Benkovac – ZD-0002
REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
PU ZADARSKO-KNINSKA
ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE
Broj 511-17-KU-3413/91. BG/IK
14. 07. 1993. godine
OKRUŽNOM DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU
Z A D A R
Veza: naša krivična prijava – poseban izvještaj od 10. 01. i posl. izvješće od 9. 3. 1992.
Veza: vaš broj: _____________________________
Na osnovu člana 151. stav 6. Zakona o krivičnom postupku podnosi se
POSEBAN IZVJEŠTAJ
Kao dopuna krivične prijave broj 511-17-KU-3413/91. BG od 10. 01. 1992. g. i našeg posebnog izvješća broj 511-17-KU-3413/91. GD od 9. 3. 1992. g.
Postoji osnovana sumnja da je učinilac prijavljenog djela:
- ALEKSANDAR OLUIĆ zvani „Aco“
otac Petar i majka________________rođene ______________
rođen dana 04. 01. 1969.___ u Bilišani____________ , općina Obrovac_______________
R Hrvatska___, stanuje u Bilišanima___, ulica _________ broj bb, općina Obrovac, narodnost Srbin__________, državljanin RH_____________,
zanimanje strojobravar__ , porodične prilike ____oženjen, otac dvoje djece_____
završio je ____srednju školu________.
imovno stanje ________srednje__________.
Prikupljajući operativna saznanja u svezi krivičnog djela „Genocid“ opisanog u čl. 119. Osnovnog krivičnog zakona RH, počinjenog na štetu mještana sela Bruška, zaseok „Marinovići Gornji“, općina Benkovac, došli smo do slijedećih saznanja:
– ovo krivično djelo počinjeno je dana 21. 12. 1991. godine u mjestu Bruška, zaseok „Marinovići Gornji“, u vremenu između 20,00 i 20,30 sati. Tom prilikom ubijeni su:
- MARINOVIĆ KRSTE, sin pok. Šime, rođen 31. 01. 1926. godine u mjestu Bruška, općina Benkovac, JMBG 3101926381034, stalno nastanjen u mjestu Bruška, općina Benkovac, poljodjelac – umirovljenik, Hrvat, pokopan dana 23. 12. 1991. godine u porodičnu grobnicu obitelji pok. Vice Marinovića u mjestu Rodaljica, općina Benkovac.
- MARINOVIĆ DRAGINJA, rođena Škorić, kći pok. Jovana, rođena 24. 09. 1930. u mjestu Medviđa, općina Obrovac, JMBG 2409930386009, stalno nastanjena u mjestu Bruška, općina Benkovac, domaćica, Srpkinja udata za Hrvata, pokopana dana 23. 12. 1991. godine u obiteljsku grobnicu pok. Vice Marinovića u mjestu Rodaljice, općina Benkovac.
- MARINOVIĆ PETAR, sin pok. Ivana, rođen 14. 01. 1923. godine u mjestu Bruška, općina Benkovac, JMBG 1401923381013, stalno nastanjen u mjestu Bruška, općina Benkovac, djelatnik, umirovljenik, Hrvat, pokopan dana 23. 12. 1991. u mjestu Rodaljice u obiteljsku grobnicu pok. Vice Marinovića,
- MARINOVIĆ ROKO, sin pok. Petra, rođen 01. 08. 1931. godine u mjestu Bruška, općina Benkovac, JMBG 0108931381003, stalno nastanjen u mjestu Bruška, općina Benkovac, poljodjelac, djelatnik, Hrvat, pokopan u mjestu Rodaljice u svoju obiteljsku grobnicu.
- MARINOVIĆ DUŠAN, sin pok. Roka. Rođen 13. 03. 1957. godine u mjestu Bruška, općina Benkovac, JMBG 1303957381002, stalno nastanjen u mjestu Bruška, općina Benkovac, djelatnik, Hrvat, pokopan dana 23. 12. 1991. godine u mjestu Rodaljice u obiteljsku grobnicu.
- MARINOVIĆ DRAGAN, sin pok. Jose / ubijen u 06. mjesecu 1992. godine u mjestu Bruška, općina Benkovac, JMBG 2107967381019, bio stalno nastanjen u mjestu Bruška, općina Benkovac, djelatnik, Hrvat, pokopan dana 23. 12. 1991. godine u obiteljsku grobnicu u mjestu Rodaljice, općina Benkovac.
- MARINOVIĆ rođena Knez STANA-DUKA, kći pok. Grge, rođena 21. 05. 1926. godine u mjestu Medviđa, općina Obrovac, JMBG 2105926386003, bila stalno nastanjena u mjestu Bruška, općina Benkovac, domaćica, Hrvatica, pokopana dana 23. 12. 1991. godine u obiteljsku grobnicu u mjestu Rodaljice, općina Benkovac.
- MARINOVIĆ rođ. Marinović MANDA, kći pok. Ilije /a ne Marinović Maša stara 38 godina kako stoji u našj kriv. prijavi broj i datum gornji/, rođena 09. 07. 1917. godine u mjestu Bruška, općina Benkovac, JMBG 0907927386009, bila stalno nastanjena u mjestu Bruška, općina Benkovac, čobanica-pastirica, po nacionalnosti Hrvatica, gluhonijema osoba, pokopana u obiteljsku grobnicu u mjestu Rodaljice, općina Benkovac, dana 23. 12. 1991. god.
- MARINOVIĆ rođ. Stipanović, IKA, kći Šimuna, rođena najvjerojatnije 1940. godine u mjestu Medviđa, općina Obrovac, bez oređeno JMBG, bila stalno nastanjena u mjestu Bruška, općina Benkovac, domaćica, Hrvatica, pokopana dana 23. 12. 1991. godina u obiteljsku grobnicu u mjestu Rodaljice, općina Benkovac.
- DRAČA SVETOZAR, sin Dušana, rođen 22. 07. 1957. godine u mjestu Bruška, općina Benkovac, JMBG 2207957381007, bio stalno nastanjen u mjestu Bruška, općina Benkovac, djelatnik, poštar, pripadnik neprijateljskih oružanih formacija, Srbin, pokopan u obiteljsku grobnicu kod crkve Sv. Lazara mjestu Brgud, općina Benkovac, dana 23. 12. 1991. godine.
- MARINOVIĆ ANTE, sin Roka, rođen 10. 02. 1960. godine u mjestu Bruška, općina Benkovac, JMBG 1002960381005, bio stalno nastanjen u Bruškoj, općina Benkovac, sada prognanik nastanjen u Zadru, u ulici kneza Draškovića broj 8 kod sestre i zeta Marinović Ante, sina pok. Vice, djelatnik, Hrvat, teško ranjen i
- MARINOVIĆ JASNA, kći Bore, rođena 22. 09. 1976. godine u mjestu Benkovac, općina Benkovac, sada prognanica, nastanjena u Zadru s roditeljima u kući rođaka Šime Karduma, Prilepska bb, bila učenica, prekinula školovanje, teško ranjena.
Postoji osnovana sumnja da je između ostalih počinitelja ovog krivičnog djela i gore prijavljeni Oluić Aleksandar zv. „Aco“. Krivično djelo je počinio na način što je dana 21. 12. 1991. godine, oko 20,10 sati, zajedno sa još dvojicom neidentificiranih pripadnika tzv. „Milicije SAO Krajine“ došao u mjesto Bruška u obiteljsku kuću Marinović Roka u kojoj su se još nalazili njegov sin Duško i ante, Marinović Petar, Svetozar Drača, nevjesta Marinović Ljilja i dvoje malodobne djece Marinović Duška i Ljilje i malodobno dijete poik. Drača Svetozara.
Oluić Aleksandar i druga dvojica izvršilaca ovog krivičnog djela naoružani automatskim puškama, odjeveni u uniforme s oznakama „Milicija SAO Krajine“, nakon upada u obiteljsku kuću Marinović Roka naredili su sada pokojnim Marinović Roku, Petru, Dušku i Drača Svetozaru, te Marinović Anti da iziđu iz kuće, postrojili ih i zatim na njih pucali ubivši na licu mjesta Marinović Roka, Petra, Duška i Svetozara Draču i teško ranivši Marinović Antu. Marinović Ante pogođen sa sedam metaka uspio je doći do susjednog sela Bjelina, zaseok „Kalanjeva Draga“ gdje mu je pružena prva pomoć odakle je prebačen u Benkovac, a zatim u kninsku bolnicu u kojoj je liječen, kao i teško ranjena Marinović Jasna – ostalo kao u našim službenim zabilješkama o obavljenom informativnom razgovoru s Marinović Antom i Marinović rođenom Ađić Marijom, te ranjenom Marinović Jasnom. Službenu zabilješku o obavljenom informativnom razgovoru s Marinović Jasnom uz liječničku dokumentaciju dostavili smo vam uz naše posebno izvješće od 14. 07. 1992. godine.
Dana 30. 12. 1992. godine obavili smo informativni razgovor s oštećenim Marinović Antom o čemu je sačinjena službena zabilješka koju vam u prilogu dostavljamo.
U cilju identifikacije opisane osobe iznijete od strane Marinović Ante obavljen je informativni razgovor s Pilipović Željkom, Mikulić Živkom i Bašić Željkom o čemu su sačinjene službene zabilješke koje vam u prilogu dostavljamo, a iz kojih je vidljivo da njih sva trojica neovisno jedan o drugome u opisanoj osobi prepoznaju prijavljenog Aleksandra „Acu“ Oluića.
I dalje ćemo raditi na prikupljanju operativnih i drugih saznanja vezanih za ovo krivično djelo, a o svim korisnim saznanjima na vrijeme ćemo vas izvještavati.
Prilog:5
NAČELNIK ODJELA
Ante Klarić
REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
Policijska uprava Z A D A R
Broj: 511-17-KU 3413/91.
Datum 10. 01. 1992.
O K RU Ž N O M JAVNOM TUŽIOCU
Z A D A R
Na osnovi člana 151. stav. 6. Zakona o krivičnom postupku podnosi se
KRIVIČNA PRIJAVA
Protiv nepoznatog učinioca krivičnog djela genocida iz čl. 141. / preuzetog od KZJ/
Na štetu Marinović Krste i dr. osoba iz sela Bruška, općina Benkovac
Boravište – sjedište u Bruškoj________
općina Benkovac________
O postupanju na osnovi člana 151. stav 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku, izvještava se slijedeće:
Navečer 22. 12. 1991. godine u selu Bruška, općina Benkovac nepoznate osobe neprijeteljskih formacija su ubili grupu osoba mještana sela Bruška. Ubijene su slijedeće osobe:
- Marinović Krste sin pok. Šime, star oko 70. god.
