Srpski zločini u BIH
Banja Luka – bl037
PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: .1954.
MJESTO ROĐENJA: Ramić, Banja Luka
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: RH
NACIONALNOST: Hrvat
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: .1954.
MJESTO ROĐENJA: Ramić, Banja Luka
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: RH
NACIONALNOST: Hrvat
SLUŽBENA BILJEŠKA
Informativni
razgovor sa xxxxxxxxxxx obavljen je dana 07. studenoga 199. god. u
prostorijama PU Zagrebačke, Đorđićeva br. 4, a vođen je sa ciljem
prikupljanja saznanja o sudjelovanju u tzv. “miliciji RS” i “vojsci RS”
Vidović Peje i Anušić Gorana, Hrvata sa područja Banja Luke, koji se
sada kao izbjeglice nalaze u RH, a u svezi čega je izjavio:
da je do početka rata u BiH živio u mjestu Ramić kod Banja Luke u obiteljskoj kući xxxxxxxxxxxxxxxxxx. Navodi
da je od samog početka otvoreno zastupao hrvatske interese te da je na
taj način stekao dosta osoba koje su neprijateljski bile nastrojene i
otvoreno djelovale protiv njega i njegove obitelji.
Tijekom
veljače 1993. god. sa navedenim vozilom bio je zaustavljen na jednom
punktu srpske “milicije”, a potom zatvoren u vojarni tzv. “JNA” u Banja
Luci “Mali logor” u kojoj je bila komanda vojne policije, gdje je nad
njim vršena fizička tortura premlaćivanjem od tamošnjih Srba zatvorenih
u taj zatvor radi različitih zlodjela, a ponajviše od strane Suvajčević
Gorana, tada starog oko 23 godine. koji je sa ocem živio u mjestu
Velika Pisanica u RH, ali je naknadno mijenjao kuću sa Josipović Antom
Hrvatom iz sela Josipovići kod Banja Luke, bivšim “milicionarom” SUP-a
Banja Luka koji je odbio potpisati lojalnost “Republici Srpskoj” pa je
doživljavao niz prijetnji radi čega je morao izvršiti zamjenu kuća.
Tako da je sada nastanjen u velikoj Pisanici u bivšoj kući obitelji
Suvajčević.
Navedeni
Suvajčević Goran slovio je za najekstrimnijeg Srbina u tom kraju koji
je bio sklon svim vrstama pritiska prema Hrvatima od ubojstava,
premlaćivanja, pljačke, paljenja imovine i sl., pa sve do prinuđivanja
Hrvata da napuste Banja Luku i potpišu izjave da ostavljaju imovinu
njemu ili nekom od njegovih istomišljenika i suizvršitelja u takvim
nedjelima. S tim u svezi navodi da su sa Suvajčanin Zoranom
“operirali” slijedeći: izvijesni Goran zv. “Žućo” tada star oko 23
godine iz naselja Budžak kod Banja Luke, Srbin, izvijesni Goran zv.
“Mesar”, tada star okko 30 godina, Srbin iz mjesta Glamočani, za kojeg
se pričalo da ima “puno ubojstava na duši”, a poznato mu je da je taj
“Mesar” uzeo osobni automobil izvijesnom “Sprži”, muzičaru iz okoline
Kotor Vareši, organozatoru HDZ-a na tom području koji je kasnije i
ubijen, izvijesni “Redžo”, (…) sa Veselog Brijega iz okolice Banja Luke.
Napominje
da ga je iz zatvora u vojarni “Malo logor” izvukao njego prijatelj
Srbin Puzović Zoran, vojni policajac koji mu je naknadno pomogao i
prilikom odlaska iz BiH. Po izlasku iz zatvora radi učestalih prijetnji
od strane Suvajčević Gorana prema njemu i članovima njegove obitelji
jedno vrijeme se sakrivao kod prijatelja Srbina Macanović Radovana koji
ga je smjestio u kuću svoga oca u mjestu Ramići, a kasnije kod strica
Mate u mjestu Budžak. ž
Dana
27. ili 28. travnja 1998. god. posredstvom Smiljić Bore Hrvata iz
Stuttgarta isposlovao je vize za Njemačku, a posredstvom prijatelja
patera “Tonče” iz samostana “Trapisti” ishodovao tranzitnu vizu kroz
RH, nakon čega je morao pribaviti dokumente koje su tražili Srbi, da bi
nakon svega uz posredovanje već spomenutog Puzović Zorana i Donjak Tone
zv. “Tončo”, “milicionara” uspio izaći iz BiH sa djecom i Zinetom, te
nakon kraćeg boravka u Hrvatskoj, točnije 10. lipnja 1993. god. otišao
u Austriju gdje se zaposlio.
Pozvan
da iskaže saznanja sa kojima raspolaže o osobama Hrvatima sa područja
Banja Luke, a koji su kolaborirali sa srpskim vlastima ili bili
uključeni u njihove postrojbe izjavljuje:
– da je bivši “milicionar
SUP-a Banja Luka, Stanice prometne milicije” Hrvat Vidović Pejo, zv.
