, budući s nikim u tom djelu grada nije bio u sukobu, niti je bilo tko drugi bio zainteresiran za to zemljište.

Ajzerle Eduard ne raspolaže saznanjima o počiniocima ratnih zločina na području Banja Luke, kao ni o osobama koje su u sklopu banjalučkog korpusa izvršile agresiju na RH. Također ne posjeduje dokaze o terorističkoj aktivnosti obitelji Jasika, a sve ono što je naveo tjekom razgovora i u prijavu upućenoj PP Bjelovar, saznao je putem javnog pogovora.

Osim navedenog nije imao više ništa za izjaviti.

Ovlaštena sl. osoba


POLICIJSKA POSTAJA

n/r zapovjednika

Predmet : Prijava na Milanka i Dubravku Jasika.

Izbjegao sam iz Banja Luke 23.09.94. godine ostavši bez cjelokupne imovine i trenutno sam kod svojih rođaka u Zagrebu.

Saznao sam da su se bračni par Jasika sa svojim sinom, prodavši kuću B. Luci bez poteškoće vratili u Hrvatsku i da trenutno borave u Svetom Filip Jakovu.

Poznato mi je da su dugo živjeli u Bjelovaru odakle su i došli u Banja Luku.

Želim vas ukratko upoznati o pročetničkom djelovanju bračnog para Jasika, za vrijeme njihovog boravka u banjalučkom naselju Budžak.

Moja supruga posjedovala je imovinu koja se nalazila nasuprot kuće Jasika. Odmah po svom doseljenju – zamjeni kuće, stavili su se u službu tamošnje pravno ne organizacije SOS. Milenko se dobrovoljno prijavio u srpsku vojsku i organizirao svoju razbojničku grupu, pretežno od Srba, pridošlih s područja Bjelovara. Nakon djelovanja u sklopu SOS-a, raspuštanjem te organizacije, bračni par Jasika nastavlja svoju terorističku aktivnost – samostalno sa svojom grupom. Cilj te grupe bio je teror nad nesrpskim pučanstvom, rušenje imovine, pljačka i fizičko zlostavljanje. U njihovoj kući održavani su sastanci njihove grupe, određivani su objekti koji će biti napadani i osobe koje će biti maltretirane i pljačkane. Sve usluge koje je počinila ta grupa plaćali su bračni par Jasika. Eksploziv je nabavljao u poduzeću ”MERMER” iz Čelinca, a ostalo oružje od drugih dobavljača.

Po nalogu bračnog para Jasika minirane su, oštećene i prostreljivane kuće i objekti Stipe Martinovića, Tome Kuljancam, Tome i Ive Bartulović, Ilke Ćosića, Mare Pavičić, Vinka Hamša, Kuća Časnih sestara u ulici Goce Delčeva i mnoge druge.

Jasike su pokušale uzurpirati imovinu moje supruge, a za opomenu zapalili su nam garažu koja je izgorjela do temelja. Pričinjena šteta tom paljevinom iznosi po mojoj procjeni 4.000 DM.

Njihov kafić ”MD” bio je poznat kao sastajalište srpskih ekstremista i kriminalaca. Završivši svoj prljavi i razbojnički posao u Banja Luci, nesmetano su se vratili u Hrvatsku kao veliki srpski ”mučenici”.

Za dodatne informacije stojim Vam na raspolaganju.

U Zagrebu, 17.10.1994. god.                                                                                      Prijavitelj,

Co : Policijska stanica, n/r

Zapovjednia Sv. Filip Jakov. –


 

 

PU ZADARSKO-KNINSKA

ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE

Zadar, 27.10.1994. godine

S L U Ž B E N A       Z A B I LJ E Š K A

Sastavljena u prostorijama ove PU, a na osnovu obavljenog informativnog razgovora s xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, po nacionalnosti Hrvat, državljanin RH.

Razgovor je vođen na okolnosti njegovih saznanja o zlodjelima koje je počinio Jasika Milenko. Imenovani s tim u svezi daje sljedeći iskaz :

Da je dolaskom Jasika Milenka u Banja Luku u lipnju 1992. godine počelo zlostavljanje i maltretiranje Hrvata, građana B. Luke. Počeo se vršiti teror i protjerivanje Hrvata, osobito u naselju Budžak. Gotovo svaku noć su bile pucnjave po obiteljskim kućama vl. Hrvata, kao i postavljanje eksplozivnih naprava. Javnim pogovorom došlo se do saznanja da je glavni organizator tih zlodjela upravo Jasika Milenko. Obzirom da su maltretiranja vršena pretežito noću, teško je bilo prepoznati osobe koje su to izvršavale. Bilo je i čestih ubojstava Hrvata, kao i ostalog nesrpskog stanovništva.

Između ostalog gospodin Tomić ističe događaj kad je u njegovu obiteljsku kuću ubačena ručna bomba tzv. Kašikara. U svezi s tim iskazujem : ”Negdje u 01. mjesecu 1993. godine negdje oko 21,30 sati netko je razbio staklo na ulaznim vratima obiteljske kuće. Pošao sam vidjeti, a majka me spriječila, vukući me nazad. Zatvarajući vrata dnevnog boravka čuo sam eksploziju. Odmah iza toga prema ulaznim vratima spustili smo se ja , otac i brat i vidjeli prema tragovima eksplozije da je eksplodirala ručna bomba”. Izašli smo iz kuće i pozvali xxxxxxxxxxxxxxx, svoju susjedu, da im kaže tko je bacio eksplozivnu napravu. Obzirom da od xxxxxxxxxxxxxx nisu odgovor, xxxxxxxxxxx se uputio dalje niz ulicu pitajući susjede o počiniteljima. Dolaskom do kuće koju je Jasika Milenko mijenjao s Pajić Zlatkom, ispred kuće je zatekao Dubravku Jasiku, Milenkovu ženu i Nježić Snježanu. Pitao je Dubravku da li vidjela tko je prošao tom ulicom. Ista je odgovorila da nije vidjela nikoga i što ja tu radim, jer su nju takve ustaše istjerale iz Bjelovara. U međuvremenu na balkonu kuće pojavio se Jasika Milenko i pitao ga da šta on tu radi. Vratio se natrag u sobu, a xxxxxxxxxxx je pošao prema svojoj kući. Nije se uspio maknuti svega 10.15 metara kad je začuo pucnjavu iz pištolja (5-6) hitaca. xxxxxxxxxxxx je skočio u zaklon i vidio da se puca sa balkona kuće gdje je prije stajao Jasika Milenko. Kad je pucnjava prestala xxxxxxxxxxxxxxxx je pobjegao svojoj kući. xxxxxxxxxxx tvrdi da je pucao Jasika Milenko iz pištolja i da je pucano na njega odnosno prema njemu. Nedugo iza toga (15-20)minuta ispred xxxxxxxxxxxxxxx kuće zatekla se grupa (petorica muškaraca naoružanih i u SMB odori). Među njima bio je i Jasika Milenko u civilnoj odori i naoružan pištoljem.

U 01. mjesecu 1993. godine xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx je vidio Jasika Milenka naoružanog automatskom puškom, a tada je (nečitko) Njegićem.

Željkova majka Pavka rekla je Željku kako je na Jasikinoj kući vidjela Šešeljevu sliku i srpsku zastavu. Sam Jasika Milenko se hvalio izvjesnom Macanoviću kako će on, Jasika očistiti Budžak od Hrvata.

U svezi narečenog Željko nema više što iskazati, osim što opetovano tvrdi da je prema svim pokazateljima, osobito javnim pogovorom, Jasika Milenko organizator, a moguće i suučesnik u izvršavanju više zlodjela u Banja Luci, a koja su počinjena na štetu Hrvata. Poznato mu je da su se četnici okupljali u Jasikinom kafiću, a nakon što nastupi noć slijede pucnjave, rušenja kuća i ubojstva Hrvata. To se događalo svakodnevno, a žrtve bi bili Hrvati kojima bi Jasika prethodno verbalno prijetio.

OVLAŠTENA SL. OSOBA

Ivica Kapitanović

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA BJELOVARSKO-BILOGORSKA

III POLICIJSKA STANICA

Broj : 511-02-30/7-VT-15/18/93

Daruvar , 27.07.1993. godina

S L U Ž B E N A    Z A B I LJ E Š K A

Građanin Hamš Vinko po zanimanju umirovljenik    , rođen 12.10.1930. B. Luka, prebivališta      Daruvar ulica ,   Franc Prešren , broj  , je dana 26.07.1993. prostorijama PS Daruvar na okolnosti ratnih događaja u R. BiH (nečitko) dao ovlaštenoj osobi PS Daruvar

sljedeću izjavu :

U mjestu Banja Luka, Budžak prvi, ul. Žarka Valješevića, Republika BiH posjedovao je obiteljsku kuću, te je kao Hrvat bio primoran da izvrši zamjenu iste zbog raznih prijetnji od strane srpskih dobrovoljaca i drugih mještana srpske nacionalnosti koji su mu po kući pucali iz različitog naoružanja, a također i prijetili putem telefona.

Maltretiranje i protjerivanje svega što je nesrpsko pojačalo se krajem 1992. god., a koje su to osobe bile nije mu poznato jer je većina događaja dogodila u noćnim satima, a oni su morali biti u svojim kućama i nikuda se nisu mogli udaljavati. Zapazio je da su kao dobrovoljci srpske vojske stražu držali Nježić Bogdan i njegov sin Vujadin, Drakšić Ljubo i njegov sin Ljubo, te Vujić Milan njegov sin Duško, njegov zet Jandro koji je aktivno vojno lice i služi u protutenkovskoj jedinici u Banja Luci. Prezime mu se ne može sjetiti, ali izjavljuje da Jandro često dolazi svojoj kući sa vojnim kamionom, zadržava se par dana, te odlazi na teren. Vujić Milana zapazio je gdje za srpsku Novu godinu 1993. god. posjeduje i bacač plamena koji koristi vojska, a koji mu je vjerojatno nabavio zet Jandro, jer je ispred kuće ispuštao vatru. Na neki Način Vujić Milan je htio pokazati sa čime raspolažu Srbi.

Za Jasika Milenka izjavljuje da po dolasku u Banja Luku iz Bjelovara u toku 1992. god. je organizirao grupu četnika, njih oko 8 ( nepoznate osobe) koji su po noći pucali po kućama, a naknadno palili i rušili kuće. Ta grupa imala je svoja vozila i kretala je na zadatak iz lokala Jasika Milenka ”DM”. U početku se samo sumnjalo da je Jasika glavni organizator i vođa te grupe a (nečitko) srušila kuću – lokal vl. Vidović, (nečitko) doseljenik, a koji je radio za srpsku vojnu miliciju, što Jasikina grupa nije znala, Vojna milicija je istukla Jasiku, jednog njihovog člana grupe po imenu Francuz (došao iz Legije stranaca iz Francuske). Jasikova banda imala je zadatak da vrši ugnjetavanja i protjerivanja svega što je nesrpsko, a domaća osoba po imenu Ilibašić je grupu Jasikovu vodio i pokazivao koja je kuća Hrvatska kako bi protjerali tog Hrvata.

Tokom 4. mjeseca 1993. god. njihovoj kući došao je Glubić Milorad iz Daruvara u posjetu, a koji je zamijenio kuću Matijević Stevom u Banja Luci, Majstorić put 2A i ispričao i ispričao da je vidio Vojnu miliciju kako ispred lokala ”DM”vl. Jasika Milenka tuče nepoznatog mladića, a Nježić Vujadin istog mladića veže za drvo. Nakon toga imenovani odlaze u lokal ”DM” da bi nakon 2 sata nepoznatog mladića koji je jedva stajao na nogama ugurali u vozilo i odvezli u nepoznatom pravcu. Nježić Vujadin, Glumbić Milorad je poznavao kao pripadnika Vojne milicije. Naknadno, izgorjela je kuća Kukljanac Tome u Banja Luci, Majstorić put kbr. 7, a Milorad je izjavio da u istoj kući je pronađen neprepoznatljiv izgoren leš za koje je tvrdio da je najvjerojatnije bio poliven s naftom i zapaljen. Navedenom događaju nije bio prisutan.

Kada je kod njega u 4. mjesecu 1993. god. Šaponja Jovo iz Daruvara sa istim zamijenio

kuće, te su zajedno u Banja Luci živjeli oko 20 dana. Kada se pripremao za odlazak u Daruvar u posjet Šaponja Jovi u Banja Luci došla je osoba za kojega mu je naknadno rekao da se zove Stevo i da mu je on nekad bio šef u transportu u ”Šumariji” u Daruvaru. Ta osoba po imenu ”Stevo” osobno mu je izjavila sljedeće : Ajte Vi tamo, doći ćemo mi za Vama! Reci da sam im poručio za 10 god. ako ne ranije ja ću usavršiti češki jezik i u Daruvar doći kao turist pasošom, te postaviti eksplozivnu napravu tamo gdje najviše boli ili u školu ili u dječji vrtić”. Poslije toga osoba po imenu ”Stevo” udaljio se vozilom u nepoznatom pravcu. Na to Šaponja Jovo mu je izjavio da je ljut jer su navodno ”Stevi” srušili kuću u Daruvaru pa zato i tako i reagira.

Drugo nema što izjaviti.

Ovl. Služ. osoba :

Slavko Šmidt , v.r.

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA BJELOVARSKO-BILOGORSKA

III POLICIJSKA STANICA

Broj : 511-02-30/7-VT-15/18/93.