- Marinović Draginja kći pok. Jovana, stara oko 63 god.
- Marinović Petar sin pok. Ivana, star oko 65. god.
- Marinović Roko sin pok. Petra, star oko 62. god.
- Marinović Dušan sin Roka, star oko 34. god.
- Marinović Dragan sin Josipa, star oko 20. god.
- Marinović Stana zv. „Duka“ kći pok. Grge, stara oko 65. god.
- Marinović Maša stara oko 38 god.
- Marinović Ika stara oko 45 god.
10. Drača Svetozar, sin Dušana, star oko 35. god.
Pored gore navedenih ubijenih osoba ranjen je Marinović Ante, sin pok. Roka, koji je uspio pobjeći ali se do današnjeg dana ne zna gdje se nalazi.
POLICIJSKA UPRAVA ZADAR
ODJEL ZA OPERATIVNE POSLOVE
Zadar, 30. 12. 1992. godine
SLUŽBENA ZABILJEŠKA
Sastavljena u prostorijama PU Zadar dana 29. 12. 1992. godine, a na osnovu obavljenog informativnog razgovora sa ANTOM MARINOVIĆ, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, neoženjen, Hrvat.
Razgovor je vođen na okolnosti zločina u mjestu Bruška (Gornja) zaseok Marinovići i njemu poznatih saznanja nakon toga zločina, pa je u svezi s tim dao sljedeću izjavu:
„Dana 21. 12. 1991. godine, u večernjim satima, u obiteljskoj kući moga sada pok. Oca Roke Marinovića, u kojoj sam i ja živio, sjedili smo ja, moj otac Roko Marinović, moj pok. brat Duško Marinović, moj pok. tetak Petar Marinović, moj sumještanin, sada pok. Sveto-Svetozar Drača, moja nevjesta, supruga mog pok. brata Duška Marinovića, Ljilja Marinović, bratove dvoje malodobne djece, curica stara tri godine i dečkić Jure star jednu godinu i sinčić pok. Svete Drače, star tri i pol godine.
Tog poslijepodneva, sada pok. Sveto-Svetozar Drača, nama je svojom motornom pilom, u našem dvorištu pilao drva za ogrijev. Nakon obavljenog posla, mi odrasli muškarci, sjeli smo za stol u našoj kuhinji, u prizemlju kuće i igrali karte – briškulu i trešete. Dobro se sjećam, igrali smo ja i moj pok. otac Roko, protiv mog pok. brata Duška i pok. Svete Drače. Negdje oko 20,20 sati, u našu kuhinju su banula-upala trojica u maskirne uniforme odjevena muškarca, sa automatskim puškama, držeći ih na gotovs na grudima. Na glavama nisu imali kape, a nisu bili ni maskirani. Na rukavima njihovih jakni pisalo je ćirilićnim slovima „MILICIJA KRAJINE“. Na nogama su imali vojničke čizme. Što se tiče drugih karakterističnih detalja na njihovoj odjeći, ne mogu ništa kazati. Ne sjećam se da li su imali noževe, pištolje, bombe, opasače itd. između te trojice muškaraca, ja sam prepoznao jednoga, no međutim, nažalost, nije mi poznato ime i prezime te osobe. Za tog mladića sa sigurnošću mogu kazati slijedeće:
– nekako početkom 8-og mjeseca 1990. godine (najvjerojatnije u nedjelju, 05. 08. 1990. godine), kod centralne škole u mjestu Medviđa, općina Obrovac, igrao se je seoski nogometni turnir. Medviđa je susjedno selo moga sela Bruške. Na tom turniru ja sam igrao za jednu od dvije ekipe moga mjesta – Bruške, a moja ekipa je na tom turniru osvojila prvo mjesto i za nagradu smo dobili pečenog janjca sa ražnja. Momak za koga kažem da sam ga prepoznao, na tom je turniru branio (bio golman) za ekipu mjesta Bilišane. Selo Bilišane su u općini Obrovac i susjedno su selo mjestu Medviđi, dakle drugo selo od mog mjesta Bruške. Dobro se sjećam da smo ja i grupica momaka oko mene (ne sjećam se točno o kojim se momcima radi, iako sam siguran da su to momci iz ekipa Bruške i Medviđe) za tog momka govorili kako dobro brani, te da je netko prokomentirao da je on branio, ili da brani za nogometnu ekipu Obrovačkog „Rudara“.
Po mojoj slobodnoj procjeni, ovaj momak je star negdje oko 25-26 godina, visok je oko 180 cm, srednje je razvijen, nosio je dugu ravnu, do ramena crnu kosu, a bio je obučen u crnu trenerku. Kada sam ga vidio u svojoj obiteljskoj kući na dan zločina, on je nosio nešto kraću kosu.
Mislim da je organizator, ili jedan od organizatora ovog turnira bio Genda Tomislav, koji se trenutno nalazi u HV-eu, u Zadru, u bivšoj vojarni „Marko Orešković“, ili „Đuro Đaković“. Za moju ekipu, tj. ekipu Bruška 1, igrali su:
- GENDA TOMISLAV – golman. Tomislav je iz mjesta Medviđa, općina Obrovac, sin je pok. Stojana, star je oko 21 godinu, srednju školu je pohađao u Benkovcu,
- JA – ANTE MARINOVIĆ, sin pok. Roke,
- ZLATKO ZRILIĆ iz Bruške, općina Benkovac, sin Ive, star oko 21 godinu, sada nastanjen u očevoj kući u Zadru, Put Ploče bb, pošao bio u srednju školu Benkovac, a mislim da je nije završio,
- RAJKO MARINOVIĆ iz Bruške, sin Luke, star oko 30 godina, srednju školu završio u Zadru, sada nastanjen u Zadru, u roditeljskoj kući, Put Ploče bb,
- IVICA ČAČIĆ, sin Branka (iz Bruške), star oko 25 godina, sada negdje u policiji, vjerojatno u Šibeniku ili Splitu, srednju školu završio u Benkovcu – Zadar,
- VLADE MARINOVIĆ, sin pok. Vice, star 32 godine, iz Bruške, srednju školu završio u Benkovcu – zidar, živi u Zadru, Kneza Draškovića broj 8, a budući je zidar obrtnik, najčešće izvodi građevinske radove van Zadra,
- RATKO ČAČIĆ iz Bruške, sin Nikole, star oko 30 godina, pohađao srednju školu u Benkovcu, ne znam da li je istu završio, a uposlen je u MUP-u kao policajac u Zagrebu, Čuo sam da je tijekom ovog rata bio ranjen,
- Moj sada pokojni brat, DUŠKO MARINOVIĆ, rođen 1958. godine.
Za ekipu „Bruška 2“ igrali su:
- IVICA ZRILIĆ iz Bruške, sin Vinka, star oko 22 godine, nije pohađao srednju školu, a živi negdje u sloveniji i to u blizini Novog Mesta,
- NIKOLA ZRILIĆ iz Bruške, sin Vinka, star oko 23 godine, srednju školu pohađao u Zagrebu, živi u Zagrebu, a mislim da radi u nekom privatnom ugostiteljskom objektu kao konobar,
- ŽELJKO ČAČIĆ iz Bruške, sin ante, star oko 23 godine, pohađao i završio srednju školu u Benkovcu, sada policajac u PU Zadar,
- ĐARKO ZRILIĆ iz Bruške, sin Slavka, star oko 23 godine, srednju školu pohađao u Benkovcu, sada uposlen u PU Zadar – policajac,
- ŽELJKO ZIRLIĆ sin slavka (iz Bruške), star oko 25 godina, srednju školu završio u Zadru – konobar, trenutno HV-e u Zadru, en znam točno u kojoj vojarni,
- TOMISLAV ZRILIĆ iz Bruške, sin Mate, star oko 21 godinu, išao u srednju školu u Zagrebu, sada u VP-i u Biogradu N/M.
Za ekipu „Medviđa 1“ igrali su:
- JURE GENDA iz Meviđe, sin Branka, star oko 22 godine, srednuju školu pohađao u Benkovcu, sada nastanjen u Zadru, negdje u blizini garaža bivšeg „Autotransporta“ Zadar,
- LUKA ADŽIĆ zv. „Lukina“ iz Medviđe, sin Šime, star 32 godine, bez zanimanja, pripadnik HV-e ili domobranskih postrojbi, nastanjen kod brata ADŽIĆ NIKOLE, Put Ploče bb,
- Izvjesni GENDA iz Medviđe sin Ante Gende, star oko 26 godina, nastanjen negdje u Zadru.
Ostalih momaka koji su igrali za ekipu „Medviđa 1“ trenutno se ne mogu sjetiti.
Za ekipu „Medviđa 2“ igrali su:
- BOGUNOVIĆ JOVICA ili STANKO sin Branka (jedan od njih dvojice živi u Karlovcu – taj nije igrao), iz Medviđe, star oko 32 godine,
- PUPOVAC, najvjerojatnije mu je ime LAZO, sin Mile iz Medviđe, ranije je radio kao policajac u Biogradu N/M,
- PUPOVAC ŽELJKO sin Veljka iz mjesta Medviđa, star oko 22 godine,
- izvjesni ŠKORIĆ sin Neđe, rođen oko 1970. godine, a njegov otac Neđo je bio vozač u „Zagrebačkim transportima“ RJ Obrovac,
drugih se igrača ekipe „Medviđa 2“ ne sjećam.
Na ovom turniru nastupala je i ekipa iz mjesta Nunić, općina Knin. Nikoga od momaka
iz ove ekipe ja ne poznajem.
Na ovom turniru nastupala je i ekipa iz mjesta Zelengrad, općina Obrovac. Ja ne
poznajem nikoga, ni od momaka iz te ekipe.
Pored navedenih ekipa nastupala je i ekipa iz mjesta Bilišane, općina Obrovac.
Kako sam već ranije napomenuo za tu ekipu je branio momak, kojeg sam ja prepoznao
među trojicom bandite, koji su te kobne večeri upali u moju kuću i u moje mjesto Brušku – zaseok Marinovići i počinili strašan zločin. Nikoga drugoga iz te ekipe nisam poznavao. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da na ovom turniru nije nastupala još neka ekipa.
Budući ne znam ime i prezime „golmana“ ekipe „Bilišani“, a koga sam na opisani način prepoznao, imena natjecatelja po ekipama sam naveo samo isključivo iz razloga što mislim da netko zna njegovo ime i prezime.
