Iskazi

Banja Luka – bl021

PREZIME:                                                       Pozderec
IME, IME OCA:                                              Danijel, Antun
GODINA ROĐENJA:                                     30.03.1970.
MJESTO ROĐENJA:                                      Čakovec
PREBIVALIŠTE:                                             Banja Luka, Aleja Svetog Save 34d
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                                 vojna osoba
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:      

Dajem slijedeći:
I S K A Z
Po
završetku osnovne škole u Štrigovi , 1985. godine otišao sam na
školovanje na srednju ovjnu školu kopnene vojske, koja se nalazila u
kasarni “Maršal Tito” u Sarajevu. Tu sam proveo prve dvije godine kojom
prilikom sam slušao opći dio nastave (naoružanje, pješadijska obuka,
opće vojni propisi, strojeva obuka, biologija, povijest, kemija,
matematika, strani jezik i dr.)
Bio
sam pripadnik 34. klase u kojoj je bilo 6 vodova pitomaca, a ja sam
raspoređen u 6. vod. Komadant srednje škole je bio pukovnik Krivošija Slavko, a kojeg 1986. godine na tom mjestu zamjenjuje potpukovnik Čičković Mijo (navodno je umro 1992. godine).
Komandir 6. voda je bio poručnik Pleh Rizvo, rođ. 1960. godine rodom iz Goražda.
Komandir 5. voda je bio poručnik Kozić Damir, rođ. oko 1960. godine rodom iz BiH.
Komandir 3. voda je bio poručnik Dedić …., rođ. oko 1960. godine rodom iz BiH.
Od pitomaca iz RH sjećam se:
Hanžić Aleksandar iz Čakovca, O. Keršovanija 2
Anžić Dejan iz Karlovca
Bačić – Pavković Siniša iz Splita
Kiš Saša iz Borova ili Valpova
Tesla Marinko iz sela Mahično kraj Karlovca
Damjanić Oliver iz Karlovca
Višnjić Nenad iz Pule.
Školovanje
na toj školi sam završio s uspjehom dobrim. Nakon završetka ta prva dva
razreda, izjasnio sam se da se dalje želim školovati za rod veze. Kako
je za to pokazan veći interes pitomaca od stvarnih potreba, izvršeno je
dodatno testiranje (sluha, inteligencije), a koje sam uspješno položio.
U
09. mjesecu 1987. godine sam nastavio školovanje na srednjoj školi ( 3.
i 4. godinu) veze u sklopu “Školskog centra veze” koji se nalazi u
kasarni na Banjici u Beogradu. U sklopu Centra se nalazila i Škola
rezervnih oficira – smjer veza, Vojna akademija – smjer veza i Viša
škola – smjer veza. Osim Centra, tu se nalazila i Akademija kopnene
vojske.
U mojoj
klasi na srednjoj školi su se nalazila 3 voda. Prvi i drugi vod su
imali specijalizaciju za radio veziste, a treći vod za radio – relejnu
i telefonsku vezu. Ja sam bio pripadnik 2. voda.
 