Daruvar , 27.07. 1993. godine

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

Građanin Martinović  Stjepan po zanimanju     umirovljenik rođen 13.04.1946. B. Luka , prebivališta Daruvar broj   18 je dana    24.071993.    u prostorijama PS Daruvara  na okolnosti ratnih događanja u R BiH dao ovlaštenoj osobi    PS Daruvar

sljedeću izjavu :

U mjestu Banja Luka, naselja Budžak prvi, ul. Majstorić kbr. 2A Republika BiH, imao je obiteljsku kuću u kojoj se nalazila i fotografska radnja. U kući je živio zajedno sa sinom Martinović Dominikom rođ. 1969. god. njegovom suprugom Vesnom, koji se sada nalaze u Njemačkoj, a iz Bosne su izbjegli dana 28.11.1992. god. te drugim sinom Martinović Mariom rođ. 1970. god. koji je također izbjegao iz Banja Luke dana 28.11.1992. god. i nalazio se je u RH.

Tokom 1991. god., u Banja Luci postojala je sve teža politička situacija da bi kao početak ratnih događanja označio dan, 04.04.1992. god. kad su mještani srpske nacionalnosti već tada dobro organizirani pod vodstvom uglednih osoba iz općine i  milicije postavili barikade na svim ulazima i izlazima iz Banja Luke. Naoružane osobe koje su držale barikade i kontrolisale prolaz ljudi u početku imali su čarape na glavi i sami su se nazivali ”SOS” organizacija – Srpske obrambene snage kojima se naknadno priključila i tamošnja milicija. Naknadno se vidjelo da se radi skoro o svim domaćim osobama srpske nacionalnosti koji su živjeli na tom području. Poznato mu je da je osoba po prezimenu Kasagić koji je radio u općini Banja Luka tih dana u općini razbio Titovu sliku i to je bio početak postavljanja barikada i vršenja pretresa hrvatskih i muslimanskih kuća u cilju pronalaska oružja kako su oni to tvrdili, a u stvari odmah je počelo i maltretiranje nesrpskog pučanstva. Tada iz vojnog odsjeka B. Luka dolazi naredba da se vojno – sposobni muškarci moraju prijaviti u vojni odsjek, a osobe koje se nisu prijavljivale nisu se mogle niti kretati po mjestu, odnosno morale su se skrivati  u kućama. One osobe koje su se prijavile u vojni odsjek odmah su upućene u kasarnu JNA ” Kozara” u Banja Luci koja je, bila, a vjerojatno i sada centar mobilizacije i upućivanje rezervista na ratište.

Osobe srpske nacionalnosti koje nisu bile sposobne za vojsku kao i izbjeglice predstavljale su se kao dobrovoljna srpska vojska, te su vršili maltretiranje hrvatskog i muslimanskog pučanstva tako što su pucali iz različitog oružja po kućama Hrvata i Muslimana, u početku iz pištolja i pušaka, a naknadno bacali bombe, tromblonske mine, te pucali zoljama po kućama. Tamošnja milicija kao i Vojna milicija na prijave Hrvata i Muslimana nisu reagirale, te je počelo i sa rušenjem i paljenjem hrvatskih i muslimanskih kuća ( u početku privatne radnje, a kasnije i obiteljske kuće ), te su Hrvati i Muslimani napuštali Banja Luku ostavljajući svoje kuće kako bi sačuvali svoje živote.