Što se tiče samoga turnira, kako sam ranije kazao moja je ekipa osvojila prvo mjesto i to nakon pobjede u finalu nad ekipom „Nunića“, rezultatom 1:0. Mislim da je upravo ekipa „Nunića“ iz daljnjeg natjecanja izbacila ekipu „Bilišana“ i to nakon izvođenja penala, budući je rezultat bio neodlučan. Za ekipu „Bilišana“ mogu kazati još samo to da su na sebi imali dresove – majice bijele boje sa natpisom na leđima „Bilišani“, a gaće različitih boja. Golman o kojem govorim na sebi je imao, kako sam već ranije kazao crnu trenerku. Za treće mjesto na turniru nije se igralo.
Prilikom upada u moju kuću ovaj mladić je imao nešto kraću kosu nego na opisanom turniru održanom početkom 08. mjeseca 1990. godine u mjestu Medviđa.
Druga dvojica su nešto starije dobi. Jedan je crne, kratko ošišane kose, visok ok o180 cm, jače građe, star oko 30 godina, a drugi smeđe, kovrčave kose, visok oko 185 cm, star oko 30 godina, jače fizičke konstrukcije.
Prilikom upada u moju kuću „golman“ i ovaj drugi crne kose su ušli u kuhinju, a treći – smeđe. Kovrčave kose, stajao je na kuhinjskim vratima.
„Golman“ je umjerenim glasom kazao „iziđite vani“. Svi smo prestrašeni, bez ijedne riječi izišli iz kuće, a „golman“ nam je tada kazao „stanite pred zid“ (odnosilo se je na zid naše stare kuće . štale). Mi smo stali uza zid, poredani jedan do drugoga ( u vrstu ), okrenuti u pravcu ulaznih vrata naše stambene kuće, udaljeni od njih oko 4 m. Mjesečina je bila kao dan, tako da se je sve lijepo vidjelo. Naša obiteljska – stambena kuća je orijentirana dužom stranom u pravcu istok-zapad, a ulazna vrata su s južne strane kuće. Star kuća – štala, odnosno zid pred koji su nas postrojili svojom dužnom stranom orijentirana je u pravcu sjever-jug. Zid je pun, od kamena, a ulazna vrata u štalu su sa suprotne strane, dakle sa istoka.
U vrsti smo stajali (gledano sa ulaznih vrata naše stambene kuće u pravcu zida štale, s lijeva na desno) ovim redom: sada pok. moj tetak PETAR MARINOVIĆ, pok. SVETO DRAČA, moj pok. otac ROKO MARINOVIĆ, ja – ANTE MARINOVIĆ i posljednji u vrsti do naše gusterne – cisterne stajao je moj pok. brat DUŠKO MARINOVIĆ.
Ranije opisani bandit – pripadnik milicije SAO „Krajine“, smeđe kovrčave kose stajao je na našim kućnim vratima. S njegove desne strane, dakle nekako nasuprot moga pok. brata Duška stajao je „golman“, a sa lijeve strane onoga što je stajao na kućnim vratima, dakle nekako nasuprot moga pok. tetka Petra stajao je treći bandit – pripadnik tzv. milicije SAO „Krajine“.
Držali su automatske puške na gotovs, na grudima. Nitko nije progovarao ni jedne riječi. Dalje se ne sjećam što je bilo. Nisam čuo pucnje, a niti sam vidio bljesak vatre iz pušaka. U jednom trenutku ja sam se probudio i ustao sa zemlje. Pored sebe, sa moje desne strane, vidio sam da okrenuta na leđa leži moj otac Roko, a sa lijeve strane također na leđima ležao je moj pok. brat Duško Marinović. Glave su im bile okrenute u pravcu naše njive, koja se nalazi sa jugozapadne strane našeg kućnog dvorišta.
Glava moga pok. brata Duška dodirivala je tog dana ispilana drva.
Dozivao sam riječima ćaća, ćaća, svoga oca, a zatim brata Dušak – Duško, Duško, no međutim ni jedan se nije odzivao. Shvatio sam da su obadvojica mrtvi. Nisam dodirnuo ni oca, ni brat,a već sam pošao na balkon naše kuće, budući sam vidio dana balkonu kleči i plače moja nevjesta, Duškova žena, Ljilja.
Kada sam joj prišao ona me je upitala „što je sa tobom?“. Odgovorio sam: ranjen sam, a zatim produžio u svoju sobu i u sobi se presvukao, Bio sam sav krvav. Vratio sam se nazad na terasu, malo se zadrža o sa nevjestom i svjestan da ukoliko ostanemo u kući neću izdržati, nevjesti sam kazao da idem kod strica Mirka. Ljilja mi je kazala da i ona ide sa mnom, no međutim ja sam joj rekao da ne može, budući sam ja ranjen i ne mogu nositi ni jedno dijete (radi se o malodobnoj djeci moga pok. brata Duška).
Prilikom upada opisanih bandite u našu kuću moja nevjesta Ljilja je bila na katu kuće, a mislim da je ili odnijela, ili otišla obići sinčića Juru. Mali Duško, sin pok. Svete Drače igrao se je ispod stola na kojem je bila televizija u kuhinji, a mislim da je sa njim bila i kćerka moga pok. brata Duška ili je nju nevjesta upravo odnijela na spavanje, ne mogu točno i sa sigurnošću kazati. Supruga pok. Svete Drače sa svojom curicom bila je kod moje rodice i susjede Maše Marije Marinović, supruge Bore Marinovića.
Nekako u vrijeme kada sam ustajao ranjen sa zemlju čuo sam dva duža rafala, a po prilici mi se učinilo da su oni ispaljeni nekako sa sjeverne strane, na udaljenosti od oko 500 m. U tom vremenu, od kako sam ja ustao sa zemlje i dok sam razgovarao sa nevjestom Ljiljom, a to je trajalo svega nekoliko minuta, ja sam preko zida, koji je postavljen između našeg i dvorišta susjeda Bore Marinovića s mjesta pored svinjca Soki, Svetinoj ženi, predao njenog sinčića duška. Soka je dakle bila u dvorištu moga susjeda bore Marinovića.
Izlazeći iz dvorišta, na putu, s glavama okrenutim prema pragu dvorišnih vrata, s desne strane, gledano iz dvorišta, okrenut na leđa ležao je mrtav moj pok. tetak Petar Marinović, a sa lijeve strane, okrenut na stomak ležao je, sad pok. moj sumještanin Sveto – Svetozar Drača.
Prošao sam pored njih mrtvih i otišao u pravcu jugo-istoka prema gusterni – cisterni mog susjeda i rođaka Bore Marinovića i dalje, što kozjim stazama, što puteljcima, kroz krš u Kalanjevu Dragu, zaseok u mjestu Bjelina. Kalanjeva Draga je od moje kuće udaljena oko 2 – 6 km. Na putu nisam zastajkivao, niti sam padao. Ne znam koliko je bilo sati. Došao sam u Kalanjevu Dragu na kućni prag strica Mirka Kalanja zv. „Brdar“. Mirko Kalanj, kojeg ja zovem stricom, meni nije nikakav rod, no međutim sa njim i njegovom porodicom (iako su oni Srbi) moja porodica je uvijek bila u izuzetno dobrim i prijateljskim odnosima, a ti odnosi teku još od davnina. Naime moj, sada pok. djed Jure – Jurica (preminuo prije par mjeseci u 103. godini života, kao prognanik u Zadru) još prije nekih 80-tak godina se pobratimio sa ocem pok. strica Mirka (i Mirko je umro prije dva mjeseca u svojoj kući u Kalanjevoj Dragi u 82. godini života, a to mi je kazao Drago Ušljebrka, prognanik iz mjesta Bjelina, koji je u Zadar došao prije 15-tak dana). Članovi naših porodica su se veoma često posjećivali, pa sam i ja tako često odlazio u kuću strica Mirka u Kalanjevu Dragu.
Kada sam došao u kuću strica Mirka Kalanja dva sam puta pozvao Nikica!, Nikica!, a odazvala se je Nikičina žena, Kosa Kalanj, pitajući tko je, na što sam ja odgovorio – Ante. Kosa je odmah prepoznala moj glas i u istom trenutku upitala „odakle ti Ante?“. Sišla je u pidžami i otvorila mi vrata. Napominjem da je Kosa nevjesta strica Mirka, stara je oko 40 godina, a Nikica je Mirkov sin. Kada je Kosa otvorila vrata upitala me je „Ante što se dogodilo?“, a ja sam joj odgovorio ubili su mi ćaću, Duška, tetka Petra i Svetu, a mene su ranili. Kosa je upitala „a tko?“. Ja sam joj odgovorio da ni tko, ni što. Nedugo zatim (radi se o sekundama, odnosno minutama) kod mene i Kose su došli Uroš Medić, star oko 70 godina, inače osoba koju je kao vanbračno dijete usvojio otac strica Mirka, stric Mirko i njegova supruga, strina Zorka, stara oko 75 godina. Domaćini su me uveli u kuhinju legli na kauč i pokrili dekom. Kosa je kazala da ona ide zvati „Hitnu pomoć“. Nakon 10-tak minuta kosa se vratila u kuću i kazala da će „Hitna pomoć“ ubrzo doći. Za napomenuti je da u Kalanjevoj Dragi nema telefona, te da je Kosa vjerovatno zvati telefonom njihove vojske ili milicije.
Kada se Kosa vratila u kuću, s njom je došlo još 10-tak u vojne SMB uniforme obučenih mlađih muškaraca. Među njima ja sam prepoznao Paju Pupovca iz mjesta Raštević, starog 37 godina. Pajo je ranije rado u Benkovcu, kao šef samoposluge. Raštević je mjesto u općini Benkovac, udaljeno oko 25 km od Kalanjeve Drage. Pajo me je također pitao što se je desilo, a ja sam mu kazao isto što i Kosi, na što je on odgovorio da je on iz pravca Bruške čuo pucnjavu. Za 15 – 20 minuta pred kuću strica Mirka došla su civilna kola (kombi vozilo) „Hitne pomoći“. U kolima su bile uniformirane u SMB uniforme odjevene dvije ili tri osobe. Ti ljudi su me unijeli u kola i odmah odvezli u Benkovac.