Od oficira sjećam se:
– komadant srednje škole – potpukovnik Jovičić Ilija, rođ. oko 1948. godine
– komandir pitomačke čete – kapetan Vujasinović Dobrivoje, rođ. oko 1952. godine
– komandir I. voda – kapetan Kovač …, rođ. oko 1956. godine
– komandir II. voda – poručnik Trofenik Milan, rođ. oko 1960. godine.
Od pitomaca iz RH tu su se nalazili i prije spomenuti Hanžić Aleksandar i Bačić – Pavković Siniša.
Dana 15.07.1989. godine sam s dobrim uspjehom završio srednju školu, dok sam za uavršni rad ocjenjen ocjenom odličan.
VES mi je 21801.
Tada
dobivam čin vodnika, te raspored za službu u VP 4532 Banja Luka. Ta VP
se nalazila u kasarni “Mali i novi logor” u centru Banja Luke. U to
doba su se u kasarni nalazile slijedeće jedinice:
– bataljun veze,
– intendantski bataljun,
– komanda stana,
– vod za snabdjevanje vodom
– komanda 10. partizanske divizije.
Od teškog naoružanja u kasarni se nalazi manji broj starih tenkova T-34, dok drugog naoružanja nije bilo.
Od oficira sjećam se slijedećih osoba:
– zapovjednici kasarne “Mali i novi logor”:
– od 1989. – 1991. godine – pukovnik Josović Rade, rođ. oko 1940. godine, a koji je ujedno bio i zapovjednik 10. partizanske divizije
– od 1991. – početka 1996. godine – potpukovnik u mirovini Perović Đorđe, rođ. oko 1937. godine,
– od 1996. do sada – potpukovnik Vuković Dragan, rođ. 1963. godine, ranj 2 ili 3 puta  borbi
– zapovjednici bataljuna veze:
– od proljeća 1991. – 1992. godine – kapetan I klase Georgijev Nikola, rođ. oko 1958. godine, Makedonac,
– od 1992. – 1994. godine – kapetan Rajlić Vojin, rođ. oko 1959. godine, rodom iz Zenice,
– od 1994. do sada – kapetan I klase Bogdanić Nenad, rođ. 1963. godine, rodom iz Teslića,
– zapovjednici bataljuna vojne policije:
– od 1989. – 1991. godine – kapetan Jevtić …, rođ. oko 1958. godine,
– od 1991. godine – zapovjednik je bio oficir koji je došao iz
Slovenije, a od tada je bataljun neprestano bio na ratištu (u RH i
BiH), te se više nije ni vratio u ovu kasarnu, pa ne mogu dati točne
podatke o ostalim oficirima,
– komandiri komande stana:
– od 1989. – 1992. godine – poručnik Muratović Ismet, rođ. oko 1958. godine,
– od 1992. – do danas – zastavnik Štrbac Gojko, rođ. oko 1945. godine, rodom iz Sanskog Mosta.
Ja
sam raspoređen u 2. vod čete veze na dužnost komandira 1. radio
odjeljenja. Bataljun veze se sastojao od komande bataljuna (zapovjednik
i referent općih poslova), te čete s 3 voda koji su sačinjavali redovni
vojnici i starješine “JNA”.
Komandiri 1. voda su bili:
– od 1989. – 1991. godine – poručnik Aleksić Zoran, rođ. oko 1967. godine, isti je otišao u Prijedor 1991. godine,
– od početka 1991. – kraja 1991. – potporučnik Slavenski Gorančo, rođ. oko 1971. godine, vratio se u Makedoniju,
– od kraja 1991. – proljeća 1992. godine – kapetan Rajlić Vojin,
koji prvo odlazi na dužnost komadanta bataljuna, a 1994. godine odlazi
na dužnost načelnika veze 30. pješadijske divizije u Jajce, a trenutno
je načelnik veze I korpusa u Banja Luci,
– od proljeća 1992. – 1994. godine – kapetan Bogdanić Nenad, koji od 1994. godine obavlja dužnost zapovjednika bataljuna veze,
– od 1994. – do danas – poručnik Jevtić Mladen, rođ. 1967. godine, rodom iz Banja Luke.
Komandiri II voda su bili:
– od 1989. – 1994. godine – poručnik Tomić Raco,