  • Događaji su se uglavnom događali u noćnim satima, te je teško govoriti o kojim se osobama radi, a u početku se je mislilo i pričalo o mjestu da su to domaći srpski mještani, osobe koje su bile poznate kao izgrednici prije rata, a koji su dobivali i 300 DEM za srušeni lokal Hrvata. Poznato mu je da se jedan zvao Aco Kovačević iz ul. Radovana Kulina, Banja Luka, za kojeg tvrdi da je iz pištolja ”škorpion” pucao i po njegovoj kući u Banja Luci. Sa Acom u dvorištu često se nalazio dečko oko 23. god. po prezimenu Kovačević od oca Đure koji u Banja Luci drže lokal ”Dalas”. U navedeni lokal dolazili su većinom vojni rezervisti iz kasarne ”Kozara” jer je kasarna jako blizu.
  • Zbog navedenih događaja većinom se nalazio kod svoje kuće, te navodi sljedeće što je doživio :
  • Dana 18.05. 1992. god. ponedjeljak 01,50 sati dvije NN osobe rafalno pucale po njegovoj kući i drugih susjeda. Zvao telefonom miliciju, a kao i uvijek na lice mjesta nitko nije došao.
  • Dana 22.09.1992. god. u 22,55 sati pucano automatom (nečitko) po njegovoj kući
  • Dana 27.09.1992. god. u 22,40 sati također pucano automatom po njegovoj kući.
  • Dana 04.10.1992. god. u 22,40 sati pucano u prozor njegove kuće iz pištolja, 7 metaka pogodilo cilj
  • Dana 10.10.1992. god. u 01,05 bačena ručna bomba u izlog njegove kuće.
  • Dana 21.10.1992. god. bačena ručna bomba u predsoblje njegove kuće.
  • Dana 22.12.1992. god. u 22,00 pucano rafalima po njegovoj kući iz njemu nepoznatog oružja
  • Dana 23.12.1992. god. u 22,30 sati bačena ručna bomba ispred garaže njegove kuće.
  • Dana 14.01.1993. god. u 00,20, sati njegova kuća gađana zoljom i tromblonskom minom.
  • Dana 08.02.1993. god. kuću je označio kao da je zamijenjena, te je kroz prozor bačena tromblonska mina, ali je u to vrijeme već iz straha bio prisiljen napustiti kuću, te 4 mjeseca spavao u kući kod punca Hamš Vinka u Banja Luci gdje mu je također poznato i bio je svjedok 26.01.1993. god. u 22,05 sati gdje je ista kuća bila pogođena zoljom, te granata i eksplodirala u kući.
  • Poznato mu je da su bile zapaljene kuće od Marić Mileta, stara kuća Josipović Zvonka, šupa Pajić Mire, dvorišna zgrada i garaža Bartulović Tome, te kuća Kuljanc Marice. To je što zna za svoje susjede.
  • Tko je to sve činio nije mu poznato, ali navodi da je zapazio da se većina događaja događala po zatvaranju lokala ”DM” vl. Jasika Milenka koji je iz Bjelovara u Banja Luku došao oko 5. mjeseca 1992. god. i izvršio zamjenu kuće sa Pajić Zlatkom ul. Majstorić put kbr. 1, Banja Luka u kojoj je i otvorio lokal. Za Jasika Milenka izjavljuje da mu je imenovani rekao da je u Bjelovaru mogao da radi što hoće, a kad mu neko nešto duguje da on to duplo naplaćuje. Također je u početku da ga susjedi baš ne vole, ali da on za to ne mari. Odmah po otvorenju lokala ”DM” – Draža Mihajlović, kod njega se okupljaju četnici i druga naoružana banda, a također zapazio je da uvijek poslije nekakvih događaja Jasika Milenko spava do podne duže nego dok je mirno. Jasika Milenko viđen je u društvu sa tim nepoznatim četnicima, te se pretpostavlja da je bio i on sam organizator koje Hrvate treba protjerati, jer su u početku zastrašivani Hrvati i Muslimani koji su držali lokale i druge radnje, a koji su bili konkurenti u poslu ( u sklopu lokala je imao i trgovinu ). Bilo je i domaćih mještana koje se po danu moglo vidjeti da nose pištolje, a kasnije su nosili i automatske puške, te je zapazio Nježić Bogdana koji je bio u njegovoj ulici razvodnik straže i iza čije kuće se vidjelo puno praznih sanduka JNA vojske u kojima se  je vjerojatno nalazilo puno municije. Dalje su bili Ilibašić Marko, Kozomora Nikola, Vujić Milan, Kovačević Đuro, osoba po imenu Dojčin prezimena se ne sjeća, osoba po imenu Vasij iz Visokog doselio prije 11. god. u Banja Luku prezime mu nije poznato, a također izjavljuje da Marković Jovo koji je u Banja Luci posjedovao diskont trgovinu ”Kolumbo” bio je stalni donator za srpsku vojsku. Od osoba koje su naknadno došle kao izbjeglice u Banja Luku i koje su učestvovale u protjerivanju Hrvata isticale su se Tomljanović ili Tomljenović, zvani Braco koji ie došao iz Požege, a nastanjen bio u kući obitelji Mačkić (zamjena kuće), za kog se pričalo da je zalijevao i palio Hrvatske kuće, kao i osoba po imenu Pero bivši milicioner u Požegi koji je uvijek nosio pištolj za pojasom i pucao iz njega kad je htio ( uvijek po 3 metka). Također osoba po imenu Zdravko, od Zagreba mali, niski, žut, koji je stalno nosio šubaru sa kokardom na glavi, a isti je kuću mijenjao sa Dizdar Franjom koji je stanovao u Banja Luci, Vrpoljski put. Navedene osobe kao i ostale naoružane bande čest su dolazili u lokal ”DM” vl. Jasika Milenka gdje se planiralo koju će kuću Hrvata ugnjetavati, odnosno protjerati iz Banja Luke.
  • Sam Jasika Milenko više puta je njenu ponudio zamjenu kuće sa njegovim kumom Marković Momirom iz Bjelovara, naselje Markovac, a imenovani Momir je u toku 7. mjeseca  1992. god. došao u Banja Luku, obišao njegovu kuću, te se vratio nazad u Bjelovar. Po odlasku njegovog kuma činilo mu se da ga Jasika stalno nadgleda, te ga više puta pitao da li je našao zamjenu kuće. Napominje da je osim njegovog kuma kod Jasika Milenka dolazilo još osoba iz Bjelovara, ali koje su to osobe nije mu poznato. Kako u Banja Luci nije bilo struje, jedino Jasika Milenko je gledao TV tako što ga ima spojenog na akumulator. Također pričalo se da imenovani posjeduje i radio stanicu.
  • Dana 27.01.1993. god. u Banja Luku njegovoj kući došla je Glumbić Zora i Šaponja Rade obje iz Daruvara, a iste je doveo tamošnji milicionar Matošević Ivica, radi dogovora oko zamjene kuće. Zbog navedenih događanja izvršio je zamjenu kuće, te je iz Kovina došao i Zorin suprug Golubić Milorad. Inače Glumbić mu je pričao da su boravili kao izbjeglice u Kovinu, da su napustili grad Daruvar jer im je naredila vojska JNA sa obećanjem da će se za 7 dana vratiti nazad u Daruvar.
  • Ne sjeća se točno, ali negdje oko (nečitko) kuću punca Hamš Vinka u Banja Luci gdje je i on spavao u posjetu je došao Glubić Milorad i ispričao da je vidio kako NN mladića tuče Vojna milicija gdje je prepoznao Nježić Vujadina, kojega je do tada već upoznao, a koji je kao vojni milicajac mladića vezao za drvo, te su otišli u lokal ”DM” vl. Jasika Milenka ispred kojeg se je događaj i dogodio. Nakon 2 sata nepoznatog mladića koji je jedva stajao na nogama od zadobivenih batina, Vojna milicija ugurali su u vozilo i otišli u nepoznatom pravcu. Naknadno, slijedeće noći izgorjela je kuća vl. Huljanac Marice u Banja Luci, Majstorića put kbr. 7 gdje je pronađen leš za koji je također Milorad Glumbić tvrdio da se ne može prepoznati i da je leš najvjerojatnije bio zapaljen, a prije toga poliven  naftom. O kojoj je osobi riječ, to se nije moglo utvrditi, a koje i nešto znao banda je to ubijala. Drugi detalji događaja nisu mu poznati.
  • Drugo nema što za izjaviti.                                                    Ovl. služ. osoba :
  • Slavko Šmidt v.r.
  • POLICIJSKA UPRAVA ISTARSKA
  • VIII PP POREČ
  • Broj : 511-08-45/3-3263/94 AG/VM
  • Poreč, 07.11.1994. godine.
  • SLUŽBENA ZABILJEŠKA
  • Sastavljena u prostorijama PU Istarska – VIII PP Poreč, dana 26.10.1994. godine od strane operativnog djelatnika Vladimira Maras, povodom obavljenog informativnog razgovora sa Šuvalić Šerifom iz Banja Luke, u svezi brzojavke PU Zadarsko – Kninske broj : 511-18-04/1-725/2-94 od 25.10.1994. godine, a koja se odnosi na postojanje osnovne sumnje o počinjenim krivičnim djelima ratnog zločina i terorizma, vezanih za djelovanje Jasika Milenka.
  • Dana 26.10.1994. godine u Poreču, Vukovarska broj 9. pronašli smo Šuvalić Šerifu, kči Imšira i majke Alije, rođ. Čehić, rođena 05.05.1993. godine u Banja Luci, općina Banja Luka, država BiH, po nacionalnosti Muslimanka, sa stalnim mjestom prebivališta u R BiH, mjesto Banja Luka, Rade Vranješevića br. 55 posjeduje (strnu)osobnu iskaznicu R BiH broj 18636/90, izdanu u Banja Luci, JMBG 0505933105029, po zanimanju domaćica, sada u RH sa statusom izbjeglice, posjeduje osobni karton broj : 1480 izdan 14.6.1994. godine od strane područnog ureda Pazin, veći dio vremena provodi u TN Červar-Porat, Porat 1/II ili kod kćerke u Poreču na naprijed navedenoj adresi, Vukovarska broj 9 Ermine Josipović.
  • Tijekom razgovora Šerifa Šuvalić je izjavila da osobu po imenu Jasika Milenko ne poznaje, jedino da je dva dana prije nego što su četnici i drugi u mjestu Banja Luka, u ulici Ivice Davida br. 40 zapalili kuću njezine kćerke Ermine Josipović, vozio bicikl jedan muškarac koji je navodno po njezinim riječima rekao kako će on zapaliti kuću, kojom prilikom je izgovorio ”vidi ustaše” ja ću ”galami” nadimak od odvjetnika Zvonimira Josipovića ” zapaliti kuću”.
  • Što se tiče osobe koja je to bila Šerifa navodi da ga ne zna i da bi ga teško prepoznala.
  • U daljnjem razgovoru Šerifa i njezina kćerka Ermina Josipović (supruga od Zvonimira) izjavile su da u Daruvaru postoji sada jedan svjedok očevidac po zanimanju slikar Stjepan Martinović koji je slikao kako gori njihova kuća, a u Bjelovaru 6 osoba ( za koje ne zna imena niti prezimena) koje su svjedoci događaja dok njihovim imenima da raspolaže odvjetnik Zvonimir Josipović suprug Ermine. U TN Červar – Porat kraj Poreča, potražili smo Jelenu Josipović, rođenu 1955 godine (sestra od Zvonimira) na adresi Pinot 3/II koju nismo uspjeli pronaći, ali Ermina ističe da koliko je njoj poznato niti ona ne raspolaže nikakvim konkretnim saznanjima za navedenu osobu iz vaše brzojavke.
  • I dalje ćemo pokušati pronaći Jelenu i sa njom obaviti inf. razgovor na navedene okolnosti te u tom slučaju vas žurno izvijestiti, pozivom na vašu brzojavku broj gornji.
  • Nakon što je zapaljena kuća od Zvonimira Josipovića zvanog ”galama” noću oko24,00 sati, Jelena navodi da je sa roditeljima otišla ujutro rano oko 6,00 sati kada je završio biti na snazi policijski sat, na zgarištu se pojavio u građanskom odjelu upravo taj muškarac po imenu Jasika Milenko i tom prilikom rekao da mu je žao što nije ustaša izgorio u svojoj kući.
  • Jelena navodi da se Jasika Milenko na zgarištu zadržao oko 10-tak minuta nakon čega se udaljio.
  • U razgovoru Jelena Josipović je izjavila da ona nije konkretno vidjela Jasika Milenka (pošto je bila noć) da im je upravo on podmetnuo požar odnosno eksploziju i srušio /zapalio kuću, ali prema svim saznanjima koje je dobila od drugih osoba o djelovanju tog četnika da se dade zaključiti da je upravo on taj koji je učestvovao direktno ili indirektno preko drugih osoba vezano za paljenje Zvonimirove kuće, pošto se radi o vrlo rabijatnoj osobi i pravom četniku ekstremu.
  • Što se tiče pravih svjedoka očevidaca događaja, Jelena je izjavila da se imenima i adresama raspolaže njezin brat Zvonimir Josipović, ali da njima nikome do sada nije konkretno rekao koji su.
  • Pokušali smo odmah u Poreču potražiti nakon toga Zvonimira Josipovića, međutim dobili smo obavijest da ga nema kod kuće, jer je otputovao 02.11.1994. godine u Zagreb. Nastojat ćemo sa njim stupiti u kontakt i o svemu vas žurno izvijestiti.
  • OVL. SLUŽ. OSOBA
  • Vladimir Maras
  • POLICIJSKA UPRAVA ISTARSKA
  • VIII PP POREČ
  • Broj : 511-08-45/3-3263/94 AG/VM
  • Poreč, 7.11.1994. godine
  • SLUŽBENA ZABILJEŠKA
  • Sastavljena u prostorijama PU Istarske – VIII PP Poreč, dana  26.10.1994. godine, od strane operativnog djelatnika Vladimira Marasa, povodom obavljenog informativnog razgovora sa Jelenom Josipović iz Banja Luke, u svezi brzojavke PU Zadarsko – kninske broj : 511-18-04/1-725/2-94 od 25.10.1994. godine, a koja se odnosi na postojanje osnovane sumnje o počinjenim krivičnim djelima ratnog zločina i terorizma, vezanih za djelovanje Jasika Milenka.
  • Dana02.11.1994. godine postupajući po vašoj brzojavki broj veze, izvješćujemo Vas da smo u 21,00 sati u Poreču TN Červar-Porat, Pinot 3/2 pronašli Jelenu Josipović kći Ivana i majke Anđe, djevojačko Jakovljević, rođena 04.04.1955. godine u Banja Luci, R BiH, državljanka RH, sa prebivalištem u R BiH, odnosno u mjestu Kozarac 10, po nacionalnosti Hrvatica, po zanimanju zubni tehničar, razvedena, majka jedne mdb. Kćerke stare 16. godina, bez zaposlenja, posjeduje Hrvatsku putovnicu broj: 08448358 i JMBG 0404955335353, izdanu u MUP RH Zagreb, dana 2.2.1992. god.
  • Informativni razgovor vođen je u stanu TN Červar-Porat, Pinot 3/2, na okolnosti prikupljanja konkretnih saznanja o krivičnim djelima koje je počinio Jasika Milenko, na način izvršenja, oštećenim osobama kao i o mogućim svjedocima očevidaca kod izvršenja KD ratnog zločina i terorizma.
  • Tijekom razgovora Jelena Josipović je izjavila da je na teritorij RH iz BiH stupila dana 24.12.1992. godine na graničnom prijelazu kod Novske, osobnim automobilom marke ”fiat” tip ”uno” koji sada posjeduje reg. pločica ZG-250-LO. Na postavljeno pitanje kako je izašla iz područja Banja Luke koje sada drže u okruženju Srbi sa osobnim vozilom, izjavila je da su joj u tome pomogle osobe srpske nacionalnosti uz određenu novčanu naknadu koju im je ona platila.
  • Za vrijeme prebivališta u mjestu Banja Luka u ulici Mirka Mandića 2. u zadnje vrijeme kod svojih roditelja, nakon zauzimanja Kozarca od srpskih postrojbi četnika i bivše”JA” što se tiče konkretnih saznanja vezanih za osobu po imenu Jasika Milenko, Jelena je izjavila da je njega prvi put vidjela i saznala da se tako zove negdje u mjesecu srpnju 1992 g. u razgovoru sa susjedom Pečanec Veljkom zvani ”Veljo”, a koji je živio u njihovom susjedstvu. Poznato joj je da je Jasika Milenko u više navrata im nudio 500 DEM za kupnju kuće i zemljišta koji su imali u posjedu. Nadalje Jelena navodi da je Milenko Jasiku kroz prozorske škure kako šeće po ulici obučen u maskirnoj uniformi, naoružan ap. i sa dva redenika popunjena streljivom.