Ne znam točno gdje, da li u Dom zdravlja ili u bivši om bivše JNA, sam dovežen, no međutim sa sigurnošću znam da nisam dovežen u benkovačku vojarnu. Uglavnom tamo gdje sam dovežen vidio sam oko 50-tak uniformiranih osoba, a među njima sam prepoznao dvojicu, ŠTRBAC ŽELJKA iz mjesta Raštević – radio sa mnom u „Jugoplastici“, kao šef – poslovođa, stariji oko 37-38 godina i RAŽIĆ RANKA, koji je također sa mnom radio u benkovačkoj „Jugoplastici“ – pravio modele za cipele, star također oko 37-38 godina. U Benkovcu me ništa nisu pitali, niti su što komentirali. Doktor, čovjek srednjih godina, obučen u vojnu SMB uniformu, kazao je „brže, donesite ga“ i nakon toga me previo. Odmah nakon što sam previjen, također civilnim kolima „Hitne pomoći“ prebačen sam u Knin.
U kolima su bili meni nepoznati vozač, odjeven u SMB uniformu, Milanko Nikola, još od ranije radio u Benkovcu kao policajac, jedan u SMB uniformi stariji čovjek, ima neke činove, zvjezdice i špalire i ranije pomenuti Štrbac Željko, koji je sa mnom radio u „Jugoplastici“ u Benkovcu. Željko je uporno inzistirao na tome da će i on ići u Knin. Ja sam ležao u kolima, a pored mene je sjedio Željko Štrbac. U kolima „Hitne pomoći“, na putu do Knina, nisu sa mnom puno razgovarali, samo su me pitali što je bilo, a ja sam im kazao isto ono što i Kosi Kalanj i Paji Pupovcu u Kalanjevoj Drazi.
Ove osobe apsolutno ništa nisu komentirale. Čovjek sa činovima na putu do kninske bolnice jednom mi promijenio bocu sa infuzijom. U Kninu su me odmah operirali, a operirao me je doktor Gnjatović, ime mu ne znam. Na tijelu imam 48 punata. Sutradan u kninsku bolnicu je dovežena i Jasna Marinović, cura star 15-16 godina, inače moja rodica i susjeda, ranjena također u ovom napadu na moj zaseok. U kninskoj bolnici sam prepoznao samo jednog čovjeka, starog oko 40 godina, ime mu je Mirko, a rodom je iz Kalanjeve Drage. Mirko je izuzetno ružnog izgleda, a pričao je da je ranjen negdje u borbi između Smokovića i Zemunika kod Zadra. Čuo sam da su pričali da je u toj borbi jedino on preživio, a da je navodno u nekom vozilu ubijeno šest pripadnika njihovih oružanih formacija.
U kninskoj bolnici često me je posjećivala moja nevjesta Ljilja, koja mi je još prilikom prve posjete kazala da je ona sada u Dobropoljcima, kod svog oca Špire, koji je po nju došao 22. 12. 1991. godine u selo Brušku. Kazala mi je da su s njom u Dobropoljcima (općina Benkovac) i njena djeca. Ljilja mi je kazala da su te noći 21. 12. 1992. godine u Bruškoj, zaseok Marinovići, pored mog oca, brata, Svete Drače, tetka Petra, ubijeni i DRAGAN MARINOVIĆ sin sada pok. Jose Marinovića (Joso je ubijen u mjestu Bruška, najvejrojatnije dana 09. 06. 1992. godine, nakon što je prije par dana dovežen iz kninskog zatvora), Draganova majka IKA MARINOVIĆ, KRSTE MARINOVIĆ, njegova supruga DRAŠA – DRAGINJA MARINOVIĆ, DUKA (STANA) MARINOVIČ, žena pok. Šime Marinovića i MANDA MARINOVIĆ, gluhonijema osoba. Ja sam pogođen sa sedam metaka. Jedan metak me je pogodio u vrh srednjeg prsta lijeve ruke, dva metka u podlakticu lijeve ruke, od kojih je jedan okrznuo kožu, a drugi probio donji mišić lijeve podlaktice, jedan metak mi je zagrebao grudni koš, sa desne strane tijela i to u dužini od desne sise do leđa, najvjerovatnije ne oštetivši ni jedno rebro, a dva metka su mi u potpunosti probila desnu preponu i izišla na debelo meso. Još ne znam da li mi je oštećena koja kost, budući nisam dobio nikakvu liječničku dokumentaciju.
Dana 03. 01. 1992. godine ja i ranije pominjana u tom divljačkom napadu na moj zaseok, Jasna Marinović, smo otpušteni iz kninske bolnice, a po nas je došla moja nevjesta Ljilja. Autobusom smo iz Knina otišli u Dobropoljce, u kuću Ljiljinog oca, a tamo smo bili dva dana, budući niej bilo autobusa za Benkovac. U Benkovac smo autobusom otišli ja, Jasna i Ljilja, tek treći dan u jutarnjim satima. Kako nije bilo autobusa, a ni drugog prijevoza do mog mjesta Bruška, Ljilja je otišla u Policijsku stanicu kod inspektora Burza Milana, koji je još od ranije radio u benkovačkoj policiji. Iz Benkovca do Bruške svojim osbonim automobilom, plavi „jugo“, odvezao nas je Milan Burza. U Brušku smo došli oko 11.00 sati. Ja u svoju kuću nisam ulazio, već sam odmah otišao u kuću moga strica (očevog brata) Bože i moje strine Kate (sada smješteni kao prognanici u Zadru u kući svoga sina Šime, na adresi viška br. 20, na Stanovima, telfon: 441-229). Oko 15,00 sati u moj zaseok iz mjesta Rebac iz Like automobilom su došli moja sestra Ljubica i zet Nikola Popović (Srbin). Dovezao ih je njihov susjed, zetov rođak, Nikola Dragosavac, sestra i zet su mi kazali da idem sa njima, da ću tamo biti na sigurnom. Nakon kraćeg zadržavanja (oo 30 minuta) otišli smo u Rebac. Nitko od njih troje nije komentirao zločin. Zet Nikola Popović i Nikola Dragosavac bili su obučeni u civilna odijela. Ja sam se relativno brzo oporavio, pa sam često sa zetom i sestrom odlazio u Dobropoljce, kako bih vidio djecu moga pok. brata Duška i nevjestu Ljilju.
Zadnji put sam u Dobropoljcima bio 16. 11. 1992. godine. U Dobropoljcima sam vidio i Ljiljaninog oca Špiru. Špiro je obučen u njihovu vojnu – SMB uniformu. Čuo sam da su u Dobropoljcima ubijeni neki Ivkovići – Hrvati, no međutim nisam se usudio pitati bilo što u svezi s tim, pa o tim zločinima ništa i ne znam.
Za vrijeme mog boravka kod sestre i zeta u Lici vidio sam da je i zet Nikola Popović, također obučen u uniformu njihovog rezervnog sastava policije. Nikola je rođen 1956. godine, a otac mu se zove Petar. Pored zeta vidio sam da su uniforme njihovog rezervnog sastava milicije obukli ranije pomenuti Dragosavac Nikola, rođen 1956. godine, a otac mu se zove Petar. Pored zeta vidio sam da su uniforme njihovog rezervnog sastava milicije obukli ranije spomenuti Dragosavac Nikola rođen 1942. godine, Božić Miloš, star oko 35-40 godina, Miletić Dragan, star oko 33 godine i Popović Petar, star oko 21 godinu.
Poznato mi je i to da je Milorad Krajnović, star oko 35 godina, Srbin, iz lovačke puške ranio svog nećaka, Bošnjak Roberta – Josu, starog oko 20 godina. Robert je navodno po nacionalnosti Hrvat, a pričaju da je jedan od najžešćih srpskih boraca, da je sudjelovao u više borbi, da je pljačkao hrvatska sela i njihove kuće, a ukradene stvari, traktore, freze, automobile, namještaj, kućanske aparate itd. dovozio u kuću svog ujaka Milorada Krajnovića, Robert i njegov ujak Krajnović često su dolazili u sukobe. Krajnović je kronični alkoholičar, a kako je Robert od njega fizički jači on ga je znao često izudarat. Jednom prilikom, nakon svađe i tuče, kada je Robert pustio ujaka Krajnovića, ovaj je u njega pucao iz lovačke puške i teško ga ranio. Krajnović je završio u zatvoru, a Robert u bolnici. Sada se obadvojica nalaze kod kuće.
U Repcu su tamošnji mještani pričali, a ja sam te priče čuo. Da ih je jednom prilikom u borbe prema Bihaću iz tog kraja Like otišlo više od dvije stotine, te da ih je za tri dana poginulo više od 120.
Napominjem da sam bez ikakvih dokumenata, kao i sredstava za život, pa ću pokušati, budući sam u ovakovoj situaciji, kakvoj jesam, tražiti i dobiti bilo kakvu materijalnu pomoć od moga poduzeća „Jugoplastike“ Split, a dokumenta ću nastojati što prije pribaviti.
Spreman sam na daljnju svestranu suradnju.“
Navedenim povodima Ante Marinović nije imao ništa više kazati, osim da bi u Zadru htjela doći i njegova nevjesta Ljilja i dovesti djecu.
Zabilješku sastavio
POLICIJSKA UPRAVA ZADAR
(nečitko) ZA OPERATIVNE POSLOVE
Zadar, 01. 01. 1993. god.
S L U Ž B E N A Z A B I L J E Š K A
sastavljena u prostorijama PU Zadar dana 04. 01. 1993. godine, a na osnovu obavljenog informativnog razgovora s Marinović r. Adžić Marijom, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, domaćica, po nacionalnosti Hrvatica.