rođ. 1965. godine, rodom iz Bijeljine, 1994. godine postaje načelnik
brigade veze u 30. pješačkoj divizijij u Jajcu, a gdje se i sada nalazi,
– od 1994. – 01.01.1997. godine – poručnik Stojaković Milan, rođ. oko 1940. godine, moguće rodom iz Bosanskog Novog ili Drvara.
Nakon 01.01.1997. godine II vod nema komandira zbog nedostatka kadra.
Kommandir II voda je vijelo vrijeme bio potporučnik Gornik Slavko, rođ. oko 1950. godine u Šidu.
Osim navedenih poznati su mi podaci o slijedećim oficirima:
– kapetan Talić ….., rođ. oko 1965. godine rodom iz okolice Banja Luke, trenutno VD zapovjednika bataljuna vojne policije,
– major Rašuo Nikola, rođ. oko 1965. godine, zapovjednik bataljuna vojne policije, trenutno se nalazi na školi u Beogradu,
– kapetan ili major Keserović …, svojedobno je bio zapovjednik bataljuna vojne policije,
– potpukovnik Lakić …,
rođ. oko 1955. godine, u jednom periodu je bio zapovjednik bataljuna
vojne policije, a 1994. godine postaje zapovjednikom I srpske
pješadijske brigade. Navodno da je zarobljen kod Glamoča ili Grahova,
od strane hrvatskih postrojbi,
– stariji vodnik Matić …,
rođ. oko 1960. godine, rodom iz Međumurja, na službi u kasarni “Kozara”
u Banja Luci, na “lakom remontu” (radionica za popravak motornih
vozila),
– pukovnik Dabić …, rođ. oko 1947. godine, zapovjednik “Novigradske brigade” (Novigrad je Bosanski Novi).
Napominjem
da su u ratno vrijeme, odnosno u periodu od 17.09.1991. godine do 12.
mjeseca 1995. godine vodovi u bataljunu veze prerasli u čete, tj.
povećao se broj ljudi. naime, bataljun se za ratne potrebe popunio s
rezervistima.
Ja
sam svo vrijeme svoju dužnost obavljao na funkciji komandira
odjeljenja, a trenutno sam u činu vodnika I klase, što znači da sam
redovno napredovao i po sili zakona 1992. godine dobio navedeni čin,
ali nakon toga nisam unaprijeđen, iako sam to pravo stekao 1996. godine
kada sam trebao dobiti čin starijeg vodnika. Skoro svo vrijeme sam
vršio obuku mlade vojske, a tijekom 1991. godine sam obučavao i
rezerviste. Obuka se vršila na radio uređajima RTPS 100/2, RTPS 400/1 i
2, RTPS 1 KW. Ne sjećam se da bi netko od vojnika koje sam obučavao bio
iz RH. Od kraja 08. mjeseca do početka 11. mjeseca 1994. godine sam u
više navrata po 7 dana proveo na IKM-u (isturenom komandnom mjestu),
koje se nalazilo kod škole u selu Ivanjska (između Bosanske Krupe i
Bosanskog Novog). IKM je bio udaljeno 20-25 km od linije bojišnice koja
se nalazila prema Bihaću. Na liniji bojišnice nasuprot IKM-a nalazio se
I korpus pos zapovjedništvom general – potpukovnika Talić Momira, rođen
u selu Gornja Piskovica kraj Bana Luke. Poznato mi je da mi je s te
linije vatreno djelovano po Bihaću, Cazinu i Velikoj Kladuši, međutim
kojkretnije podatke ne mogu dati.
Naime,
zapovjedi o borbenim djelovanjima su izdavana žičanom vezom, a gdje ja
nisam imao pristup, tj. taj posao nije vršilo moje odjeljenje. Na IKM-u
su bila 8 rezervista (2 vozača i 6 vezista). Od opreme sam ima 2
IMPŠK-a (mala kondna štabska kola), tj. 2 kampanjole s radio uređajima
(RUP 12, RUP 15, centrale, radio, telefon). Od oružja sa sobom nosio
automatsku pušku “Crvena zastava” M-70, ali je niti jednom nisam
koristio. Moje odjeljenje se tu nalazilo radi održavanja rezervne veze.