  • PU ZADARSKO-KNINSKA
  • ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE
  • Zadar, 25.10.1994. godine
  • S L U Ž B E N A     Z A B I LJ E Š K A
  • Sastavljena u prostorijama PU Zadarsko-kninske dana 25.10.1994. godine povodom obavljenog informativnog razgovora sa ZVONIMIROM JOSIPOVIĆEM, sin Ivana i majke Anđe r. Jakovljević rođen 10.06.1953. g. u Banja Luci, BiH, trenutno u Poreču, Vukovarska 9, po zanimanju odvjetnik, oženjen, otac dvoje malodobne djece, Hrvat, državljanin RH.
  • Gospodin Josipović je izjavio slijedeće :
  • – da je početkom 05. mjeseca 1992. godine nakon razbuktavanja ratnih zbivanja i povećanja izgreda u Banja Luci, prijetnje i uvreda, poslao helikopterom (koji prevozi bolesnike) suprugu i djecu iz Banja Luke, plativši za tu uslugu 2500 DEM (ne sjeća se osobe kojoj je platio, a radi o osobi koja je državljanin R BiH).
  • – on sam je napustio Banja Luku 20.05.1992. godine letom Banja Luka – Beograd, pa je preko Mađarske i Austrije (gdje je ostao par dana kod prijatelja) došao na teritorij RH, najprije na Krk (Malinska – Murvica), pa na Hvar (Stari Grad) pa u Poreč gdje je otprilike stigao 01.11.1992. godine, gdje su sada smješteni on s obitelji, punica mu Šerifa Šuvalić, brat mu i sestra, svi na adresi Vukovarska 9, Poreč. U Poreču je otvorio i odvjetnički ured. Kao razlog svog odlaska iz Banja Luke, pored ratnih zbivanja, navodi i to da je za njim ”SOS” odnosno TO Banja Lika na nivo njegove MZ raspisao nalog za uhićenje.
  • – po pričanju njegovih dosadašnjih susjeda, prijatelja Hrvata koji su sada također izbjegli u RH, kuću mu je u 07. ili 08. mjesecu 1992. godine zapalio Jasika Milenko, koji je to pokušao dva ili tri puta, pa je prvi put kad je vatru došao gasiti Zvonimirov otac Ivan Josipović i punica mu Šerifa Šuvalić, iste napao i otjerao te im zaprijetio da će on to sve zapaliti, a ukoliko pozovu vatrogasce da će ih poubijati, govoreći im preko telefona ”šta ustaško, sve ću ja to zapaliti i pobiti vas”.
  • – Jasika Milenko da je zapalio i kuću njegova oca te učestvovao u zločinu kad je zapaljen NN mladić
  • – da postoji neka video kazeta gdje su izvjesni Pećanac i još netko, Srbi, a koji su štitili Hrvate pa i obitelj Josipović, kojem je Jasika u ne znanju da je isti Srbin minirao kafić, te su ga ovi taj Pećanac i kolege mu, zatvorili u podrum i snimili dok je Jasika pričao sve što je počinio.
  • – mogući svjedoci za Jasikina krivična djela su prema njegovu saznanju :
  • 1. ŠERIFA ŠUVALIĆ
  • 2. JELENA JOSIPOVIĆ
  • 3. DRAGO JOSIPOVIĆ – svi troje kod njega u Poreču znaju da je Jasika zapalio njegovu kuću, vrijeđao ih je, zastrašivao i prijetio (nečitko)
  • 4. DIZDAR MATO, sada u Zagrebu, zna ime Jasikinog ”kolege”, jer je s istim zamijenio kuću,
  • 5. PAJIĆ STIPO
  • 6. DELIĆ MARKO, oba u Zadru, znaju da je Jasika zapalio kuću od oca mu Ivana Josipovića
  • 7. svjedoci iz Bjelovara
  • 8. Svjedok iz Zagreba, koji je gledao spominjanu kazetu, a čije će adrese i brojeve telefona naknadno javiti
  • 9. MARTINOVIĆ STIPO (STJEPAN) sada u Daruvaru, da zna o zločinu zapaljenom NN mladiću, on je zvao vatrogasce kad je zapaljena kuća Zvonimira Josipovića.
  • Napominjem da sa svjedokom Martinović Stipom imao službenu zabilješku koju nam je dostavila na znanje PU Bjelovarsko – bilogorska 08.08.1994. godine, a koja je 24.08.1994. godine proslijeđena III PS Biograd i SZUP-u
  • Sve podatke informacije gosp. Josipović javit će na telefon 312-312 lokal 126.
  • ZABILJEŠKU SASTAVILA
  • Sandra Zovko – Anić
  • PU ZADARSKO – KNINSKA
  • ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE
  • Zadar, 26.10.1994. godine
  • S L U Ž B E N A       Z A B I LJ E Š K A
  • Sastavljena na osnovu obavljenog informativnog razgovora sa DELIĆ MARKO, sin pok. Petra i Anđe r. Lipovac, rođen 17.02.1936. godine u Banja Luci, a prebivalištem u Zadru, Slavka Ježića br. 1, po zanimanju umirovljenik, Hrvat, državljanin RH, oženjen, otac dvije djece.
  • Razgovor je vođen na okolnosti saznanja vezanih uz osobu Jasika Milenka.
  • U razgovoru sa imenovanom osobom smo saznali da je Jasika Milenko mijenjajući kuću iz Bjelovara došao u Banja Luku u 06. mjesecu 1992. godine.
  • Od tada građani Banja Luka hrvatske pripadnosti su bili progonjeni, a posebno građani zaseoka ”Budžak”. Kad bi se nešto dešavalo tj. Kad bi ugrožavali imovinu (potpaljivanjem kuća ili podmetanjem požara) Hrvata ili drugih građana Banja Luka, susjedi nisu smjeli provirivati kroz prozore jer bi tada bili u opasnosti.
  • Budući da se sve to dešavalo pretežno noću nije se mogao vidjeti Milenko Jasika, ali sumnje su često upravljane prema njemu.
  • Gosp. Marko Delić je međutim vidijo osobu SAVIĆ DANU, koji je bio u društvu sa Jasika Milenkom. Ta osoba je bila u uniformi srpske vojske sa četničkim oznakama i kokardom s naoružanjem. Viđena osoba Savić Dane je mijenjao kuću iz Zagreba za Banja Luku.
  • U svezi narečenog gospodin Delić nema što više izjaviti osim što tvrdi da je dolaskom Jasika Milenkom u Banja Luku počeo progon Hrvata, a javnim pogovorom sve sumnje idu na to da je glavni organizator pa i izvršitelj upravo Jasika Milenko.
  • ZABILJEŠKU SASTAVIO
  • Marin Bralić
  • POLICIJSKA UPRAVA BJELOVAR
  • POLICIJSKA STANICA
  • Broj : 511-02-03-/92
  • Bjelovar, 14.07.1992.
  • SLUŽBENA ZABILJEŠKA
  • Sastavljena dana 08.06.1992. godine o obavljenom informativnom razgovoru sa Pajić Mariom, sin Zlatka i Rade, rođene Šobot, rođen 23.03.1962. godine u Banja Luku, po zanimanju ugostitelj, oženjen, otac dvoje djece, po nacionalnosti Hrvat, državljanin R. Hrvatske, sada sa stanom u Bjelovaru, Šenoina br. 33, na okolnosti razmjene kuće i gostionice sa Jasika Milenkom i Dubravkom, te dolaska iz Banja Luke u Bjelovar.
  • Imenovani izjavljuje da je posjedovao kuću sa gostionicom ”Mario” u Banja Luci, te da je član HDZ-a od prvih dana te kao takav je imao česte neugodnosti tako da je još 1991. godine odselio kod oca Paić Zlatka u Opatiju, Pobri put, Zupci br. 9, te tako interesirajući se, pročitao negdje oko Nove godine 1992. u novinama ”Glas” Banja Luka da se u Bjelovaru mijenja kuća sa lokalom za istu takvu u Banja Luci, tako je prvo telefonskim putem stupio u kontakt sa Jasikom, i pregovori su trajali oko 4 mjeseca. U međuvremenu je dobio obavijest da je njegova kuća i gostionica ”mitraljirana” iz mitraljeza, tako da ga je i to nagnalo da pristane makar za njega nepovoljnije uvijete, na razmjenu s tim što je Jasikama morao platiti 1.2.000.000. – HRD-a.
  • Također su se dogovorili da Jasike u kući lokalu ostave namještaj, ali oni to nisu učinili, već su namještaj iz kuće odnijeli, dok je njegov namještaj ostao u Banja Luci.
  • Ugovor između njih je odvjetnik Knežević Branko napravio dana 22.05.1992. godine kojega su uredno sve stranke potpisale, te se fotokopija dostavlja uz Službenu zabilješku.
  • Obr.NB/d.KA.                                                                                     Zabilješku sastavio
  • Otkucano u 3. primj.                                                                                       Nail Brulić v.r.
  • POLICIJSKA UPRAVA BJELOVAR
  • POLICIJSKA STANICA
  • Broj : 511-02-03/92
  • Bjelovar, 14.07.1992.
  • SLUŽBENA ZABILJEŠKA
  • Sastavljena dana 10.07.1992. godine u vezi odlaska iz Bjelovara Jasika Milenka i Dubravke.
  • Jasika Milenko, sin Paje, rođen 03.06.1950. godine u Brezi, SO Bjelovar, sa prebivalištem u Bjelovaru, Šenoina br. 33, suvlasnik ugostiteljskog objekta ”Bakus” i Jasika Dubravka, kći Veljka, rođena 14.10.1951. godine u Našicama, vlasnica ugostiteljskog objekta ”Bakus” sa prebivalištem u Bjelovaru Šenoina br. 33.
  • Imenovani su posjedovali kuću u kojoj se nalazila i gostionica ”Bakus” u Bjelovaru, Šenoina br. 33, a koji su preko novina ”Glas” Banja Luka dali oglas da  mijenjaju kuću sa gostionicom za istu takvu kuću sa gostionicom u Banja Luci ili negdje u Srbiji, tako da se na oglas javio Pajić Mario Banja Luke, tako da su izvršili razmjenu i negdje 30.05.1992. godine su se sa svim stvarima odselili preko Mađarske u nepoznatom pravcu.
  • Za sada se raspolaže podacima da se nalaze u Beogradu, te da čekaju završetak rata pa onda da odu u Banja Luku da preuzmu gostionicu ”Mario” koju su dobili u zamjenu za svoju ”Bakus”.
  • Druge podatke nisam mogao utvrditi, a ako se dođe do drugih saznanja biti će napisana službena zabilješka.
  • Obr.NB/d.KA                                                                                      Zabilješku sastavio
  • Otkucano u 3. primj.                                                                                       Nail Brulić v.r.
  • POLICIJSKA UPRAVA BJELOVAR
  • POLICIJSKA STANICA
  • Broj : 511-02-03/92
  • Bjelovar, 20.05.1993.
  • OPERATIVNA INFORMACIJA
  • Sastavljena gore navedenog dana u PS Bjelovar.
  • Putem operativne veze na terenu došli smo do saznanja da Jasika Milenko, bivši Bjelovarčan, koji je zamijenio kuću sa lokalom sad živi u Banja Luci gdje također ima lokal pod nazivom ”MD”. Vođa je organizirane bande za istjerivanje nesrpskog stanovništva sa područja Banja Luke. U njegovoj ekipi nalazi se Tešanović iz Sl. Požege po nadimku ”BRACO”, bivši policajac PS Požega po imenu Pero, Nježić Vujadin i Boško koji su zajedno sa Jasikom zbog konkurencije digli u zrak jedan kafić vlasništvo Hrvata, a koji je to zamijenio sa nekim policajcem u Banja Luci što oni nisu znali, tako da je Jasika od strane policajaca pretučen, te svojim sredstvima trebao obnoviti lokal što već radi. Pred Jasikin lokal nedavno su doveli nekog mladića kojeg su pred susjedima isprebijali, stavili u tačke i odvezli u jednu stariju kuću udaljenu oko 300 metara od Jasikine, a koju su kasnije zapalili tako daje i taj mladić u njoj izgorio jer su našli pougljenisani leš. Nedavno je u Daruvar doselio Martinović Stipo fotograf u Banja Luci koji je imao kuću nasuprot Jasikine, a imanje je zamijenio sa Stevom koji je u Daruvaru radio u Šumariji, na jednom od rukovodećih mjesta koji je izjavio da će za neodređeno vrijeme pošto poznaje češki jezik doći u Hrvatsku i dignuti u zrak školu ili dječji vrtić jer su u tome ustaše najosjetljiviji.
  • Informacija sastavljena radi saznanja te eventualnog daljnjeg postupanja.
  • Obr. KD/d. KK.                                                                       INFORMACIJU SASTAVIO
  • Otkucano u 2. primj.                                                                           Kenig Darko
  • ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
  • TOMIĆ ŽELJKO (prezime i ime)
  • Sastavljen dana 29. prosinca 1994. godine
  • u     Vojnom sudu Split             sudu u                Zadru
  • Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv
  • Istražni sudac      -vojni : Branko Brkić                                                         Jasika Milenko
  • Zapisničar      Zora Bašić zbog krivičnog djela iz članka
  • 108. st. 1. OKZ RH i dr
  • Početak u        8,45 sati
  • vojni              tužitelj    obaviješten
  • Okrivljeni
  • Branitelj   okr. odvjetnik mr. Šime Pavlović
  • Oštećeni
  • Tumač
  • (ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)
  • Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na davanje lažnog iskaza i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
  • Ime i prezime, ime oca :         TOMIĆ ŽELJKO ,  sin    Mirka
  • Zanimanje i boravište :     obućarski tehničar, trenutno radi kao pekar u pekari na Pagu
  • Mjesto rođenja
  • I godina starosti :       Sinjska br. 7. Pag
  • Odnos s okrivljenim
  • I oštećenim :              u Banja Luci 13.09.1967.   neposredan
  • Svjedok je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
  • Upozoren po članku 229 i 231. upitan iskazuje :
  • Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
  • Ja imam pribilježeno, bilo je to 19 siječnja 1993. g. u Banja Luci, naselje Budžak oko 21,30 sati došao sam biciklom iz kafića u svoju kuću koja je od kuće JASIKA MILENKA udaljena oko 150 m. Biciklo sam ostavio u garažu, bio je mrak jer struje nije bilo. Ušao sam u kuću u prostoriju WC i tada sam začuo kako se razbi staklo kužine. Ja sam istrčao iz WC i pogledao u kužinu i vidio sam na podu bombu ”kašikaru” iza mene je bila moja majka i povukla me prema nazad zatvorio sam povlačeći se vrata i tada je bomba eksplodirala.
  • Napominjem da je u kući susjeda MILENKA ĆULIBRK koja je meni prva susjeda, bilo bučno pjevalo se i pilo.
  • Vidjeći što se desilo ja sam obukao jaknu i trčeći pošao ulicom u pravcu kuće Milenka Jasike. Ustvari to je kuća koju je on mijenjao sa Zlatkom Pajićem. Potrčao sam baš u pravcu njegove kuće jer sam znao da je sve to počelo njegovim dolaskom. U dvorištu ispred njegove kuće bila je DUBRAVKA JASIKA i SNJEŽANA NJEŽIĆ, susjeda Jasikina. Ja sam dotrčao do njih pitao ”jeste li vidjeli koga”, a one su odgovorili da nisu nikoga. Ja sam ponovio pitanje na što mi je Dubravka Jasika odgovorila ” što ti oćeš takve ustaše kao što si ti su mene istjerale iz Bjelovara”. U tom momentu na prozoru se pojavio Milenko Jasika i pitao me ”što tražiš”. Ja sam samo pogledao u njega, a on se vratio sa prozora i ja sam odmah znao što bi se moglo desiti i počeo sam bježati. Udaljavao sam se od njegova dvorišta brzim korakom kad je s prozora počela paljba iz pištolja, okrenuo sam se i vidio sam plamen iz cijevi pištolja, tada sam se bacio na zemlju. Bio sam u tom momentu udaljen 15 do 20 m. od njegova dvorišta, a napominjem da je on pucao sa ulaznih vrata na katu, također 15-ak m. udaljen od mene u momentu pucnjave. Ja sam pobjegao kući i kad sam došao kući tu se našao jedan veći broj ljudi, među njima je bio i NJEŽIĆ BOGDAN sa pištoljem. Tu je bio i neki VOJO u uniformi i s poluautomatskom puškom, a bio je i MILENKO JASIKA u kožnoj jakni i sa pištoljem u ruci.