Razgovor je vođen na okolnosti zločina u mjestu Bruška (gornja), zaseok (nečitko) i njoj poznatih saznanja nakon tog zločina, pa je u svezi s tim dala sljedeću izjavu:
„Dana 21. 12. 1991. godine, oko 20,15 sati netko je lagano zalupao na ulaznim vratima moje obiteljske kuće, koja se nalazi u mjestu Bruška (gornja) u zaseoku „Marinovići“. Upravo u to vrijeme , u kuhinji naše obiteljske kuće sjedila (nečitko) Marinović Marija, moja kćerka Jasna Marinović, susjeda Jeka Marinović, (nečitko) sada pokojni, Dragan Marinović, sumještanka sofija-Soka Drača, supruga sada pokojnog (?) Svete-Svetozara Drača i njena malodobna kćerka Slađan Drača, stara 5-6 godina. Nakon što je netko zalupao na vratima, moja kćerka Jasna je otišla u hodnik i pitala „Tko je?“. Nakon nekoliko sekundi, Jasna se vratila u kuhinju i kazala da je na vratima milicija. Dobro se sjećam da je u tom trenutku, sada pok. Marinović kazao: „Kakva milicija, jadna ne bila!“. Na hodnik sam otišla a (nečitko) je došao i Dragan. Upitala sam: „Tko je?“, a izvana se čuo muški glas . „Milicija!“, Upitala sam: „Kakva milicija?“, a uslijedio je odgovor: „Milicija krajine – Martićevci, otvori i pali svjetlo!“. Odgovorila sam: „Nema svjetla, nema ga već tri dana, plašim se i u ovo doba ne otvaram nikome!“. Nakon ovoga, s (nečitko) strane vrata su ispaljena dva ili tri rafala. Ja sam pobjegla u kuhinju, a (nečitko) je otključao vrata. Čula sam kako Draganu govore: „Digni ruke u vis!“ i kako odgovara: „Evo me, digao sam, što je?“. Čula sam i riječi upućen Draganu: „Šta ti tu radiš, Dragane?“. Dragan je odgovorio: „Sjedim, što ću!“. Napominjem, da (nečitko) koje su lupale na vratima, pucale, odnosno razgovarale s Draganom, nisam (nečitko). Dragana su vani udarali, a ja sam čula jedan glas, koji je govorio: „Nemoj, što radiš?“. Čula sam i korake koji su odlazili od ulaznih vrata moje obiteljske (nečitko) a išli su u pravcu kuće pok. Dragana, odnosno njegovog pok. oca Jose. Njihova (nečitko) je od moje udaljena svega 10-ak m, a ulazna dvorišna vrata udaljena su do moje (nečitko) oko 20 m. Nakon njihovog udaljavanja od moje kuće, ja sam predložila Jeki, i Soki, da bježimo iz kuće na drugu stranu, kroz dnevni boravak, odnosno (nečitko) vrata. Izlazeći iz kuće u dvorište, Ante Marinović, sin sada pok. Roke (nečitko) preko dvorišnog zida, predao je Soki Drači njenog malodobnog sinčića starog oko 3,5-4 god. Naime, ovaj zid dijeli dvorište moje isada pok. Roke (nečitko), obiteljske kuće. Iz mog dvorišta, mi smo preko dvorišnog zida bježale u (nečitko) njivu (radi se o zemlji oranici, vl. Pok. Roke Mrinović). Ova njiva, (nečitko) dužini orijentirana je u pravcu sjever-jug, a u obliku je trokuta, tako da (nečitko) sužava prema južnoj strani.
(nečitko) zemlja je ograđena suhozidom, a duga je oko 110 m. Prvi dio njive u dužini 25 m , bilo je vlasništvo pok. Roke Marinović, a drugi dio zasađen vinogradom njegovog brata, Bože Marinović. Ova dva dijela su prezidana suhozidom, a na (nečitko) i ovog pregradnog zida je razrušeni dio preko kojeg je nakon berbe vinograda (nečitko) vlasnik tjerao stado.
Bježeći kroz njivu, na nekih 10-ak m od mog dvorišnog zida, pogođena metkom pala je moja kćerka Jasna Marinović. Ja sam se povratila 4-5 m unazad, do (nečitko) i pomažući joj, izvukla je u vinograd Bože Marinović. Kroz vinograd smo išle (nečitko) u dužini od oko 40 m, a zatim smo skrenule u lijevo i posjedale na zemlju ogradnog zida. Tu smo se zadržale svega 5-6 minuta, a nakon toga smo otišle na vrh vinograda i sjele u ćošak, između dva suhozida. Pored nas ispaljenih metaka, u prvom dijelu njive pok. Roke Marinović, od kojih je ranjena moja kćerka, na nas su, dok smo sjedile ispod zida, na sredini vinograd,a ispaljena još tri rafala, no, međutim, zrna su letjela preko nas. U vrhu vinograda, sjedile smo 2 sata. Mjesečina je sjala kao dan. Vidjeli smo da u kući Roke Marinovića gori svijeća, a da iz dimnjaka suklja dim. Dogovorile smo se da Jeka Marinović ode u kuću Roke Marinović, kako bi izvidjela što se tamo desilo. Soka Drača s djecom (nečitko) i Duškom, se uputila prema svojoj kući, ne idući kroz naš zaseok. Njena je kuća udaljena od naših kuća oko 700-800 m. Nedugo nakon Jekinog odlaska, čule smo Jeka žali i nabraja: „Ajme Petre, ajme Sveto, ajme roko, ajme Duško!“. Shvatile smo da su Petar, Sveto, Roko i Duško ubijeni. Otišle smo u Rokinu kuću, a ulazeći kroz dvorišna vrata, vidjela sam da neposredno uz vrata, na putu gledano s puta, s lijeve strane, dakle istočne, okrenut na leđa, leži mrtav Petar Marinović, a s desne strane, dakle prema zapadu, na putu je ležao okrenut na stomak, Sveto Drača, On je bio mrtav. U dvorištu, mrtav na leđima, nogama okrenutim prema dvorišnim vratima, ležao je mrtav Roko Marinović, a pored njega također okrenut na leđa, bio mrtav njegov sin, Duško Marinović. Odmah smo ušle u kuhinju i ja sam moju kćerku Jasnu previla, a Ljilja Marinović, supruga ubijenog Duška Marinović, donijela je deku s kojom smo Jasnu Prekrili. Jasna je bila pogođena s dva metka, od kojih je jedan probio desno podlakticu, a drugi je prošao kroz kukove. Netko je upitao gdje ej Ante. Mislim da je to bila Jeka Marinović (Ante je sin ubijenog roke i brat ubijenog Duška Marinović), na što je Ljilja odgovorila , da je Ante ranjen i da je otišao u Kalanjevu Dragu kod Mirka Kalanja, zv. „Brdar“. U međuvremenu, najvjerojatnije čuvši da Jeka žali, nabrajajući i „Ajme Sveto!“, u kuću je došla i Soka (nečitko), supruga ubijenog Svete Drača. Soka se je tu zadržala kraće vrijeme i plačući otišla s djecom svojoj kući. U međuvremenu, čuli smo žaljku Jose Marinović, koji je žalio za ubijenim sinom Draganom i ženom Ikom. Joso je došao kod nas u kuhinju ubijenog Roke Marinović i pričao nam plačući, kako je Dragan ubicama govorio da ga puste da se javi majci i da joj kaže da ga vode. Kazao je da je njegova supruga Ika, ustala iz kreveta, budući je čula d se nešto vani dešava i u pidžami izišla na put ispred dvorišnih vrata. Joso nam je tada kazao da je njegova supruga tada zagrlila njihovog sina Dragana, te da je banditima govorila: „Ostavite ga, šta ćete s njim?“, a da su ovi pucali na njih i u zagrljaju ih ubili. Ja sam otišla gledati mrtva tijela ubijene Ike Marinović i njenog sina Dragana i dosita sam vidjela da su ležali jedno pored drugog, te da su se njihova mrtva tijela dodirivala. Dragan je ležao na lijevom boku, glavom okrenutom prema zapadu, a tijelo mrtve (nečitko) je bilo okrenuto na leđa. Njihova mrtva tijela, bila su pokrivena „biljcem“ (tkani vuneni prekrivač), a prekrio ih je Joso Marinović, Sjećam se, da nam je Joso tom prilikom ispričao da ih je (ubica) bilo desetak i da su nakon ubojstva Dragana Ike otišli u pravcu kuće Duke (Stane) Marinović. Tom pirlikom, Joso nam je ispričao da je on odmah nakon što je čuo prvu pucnjavu, istrčao iz kuće i sakrio se u dvorište moje stare kuće, i to na način, da je legao na jedan kameni nasip, neposredno uza zid. Koji dijeli njegovo dvorište od dvorišta naše stare kuće. Joso nam nije govorio o imenima ili izgledu osoba koje su izvršile zločina.
Nakon otprilike pola sata od odlaska Soke Drače iz kuće pok. Roke Mrinovića, kod nas je došao Sokin svekar, odnosno otac ubijenog Svete-Svetozara Drače, Dujo Drača. Dujo je sjeo kod nas u kuhinji i za otprilike pola sata nije prozborio ni jedne jedine riječi. Duji smo dali bocu rakije i nakon što je popio tri rakije, on je progovorio, rekavši da na ulazu u zaseok ispred dvorišta Krste Marinović, na putu leže četiri mrtve osobe. Ništa nije govorio tko su ubijeni. U jednom trenutku, Dujo je počeo govoriti, da njih nije poubijao Sveto (ubijeni sin), pa onda sebe. Duji smo kazali da to zasigurno nije moguće. Cijelu noć smo presjedili u Dujinoj kući. Dujo je nekako oko 02,00 sati otišao svojoj kući. Tek nakon tri dana, ja sam otišla ispred kuće pok. Krste Marinović i vidjela sam da na putu pred dvorišnim vratima leže mrtva tijela ubijenog Krste Marinović, Draše (Draginje) Marinović, Krstine žene, Duke (Stane) Marinović, žene , Šime i Mande Marinović, gluhonijeme osobe, kćerke pok. Ilije. Svi su ležali na (nečitko), glavama okrenutim prema jugu. Njihova mrtva tijela bila su jednostavno paralelno jedno drugom poredana. Po mojim saznanjima, nitko ih nije pomjerao, a tijela nisu bila ničim prekriven.a
Dana 22. 12. 1992. godine, dakle sutradan, nekako oko 17,00 sati, prvi (nečitko) nakon zločina, u zaseok je došla benkovačka policija. Prepoznala sam inspektora (nečitko) Milana i Dobre Dragana. Mićinoga sina koji su još od ranije radili u policiji u Benkovcu. S njima je bilo još sedam.osam policajaca, odnosno vojnika, ja i ne zna što su, budući su svi bili odjeveni u maskirne uniforme. Svi su bili naoružani automatskim puškama. Sjećam se da su slikali mrtva tijela i okolo sakupljali čahure ispaljenih metaka. Burza Milan nas je pitao, jesmo li čuli helikopter, govoreći da je helikopter došao iz Biograda preko Pridrage i da se spustio u Popoviće, a da su odatle došle ustaše i da su poubijale ubijane. Ovo isto govorili su i svi ostali. Osim ovoga, nisu ništa drugo govorili. Nama je bilo jasno da je to njihova propaganda, a ja sam smogla snage i kazala im da mi ništa nismo čuli, nikakav avion ni helikopter. Mrtvo tijelo pok. Svete Drače su odmah te večeri odvezli kolima u knin, a svoju kćerku Jasnu su odvezli u Benkovac.