Naime, veza se između jedinica održavala žičanim putem i radio relejnim
zaštićenim vezama, a radio veza bi se eventualno koristila kod prekida
spomenutih dviju veza. Kako do tih prekida nije došlo, radio veza se
uopće nije koristila, već smo samo održavali i provjeravali
funkcioniranje veze.
O borbenim djelovanjima jedinica “JNA” poznato mi je slijedeće:
– od 1991. godine, tj. od početka rata RH, bataljun vojne policije se
neprekidno nalazio na području zapadne Slavonije, gdje je djlovao do
kraja rata. Kao pripadnici tog bataljuna na ratištu su se nalazili
prije spomenuti Lakić, Keserović, Rašuo i Talić.
– od početka rata u RH pa do proljeća 1992. godine se je 10.
partizanskih brigada (343. motorizirana) sa zapovjednikom potpukovnikom
Arsić …, rođ. oko 1945. godine.
– od početka rata u RH kod Nove Gradiške se nalazila 329. oklopna
brigada pod zapovjedništvom pukovnika Simić Ratomira, rođ. oko 1945.
godine.
– od početka rata u RH kod Novske se nalazila 16. motorizorana brigada.
Konkretnije podatke o borbenim djelovanjima i naredbodavcima u tim jedinicama nemogu dati, jer mi ti podaci nisu poznati.
Poznato
mi je da se na vojnom poligonu na Manjači tijekom 1991. godine nalazio
se logor sa zarobljenim pripadnicima MUP-a RH-e. Čuo sam da je komandir
osiguranja logora bio stariji vodnik po prezimenu Kovačić ili
Kovačević, nadimak mu je “Špaga”, a koji trenutno ima kafić na
periferiji Banja Luke (otvoren prošle godine). Navodno da se isti
isticao u maltretiranju i mučenju zarobljenika i da je bio najgori od
svih čuvara.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
U
05. mjesecu 1992. godine donesena je odluka iz Beograda da se “JNA”
povlači iz BiH, što je značilo da se redovni vojnici “JNA” iz Srbije i
Crne Gore vrate kućama, a bosanski Srbi koji su služili redovni vojni
rok u Srbiji i crnoj Gori su se vratili na područje “Republike Srpske”.
U stvari je izvršena samo rotacija vojnika. Na taj način je izvršena i
rotacija oficira.
Tada su promjenjeni brojevi VP i formacijski nazivi jedinica:
– VP 4532 je promjenjena u VP 7002,
– VP 4022 je promjenjena u VP 7001,
– vojna policija je dobila broj VP 7007,
– 10. partizanska divizija je resformirana, te su od nje nastale 11. Dubička, 6. Sanska i Ključka,
– 343. motorizirana prelazi u 43. motoriziranu,
– 329. oklopna prelazi u 116. motoriziranu.
Jedinice
bivše “JNA” koje su ostale na području “Republike Srpske” od tada čine
“Vojsku Republike Srpske” tj. od tada im je to službeni naziv.
Tijekom
1993. godine svim starješinama, “Vojsle Republike Srpske” je u vojne
legitimacije upisano da su na službi na VP 3001 Beograd, te adresa
prebivališta u Beogradu, a radi dobijanja plaće koja još uvijek dolazi
iz Srbije.
Do
1995. godine smo koristili vojne legitimacije “JNA”, a tada dobivamo
službene legitimacije “Vojske Republike Srpske”. Moja službena
legitimacija se trenutno nalazi u Banja Luci.
U Banja Luci se nalaze slijedeći vojni objekti:
– kasarna “Mali i novi logor” – u kasarni se nalazi bataljun veze,
komanda 116. motorizirane brigade, 11. mješovito – protuoklopni
artiljerijski puk (MPOAP), intendantski  bataljun, komanda stana,
sveukupno oko 300 osoba, zapovjednik MPOAP-a je pukovnik Bundalo
Tvrtko, rođ. oko 1947. godine, do 1994. godine službovao kod Goražda.