  • Naspram mene su stajali NJEŽIĆ BOGDAN, taj VOJO i MILENKO i još neki koji su bili malo po strani i tada me je Nježić Bogdan udario čini mi se otvorenim dlanom u predjelu desne strane lica. Tom prigodom Jasika Milenko mi je rekao da su i njemu navodno bacili bombu pred kuću zato što je on dobar s Hrvatima.
  • Međutim to nije bilo točno on nije bio dobar sa Hrvatima.
  • Istina je da je njemu ispred kuće eksplodirala bomba, ja sam vidio da su mu bili polupani prizori, ali tamo se smatra da je on to sam bacio a to je činio zbog toga da bi Hrvatima kazao kako tobože i njega napadaju zbog toga što je dobar sa Hrvatima.
  • Ovom prigodom u dvorištu Milenka Jasike nije bilo nikakvog naguravanja između mene i Dubravke Jasike.
  • Ja sam inače uvjeren da se meci pogađali u zemlju pored mene, a obzirom da je bio mrak Jasika me nije mogao vidjeti jer sam ja bio u crnoj odori, a ja sam njega vidio u odbljesku plamena iz pištolja. Taj plamen je bio okrenut na mene jer je bio okrenut bočno od mene vidio bi se izduženi oblik plamena.
  • Ja sam Banja Luku napustio 11. svibnja 1993. g.
  • Znam da je Jasika Milenko došao u Banja Luku i od prilike jedan i pol i 2 mjeseca od toga počela su maltretiranja i napadi na Hrvatske kuće i muslimanske. Milenko Jasika otvorio je kafić u kući koju je mijenjao sa Zlatkom Pajićem i tamo gdje je bio bilijar prodavao je piće. Na vratima te prostorije gdje je bio bilijar bilo je bijelom ljepljivom trakom napisana čeitri slova ”S” i to je stajalo nekih 20-ak dana, a tog znaka nije bilo dok Milenko Jasika nije došao u Banja Luku. Ja sam siguran da je taj znak stavio Milenko Jasika ili netko od njegovih ukućana jer tko bi ga drugi stavio.
  • Prva pucnjava po kućama bila je upravo na moju kuću jer su mene i mog brata proglasili ustašama i na kuću nam je pucano iz automatske puške ”Tomson”. Iz iste te puške pucano je po kući jednog Srbina MILE, ne znam mu prezime, a on je oženio Hrvaticu pa su zato pucali po kući. I upravo jedan BRATO iz Pakraca koji je inače bio non-stop u društvu Jasika Milenka rekao je tom MILI da se to više neće dešavati, odnosno Brato je rekao da je upravo on pucao i da to više neće raditi i da neka Mile ode kod Jasika Milenka i neka mu to kaže. Mile je išao kod Milenka Jasike i Milenko mu je obećao da se na njegovu kuću više neće pucati. Mile je to ispričao svojoj supruzi MIRJANI a ta Mirjana je rođakinja od supruge mog brat VLATKA i tako sam ja to doznao.
  • Ja Milenka Jasiku nikad nisam vidio u uniformi, ali sam ga jednog dana vidio u društvu sa BOGDANOM NJEŽIĆEM, imao je na ramenu automatsku pušku i šetali su se baš ispred moje kuće. Nježić Bogdan je bio u bundi SMB, a hlače su mu bile civilne, a Jasika je bio u kompletno civilnoj odori tada. Inače kod njih i nije bilo u tome reda, oni su išli u borbu i na položaje obučeni i u civilne tenisice i u civilnoj odori.
  • Ovo kad sam ga vidio sa automatskom puškom bilo je negdje u siječnju 1993. g.
  • Sjećam isto tako jedne prigode da je on bio u društvu tog BRATE ispred kuće jednog što bi se reklo okorjelog četnika i tu je iz svoga inače niklovanog pištolja ispalio 4 – 5 metaka u zrak, a to je moglo biti polovinom siječnja negdje u to doba da je Milenko Jasika došao na traktoru zajedno sa opisanim Bratom i kad su došli pred dvorište MILENKA ĆULIBRKA tada je JASIKA rekao BORISU MILIJAŠU  ”pripremi se večeras imamo jedan dobar posao”. Ja sam znao da (nečitko) to odnosi na nešto srušiti ili zapaliti. Ja se ne mogu sjetiti (nečitko) što se te večeri desilo da bih povezao njihov razgovor, ali znam da se tih dana napadi bombama, zoljama i puškama na Hrvatske kuće bili svakodnevni, a za to su koristili i mlade dečke drugi, treći razred srednje škole.
  • U tom dijelu grada su najpoznatiji BORIS MILIJAŠ i ALEKSANDAR BATINAR.
  • Na pitanje branitelja okrivljenika svjedoku ”da li ste vi znali da je Milenko Jasika Hrvat” svjedok odgovara :
  • Milenko Jasika je Srbin, gospodine na njegovoj kući visila je Šešeljeva slika i srpska zastava. Šešeljova slika je stajala na izlogu kafića, a srpska zastava na balkonu na štangi. Ja sam srpsku zastavu na kući vidio jedan put, jer ja nisam smio izlaziti iz kuće, morao sam se kriti. On se čak i vjenčao u srpskoj crkvi sa Dubravkom, kum mu je bio Nježić Bogdan. Ja sam ga osobno slušao kako on osobno govori da je Srbin, busao se time. Rekao je da je došao iz Hrvatske zato što su mu prijetili telefonom da ide iz kuće i da će ga ubiti. To sam čuo na svoje uši.
  • Na daljnje pitanje branitelja ”zašto je Jasika pucao na njega” svjedok odgovara :
  • Ja njemu nisam opsovao četničku mater to je njegova žena izmislila. Pucao je na mene što sam mu tobože napao kuću.
  • Između mene i Milenka Jasike kad je na mene pucao nije bilo nikakvog raslinja, jer postoji jedno stablo odnosno dva stabla u dvorištu ali se nisu nalazila na putu između Jasike kad je pucao u mene.
  • Na pitanje branitelja okrivljenika ”zbog čega bi onda Milenko Jasika došao u Hrvatsku” svjedok odgovara :
  • Nekih 500 do 600 m moje kuće postoji jedna ogromna kuća vlasništvo TOME VIDOVIĆA koji je umro, a sin mu DAMIR je napustio Banja Luku. Tu kuću Tomo Vidović iznajmio je jednom Srbinu VELJKU i tu je Veljko držao kafić. Mogao je biti 3. ili 4. mjesec 1993. g. kad je stavljen dinamit u kafić i puno je toga bilo uništeno. Kuća je bila urušena, kafić rasturen i krov oštećen. Taj Veljko je imao oko sebe 30-ak naoružanih Srba i bio je vrlo utjecajan, tako da su nakon određenog vremena uhvatili dvojicu pod sumnjom da su oni to napravili.  Nakon toga kad su moj otac i majka prolazili ispred Jasikine kuće vidjeli su kako srpski vojni policajci iz Jasikine kuće iznose tromblone, dinamit. Moj otac je na istoj adresi kao i ja na Pagu. Mislim da je to razlog što je Jasika morao pobjeći iz Banja Luke jer bi ga taj Veljko sa svojim ljudima sigurno ubio.
  • Meni je jedan Srbin MACANOVIĆ u  Banja Luci u kafiću, i to ne samo meni, nego pred svima rekao, da je Jasika Milenko obećao da će od Hrvata očistiti Budžak.
  • Nije mi poznato postojanje poduzeća ”Butip”.
  • Nije mi poznato da bi osim moga oca i majke netko drugi vidio kako Vojni policajci iz Jasikine kuće iznose vojna eksplozivna sredstva. Majka mi se zove PAVKA.
  • Kratica SOS znači ”srpske obrambene snage” to sam doznao boraveći tamo, a za njih sam prvi put čuo da su Srbi oko Banja Luke podigli barikade. I taj naziv su nastavili koristiti sve dok sam ja bio tamo. Oni su davali straže po mjestima i patrolirali mjestima, mada su išli i na bojište.
  • Jasika Milenko je zadužio oružje u mjesnoj zajednici i išao je s njim na sastanke. Najviše se među njima isticao spomenuti Nježić Bogdan, a poslije im je zapovjednik tih mjesnih straža bio AĆIMOVIĆ MILAN moj susjed.
  • Negdje oko 25. siječnja 1993. g. bio je mrak, nije bilo struje, izvršen je napad tromblonima i bombama na kuću ISMETA KLIPIĆA čija kuća je oko 50 m daleko od moje kuće. Ja sam čuo eksplozije jednog tromblona i 4 – 5 bombi, a pucali su rafalnim oružjem po kući izgleda sa zapaljivim mecima tako da je kuća zapaljena. Prilikom tok napada po nogama je ranjena SUPHA KLIPIĆ supruga Ismetova. Oni su pobjegli u inozemstvo. Istrčali su moj otac i brat i iznijeli su je iz kuće, a ja sam čuo kako napadači pjevaju, viču i pucaju i kad su prolazili ispred moje kuće ja sam se sklonio u WC i slušao sam ih, pa kad su bili naspram moje kuće, prepoznao sam glas Milenka Jasike koji je govorio odnosno vikao ”ustaše izlazite iz kuće”, a to se odnosilo na mene i moju obitelj.
  • Kad je moj otac uspio zamijeniti kuću sa jednim Srbinom i biciklom prolazio ulicom zaustavio ga je AĆIMOVIĆ MILAN rekavši mu ”Mirko kuda ideš, vidiš da su uhvaćeni oni koji to čine i toga više neće biti”, misleći na napade na Hrvate.
  • Naime, zbog opisanog događaja sa kućom i kafićem navedenog Veljka, Veljko i njegovi ljudi su uhvatili Milenka Jasiku i istukli ga i poslije toga je on mjesec dana bio u kući i nikud nije izlazio. Nakon toga on se prijavio dobrovoljno u srpsku vojsku, da se zaštiti od Veljka i njegovih, i da se dokaže. Ustvari nije se imao čime braniti jer su mu sve oružje uzeli iz kuće, uzeli su mu i onaj niklovani pištolj ”Crvena zastava” (nečitko) 7,62 mm.
  • Spomenuti MILENKO ĆULIBRK je prodavao tromblone, Milenku Jasiki, a Jasika ih je od inače bijedno plaćenih srpskih vojnika kupovao za male novce bombe, čim se služio za napade na hrvatske kuće. Ja osobno nisam vidio da bi Milenko Jasika kupovao tromblone od spomenutog Ćulibrka. Međutim, Ćulibrkov kombi je u nekoliko navrata viđan pred Milenkovom kućom i ja sam posve siguran da se upravo radilo o ovom što sam malo čas rekao.
  • Na pitanje branitelja okrivljenik odgovara :
  • Da su mu poznate osobe imenom TUKARA BORO i IVO KULJANAC a DAVORA KULJANCA nepoznate.
  • Daljnjih pitanja svjedoku nema.
  • Svjedok poučen po članku 82. ZKP iskazuje da je slušao diktiranje na zapisnik, da je upisano sve kako je iskazao pa ga vlastoručno potpisuje bez čitanja.
  • Svjedok ne potražuje trošak dolaska pred sudom.
  • Dovršeno u 10,20 sati
  • ZAPISNIČAR                         SVJEDOK                               VOJNI ISTRAŽNI SUDAC
  • ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
  • DELIĆ MARKO      (prezime i ime)
  • Sastavljen dana      29. prosinca         1994. godine
  • Vojnom sudu Split                sud u         Zadru
  • (nečitko) krivični predmet protiv
  • Vojni : Branko Brkić                                                                          Jasika Milenko
  • Zapisničar                                                                               zbog krivičnog djela iz članka
  • Zora Bašić                                                                               108. st. 1. OKZ RH i dr.
  • Početak u 10,25  sati
  • (nečitko) se da su pristupili
  • Vojni             tužitelj    Slobodan Denona
  • Okrivljeni
  • Branitelj    okr. odvj. mr. Šime Pavlović
  • Oštećeni
  • Tumač
  • (ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)
  • Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
  • Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
  • Ime i prezime, ime oca :     DELIĆ MARKO , pok. Petra
  • Zanimanje i boravište :   umirovljenik Slavka Jelića br. 1. Zadar
  • Mjesto rođenja
  • i godina starosti : u Banja Luci, 17.02.1936. g.
  • Odnos s okrivljenim
  • i oštećenim :      nesrodan
  • Svjedok je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje
  • Upozoren po članku 229. i 231. ZKP upitan iskazuje :
  • Svjedok je nakon toga prozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
  • Ja MILENKA JASIKU ne poznajem, tako da o njemu niti ne mogu imati nikakvih saznanja, jedino što mogu reći da sam čuo za njegovo ime, nešto vrlo malo, ne mogu reći od koga ali bilo je govora o tome da on sudjeluje u nekakvim miniranjima hrvatskih kuća. Da li je to istina ili ne ja to doista ne mogu reći.
  • Ja sam jedne prigode kad su prošla dvojica ljudi čuo da je jedan od njih Jasika Milenko. Međutim, ja ga sad ne bi prepoznao da ga vidim. Taj za kog su kazali da je Jasika Milenko bio je u civilnoj odori, a i ovaj koji je bio s njime isto.
  • Ja sam u policiji spomenuo SAVIĆ DANU ako je to taj koji je mijenjao kuću iz Zagreba u Banja Luku sa Matom Dizdarom. I za tog Savića Danu se pričalo da on minira kuće, ali Danu Savića i Milenka Jasika ja nisam vidio zajedno.
  • Na pitanje svjedoku.
  • Svjedok poučen po članku 82. ZKP iskazuje da je slušao diktiranje na zapisnik da je upisano sve kako je iskazao pa ga vlastoručno potpisuje bez čitanja.
  • Dovršeno u 10,35 sati.
  • ZAPISNIČAR                         SVJEDOK                               VOJNI ISTRAŽNI SUDAC
  • ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
  • JASIKA DUBRAVKA      (prezime i ime)
  • Sastavljen dana    29. prosinca  1994. godine
  • U     Vojnom sudu Split         sudu  u    Zadru
  • Prisutni od suda                                                                                  Krivični predmet protiv
  • Istražni sudac :  –    Vojni : Branko Brkić                                          Jasika Milenko
  • Zapisničar :   Zora Bašić                                                                    zbog krivičnog djela iz članka
  • Čl. 108. st. 1. OKZ RH
  • Početak  10,35   sati
  • Utvrđuje se da su pristupili :
  • Vojni      tužitelj   Slobodan Denona
  • Okrivljeni
  • Branitelj    okr. odvj. mr. Šime Pavlović
  • Oštećeni
  • Tumač
  • (ako koji od njih izostao, da li je urednu obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten )
  • Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti  na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
  • Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
  • Ime i prezime, ime oca : JASIKA DUBRAVKA, kći Veljka Prole
  • Zanimanje i boravište : ugostitelj
  • Mjesto rođenja
  • I godina starosti : u Našicama, 14.10.1951. g.
  • Sukošan – Mala Makarska
  • Odnos s okrivljenim
  • I oštećenim :  supruga okrivljenika
  • Svjedok je upozoren da u smislu članaka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
  • Svjedokinju se posebno upozorava da obzirom na srodstvo sa okrivljenikom ima pravo uskratiti svjedočenje izjavljuje da želi svjedočiti, pa poučena da je dužna govoriti u da ne smije ništa prešutjeti, jer da lažan iskaz je krivično djelo iskazuje :
  • Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je u predmetu poznato, pa iskazuje :