Ne znam točno da li 22. ili 23. 12. 1991. godine, u mjesto Brušku zaseok „Marinovići2, ponovo je došao inspektor Milan Burza i sa njim meni nepoznata osoba. U zaseok su dovezli Špiru Kužeta iz mejsta Dobropoljci, (općina Benkovac), Ljiljinog oca. Špiro je, u stvari, došao po svoju kćerku Ljilju i njenu djecu, te su ih odvezli u mjesto Dobropoljci u Špirinu kuću. Ljilja i djeca su od tada nastanjeni u Dobropoljcima kod njenog oca Špire. Dana 23. 12. 1992. godine oko 10,00 sati u naš zaseok došlo je oko pedeset (50) osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme. Među tim osobama bilo je mladih i starijih ljudi, a vidjela sam i nekoliko njih s činovima. Nikoga od tih osoba nisam prepoznala. Svi su bili naoružani, a po mjestu su postavljali zasjede, vjerojatno nastojeći na taj način nama preživjelim mještanima zaseoka „Marinovići“, na samo sebi svojstven način, kazati kako očekuju nekakav napad. Ubijene mještane moga zaseoka stavili su u crne najlonske vreće, a u svaku vreću, prije nego što su je zavezali, ubacili su komadić papira ili nekakovog kartona s imenom i prezimenom ubijenog. Ove najlonske vreće u kojima su bila mrtva tijela mojih sumještana, stavili su u kamion i odvezli ih u mjesto Rodaljice, gdje je inače i naše groblje. Groblje se nalazi pored sada nažalost srušene katoličke crkve Velika Gospa. S pirpadnicima okupatorske vojske, četnika i njihove milicije, u Rodaljice na sahranu su išli Jeka Marinović, supruga ubijenog Petra Marinović, Joso Marinović, otac ubijenog Dragana i suprug ubijene Ike, Ljila Marinović, surpuga ubijenog Duška Marinović, Ljiljin otac Špiro Kužet, Ljiljina sestra, Biljana Kužet, naš sumještanin, Bariša Zrilić, a mislim da je išao i Dujo Drača, otac ubijenog (nečitko). Sve ubijene su pokopali u njihove obiteljske grobnice, osim Petra, (nečitko) koje su pokopali u obiteljsku grobnicu porodice pok. Vice Marinović. (nečitko) pokopali u mjestu Brgud (općina Benkovac), kod crkve Sv. Lazara. (nečitko) pokopan uz njihove vojne počasti, na lijesu ej bila srpska zastava, a (nečitko) pokopa, ispaljivani su i počasni plotuni. Nekoliko dana nakon ovog zločina, (nečitko) išla u Benkovac i u Benkovcu sam između ostalog, vidjela i osmrtnicu pok. (nečitko) Drača. Na toj osmrtnici ispisanoj ćirilićnim slovima, bila j ucrtana i kokarda (nečitko) je zaista bio u nekakvom rezervnom sastavu četničke vojske, a on nam je (nečitko) da je bio kuhar u mjestu Kula Atlagić, općina Benkovac, a kasnije i u samom Onog dana kad se je desio zločin, dakle 21. 12. 1991. godine, Sveto je (nečitko) u naš zaseok i doslovno kazao: „Evo su me pustili na tri dana iz one vražije (nečitko), pa sam došao do Vas, da ne biste pomislili kako neću da dođem ni vidjeti (nečitko)
Inspektor benkovačke milicije, Milan Burza, motao se je i narednih nekoliko dana po našem zaseoku. Nekoliko dana nakon zločina, u naš zaseok u došli (nečitko) Rujak, sin pok. Branka i Bogunović Nikola, oca mu zovu „Pešina“. Njih dvojica su pokušavali odvesti automobil pok. Svete Drača, no međutim nisu ga mogli upaliti. Sutradan je došao ovaj Bogunović, inače je pripadnik njihove milicije, malenog uzrasta, crne kose, upalio automobil i odvezao ga. Dok je radio oko automobila, obraćajući se meni, govorio je: „Neka, neka, tako vam i treba! Jeste pekli volove i (nečitko) Šimu Serdarovića za vrijeme izbora.“
Šime Serdarović je starac, star oko 80 godina, iz susjednog mjesta Medviđa u općini Obrovac. Šime je tijekom II sv. Rata bio pripadnik vojske NDH i nakon rata odleža o22 godine u zatvoru. Tijekom 5. mj. 1992. godine, obrovački i benkovački četnici su u mjestu Medviđa ubili Šimu Serdarovića i njegovu ženu Iku, spalili njegovu kuću i poubijali stoku.
Dana 04. 01. 1992. godine, u moje mjesto Bruška, zaseok „Marinoviće“, inspektor benkovačke milicije, milan Burza dovezao ej moju kćerku Jasnu i Antu Marinović, Jasna i Ante su bili na liječenju u kninskoj bolnici. Istog dana u selo su došla Antina sestra Ljubica, zet Nikola Popović (Srbin) i neki zetov rođak i Antu odvezli u mjesto Rabac i Lici, gdje je inače udata i gdje živi antina sestra Ljubica. Nekoliko tjedana iza ovoga, ja i moja kćerka Jasna s većom grupom prognanika Hrvata iz općine Benkovac i obrovac, smo dovežene u Zadar. U Zadar su još u ljeto 1991. godine otišli moj suprug Bore i troje djece, Zlata, malodobna ivana i ante. U Kninu ili u Bruškoj, kasnije, početkom 6. mj. 1992. godine ubijen je i Joso Marinović, otac pok. dragana i suprug pok. Ike, ubijenih dana 21. 12. 1991. godine. Onoga dana kada smo u Zadar došle je i moj kćerka jasna, s nama su došli i moji susjedi Božo i Kata Marinović. Božo i Kata su smješteni u kuću svoga sina Šime u Zadru (Viška br. 20, Stanovi, tel: 441-339). U zaseoku su ostale samo moja stara i bolesna svekrva Božica Marinović i njena kćerka, dakle moja zaova, gluhonijema osoba, Ljubica Marinović. Pored toga što je gluhonijema, Ljubica je 10. 03. 1991. godine naišla na nekakovu bombu ili minu u mjestu Bruška, a ta bomba ili mina joj je odnijela jednu ruku, prste druge ruke i izranjavala je po tijelu. S obzirom na vrijeme kada se je to desilo, pravu istinu okolnosti njenog ranjavanja, zasigurno ne zna još nitko. Moju svekrvu, Božicu i zaovu ljubicu, odvezla je u mjesto Nunić, općina Knin, Bezbradica Stoja, inače r. Kardum, svekrvina sestrična. Prije otprilike mjesec dana, svekrva je umrla u progonstvu, a hendikepirana zaova čuva stado ovaca pomenutoj Stoji Bezbradici.
Pored mene, moje kćerke Jasne, Ljiljane Marinović, koja se još nalazi u okupiranim Dobropoljcima i njene dvoje malodobne djece, ovaj zločin, preživjela je Jeka Marinović, koja se sada nalazi u Zagrebu kod svoje djece Željka, Dragana ili (nečitko). Dragan ili Gordana su sa svojim obiteljima još od ranije živjeli u Zagrebu (nečitko) i njegova porodica su prognani iz Bruške, odnosno Benkovca gdje je Željko (nečitko) prethodno pomenuti Kata i Božo Marinović, gluhonijema Ljubica Marinović i (nečitko) Drača i njene dvoje maldobone djece, koji su se u vrijem zločina zatekle u zaseoku „Marinovići“. Soka i njeno petero malodobne djece i dalje žive u mjestu (nečitko) skupa sa Sokinim svekrom, starim Dujom drača. U mjestu Donja Bruška živi (nečitko) Hrvata, dok u Gornjoj Bruškoj, Hrvata više nema. Pored Duje Drača, Soke i njene petero malodobne djece u Gornjoj Bruškoj živi još jedna porodica (nečitko). U toj porodici žive Mirko Drača, njegov otac Bariša (to mu vjerojatno nije pravo ime), Mirkova majka, supruga i troje malodobne djece. Mirko je inače, ranije bio u nekoj vojnoj pošti u splitu. Za Mirka Draču sa sigurnošću, a na osnovu njegovog ponašanja, 1990/91. godine, tvrdim da je umiješan u ovaj zločin.
Mirko je najčešće odlazio tijekom noći u susjednu Medviđu odjeven u maskirnu (?) uniformu i naoružan. On je i prije zločina pucao po našem zaseoku, a čula sam da je govorio još ranije da će u zaseoku „Marinovići“ za njega ostati dosta (nečitko).S Koliko je meni poznato, Mirko Drača je još od ranije bio u izuzetno (nečitko) odnosima sa Svetom Drača i njegovom porodicom, pa ako se uzme u obzir ti njihovi odnosi, kao i činjenica daje pok. Sveto Drača bio poštar i poznamo zasigurno jako puno ljudi iz tog kraja, a i supruga pok. Svete, soka-Sofija Drača, r. Prodanović, iz nedalekog Žegara iz općine Obrovac, onda se zasigurno s obzirom na sve ovo Mirka može dovesti u svezu s ovim zločinom.“
Zabilješku sastavio:
Kio-313/94.
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVEDOKA
DENONA JASNA (MARINOVIĆ) (prezime i ime)
Sastavljen dana 4.06. 1996. godine
Županijskom sudu u Zadru
Krivični predmet protiv
Istražni sudac: Antun Klišmanić ALKSANDAR OLUJIĆ
Zapisničar: Stanka Grginović zbog krivičnog djela iz članka
120. OKZ RH KZ-a
Početak u 9,05 sati
Utvrđuje se da su pristupili:
Ž DO tužitelj nitko
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke:
Ime i prezime, ime oca: JASNA DENONA (MARINOVIĆ) kćer Bore
Zanimanje i boravište:
Mjesto rođenja
i godina starosti:
Odnos s okrivljenim
oštećenim; nesrodna
Svjedok je upozoren da u smislu članka 239. ZKP.a mora svjedočiti pa izjavljuje:
Svjedokinja se upozorava na dužnost kazivanja istine po čl. 221. st. 2. i 219. ZKP pa izjavljuje:
Sjećam se toga dana bio je 21. prosinac 1991. godine, subota, negdje oko 20,15 sati u mojoj kući bila sam zajedno sa mojom majkom Marijom te susjedima, Jekom i Draganom Marinovićem, te Sokom Drača. U to vrijeme čula sam da netko viče na vrata ulazna od kuće, koja su bila zaključana. Ja sam došla do vrata i ne otvarajući ih, pitala tko je, a netko mi je izvana odgovorio da je milicija Krajine. Ja sam ih pitala dva puta, i oba puta su mi odgovorili tako, pa sam ja onda njima odvratila da kada su to oni da im neću otvoriti vrata. Inače na ulaznim vratima je postojalo neko mutno staklo, i kroz to mutno staklo ja sam vidjela obrise jednog čovjeka, a glas koji je odgovarao na moja pitanja je dolazio s druge strane. Kasnije kada je došlo do pucnjave po mojoj procjeni pucalo se s treće strane, međutim, koliko je tih osoba stvarno bilo ja to ne znam jer nikoga nismo vidjela a niti prepoznala po glasu.