kasarna “Kozara” – u njoj se nalazi 101. oklopna brigada s
zapovjednikom pukovnikom Dupljanin …, 11. izviđačko – diverzantski vod
s zapovjednikom kapetanom  Kirhovski Mihajlom, Ukrajinac, 11.
diverzantski vod s zapovjednikom kapetanom Kirhovski Mihajlom,
Ukrajinac, 11. autotransportni bataljun, dio 11. inžinjerijskog puka,
11. bataljun vojne policije (prije bio u “Malom i novom logoru”) sa
zapovjednikom Talić …,

kasarna u Zalužanima – tu se nalazi heliodrom s helihopterskom brigadom
Helihopteri i oficiri su tu došli 1991. godine iz Slovenije, te s
aerodroma “Pleso”,

aerodrom “Mahovljani” – podatke o zrakoplovima i oficirima ne mogu
dati, jer mi ti podaci nisu poznati, jedino sam čuo da se tamo nalazi i
jedan pilot muslimanske nacionalnosti koji je “najhrabriji” i koji ima
najviše borbenih letova i uspjeha,

NRC (nastavno regrutni centar) “Manjača” – u sklopu NRC se nalazi
poligon za obuku tenkista, zapovjednik NRC-a je pukovnik Rodić …, pred
mirovinom,

Školski centar “Rajko Balač” – bivša škola OMJ (oklopno – mehaniziranih
jedinica) “Petar Drapšin”, tu se nalazi veća količina artiljerije i
okopnih sredstava, te škola za oficire i podoficire,

kasarna “Rakovačke bare” – trenutno u preseljenju, a tu će se smjestiti
specijlna policija “Republike Srpske”, jačina brigade, koja se trenutno
nalazi na Palama.
Iz
moje jedinice su poginula 2 vojnika i jedan podoficir i to u 10.
mjesecu 1995. godine. Vojnici su poginuli na Rajkovu Brdu kod Mrkonjić
Grada od aviobombe zrakoplova NATO-a, koji je bombardirao tamošnji
telekomunikacijski objekt. Podoficir je poginuo u selu Barači kod
Mrkonjić rada od gelera rakete VBR-a.
Dana 01.01.1996. godine (nakon sporazuma u Daytonu), ponovno se mjenjaju brojevi vojnih pošta i to kako slijedi:
VP 7002 prelazi u VP 1963,
VP 7001 prelazi u VP 1050,
VP 7007 prelazi u VP 1913 (nisam siguran),
116. motorizirana dobiva broj VP 1850.
Moj bataljun veze, koji je do tada imao oznaku 5. (peti), postaje 11. (jedanaesti).
Svojedobno
sam od ljudi čuo da je “JNA” od strane Sabora RH proglašena
neprijateljskom vojskom, te da Hrvatska poziva svoje građane da napuste
“JNA”. Već prije toga tj. u 08. mjesecu 1991. godine namjeravao sam
napustiti “JNA”, a o čemu sam razgovarao samo sa suprugom koja se
složila s tim. Međutim, u to vrijeme mi se razboljela supruga Snežana,
koja je dobila virusnu upalu mozga (meningitis), pa je 3 mjeseca
provela u bolnici. Nakon izlaska iz bolnice Snežana nije u potpunosti
ozdravila i nije se smjela kretati, a kamoli putovati. Kasnije više
nisam moga napustiti Banja Luku jer nisam imao isprave (osim vojne
legitimacije), a na punktovima u okolici su se nalazile vojne patrole.
Ako bi eventualno i uspio pobjeći, to bi mogao učini bez obitelji, a
što nisam želio zbog eventualne osvete.
 