  • Ja i moj suprug u Bjelovaru smo imali kuću sa poslovnim prostorom – trgovinom i jednim kafićem. 1991. g. dignuli smo kredit od Bjelovarske banke u visini od 10.000 DEM? Međutim, nakon toga su otpočela ratna zbivanja, zatvorili smo najprije trgovinu, a kafić je radio iako nije bilo posla.
  • Počele su rasti kamate kod Bjelovarske banke koja je bila upisana kao hipotekarni vjerovnik protiv nas podigla tužbu te su tražili da se vrati dug ili kuća proda radi namirenja duga. Nismo znali što ćemo radit, a moj otac inače živi u Banja Luci, pa kako kuću nismo uspjeli prodati otac nas je pitao da li bi možda htjeli doći u Banja Luku jer ZLATKO PAIĆ i njegova obitelj da bi mijenjali kuću. Mi smo puno razmišljali, razgovarali sa Paićima  i rekli smo im za naš dug u banci, a oni su rekli da oni imaju novac i da bi oni platili naš dug, prema banci, a k tome da bi nam isplatili još oko 38.000 DEM, što bi zajedno sa kreditom iznosilo 50.000 DEM. koliko smo procijenili da naša kuća vrijedi od njihove. To nismo stavili u ugovor o zamjeni jer su Paići rekli da bi onda oni morali plaćati porez na promet.
  • U 4. mj. 1992.g. svi Paići došli su naglo kod nas te su nam rekli da je pucano na njihovu kuću i da ako hoćemo neka što prije napravimo ugovor da ne bi netko srušio i kuću.
  • Mi smo porazgovarali sa mojim ocem i on nam je rekao da u Banja Luci sve tri nacije i da on misli da mi ne bi imali problema ako dođemo tamo, a i moj tata je Hrvat.
  • Mi smo stoga pristali na ugovor, Paići su preuzeli našu kuću u Bjelovaru, platili su oko 12.000 DEM kredita Bjelovarskoj banci, a ostatak kredita smo pokrili dionicama mi imali kod banke tako da je Bjelovarski kredit plaćen banci. Oni su nam bili obećali do kraja 1992.g. isplatiti ostatak do 50.000 DEM i da će to poslati po kumu TRIPALO VJEKLOSLAVU koji često sa karitasom ide u Banja Luku. Kad je Tripalo u 9. mj. 1992. g. dolazio u Banja Luku mi smo ga pitali jesu li Paići što poslali, a on je rekao da nisu ništa.
  • Ugovor smo zaključili 22.5.1992. g. a 29.5.1992. g. mi smo otišli u Banja Luku s tim što smo se dogovorili da mi Paićima ostavljamo namještaj kafića i trgovine plus kuhinjske dijelove koji su ugrađeni da se ne bi oštetili skidanjem, a da će oni nama ostaviti namješten njihov poslovni prostor isto kafić i trgovinu te čvrsto postavljeni namještaj kuhinje.
  • Kada smo mi 3. lipnja 1992. g. došli u Banja Luku u njihovoj kući dočekao nas je moj otac i doista su njihovi poslovni prostori ostali namješteni, a i mi smo njima ostavili namještaj poslovnih prostora u našoj kući. Onaj ostatak namještaja mi smo ”furgonom” dovezli u Banja Luku. Ja ne znam dali su Paićevi dovezli što namještaja iz Banja Luke, jer oni imaju kuću u Opatiji od ranije. Međutim, nas nije dočekao nikakav namještaj osim naprijed rečenog u njihovoj kući, a kuća im je uz to bila i provaljena prije našeg dolaska.
  • Mi smo u Bjelovaru imali poslovni odnos sa pod. ”Butip” iz Banja Luke jer smo preko tog pod. Otvorili kafić i trgovinu pa smo i u Banja Luci ispočetka bili otvorili kafić i trgovinu na ime ”Butip”, u koji kafić nam je u 9. mj. 1992.g. oko 9. navečer ubačena bomba. Tada je kafić bio zatvoren. Nakon toga sam ja sa susjedom SNJEŽANOM NJEŽIĆ navečer do 10 sati čuvala kafić i to smo bili vani pred kućom, i baš smo tako stajale u siječnju 1993.g. kada je doletio ŽELJKO TOMIĆ, dotrčao je uhvatio za ramena mene i Snježanu i pitao ”tko je bacio bombu meni”. Najprije je pitao jesmo li vidjeli. On je pitao ”kako niste vidjele”, na što mu je Snježana rekla ”šta je tebi”. Ja sam po njegovom ponašanju mislila da će nas tući pa sam pozvala Milenka koji je na katu kuće gledao televiziju uključenu na akumulator. Rekla sam mu ”gle Željko nas napada”. Kad se Milenko pojavio na balkonu Željko mu je opsovao mater. Ja nisam vidjela kad je Milenko uzeo pištolj, ali znam da je ispalio dva pucnja u zrak sa balkona, a Željko je otišao ulicom prema svojoj kući.
  • Ja sam stajala pored Željka kad je moj suprug pucao, tako da zaključujem da je moj suprug pucao u zrak jer ne bi valjda prema meni pucao a tu je bila i Snježana.
  • U 4. mj. 1993.g. firma ”Butip” nam je otkazala i zatvorila je kafić i trgovinu.
  • Mi smo se potužili jednoj inspektorici inače muslimanki o teškoćama u kojima smo se našli i ona nam je predložila da na svoje ime otvorimo kafić.
  • Mi smo tako i učinili, i tom prigodom se moj muž i ja i prijavio sa prebivalištem u Banja Luci jer drukčije nisam mogla dobiti dozvolu. Još dok je ”Butip” imao s nama poslovni odnos kafić je nosio ime ”MD”, a to je predložio direktor ”Butipa” KESIĆ koja je skraćenica ”Milenko – Dubravka” a slagalo se i sa imenom našeg sina MILENKA koji je smrtno stradao 20.06.1993. g. i drugog sina DANIJELA.
  • Nakon otvaranja kaića mi smo imali telefonskih prijetnji i tri puta smo morali zatvarati kafić, a Milenko je u siječnju 1994.g. dobio poziv da se javi u vojni odsjek. On se odazvao tom pozivu, međutim uz pomoć susjeda BOGDABA NJEŽIĆA dobio je raspored u jedno skladište hrane u blizini pivovare tako da nije išao na bojište, a niti je imao zaduženo oružje. Imao je onu debelu uniformu bivše JNA tzv. SMB. Tamo je bio nekih mjesec i pol dana i onda je po nagovoru DANE BUJAKOVIĆA pošao na bolovanje, a isti taj Dane Dujaković mu je pomogao prebaciti se u Hrvatsku.
  • U 3. mj. 1994.g. Milenko je i došao u Hrvatsku na 15. dana i to autobusom koji vozi na relaciji Banja Luka – Ljubljana. On je mogao ići jer je imao Hrvatsku putovnicu koju smo napravili još u Bjelovaru.
  • Kad se on vratio ja sam ga obavijestila da sam (nečitko) našeg sina našla ceduljicu na kojoj je pisalo ”ukoliko se ne iseliš ili ne iznajmiš starosjediocu kafić dignut ćemo ti u zrak ono što ti je najdraže kosti od mrtvog djeteta”. To je bilo dovoljno da smo prošli u agenciju i da izvršimo zamjenu kuće Banja Luka za Filip Jakov.
  • Na pitanje zastupnika optužbe odgovara :
  • Koliko smo se mi u to doba informirali na Paićevu kuću u Banja Luci pucano je zbog toga što su Paići i Zlatko i Mario otišli u Hrvatsku jer je Zlatko u Hrvatsku otišao još 1991.g. a i Mario je otišao 1992.g. i nije se mogao vratiti kad je zatvoren most Šamac. Za cijelo to vrijeme njegova punica koja živi u Banja Luci radila je sa lokalom.
  • Ja nisam smatrala da bi oni imali razloga bježati iz Banja Luke jer je Zlatkova žena Rada Srpkinja, brat joj je u srpskoj vojsci, a sestra živi u Prijedoru.
  • Kad smo mi doselili u Banja Luku u naselju Budžak bilo je jako puno Muslimana I Hrvata, Srba je bilo manje.
  • Glavni napadi na Hrvate u Banja Luci počeli su početkom 1993.g. mi nismo imali telefonskih prijetnji, a konkretno ZLATKA PAIĆA kojemu je ime NEŠO meni osobno je prijetio da će po drvećima izvjesiti plakat o tome da moj sin MARIO koji živi u Našicama čisti Pakrac od Srba. Osim što nam ubacili bombu u devetom mjesecu 1992.g. u kafić ni drugih napada oružjem nismo imali. Međutim, kada bi zaposlili Muslimanku ili Hrvaticu telefonom su prijetili da nam leti kuća u zrak da mi zapošljavamo Muslimanke i Hrvatice, a Srpkinje kod nas nisu htjele raditi.
  • Naime, kod nas u kafiću i trgovini radili su JOSIPA, NELA i DIJANA, sve tri Hrvatice, a poslije je radila i jedna Muslimanka koja je radila 3 dana i više nije mogla.
  • Sin Bogdana Nježića VUJADIN bio je u Vojnoj policiji nije stanovao blizu nas, tako da  s njim nismo imali nikakav poseban odnos, osim što bi se pozdravili sa dobar dan kad bi se vidjeli. On nije ni dolazio u naš kafić jer nije bio podoban.
  • Bogdan Nježić je bio dobar čovjek, s njim nismo imali nikakvih problema, čak je znao i pozajmiti nam neku stvar kad bi nam ustrebalo. Govorio je da mu je žao kada je otišao neki susjed STIPE.
  • Osobu imenom DAMIR VIDOVIĆ ili nekog drugog Vidovića ja ne poznajem.
  • Osobu imenom VELJKO PEČENAC poznajem, on je isto ima kafić u blizini ali s njim nismo bili ništa u posebnim lošim ili dobrim odnosima. Poznato mi je da je njegov kafić bio oštećen, ja to nisam vidjela, ali znam da je on počeo raditi sa kafićem prije nego što smo mi otišli. U tom njegovom kafiću su bila dva ubojstva, ubijena je jedna njegova konobarica bila je baš ciganka i jedan dečko.
  • Na postavljena pitanja branitelja okr. svjedokinja odgovara :
  • Moj suprug nakon ispaljena ona dva hica u zrak u opisanoj situaciji sa Željkom Tomićem, nije izlazio iz kuće. Između Željka Tomića i mene te Snježane Nježić nije bilo međusobnog vrijeđanja.
  • Jedno vrijeme na izlazu naše trgovine stajala je slika Šešeljeva, to je neko nalijepio i to sa vanjske ali mi to nismo smjeli skinuti, baš nam je BOGDAN NJEŽIĆ rekao da bolje da to ne skidamo, a takvih slika bilo je izlijepljeno posvuda, bilo je npr. Kod ILIJE ĆOSIĆA na njegovoj trgovini. Nikakvih znakova četiri ”S” /ćirilično nije bilo. Nikad na našoj kući nije bila srpska zastava, bila je crna zastava kad nam je stradao sin sve dok nismo otišli. Ne poznajem osobe imenom BRATO, MACANOVIĆ, AĆIMOVIĆ MILAN, ISMET KLIPIĆ, SUPKA KLIPIĆ.
  • Robu za naš dućan i kafić ispočetka dok smo surađivali sa”Butip” dovozili smo kamionom, a poslije sa našim vozilom ”Jugo”. Moj suprug nije išao na nikakve sastanke niti na mjesne straže niti je ikada imao automatsku pušku, imao je pištolj za kojeg je imao dozvolu.
  • Ne poznajem niti MILENKA ĆULIBRKA.
  • Poznajem BORU TUKARU, taj nam je dosta pomogao, poklonio nam je plin za vozilo jer goriva nije bilo.
  • Isto tako poznajem DAVORINA KULJANCA, njegova mi je žena radila frizure, kod njega smo bili kad smo predali kuću Branku Štrbcu ostavili smo 700 DEM njemu i supruzi kako bi mogli izaći iz Banja Luke ali još nisu izišli.
  • Sa Željkom Tomićem ni prije ni poslije ja nisam imala a niti moj muž nikakvih sukoba. Dok smo bili u Banja Luci u Hrvatskoj je bila moja mama i moj sin iz prvog braka star 24. g. a od moga supruga ostala su dva sina iz prvog braka, jedan 19, a drugi 13.g kao i stric, bratići moji u Našicama.
  • Daljnjih pitanja svjedokinji nema.
  • Svjedokinja poučena po čl. 82. ZKP iskazuje da je slušala diktiranje na zapisnik, da je upisano sve kako je iskazala pa ga vlastoručno potpisuje bez čitanja.
  • Dovršeno u 12,05.
  • ZAPISNIČAR                                     SVJEDOKINJA                      VOJNI ISTRAŽNI SUDAC
  • ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
  • ZVONIMIR JOSIPOVIĆ        prezime i ime
  • Sastavljen dana           29. prosinca    1994. godine
  • U         VOJNOM                    sudu    u          RIJECI
  • Istražni sudac              DUŠKO ABRAMOVIĆ                      Krivični predmet protiv
  • Zapisničar                   LAURA BRKIĆ                                              MILENKO JASIKA
  • Zbog krivičnog djela iz članka
  • 108st. 1. OKZ RH
  • Početak u 10,00 sati
  • Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
  • Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
  • Ime i prezime, ime oca :         ZVONIMIR JOSIPOVIĆ, sin Ivana
  • Zanimanje i boravište : odvjetnik, Zagreb, Veslačka 12, privremeno Poreč, Vukovarska 9
  • Mjesto rođenja
  • I godina starosti : Banja Luka, star 42. godine
  • Odnos s okrivljenim
  • I oštećenim :               nesrodan s okr.
  • Svjedok je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
  • Svjedok upozoren po čl. 219, 221 st. 2, te čl. 222 ZKP-a nakon čega iskazuje :
  • Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
  • Zajedno sa svojom obitelji prebivao sam u Banja Luci na adresi ul. Ivice Davida br. 40- naselje Budžak br. 1, sve do dana 20. svibnja 1992. godine, kada sam napustio svoju kuću i prešao na područje Rep. Hrvatske, time da su moja supruga i djeca to učinili nešto ranije, odnosno 8. svibnja iste godine.
  • Telefonskim putem, od svoje rodbine, moje sestre, Jelene Josipović, Ljiljana Josipović i oca Ivana Josipovića, saznao sam da je moja kuća zapaljena, time da su oni, već u to vrijeme znali tko je to učinio, ali nisu to smjeli reći.
  • Od vozača iz ”Caritasa”, u Zagrebu, svećenika imenom Karlo te časnih sestara, saznao sam da je u paljevini moje kuće sudjelovao okr. Milenko Jasika i skupina ljudi – četnika koje je on oko sebe organizirao. Točnije saznao sam da je upravo okr. Milenko Jasika organizirao paljevinu moje kuće.
  • Već u to vrijeme, a radilo se o mj. srpnju ili kolovozu 1992. godine, čuo sam da je okr. Milenko Jasika odjeven u vojnu – maskirnu odoru, da uz sebe nosi naoružanje, i streljivo, općenito rekao bih, a to je i moje opće poznata činjenica da su svi Srbi na području Banja Luke u to vrijeme bili naoružani ”do zuba”.
  • Također sam čuo da je Jasika Milenko, zajedno s četnicima koji su bili oko njega okupljeni sudjelovao u protjerivanju Hrvata a tog područja, a jednako tako sam čuo da je sudjelovao u ubojstvu jednog mladića, kojemu ja ne znam ime, a taj mladić je zapaljen pred njegovim kafićem koji se zove ”DM” – Draža Mihajlović a koji kafić se nalazi u Banja Luci. Jednako tako, koliko sam uspio saznati sudjelovao je i u ratnim pohodima na Kotor – Varoš, Travnik, Teslić. Mislim da je okr. Jasika Milenko postupao u okviru tzv. Lake brigade – Budžak.
  • Nadalje, čuo sam da je u kući Hrvata Tomislava Vidovića Srbin imenom Veljko Pečana, otvorio kafić, a koja kuća se nalazi na adresi Banja Luka, Vlade Vitjuka br. 5. Ovu kuću, ne znam točno kada zapalili su okr. Jasika Milenko, Bogdan Nježić i još jedan Srbin koji je izvršio zamjenu kuće i Dizdar Matom. Nakon ovog događaja, tamošnje četničke vlasti, odnosno točnije grupa četnika koje je bila okupljena oko Bogdana Nježića, odnosno, pogrešno ste me razumjeli, a točno je : da su Jasika Milenko, Bogdan Nježić i još jedan Srbin, digli u zrak navedenu kuću, nakon čega je Veljko Pečanac, za kojeg sam čuo da je lojalan Srbin okupivši oko sebe također lojalne Srbe, te organizirao straže da ne dođe do istih ili sličnih zlodjela. Isto tako znam da je Veljko Pečanac, i oko njega okupljeni lojalni Srbi bio pronašao okr. Jasika Milenka i zatvorio ga je u podrumu moje kuće koji sam bio počeo graditi i ovdje ga držao tri dana.