Kada sam ja njima rekla da neću otvoriti onda su oni ispalili jedan rafal pokraj kuće, pa sam ja otišla u kuhinju gdje su sjedili svi oni koje sam ranije nabrojila i rekla sam im tko je s druge strane. Moja majka je predlagala da pobjegnemo iz kuće, a ja i Dragan Marinović smo bili zato da otvorimo vrata da računajući pri tom da će možda samo proći po kući koji im je bio i običaj i ranije jer smo čuli od drugih mještana. Dragan je zatim otvorio vrata, izašao iz kuće, i pritvorio vrata za sobom, a ja sam kroz to vrijeme bila u kuhinji, i sa tog mjesta nisam mogla vidjeti što se vani događa. Čula sam da netko od tih izvana govori „što ti Dragane radiš tu“, pa po tome zaključujem da su to bili domaći ljudi koji su Dragana poznavali. Čula sam Dragana da im odgovara da sjedi kod susjeda, a nakon toga sam čula neki glas gdje govori, „što mu to radiš čovječe, pusti ga“, . Po tome sam zaključila da ga je valjda netko od njih udario. Čula sam nakon toga Dragana kako govori da će se ići javiti majci. Tada smo nas četvero iz kuhinje odlučile da ćemo kroz stražnji izlaz kuće pobjeći, što smo i učinile, prešle preko dvorišnog zida, a zatim u susjednu ogradu i počele bježati. Oni napadači čuli su neki kamen da je pao, ispalili su prvo jedan duži rafal, a zatim drugi rafal, koji je mene pogodio u desnu podlakticu i lijevi kuk. Ja sam tada pala, nisam mogla više bježati, i onda mi je prišla majka i odvukla me do druge njive gdje smo se sklonile sve četiri zida ogradnog. Taj nas je zid zaštitio jer su oni napadači i dalje pucali prema nama, međutim nisu došli prema nama, iako su mogli, Mi smo tu ostali negdje oko dva sata, a kako je mene bolilo i krvarila sam, rekla sam Soki Drača da vidi što je s njezinim suprugom Svetom pa da me on odveze doktoru. Soka je rekla da ne zna gdje je Sveto, i onda je Jeka Marinović otišla u kuću roke Marinovića koja je kuća bila udaljena možda 15-tak m od mjesta gdje smo se mi skrile. Išla je tamo zato jer ej vidjela dim pa smo mislile da ima nekog unutra. Kada je Jeka otišla čula sam je gdje je počela „žaliti“ za Svetom Dračom, pa onda Petrom, Rokom i Druškom Marinovićem Tada smo i mi krenule prema kći Rokina i na ulaznim vratima kuće njegovog dvorišta vidjela sam lijevo od vrata gdje leži Petar Marinović a desno Sveto Drača. U unutrašnjosti dvorišta na tri ili 4 m od ulaznih vrata vidjela sam Roka a od njega možda 2 m i Duška Marinovića.
Ja osobno nisam vidjela gdje su oni bili pogođeni jer sam bila nepokretna i mene su one nosile, ali kasnije su mi rekle majka i Jeka da su u predjelu prsa bili pogođeni Sveto Drača, Roko i Petar Maarinović, a Duško Marinović da je imao ranu na glavi. U isto vrijeme u kući je bila Ljilja Marinović; supruga pok. Duška i njena djeca, te djeca Svete i Soke Drača. Za ovu Ljilju Marinović znam da je i Dobropoljaca i znam da joj je djevojačko prezime Kužet i znam da je poslije Oluje otišla iz Hrvatske, ali ne znam gdje sada trenutno živi.. Ja sam tada legla na krevet i znam da je nakon jedan sat poslije nego što smo ušle u kuću došao Joso Marinović i rekao nam da su mu ubijeni supruga Ika i sin Dragan, onaj koji je prije bio kod nas u kući. Rekao je da su tijela bila jedan na drugom, pa ja pretpostavljam da su Dragana htjeli negdje odvući a da majka Ika nije to dozvolila i da je išla za njim.
Negdje dva sata nakon toga došao je duje, otac Svete Drače, bio je u šoku, i kada je nakon pola sata došao sebi rekao nam je da je na kraju zaseoka vidio mrtve Stanu, Mašu, Krstu i Draginju Marinović. Nije rekao gdje su pogođene i na koji način su ubijene.. Kasnije su mi majka i Joso Marinović i drugi rekli kada su išli vidjeti ovu četvoricu pobijenih da su zapravo pogođeni u predjelu trbuha i nogu, da su „pokošeni“ sa vatrenim oružjem.
Ja inače osobu po imenu Aleksandar Olujić nisam poznavala.
Nitko od nas koji smo bili u mojoj kući te zgode nije vidio niti jednoga od napadača, i kasnije među našim razgovorima nitko nije rekao da bi nekoga mogao prepoznati. Ja sa antom Marinovićem nisam direktno o tome razgovarala međutim, čula sam da je on govorio kako je te iste večeri kada se ovo dogodilo prepoznao jednoga ili dvojicu osoba koje su došle u njegovu kuću, On je inače sin od pok. Roke Marinovića i bio je u kući kada su ti napadači došli. ANTE MARINOVIĆ sada živi u Zadru na znam točno njegovu adresu ali negdje stoji kod Kava na Dračevcu.
Marija Marinović moja majka sada živi u Benkovcu, ali ne znam adresu međutim je njoj i anti Marinoviću mogu prenijeti poruku kada se trebaju vama javiti, pa se onda i obvezujem da ću ih obavijestiti da se jave sudu u srijedu 12. lipnja 1996. godine u 9,00 sati.
Još mogu dodati da je meni osobno kao i drugima Ljilja Marinović, supruga od pok. Duška pričala da je bila u kući Rokinoj, odnosno svog supruga duška, kada su napadači ušli u kuću. Ona da je tada bila na tavanu, gdje je otišla vidjeti da li joj spava dijete. Dok je bila na tavanu da je čula da su ti napadači ušli u kuću, međutim nije rekla koliko je tih napadača bilo i niti je rekla da bi nekoga od njih prepoznala. Ispričala mi je da su ti napadači naredili Anti, Roki, Dušku i Petru Marinoviću te Sveti Drači da izađu vani u dvorište kuće, da su ih postrojili uz zid nekakve kućice za sijeno, a nakon toga da su ih pobili s rafalom.
Ja sam kasnije, imajući u vidu sve ovo što sam vidjela kada sam došla u Roxinu kuću zaključila da su Sveto Drača i Petar Marinović pokušali pobjeći, i to zato što sam njihova tijela našla blizu vrata dvorišta. Nadalje uz jedan mali ogradni zidić u blizini vrata dvorišta vidjela sam i trag krvi uz mjesto gdje je bio nađen pok. Petar, pa sam ja zaključila da je on i nakon toga pokušavao onako ranjen pobjeći..
Još mogu dodati da su slijedećeg dana, u nedjelju, došli „milicajci“, slikali su tijela, popisali imena pobijenih, i onda se razvila priča od njih, da su svih ubili ustaše koji su tu došli helikopterom i da su hi pobili zato jer se mlađi mještani nisu otišli boriti protiv njih.
Drugo nemam što izjaviti.
Zapisnik neću čitati jer sam slušala diktat.
Dovršeno u 9,55 sati.
ZAPISNIČAR SVJEDOKINJA ISTRAŽNI SUDAC
Kio-313/94.
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
ANTE MARINOVIĆ (prezime i ime)
Sastavljen dana 12. 06. 1996. godine
U županijskom sudu u Zadru
Krivični predmet protiv
Istražni sudac: Antun Klišmanić ALEKSANDAR OLUJIĆ
Zapisničar: Stanka Grginović zbog krivičnog djela iz članka
120. OKZ RH KZ-a
Početak u 9,00 sati
Utvrđuje se da su pristupili:
ODO tužitelj nitko
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke:
Ime i prezime, ime oca: ANTE MARINOVIĆ sin Roka
Zanimanje i boravište:
Mjesto rođenja
i godina starosti:
Odnos s okrivljenim
oštećenim; nesrodan
Svjedok je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje:
Svjedok se upozorava na dužnost kazivanja istine po čl. 221. st. 2. i 219. ZKP pa izjavljuje:
Sjećam se toga dana bio je 21. prosinca 1991. godine oko 20,00 sati.U mojoj kući u kuhinji bili smo ja, moj brat Duško, otac Roko, tetak Petar Marinović te Sveto Drača i djeca. Nevjesta Ljilja, supruga pok. brata Duška je bila u sobi na katu. Tada su iznenada upali u kuću kroz nezaključana vrata tri osobe obučene u martićevu odoru, sa automatskim puškama koje su držali u ruci i uperili ih prema nam. Naredili su nam da izađemo van iz kuće. Kada su ušli u kuću, oni nama nisu ništa govorili, samo su nam rekli da izađemo vani, i mi smo njih odmah poslušali. Izišli smo u dvorište ispred kuće, a oni su nas onda poredali uz zid „vatrene“ kućice. Sjećam se da smo s lijeva na desno bili poredani brat Duško, ja, otac Roko, tetak Petar te Sveto Drača. Ova trojica bili su od nas udaljeni možda tri do 4 m, i bez ikakve riječi, a nakon što su nas poredali uza onaj zid, otvorili su po nama rafalnu vatru iz automatskih pušaka. Sjećam se još da su po nama rafalnu vatru iz automatskih pušaka. Sjećam se još da su tetak Petar i Sveto Drača počeli bježati prema vratima dvorišta, međutim, ovi koji su pucali po nama su zapucali za njima, a istovremeno su ih sačekali i neki drugi koje ja nisam vidio, a koji su bili izvan dvorišta. Nas trojica smo popadali na mjestu gdje su nas i poredali dok su Petar Marinović i Sveto Drača ostali ležati pokraj vrata dvorišta a ja sam ih vidio tek kasnije. Ja ne znam koliko je vremena prošlo, ja sam se uglavnom osvijestio i ugledao sam pored sebe mrtvog brata Duška i oca. Tada sam se pridigao i otišao u kuću, u prizemlju sam našao bratovu kćerku i sin od Svete Drače, a na katu još je uvijek bila moja nevjesta Ljilja. Kada em je vidjela pitala me što je bilo, a ja sam joj dogovorio da su sve pobili. Išao sam se nakon toga preobući u čistu odjeću, a onda sam kroz šumu krenuo u Kalanjevu Dragu. Kada sam izlazio iz dvorišta vidio sam u blizini dvorišnih vrata da leže tetak Petar i Drača Sveto. Otišao sam 5 km u Kalanjevu Dragu, po putu sam krvario, tako da sam jedan dio puta išao bos jer mi je patika bila puna krvi. Oko 23,00 sata došao sam do kuće Mirka Kalanja koji je u nekakvom pobratimstvu sa mojim pok. djedom rekao sam mu što se dogodilo, a onda su oni zvali hitnu pomoć i z Benkovca, pa su me prebacili u Benkovac a odatle u bolnicu u Kninu gdje sam ostao 13 dana.Nakon toga je došla moja sestra Ljubica Popović iz Vrebca u Lici, tamo sam kod nje ostao oko godinu dana, i onda razmijenjen. Od ovog pucanja ja sam zadobio dvije rane na nadlaktici desne ruke, jednu ranu u području rebara desno, jednu prostrijelnu ranu na kuku desnom, dva prostrijela u preponi, a jedan hitac mi je prošao kroz srednji prst lijeve ruke.