“Pero”, sin Stipe, star oko 48-50 godina, potpisao lojalnost “Republici
Srpskoj” pa je kao takav nastavio raditi u tzv. “miliciji RS”. Negdje
sredinom 1992. god. u vrijeme kad su Srbi radi međunarodnog pritiska
(…) koncem (…) “Omarska” u kojima se nalazio dobar dio življa iz mjesta
Kozarca, a dok se i na cesti zatekao u vožnji sa svojim osobnim
automobilom-furgonom zaustavljen je od strane patrole “milicije” radi
propuštanja konvoja autobusa u kojima su preveženi logoraši. Istom
prilikom u prethodnici konvoja, ispred autobusa u jendom “milicijskom”
službenom-patrolnom automobilu u uniformi “milicije RS” na mjestu
vozača zapazio je Vidović Peju koji je očito po službenoj dužnosti bio
u osiguranju navedenog konvoja i time direktno sudjelovao u kršenju
ljudskih prava. Za istog smatra da se kao Hrvat morao kršenju ljudskih
prava. Za istog smatra da se kao Hrvat morao znatno više dokazivati u
službi odnosno u “miliciji RS”.
Od
drugih osoba navodi Anušić Gorana i Anušić Dragana, sinove Mate iz
mjesta Derviši, Gradiška cesta bb i navodi da se Goran odmah na početku
agresije RH priključio pobunjenim Srbima i paravojnim jedinicama koje
su odlazile na ratišta u RH, odnosno u Zapadnu Slavoniju, a viđen je da
je pljačkao i dovozio stvari vlasništvo Hrvata. njegov brat Dragan (…)
u paravojne jedinice pobunjenih Srba, a kasnije i u tzv. “vojsku RS”.
Navodi da su Anušić Goran i Dragan njemu bratići, ali da će bez obzira
na to dati svoj iskaz pred svim tijelima koji to od njega budu tražili
da i u njihovoj prisutnosti, što se odnosi na već gore navedenog
Vidović Peju za kojeg je čuo da je sada smješten negdje u Petrinji, a
isto tako i za Matić Marka, sin marka, koji se sada nalazi negdje na
području općine Plaški, a koji je također za tzv. “miliciju RS”,
odnosno bio lojalan “Republici Srpskoj”.
Ističe
da je voljan dopuniti svoj iskaz bilo kada i u bilo kojoj situaciji u
kojoj će se sudski goniti osobe koje su bile lojalne “RS” i koje su
pojedinačno ili organizirano vršile teror nad Hrvatima na području
Banja Luke.
Informativni
razgovor sa xxxxxxxxxxx obavljen je dana 07. studenoga 199. god. u
prostorijama PU Zagrebačke, Đorđićeva br. 4, a vođen je sa ciljem
prikupljanja saznanja o sudjelovanju u tzv. “miliciji RS” i “vojsci RS”
Vidović Peje i Anušić Gorana, Hrvata sa područja Banja Luke, koji se
sada kao izbjeglice nalaze u RH, a u svezi čega je izjavio:
da je do početka rata u BiH živio u mjestu Ramić kod Banja Luke u obiteljskoj kući xxxxxxxxxxxxxxxxxx. Navodi
da je od samog početka otvoreno zastupao hrvatske interese te da je na
taj način stekao dosta osoba koje su neprijateljski bile nastrojene i
otvoreno djelovale protiv njega i njegove obitelji.
Tijekom
veljače 1993. god. sa navedenim vozilom bio je zaustavljen na jednom
punktu srpske “milicije”, a potom zatvoren u vojarni tzv. “JNA” u Banja
Luci “Mali logor” u kojoj je bila komanda vojne policije, gdje je nad
njim vršena fizička tortura premlaćivanjem od tamošnjih Srba zatvorenih
u taj zatvor radi različitih zlodjela, a ponajviše od strane Suvajčević
Gorana, tada starog oko 23 godine. koji je sa ocem živio u mjestu
Velika Pisanica u RH, ali je naknadno mijenjao kuću sa Josipović Antom
Hrvatom iz sela Josipovići kod Banja Luke, bivšim “milicionarom” SUP-a
Banja Luka koji je odbio potpisati lojalnost “Republici Srpskoj” pa je
doživljavao niz prijetnji radi čega je morao izvršiti zamjenu kuća.
Tako da je sada nastanjen u velikoj Pisanici u bivšoj kući obitelji
Suvajčević.
Navedeni
Suvajčević Goran slovio je za najekstrimnijeg Srbina u tom kraju koji
je bio sklon svim vrstama pritiska prema Hrvatima od ubojstava,
premlaćivanja, pljačke, paljenja imovine i sl., pa sve do prinuđivanja
Hrvata da napuste Banja Luku i potpišu izjave da ostavljaju imovinu
njemu ili nekom od njegovih istomišljenika i suizvršitelja u takvim
nedjelima. S tim u svezi navodi da su sa Suvajčanin Zoranom
“operirali” slijedeći: izvijesni Goran zv. “Žućo” tada star oko 23
godine iz naselja Budžak kod Banja Luke, Srbin, izvijesni Goran zv.