  • Za to vrijeme okr. Jasika Milenko je priznao sva svoja nedjela, a njegov iskaz u svezi toga snimljen je na video-kazeti koju ja nastojim pribaviti.
  • Znam da je Jasika Milenko na zahtjev Veljka Pečanca djelomično popravio – osposobio naprijed navedenu kuću, time da je Veljko Pečanac od njega tražio da mu na ime naknade štete isplati iznos od 300.000 DEM, ostavljajući mu za to određeni rok, a ukoliko mu ne isplati navedeni iznos da će ga ubiti.
  • Obzirom na to, saznao sam da je Jasika Milenko napustio područje Banja Luke, odnosno točnije da je pobjegao odatle, te je u mj. Srpnju ove 1994. godine, došao u Republiku Hrvatsku, točnije na područje Sukošana.
  • Poznajem Zlatka Paića, time što navodim da on ima prijavljeno prebivalište na adresi u Opatiji, Put za Zupci br. 9, a sada stanuje u Bjelovaru, na adresi ul. Augusta Šenoe br. 33. Neposredno od Zlatka Paića, saznao sam da je s okr. Jasika Milenkom pregovarao oko zamjene kuće i to kuća Zlatka Paića koja se nalazila u Banja Luci, Majstorića put br. 1, za kuću Jasike Milenka i njegove supruge Dubravke koja se nalazila na adresi Bjelovar, Augusta Šenoe br. 33.
  • U svezi toga oni su sklopili pismeni ugovor o zamjeni nekretnina. Stvarno do zamjene nekretnina došlo je 29. svibnja 1992. godine. U odnosu na stvari kućanstva – namještaj, u svakoj od kuća, dogovorili su se, a također to konstatirali u posebnom pismenom ugovoru, da će iste, dok ne bude moguć prijevoz tih stvari u Banja Luku. Odnosno u Bjelovar, stvari kućanstva se popisati i ostaviti u navedenim kućama, time da su predvidjeli mogućnost da se do tog vremena svako od njih koristi tim stvarima.
  • No međutim, Jasika Milenko, nije postupio po tom dogovoru, već je sve stvari iz svoje kuće u Bjelovaru prevezao u kuću Zlatka Paića u Banja Luku. Znam da je Zlatko Paić stvari svog kućanstva htio prevesti u Bjelovar posredstvom Vjekoslava Tripalo, koji stanuje u Zagrebu, no međutim, kad je ovaj došao da preuzme stvari, Jasika Milenko ga je otjerao i nije mu dozvolio da ih preuzme. Zlatko Paić do danas nije došao do svojih stvari i upravo zbog toga se kod općinskog suda u Biogradu, vodi parnički postupak, po tužbi Zlatka Paiča.
  • U svezi toga je kod navedenog suda bilo dana 4. prosinca 1994. godine održano ročište za glavnu raspravu kojem sam i ja prisustvovao. Na tom ročištu se Jasika Milenko nije pojavio, već njegova supruga. No međutim, nakon završetka ročišta, utvrdio sam da se isti nalazi u osobnom automobilu marke ” Renault 5 – Campus” crvene boje, koji je bio parkiran od zgrade suda oko 200 do 300 m i tada sam po prvi put vidio okr. Jasika Milenka.
  • Ime Željka Tomića mi ništa ne kazuje. No međutim, za vrijeme dok sam stanovao u Banja Luci, u susjedstvu je stanovao jedan mladić, kojem ne znam imena, a danas stanuje na poluotoku Čiovo kod Trogira, i taj mladić mi je odnosno Zlatko Pajić i njegov sin Mario Pajić ispričali su mi da je okr. Jasika Milenko, u Banja Luci, pucao iz pištolja u tog mladića, mog susjeda iz Banja Luke, kojem ponavljam ne znam ime, a moguće da se zove Željko Tomić. Kada bih vidio tu osobu, sigurno bih je prepoznao.
  • Drugo nemam što za iskazati.
  • Svjedok traži na ime troškova prijevoza autobusom od Poreča do Rijeke i natrag, iznos od 60,00 Kn, što se odmjeruje, a platež nalaže računovodstvu Županijskog suda u Rijeci.
  • Upozoren po čl. 77 ZKP-a zapisnik nije čitan.
  • Dovršeno u 11,45 sati.
  • SUDAC                                                           ZAPISNIČAR                                     SVJEDOK
  • ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
  • JELENA JOSIPOVIĆ             (prezime i ime)
  • Sastavljen dana           29. prosinca 1994. godine
  • U                     VIJNOM                     sudu u             RIJECI
  • Prisutni od suda                                                                                  Krivični predmet protiv
  • Istražni sudac :  DUŠKO ABRAMOVIĆ                                           MILENKO JASIKA
  • Zapisničar :  LAURA BRKIĆ                                     zbog krivičnog djela iz članka
  • 108 st. 1. OKZ RH
  • Početak u 12,00 sati
  • Utvrđuje se da su pristupili :
  • Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanje lažnog iskaza i da nije dužan odgovoriti na pitanja nakoja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
  • Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
  • Ime i prezime, ime oca : JELENA JOSIPOVIĆ, kći Ivana
  • Zanimanje : zubni tehničar, Červar, – TN Porat, Pinot br. 3/II
  • Mjesto rođenja
  • I godina starosti : Banja Luka, stara 40. godina
  • Odnos s okrivljenim i oštećenim : nesrodan s okr.
  • Svjedok je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
  • Svjedok upozoren po čl. 219, 221 st. 2, te čl. 222 ZKP-a nakon čega iskazuje :
  • Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
  • Do mj. lipnja 1992. godine, stanovala sam u mjestu Kozarac, kraj Prijedora, te kad je tom mjestu ”Palo” preselila sam kod svojih roditelja, Ivana Josipovića i majke Anđe Josipović u Banja Luku, ul. Mirka Mandića br. 2.
  • U to vrijeme, točnije krajem mj. lipnja 1992. godine, upoznala sam i okr. Jasika Milenka, odnosno znala sam ga, koji je u to vrijeme stanovao na adresi Banja Luka, Majstorića put br. 1. On je naime, stanovao u neposrednom susjedstvu mog brata Zvonimira Josipovića, time da sam i ja i moji roditelji običavali povremeno obilaziti bratovu kuću.
  • U Banja Luci sam boravila do 24. prosinca 1992. godine, kada sam prešla na područje Rep. Hrvatske.
  • U tom razdoblju viđala sam okr. Milenka Jasika, i primjetila sam da je ponekad bio odjeven u civilnom odjelu, ali isto tako i u vojnom – maskirnoj odori. Nosio je četničku kokardu, a na rukavu vojne odore imao je istaknutu oznaku tzv. SAO ”Krajina” s orlovima. Bio je naoružan, nosio je mislim automatsku pušku jer se u naoružanje baš ne razumijem, a preko tijela je imao prebačen redenik sa streljivom.
  • Okr. Jasika Milenko, i četnici koji su bili oko njega okupljeni, djelovali su na području naselja zvanog Budžaci u Banja Luci. Upravo u tom djelu grada se nalazila i kuća mojeg brata Zvonimira.
  • Nudio je mojim roditeljima otkup kuće mog brata Zvonimira i to za iznos od 500 DEM, na što moji roditelji nikako nisu pristajali. Ubrzo nakon toga, a to je bilo oko početka mj. kolovoza 1992. g. kuća mog brata je zapaljena. Te večeri moj otac i ja smo došli na zgarište kuće, odnosno točnije došli smo idućeg jutra i ondje zatekli Veljka Pečanec, te kako je to primjetio okr. Milenko Jasika i on je sišao do Veljka Pečanec i rekao mu je pusti neka gori i ustaše i kuće. Iz tog razgovora shvatila sam da okr. Milenko Jasika odgovoran za paljevinu kuće moga brata što tako, navodim da na području naselja Budžak niti jedna kuća hrvatskih žitelja nije ostala čitava, odnosno barem svaka od tih kuća je pogođena rafalima. Poznato mi je da je Jasika Milenko odlazio i na područje Vlašića – Bijelog brda, gdje je sudjelovao u neposrednim ratnim
  • Događanjima, i barem za to vrijeme, kad je bio odsutan iz Banja Luke, mi hrvatski žitelji smo bili barem koliko toliko mirni.
  • Moji roditelji i danas borave u Banja Luci. Posljednje pismo, od roditelja, primila sam unazad mjesec dana. Koliko sam uspjela saznati, na taj način, od kada na području Budžaka nema Jasika Milenka, ondje je mirno. Mislim ali nisam sasvim sigurna da je okr. Jasika Milenko na tom području boravio do mj. ožujka 1994. godine.
  • Preko roditelja sam saznala da je Jasika Milenko sudjelovao u ”dizanju u zrak” kuće Veljka Pečanac, tim da se u toj kući nalazio i kafić. Saznala sam da je Veljko Pečanac, i njemu odani Srbi za koje ne mogu ništa loše reći, sudjelovali u zaštiti hrvatskog pučanstva, a sam Veljko Pečanac je upozorio Jasika Milenka da pusti hrvatsko pučanstvo na miru. Veljko Pečanac je zahtijevao od Jasika Milenka da mu nadoknadi štetu na kafići. Također kako sam saznala od svoje sestre Ljiljane Josipvić, koja boravi u Zagrebu na Črnomercu, ne znam pobližu adresu, te vozača ”Caritasa” Banjalučkog (nečitko) ja ne znam imena, okr. Jasika Milenko je priznao sva svoja zlodjela i takva njegova izjava je snimljena na video – kazetu, a to je učinio Veljko Pečanac.
  • Propustila sam spomenuti da je 17. siječnja 1993. godine, zapaljena garaža moga oca koja se nalazi pored njegove kuće u Banja Luci, ul. Mirka Mandića br. 2. Sigurna sam da je to učinio Jasika Milenko, i njegova grupa, a to sam saznala od ljudi koji i dan danas žive na području Banja Luke i ja se zbog njihove osobne sigurnosti bojim reći imena.
  • Isto sam tako čula, da je Jasika Milenko sudjelovao u punjavi na jednog mladića, kojem ja ne znam ime, ali sigurno kad bih ga vidjela da bi znala o komu se radi. Ja doduše nisam vidjela niti sam bila prisutna pri toj pucnjavi, ali po pričanju sam čula koje u tome učestvovao.
  • Jasika Milenko, je u kući, u Banja Luci, gdje je stanovao otvorio kafić, time da je ovdje i ranije bio kafić, a po dolasku Jasika Milenka isti je odatle otjerao konobaricu te promijenio ime kafića istaknuvši natpis ”DM” napisano ćirilicom, što znači Draža Mihajlovi.
  • Kada sam napuštala Banja Luku, htjela sam povesti vozilo moga brata marke ”Fiat uno”, a koje je bilo sakriveno u garaži – očevoj. Tada su došli četvorica iz grupe Jasika Milenka i htjeli su mi uzeti auto, time da sam ja uspjela tada privremen sakriti vozilo, i u konačnici ga prevesti na područje Rep. Hrvatske.
  • Drugo nemam što za iskazati.
  • Svjedok traži na ime troška prijevoza od Poreča do Rijeke i natrag iznos od 60,00 Kn, što joj se odmjerava, a platež nalaže računovodstvu Županijskog suda Rijeka.
  • Svjedok upozoren po čl. 77 ZKP-a, te zapisnik nije čitan.
  • Dovršeno u 12,45 sati.
  • SUDAC                                               ZAPISNIČAR                                     SVJEDOK
  • ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
  • DRAGO JOSIPOVIĆ (prezime i ime)
  • Sastavljen dana           29. prosinca    1994. godine.
  • U                                 VOJNOM                    sudu u             RIJECI
  • Prisutni od suda                                                                      krivični predmet protiv
  • Istražni sudac : DUŠKO ABRAMOVIĆ                                MILENKO JASIKA
  • Zapisničar : LAURA BRKIĆ
  • Zbog krivičnog djela iz članka
  • 108. st. 1. OKZ RH
  • Početak u 12,50 sati
  • Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, ili znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
  • Nakon toga svjedok daje slijedeće podatke :
  • Ime i prezime, ime oca :  DRAGO JOSIPOVIĆ, sin Ivana
  • Zanimanje i boravište : dipl. ing. Elektrotehnike, TN Červar – Porat, Mirta 21
  • Mjesto rođenja
  • I godina starosti : Banja Luka, star 44 godine
  • Odnos s okrivljenim
  • I oštećenim : nesrodan s okr.
  • Svjedok je upozoren da u smislu članaka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
  • Svjedok upozoren po čl. 219, 221 st. 2. te čl. 222 ZKP-a nakon čega iskazuje : Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato pa iskazuje :
  • Sve do 17. rujna 1993. godine, prebivao sam u Banja Luci ul. Novice Cerovića br. 11., time da sam u dva prethodna mjeseca dakle, od mj. srpnja 1993. g. do 17. rujna 1993. godine, prebivao u kući svojih roditelja na adresi Banja Luka, Mirka Mandića br. 2.
  • Čuo sam za Milenka Jasiku, ali nisam siguran dali sam ga nekada vidio, moguće da dok sam boravio u Banja Luci, da sam ga ipak vidio, a sada kad bih vidio njegovu fotografiju, mogao bih reći dali ga poznajem ili ne. O njemu sam čuo razne priče, i to od Veljka Pečanec, koji ne znam gdje danas prebiva, vjerojatno u Banja Luci, te od svojih mnogobrojnih susjeda. Čuo sam tako da je Milenko Jasika bio glavni organizator svih akcija, koje su se dogodile na području naselja Budžak i u Banja Luci.
  • Sudjelovao je u ”dizanju u zrak” kafića Veljka Pečanec time da se taj kafić nalazio oko 30-tak metara od kuće mojih roditelja. Veljko Pečanec, mi je osobno rekao da je Jasika Milenko priznao to ne djelo, i da je u svezi toga snimljena video-kazeta. Nisam sa Veljkom Pečanec kako je bio odjeven Milenko Jasika, i dali je bio naoružan. Međutim, čuo sam da za izvršenje pojedinih akcija, pucanjem po Hrvatskim i Muslimanskim kućama angažira druge ljude, kojima za to plaća novčanu naknadu. Te akcije su bile izvođene noću za vrijeme policijskog sata, a Hrvati i Muslimani koji nisu pristupili srpskoj vojsci na području Banja Luke, nisu se uopće smjeli kretati gradom niti u tijeku dana.
  • Čuo sam da je okr. Jasika Milenko zamijenio kuću sa Zlatkom Pajićem. Međutim, detalji oko te zamijene nisu mi poznati, a posebno ne ništa vezano uz stvari kućanstva koje su se nalazile u tim kućama.
  • Znam da je Jasika Milenko i nakon mog odlaska ostao na području Banja Luke. Bilo što drugo konkretnije o njemu ne bih znao reći.
  • Bilo što drugo o predmetu nije mi poznato.
  • Svjedok traži trošak na ime puta od Poreča do Rijeke i natrag u iznosu od 60,00 Kn, što mu se odmjeruje, a platež nalaže računovodstvu Županijskog suda u Rijeci.
  • Svjedok upozoren po čl. 77 ZKP-a, zapisnik nije čitan.
  • Dovršeno u 13,15 sati.
  • SUDAC                                               ZAPISNIČAR                                                 SVJEDOK