 
S
obzirom da sam morao ostati na tom području, odlučio sam zadržati
službu u “JNA”, a kasnije i u “Vojsci Republike Srpske”, jer nisam
vidio drugog načina da bi preživio tj. ne bi imao sredstava za
egzistenciju, a kao Hrvata bi me srpski ekstremisti najvjerojatnije
ubili. Naime, vojna policija je davala zaštitu obiteljima vojnih
obveznikahrvatske nacionalnosti koji su bili moilizirani. Zaštitu su
davali n način da su fizički osiguravali njihove kuće, ukoliko su to ti
Hrvati zahtjevali.
Poznato
mi je da su u Banja Luci i okolici vršena maltretiranja osbama hrvatske
nacionalnosti, međutim konkretnim podacima o počiniteljima, žrtvama i
šteti ne raspolažem. Pričalo se da su ljudi preko noći nestajali, a
meni je tijekom 1993. godine civil Čubrilović rekao šta ja tu radim, da
sam ustaša i da ustaše treba zaklati. u zaštitu su me uzeli kolege s
posla, tako da je Čubrilović odustao od daljnjih prijetnji. Punici su
također nepoznate osobe putem telefona prijetili da će joj zapaliti
kuću, da će ubiti “ustašku kurvu” i dijete i sl.
Dana
27.01.1996. godine u MUP-u Banja Luci sam dobio “ličnu kartu” br.
1146/96 broj serije RS 00265646, s rokom važenja 10 godina. Zahtjev je
za sve oficire podnijela vojska, a radi “IFOR-a” koji nije priznavao
vojne isprave. od tada sam započeo dogovore sa rodbinom za povratak u
RH. Dogovore sam vršio putem telefona nakon što su uspostavljene
telefonske veze. Majka mi je domovnicu RH poslala u 1996. godine. Nakon
toga sam čekao da steknem pravo na korištenje godišnjeg odmora, morao
sam u jedinici ostaviti adresu boravka za vrijeme korištenje godišnjeg
odmora, a ja sam naveo da ću boraviti u selu Stapar, kod Sombora, a
radi susreta s roditeljima.
U
selu Stapar žena ima rodbinu. Te podatke sam dao zapovjedniku Bogdanić
Nenadu. Međutim dana 15.02.1997. godine, bez znanja pretpostavljenih iz
Banja Luke sam autobusom otišao do sela Lončari, gdje su me s osobnim
automobilom dočekali stric Pozderec Stjepan, brat Dragan i majka Agata,
te odvezli kući u Štrigovu. granicu između BiH i RH smo prešli
15.02.1997. godine, između 12:15 i 12:45 sati skelom (desna skela
gledano iz pravca BiH) preko Save kod Orašja. Prilikom prelaska
granice, kontrolirala nas je policija RH, kojom prilikom sam predočio
domovnicu RH i “ličnu kartu”, nakon čega smo pušteni u RH, bez da mi je
izdana granična propusnica.
U
Banja Luci sam živio na adresi Petra Pecije 36/2 kao podstanar u kući
vlasništvo Talić Ilije, iako mi je u “ličnoj karti” upisana adresa
Aleja Svetog Save 34d, a što je lažna adresa. Inače, nikada nisam
odjavio prebivalište s adrese u Štrigovi 116, pa mi se najvjerojatnije
u policiji kao adresa prebivališta još uvijek vodi ta adresa.
U
braku sam s Pozderec dj. Malenčić Snežanom, kći Milorada i Dobrije,
rođ. 21.05.1965. godine u Somboru, po zanimanju djelatnica, bez
zaposlenja, Srpkinja. Brak je sklopljen 30.03.1991. godine u banja
Luci. U braku imamo sina Filipa, rođ. 1996. godine ikćer Barbaru rođ.
27.05.1991. godine.
Suprugina mjak živi u Piljagičima bb, a otac je preminuo.
Od
bliže rodbine u RH imam roditelje i brata Dragana koji žive u Štrigovi
116, te strica Pozderec Stjepana, koji živi u Grabovniku.
Plaća
u “Vojsci Republike Srpske” mi je iznosila 1.100 dinara, a to je oko
250 DM. osim toga dobivao sam i 100 DM za troškove stanovanja.
U
RH sam došao u namjeri da tu ostanem, tj. nemam se namjeru vraćati u
Banja Luku osim eventualno radi preseljenja imovine. Također namjeravam
preseliti ženu i djecu u RH, međutim žena nema nikakvu putnu ispravu
niti je ne može dobiti.
 
Po
dolasku u Štrigovu namjeravao sam se isti dan odmah javiti policiji,
međutim kako sam bio jako umoran, otac je o mom dolasku telefonom
obavijestio gosp. Novak Ivana, inspektora policije, te je dogovorio da
se dana 17.02.1997. godine u 08:30 sati javim u policiju u Čakovcu, a
što sam i učinio.
Još
jednom napominjem da bi već u 08. mjesecu 1991. godine napustio “JNA”,
te se vratio u RH da me nije spriječila bolest supruga, a kasnije i
druge okolnosti. Cijelo vrijeme sam planirao napustiti vojsku, a to sam
učinio tek sada, jer prije nisam imao priliku za bijeg. Također
napominjem da ukoliko ne bi planirao povratak u RH da se ne bi ni sada
vratio.
Građanin je pročitao zapisnik na koji nema primjedbi niti nadopune, pa ga u znak suglasnosti vlastoručno potpisuje.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button