“Mesar”, tada star okko 30 godina, Srbin iz mjesta Glamočani, za kojeg
se pričalo da ima “puno ubojstava na duši”, a poznato mu je da je taj
“Mesar” uzeo osobni automobil izvijesnom “Sprži”, muzičaru iz okoline
Kotor Vareši, organozatoru HDZ-a na tom području koji je kasnije i
ubijen, izvijesni “Redžo”, (…) sa Veselog Brijega iz okolice Banja Luke.
Napominje
da ga je iz zatvora u vojarni “Malo logor” izvukao njego prijatelj
Srbin Puzović Zoran, vojni policajac koji mu je naknadno pomogao i
prilikom odlaska iz BiH. Po izlasku iz zatvora radi učestalih prijetnji
od strane Suvajčević Gorana prema njemu i članovima njegove obitelji
jedno vrijeme se sakrivao kod prijatelja Srbina Macanović Radovana koji
ga je smjestio u kuću svoga oca u mjestu Ramići, a kasnije kod strica
Mate u mjestu Budžak. ž
Dana
27. ili 28. travnja 1998. god. posredstvom Smiljić Bore Hrvata iz
Stuttgarta isposlovao je vize za Njemačku, a posredstvom prijatelja
patera “Tonče” iz samostana “Trapisti” ishodovao tranzitnu vizu kroz
RH, nakon čega je morao pribaviti dokumente koje su tražili Srbi, da bi
nakon svega uz posredovanje već spomenutog Puzović Zorana i Donjak Tone
zv. “Tončo”, “milicionara” uspio izaći iz BiH sa djecom i Zinetom, te
nakon kraćeg boravka u Hrvatskoj, točnije 10. lipnja 1993. god. otišao
u Austriju gdje se zaposlio.
Pozvan
da iskaže saznanja sa kojima raspolaže o osobama Hrvatima sa područja
Banja Luke, a koji su kolaborirali sa srpskim vlastima ili bili
uključeni u njihove postrojbe izjavljuje:
– da je bivši “milicionar
SUP-a Banja Luka, Stanice prometne milicije” Hrvat Vidović Pejo, zv.
“Pero”, sin Stipe, star oko 48-50 godina, potpisao lojalnost “Republici
Srpskoj” pa je kao takav nastavio raditi u tzv. “miliciji RS”. Negdje
sredinom 1992. god. u vrijeme kad su Srbi radi međunarodnog pritiska
(…) koncem (…) “Omarska” u kojima se nalazio dobar dio življa iz mjesta
Kozarca, a dok se i na cesti zatekao u vožnji sa svojim osobnim
automobilom-furgonom zaustavljen je od strane patrole “milicije” radi
propuštanja konvoja autobusa u kojima su preveženi logoraši. Istom
prilikom u prethodnici konvoja, ispred autobusa u jendom “milicijskom”
službenom-patrolnom automobilu u uniformi “milicije RS” na mjestu
vozača zapazio je Vidović Peju koji je očito po službenoj dužnosti bio
u osiguranju navedenog konvoja i time direktno sudjelovao u kršenju
ljudskih prava. Za istog smatra da se kao Hrvat morao kršenju ljudskih
prava. Za istog smatra da se kao Hrvat morao znatno više dokazivati u
službi odnosno u “miliciji RS”.
Od
drugih osoba navodi Anušić Gorana i Anušić Dragana, sinove Mate iz
mjesta Derviši, Gradiška cesta bb i navodi da se Goran odmah na početku
agresije RH priključio pobunjenim Srbima i paravojnim jedinicama koje
su odlazile na ratišta u RH, odnosno u Zapadnu Slavoniju, a viđen je da
je pljačkao i dovozio stvari vlasništvo Hrvata. njegov brat Dragan (…)
u paravojne jedinice pobunjenih Srba, a kasnije i u tzv. “vojsku RS”.
Navodi da su Anušić Goran i Dragan njemu bratići, ali da će bez obzira
na to dati svoj iskaz pred svim tijelima koji to od njega budu tražili
da i u njihovoj prisutnosti, što se odnosi na već gore navedenog
Vidović Peju za kojeg je čuo da je sada smješten negdje u Petrinji, a
isto tako i za Matić Marka, sin marka, koji se sada nalazi negdje na
području općine Plaški, a koji je također za tzv. “miliciju RS”,
odnosno bio lojalan “Republici Srpskoj”.
Ističe
da je voljan dopuniti svoj iskaz bilo kada i u bilo kojoj situaciji u
kojoj će se sudski goniti osobe koje su bile lojalne “RS” i koje su
pojedinačno ili organizirano vršile teror nad Hrvatima na području
Banja Luke.
{loadposition user18}