VOJNI SUD SPLIT

/Vojni istražni sudac u Zadru/

VOJNOM SUDU

BJELOVAR

PREDMET : Zamolba

Dana 16. prosinca 1994. godine uputili smo vam zamolbu br. Kio-427/94. u kriv. predmetu protiv okr. MILENKA JASIKE, zbog kriv. djela iz članka 108. st. 1. OKZ RH i dr., radi saslušanja svjedoka Miljanović Mirka, Hamš Vinka, Martinović Stjepana, Paić Maria i Paić Stipe.

Kako se u međuvremenu ukazalo potrebitim saslušati i svjedoka ZLATKA PAIĆA iz Bjelovara, ul. Augusta Šenoe br. 33, to molimo da pozovete i tog svjedoka i saslušate ga na iste okolnosti koje smo pobliže naznačili u spomenutoj zamolbi od 16. prosinca 1994. godine.

Molim za HITNOST, obzirom da se okrivljenik Milenko Jasika nalazi u pritvoru.

S poštovanjem !

U Zadru, 9. siječnja 1995. godine.

VOJNI ISTRAŽNI SUDAC

Branko Brkić

VOJNI SUD SPLIT

-Vojni istražni sudac u Zadru-                                                                       Kio – 427/94

VOJNOM SUDU

Z A G R E B

PREDMET : Zamolba

Pred vojnim istražnim sucem u Zadru otvorena je istraga i određen pritvor protiv Milenka Jasike, pok. Baje, rođ. 3. lipnja 1950.g. u Brezi, Bjelovar, zbog osnovane sumnje da je počinio kriv. djelo iz članka 108. stavka 1. OKZ RH – službom u neprijateljskoj vojsci i drugo.

U prilog dostavljamo Zahtjev za provedbu istrage Vojnog tužitelja u Splitu KT – 1491/94. prosinca 1994. g., te molimo da na okolnosti zahtjeva salušate svjedoka

BORIS TUKARIĆ, Ivanja Reka, 41260 Sesvete

Svjedoka je potrebno ispitati na sve okolnosti zahtjeva za istragu, a posebice u svezi sa sudjelovanjem okr. Milenka Jasike u neprijateljskoj vojsci na području Banja Luke i okolne regije, dali je viđao okrivljenika u vojničkoj odori, kada i gdje, kako je bio naoružan od koga je dobio oružje, kako se ponašao prema građanima Hrvatima i njihovoj imovini.

Molimo i postaviti druga pitanja koja se ukažu potrebitim, a posebice dali svjedok ima direktnih saznanja, a za indirektna saznanja upitati i ispitati izvor takvih saznanja –

Zapisnik o saslušanju svjedoka dostaviti i istražnom vojnom sucu u Zadru pozivom na broj Kio – 427/94.

S štovanjem!

U Zadru, 9. siječnja 1995. godine.

VOJNI ISTRAŽNI SUDAC

Branko Brkić

VOJNI SUD SPLIT                                                                                         Kio – 427/94.

VIJEĆU VOJNOG SUDA

S P L I T

Istražni sudac Vojnog suda Split, u krivičnom predmetu protiv okr. MILENKA JASIKE, zbog kriv. djela iz članka 108. stavka 1. OKZ RH, dostavlja spis naslovljen vijeću uz

P r i j e d l o g

Da se vijeće Vojnog suda produlji pritvor okr. MILJENKU JASIKI za daljnjih mjesec dana, dakle od 13. siječnja 1995. godine od 13,30 sati do 13. veljače 1995. godine do 13,30 sati, i to po osnovu članka 182. stavka 2. točka 1. Zakona o krivičnom postupku.

Obrazloženje

Rješenje ovog suca br. Kio – 427/94. od 14. prosinca 1994. g. protiv okr. Milenka Jasike otvorena je istraga i određen pritvor zbog osnovane sumnje da bi počinio krivično djelo službe u neprijateljskoj vojsci iz čl. 108. stavka 1. OKZ RH. I dr.

Pritvor je određen zbog opasnosti bijega, pa kako istraga još uvijek nije okončana jer je preostalo zamolbenim putem ali i neposredno ispitati još određen broj svjedoka a pritvor okrivljeniku ističe 13. siječnja 1995. godine, to se predlaže pritvor produljiti iz istog zakonskog razloga – zbog opasnosti bijega.

Opasnost od bijega utemeljena je na okolnostima koje su navedene u Rješenju vijeća vojnog suda Split br. Kv-275/94. od 16. prosinca 1994. g., koje okolnosti i nadalje postoje, pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na te razloge /list spisa 67/.

U Zadru, 11. siječnja 1995. godine

VOJNI ISTRAŽNI SUDAC

Branko Brkić

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

KLINDIĆ JELENA                 (prezime i ime)

Sastavljen dana           11. siječnja     1995. godine

U         Vojnom sudu Split                 sudu u Zadru

Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv

– vojni : Branko Brkić                                                            Jasika Milenko

Zapisničar : Zora Bašić                                  zbog krivičnog dijela iz članka

168. st. 1. OKZ RH

Početak u 12,45  sati

Utvrđuje se da su pristupili :

Vojni   tužitelj Slobodan Denona

Okrivljeni

Branitelj okr. odvj. mr Šime Pavlović

Oštećeni

Tumač

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na davanje lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :

Ime i prezime, ime oca : KLINDIĆ JELENA, kći Ilije

Zanimanje i boravište : trgovac iz Banja Luke, Priječani 4c, sada u Zadru, privremeno na adresi

kao u upisu

Mjesto rođenja

I godina rođenja : rođ. u Banja Luci , 08.09.1953.

Odnos s okrivljenim

I oštećenim : nesrodan

Svjedok je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :

Upozorena po članku 229. i 231. ZKP upitana iskazuje :

Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :

Konstatira da je svjedokinja pozvana za dan 12. siječnja 1995. g. u 8,45 sati, te današnji dolazak pred sud obrazlaže da sutra putuje u Zagreb.

Upozorena da je dužna govoriti istinu te na posljedice lažnog iskaza svjedokinja iskazuje :

Ja osobno MILENKA JASIKU ne poznajem. O njemu sam čula u Banja Luci samo po pričama što su svi pričali po kafićima i inače, međutim, o tome ja ne želim ništa svjedočiti iz razloga što i mene drugi siječnja ove godine telefonom nazvala izvjesna Jasika Dubravka, tako se predstavila, pitala jesam li ja Jelena Klindić i dali sam ja pozvana na neko suđenje.

Ja sam joj rekla da jesam Jelena Klindić ali da ja nikakav poziv od suda nisam dobila, na što je ona rekla da je njoj njezin odvjetnik rekao da sam ja na sud bila pozvana kao svjedok protiv njezinog muža, da će se ona pobrinuti da me pronađe.

Još je nekoliko puta zvala telefonom ali ja nisam s njom razgovarala, uvijek bi se javio netko od članova domaćinstva mog bratića na čijoj adresi sam ja prijavljena u Zadru.

Rekla sam ja, da ja tu ne živim i da ne uznemirava tu obitelj, kod koje sam samo privremeno našla utočište obzirom da sam prognanik iz Banja Luke, gdje nam je u Banja Luci u dva navrata i to 13. i 17. siječnja 1994. g. pucano po našoj kući u gradskom predjelu Priječani. Napad je bio izveden sa dvije strane sa automatskom puškom i puškom M-48.

Ponovo upozorava na dužnost svjedočenja svjedokinja odgovora da ona ne želi svjedočiti jer da je dugo vremena u Banja Luci proživljavala i strah i prijetnje i napade opisane vrste i sada kad je došla u Hrvatsku da je opet ponovo izložena prijetnjama, te da stoga neće svjedočiti.

Inače policija je otkrila tko je izvršio napad na našu kuću, a to su PAUKOVIĆ MARKO iz Siska koji se doselio u Banja Luku zamijenivši kuću sa mojim ujakom, te ŠKONDRIĆ PAJO iz Novske, koji je uselio u jednu kuću u mom susjedstvu nasilno provalom. Taj Škondrić Pajo je hranio policajce i sada je u zatvoru. Poslije toga događaja posebno su uslijedile prijetnje jer smo mi prijavili napad na našu kuću. Prijetnje su bile takve naravi da jednostavno nije bilo druge nego napustiti kuću i otići.

Inače, u predjelu zv. Budžak na adresi Marka Lipovca br. 2 živjela je moja sestra LAŠTRO ANKICA sa svojim suprugom ILIJOM LAŠTROM i njima među prvim bačena bomba u prodavaonicu koja se nalazila u prizemnom djelu objekta dok su oni bili na katu.

To je bilo prije otprilike 2 i pol godine, u vrijeme kada su napadi na hrvatske kuće bili opća pojava.

Na pitanje branitelja okrivljenika o čemu to ne želi svjedočiti u svezi sa Milenkom Jasikom, svjedokinja odgovara : ”u svezi sa ovim zbog čega me je sud pozvao, a o čemu su pričali svi Banjalučani.

Na pitanje branitelja ”o čemu su pričali” svjedokinja odgovara : ”vi kao ne znate”.

Nema pitanja svjedokinji.

Poučena po članku 82. ZKP-a iskazuje da je slušala diktiranje na zapisnik, da je upisano sve kako je iskazala pa ga vlastoručno potpisuje bez čitanja.

Dovršeno u 13,00 sati.

ZAPISNIČAR                                     SVJEDOKINJA                      VOJNI ISTRAŽNI SUDAC

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNO TUŽITELJSTVO

S P L I T

Broj : KT-1491/94

Zadar, 12.01.1995.g

AB/IM

VOJNI SUD SPLIT

Istražni sudac ZADAR

Na broj : Kio-427/94

Temeljem čl. 41 st. 2. toč. I članka 149st. 1. Zakona o krivičnom postupku, podnosim

ZAHTJEV ZA PROŠIRENJE ISTRAGE

Protiv :

JASIKA DUBRAVKE, kći Veljka, rođ 14.10.1951.g.

u Našicama, s prebivalištem u Sukošanu

zbog utemeljene sumnje

da je 3. tijekom svibnja 1992. godine u Bjelovaru zajedno sa 1. osum. Jasika Milenkom, prilikom dogovaranja o sklapanju ugovora o zamjeni nekretnina s Zlatkom Pajićem, ovome obećala da će svoj namještaj ostaviti u kući u Bjelovaru zaključan u dvije sobe, te od njega tražila da isto postupi s namještajem u Banja Luci, u cilju da se okoristi, prilikom preseljenja u Banja Luku uzela sav svoj sav namještaj iz Bjelovara i kada je stigla u Banja Luku, kako joj je to bila i prethodna namjera, zadržala sav namještaj Zlatka Pajića, jer je ovaj postupio po dogovoru, oštetivši ga time za 145.000 kuna,

dakle u namjeri da sebi pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist dovela drugog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludi i time ga navela da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini, a šteta premašuje iznos 550,00 kuna,

pa je time počinila krivično djelo protiv privatne imovine – prevarom, označeno po čl. 137 st. 2 u svezi st. 1 KZRH.

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button