Što se tiče ove trojice koji su upali u našu kuću, nitko od njih nije bio maskiran, sva trojica su bili kratke kose bez brkova i brade, i ja bi njih svu trojicu ponovno da ih vidim sigurno mogao prepoznati. Jedan od njih bio je Aleksandar Olujić za njega znam jer sam ja igrao nogomet za Brušku a taj Olujić je branio za ekipu iz Bilišana, a znam da je branio i za nogometnu ekipu iz Obrovca, viđao sam ga jedno 10-tak puta tako da sam sasvim siguran da je među tom trojicom bio on. Imao je tada dugu crnu kosu, kovrčavu, visine oko 180 cm. Drugi od njih bio je jedan žuti kratke kose visok oko 190 cm. Ja sam kasnije dok sam bio u Vrebcu saznao od nekog čovjeka iz Parčića a ne znam kako se zove saznao da bi taj visoki žuti mogao biti neki Pupovac iz Vrane koji je od tamo pobjegao do svog strica u Medviđu.. Toga bih je odmah prepoznao. Onoga trećega ja nisam nikada vidio do tada, bio je visok ok 180. cm kratko ošišan kratke crne kose.
Onaj žuti visoki je nama naredio kada su ušli u kuću naredio da idemo vani a onaj Olujić i treći su šutjeli. Kada smo izišli vani, taj žuti nam je rekao da stanemo pred zid među tim tko je prvi od njih počeo pucati ja ne znam.
Dok sam ja nakon ranjavanja još uvijek boravio u kući do dolaska prema Kalanjevoj Dragi ja sam u jednom času čuo pucnjavu udaljenu možda oko 1 km, međutim ja ne znam i nisam mogao tada registrirati iz kojeg je to pravca pucnjava dolazila.
Drugo nemam što izjaviti.
Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.
Dovršeno u 9,35 sati.
ZAPISNIČAR SVJEDOK ISTRAŽNI SUDAC
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO
Z A D A R
Broj: KT-48/94.
Zadar, 10. rujan 1996.
MD/ZS
ŽUPANIJSKI SUD
Z A D A R
Temeljem čl. 41. st. 2. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku, podižem
O P T U Ž N I C U
Protiv:
ALEKSANDRA OLUJIĆ zv. „Aco“ sina Petra, rođ. 4. siječnja 1969. g. u
Bilišanima, opć. Obrovac, Srbina, drž. RH, sada nepoznatog mjesta boravka,
Da je 21. prosinca 1991. godine oko 21 sat u Bruškoj . zaseoku Marinović Gornji (sada opć. Lisičić), tijekom oružanog sukoba između bivše tzv. JA, te srpskih paravojnih postrojbi i oružanih snaga RH, kao pripadnik milicije tzv. RSK, slijedeći na privremeno zaposjednutom području Republike Hrvatske velikosrpsku ideju vojnog osvajanja i izdavanja djela teritorija RH, protivno čl. 3. toč. 1a Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, kao i protivno čl. 4. i čl. 13. Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), zajedno s još dvojicom za sada neutvrđenih naoružanih pripadnika istih postrojbi, naredio Roku Marinović starom 60 g., Petru Marinović, starom 6. g., Dušanu Marinović, starom 34 g., Svetozaru Drača, starom 34 g., i Anti Marinović, starom 31 g., da iziđu iz kuće Roka Marinović, što su oni i učinili, zatim ih u dvorištu ispred „vatrene“ kućice postrojio, a potom u njih ispalio s udaljenosti od 3-4 m rafal iz automatskog oružja, ubivši četvoricu rečenih osoba na licu mjesta, dok je Ante Marinović pogođen sa sedam metaka ostao teško ranjen, a iste je noći između 21 i 22. prosinca 1991. godine, zajedno s istom dvojicom osoba, pucao i ubio najprije Iku Marinović (51. g.) i njezinog sina Dragana Marinović (24. g.), a potom ispred kuće Krste Marinović na isti način ubio Krstu Marinović, starog 65 g, Draginju Marinović (61 g.), dok je Jasna Marinović teško ranjena pogođena sa dva metka,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba sudjelovao u ubijanju civilnog stanovništva,
pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarondog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.
STOGA PREDLAŽEM
- da se pred tim sudom održi glavna rasprava, nakon što sud temeljem čl. 290. st. 3. i 4. ZKP-a odluči o suđenju u odsutnosti
- da se na raspravu kao svjedoci pozovu – oštećenik Ante Marinović (24-27. 47-48), Marija Marinović (28-30, 49) i Željko Bašić (33-34)
- da se na raspravi pročitaju zapisnici o saslušanju svjedoka Jasne Denona (45-46) i Željka Pilipović (31-32), podaci iz kaznene evidencije (44), kao i zapisnici o očevidu prilikom ekshumacije i prepoznavanja oštećenika (61-78) i pregleda fotodokumentacija rečenog očevida,
- da se o raspravi obavijesti rodbina oštećenika i to Željko Marinović pok. Petra (35), dinko Marinović (58), Željko Marinović pok. Jose (57) i Marinko Marinović pok. Šime (54).
O B R A Z L O Ž E N J E
Iz rezultata provedene istrage, kako istražnog suca Vojnog suda Split pod br. Kio. 461/93. zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 2. u svezi čl. 231. st. 1. KZRH, tako i istražnog suca tog Suda, i upravo iz zapisnika o saslušanju svjedoka Ante Marinović, Marije Marinović i Jasne Denona proizlazi utvrđenim da je okrivljenik, zajedno s još dvojicom neutvrđenih osoba iste postrojbe pobunjenih Srba, počinio u izreci opisano teško kazneno djelo.
Ošt. Ante Marinović naveo je da je bio jedan od petorice osoba kojima j okrivljenik, zajedno s onom dvojicom neutvrđenih osoba, naredio da iziđu iz kuće Roka Marinović, što su oni učinili, te u njih ispalio rafal iz automatske puške, a on da je, stjecajem okolnosti ostao živ. Prepoznao je jednoga od te trojice, jer je s njim igrao nogomet a u protivničkoj momčadi da je bio vratar, a kasnije da su mu prema fotografiji u policiji kazali da se radi i okrivljeniku. Svjedok je u istrazi kazao slijedeće: „Jedan od njih bio je Aleksandar Oluić, za njega znam jer sam ja igrao nogomet za Brušku, a taj Oluić je branio za ekipu iz Bilišana, a znam da je branio i za nogometnu ekipu iz Obrovca, viđao sam ga jedno 10-tak puta tako da sam sasvim siguran da je među tom trojicom bio on“ (1. 47/2 spisa).
Svjedoci Marija Marinović i Jasna Denona iskazali su u istrazi da su iste večeri trojica nepoznatih pripadnika tzv. milicije Krajine (koje one nisu vidjele) iz kuće Marije Marinović odveli Dragana Marinović te su one, zajedno s drugim osoba,a pobjegle iz kuće, a rečene nepoznate osobe da su pucali prema njima, te ranile njezinu kćerku Jasnu, a poslije da su srele Josu Marinović koji im je kazao da su ubijeni njegova žena Ika i sin Dragan Marinović.
Rečeni svjedoci iskazali su da je te večeri ubijeno još četvero osoba, te smatraju, s obzirom da je u to vrijeme samo ta skupina naoružanih osoba s okrivljenikom viđen u mjestu, da je izvjesno da su oni počinitelji svih ubojstava.
Svjedok Željko Bašić iskazao je da je poznavao okrivljenika koji da je dosita igrao nogomet i bio vratar u nogometnom klubu „Rudar“ iz Obrovca.
Iz zapisnika o očevidu povodom ekshumacije i prepoznavanja oštećenika od 26. 4. 1996. godine, te priložene fotodokumentacije slijedi da su svi oštećenici smrtno stradali uslijed većeg broja zadobivenih prostrijelnih rana zadanih iz neposredne blizine.
U ponašanju okrivljenika stječu se sva obilježja rečenog kaznenog djela, jer je u tijeku oružanog sukoba protivno citiranim odredbama međunarodnog humanitarnog prava ubijao civile i to uglavnom starije osobe nesposobne za pružanje otpora. Stoga se ova optužnica pokazuje opravdana i na zakonu osnovana.
Okrivljenik nije u istrazi ispitan, jer je u bijegu i nije dostižan držvnim tijelima pa je protiv njega određen pritvor i naređeno izdavanje tjeralice. Kako, pored rečenog, postoje osobito važni razlozi da mu se sudi u odsutnosti, prijedlog za takvo suđenje pokazuje se također osnovan.
PRILOG. spis Kio. 313/94.
ZAMJENIK ŽUPANIJSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIKA
Mate D
