- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini u BIH

Banja Luka – bl019

PREZIME:                                                       xxxx
IME, IME OCA:                                              xxxx
GODINA ROĐENJA:                                     1974.
MJESTO ROĐENJA:                                      Motike, općina Motike
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                       RH
NACIONALNOST:                                        Hrvat

SLUŽBENA BILJEŠKA
 
Razgovor je obavljen na okolnosti boravka na području Banja Luke i Manjače gdje je boravio do 07. mjeseca 1993. godine.
Građanin
izjavljuje da je živio u selu Motike koje se nalazi 4 km od Banja Luke
u smjeru Prijedora. Selo je bilo naseljeno isključivo Hrvatima. U selu
je bilo 360 kuća, a nalazio se i samostan. Živio je u obiteljskoj kući
sa ocem xxxxx. Majka mu je umrla kad je imao 2,5 godine.
 xxxxxxx
Sredinom
1991. godine iz sela u RH u hrvatske postrojbe odlazi Marić Ivan (od
oca Ivana), Jurić Marinko (od oca Mirka), Marić Anđelko i Miroslav (od
oca Anđelka), Marić Josip i Niko (od oca Ferde). Od strane vojne
policije je roditeljima imenovanih osoba rečeno da će zbog toga
ispaštati, te su bili fizički maltretirani i odvođeni na radnu obavezu.
Kroz selo su povremeno prolazile jedinice bivše “JNA” kojom prilikom su
rušili kipove svetaca koji su se nalazili na raskršćima. Iz sela je u
09. ili 10. mjesecu 1991. godine vojna policija odvela braću Đolić
Niku, Franju i Ivu (stariji od 50 godina) na okupirano područje RH radi
branja kukuruza. Nakon toga te ljude više nije vidio. S njim su poveli
još trojicu ljudi, ali oni su uspjeli pobjeći.
xxxxxxxx
nadalje izjavljuje da se od početka 1991. godine pretežno sakrivao u
obližnjoj šumi zajedno s još oko 160 mladića iz sela. Hranu i ostale
potrepštine su im donosile majke ili žene. U blizini se nalazilo
smetište kamo su odlazili tražiti ostatke duhana dopremljenih iz
tvornice iz Banja Luke. Na to smetište su otpad dozvolili  i iz kasarni
iz Banja Luke, a među kojem je u tri navrata pronašao dijelove ljudskog
tijela. Tako je pronašao golo tijelo (od pupka na dolje) obučeno u
vojničke hlače SMB, ruku, te nogu od koljena na dolje. To je bilo
negdje u 04. mjesecu 1992. godine.Od 01. do 05. mjeseca 1992. godine
kući su mu poslali 3 poziva za služenje vojnog roka, a trebao se javiti
u kasarnu Kozara u Banja Luku. Na pozive se nije odazivao. Krajem 06.
mjeseca 1992. godine ga je vojna policija uhvatila u njegovoj kući kada
je tamo došao po hranu, te su ga odvezli u kasarnu Kozara.Tamo ga je
ispitivao general Ratko Mladić o osobama koje se nalaze u ZNG-u, gdje
se nalazi top u Motikama, te ga je pitao da li zna tko bi zamjenio stan
u Banja Luci, za stan u Zagrebu blizu Trga bana Jelačića.
Dobio
je raspored u I pješadijski vod, a zadužio je poluautomatsku pušku, te
maskirnu uniformu. U Kozari je proveo samo 1 noć nakon čega je prebačen
na vojnu obuku na Manjači. Tamo je bio smješten u vojnom logoru blizu
kasarne čijeg naziva se ne sjeća. Logor je pripadao pod kasarnu.
Zapovjednik
kasarne je bio Lisica Vuk (u 08. ili 09. mjesecu 1992. godine ubijen na
putu za Pale). Zamjenik mu je bio Đorđević Milan, star oko 25 godina,
rodom iz Banja Luke (sudjelovao u napadu na Okučane kao pripadnik
tenkovske jedinice). Komandir Tomićevog voda je bio Talić Radovan, star
oko 37 godina, rodom iz Petričevca kod Banja Luke. Iz RH je dovozio
motorna vozila koja je prodavao, a dobivenim novcem je financirao
jedinicu od oko 100 četnika kojima je bio na čelu. Oni su nosili
maskirne uniforme i kokarde. Za njega se pričalo da je bio na svim
ratištima u RH, te je bio nagrađen od Ratka Mladića. Također je
sudjelovao u zauzimanju područja Bijelo Brdo kod Dervente.
Od oficira sjeća se još Talićevog sina Momira rođenog 1974. godine, a koji se nalazio na ratištu u RH na području Maslenice.
Od oficira hrvatske nacionnalnosti sjeća se slijedećih osoba:
– Stojanović Anto, star oko 24. godine, rođen u Motikama, služio u kasarni Kozara
– Đukić Milan, star oko 30. godina, rođen u Motikama, služio u kasarni Kozara
– Jajčević Dragan, star preko 40. godina, rođen u Motikama, služio u kasarni Kozara.
Za
navedene osobe ne zna točno gdje su bili na ratištu, niti su mu poznate
njihove funkcije i činovi. xxxxxxxxx nije odlazio na teren, već je na
Manjači imao vojnu obuku (čišćenje oružja, kopanje rovova). Koliko mu
je poznato u blizini kasarne se gradio podzemni aerodrom. Od vojne
tehnike je tamo bilo oko 400 tenkova, VBR, topovi, haubice. Također je
vidio rakete (dužine 7-8 metara) na postoljima okrenuta prema RH, a
nalazile su se na uzvišenju u blizini kasarne. Kraj kasarne su se
nalazila tri objekta veličine 50×10 metara u kojima su se nalazile
zarobljene osobe hrvatske i muslimanske narodnosti. Prije se u tim
objektima nalazila stoka.
S
zarobljenicima nije kontaktirao, jer mu je to bilo zabranjeno, ali je
čuo da su među njima bili i pripadnici postrojbi RH iz Vinkovaca,
Okučana i Osijeka. Zarobljenike je čuvala specijalna vojna policija.
Osobno je vidio kako osobe u crnim uniformama metalnim kukama i
bičevima tuku zarobljenike. Također su noževima ili užarenim šipkama
urezivali razne natpise po tijelima zarobljenika. Jednu trudnu ženu su
zaklali, te joj rasparali utrobu i izvadili dijete. Također je vidio da
su živim zarobljenicima rezali uši, noseve i spolne organe. Hranu su im
davali jednom tjedno i to pretežno juhe. U to vrijeme nikakve
međunarodne organizacije nisu tamo dolazile, osim nekakvog izaslanika
(navodno lorda Owena) ali su prije toga zarobljenike preselili u
Trnopolje, a objekte preuredili (ofarbali i uveli električnu struju).
Sve
fizičke poslove koje su mu naređivali je izvršavao, pa je u 10. mjesecu
1992. godine dobio 6 dana odsustva, te je otišao kući. Natrag u “JNA”
se nije namjeravao vratiti, pa je planirao pobjeći u RH. Oficiru “JNA”
Mihajlović Draganu iz Banja Luke (radio na vojnom aerodromu u Banja
Luci) je dao 1.500 DM da ga prevede preko mosta u RH kod Novske, a što
mu je ovaj 16.07.1993. godine i omogućio. U međuvremenu je xxxxxx peko
susjeda xxxxx pribavio suglasnost Ureda za prognanike RH za dozvolu
ulaska u RH. Od dolaska kući, pa do odlaska u RH, u više navrata ga je
tražila vojna policija, ali se on skrivao u šumi.
Od
dolaska u RH tj. od 16.07.1993. godine pa do sada se nalazio u Velikoj
Gorici, Pleška 113. U PU Međimursku je došao radi prijave prebivališta
na adresi Mursko Središće, Sitnice 35.
Osim
iznijetog želi napomenuti da je srpski suradnik u njegovu selu bio
Komljenović Mirko, star oko 34. godine, radio u ljevaonici u Banja
Luci, Hrvat. Naime, Komljenović je srpskoj policiji govorio tko ima
oružje, čiji sinovi su u ZNG, u kojim kućama ima dragocjenosti, a koje
su tada Srbi pljačkali.
Osobno
je u  Motikama vidio ubojstvo Marić Robe (star 47 godina) koje su
izvršile nepoznate osobe iz pištolja, a prilikom pljačke žita. Osim tog
ubojstva bio je prisutan ubojstvu 3 Hrvata iz Petričevca. Ta trojica
Hrvata su s njim dovedeni u 06. mjesecu 1992. godine u Banja Luku u
kasarnu Kozara, gdje su odbili potpisati da dobrovoljno pristupaju u
vojsku “Republike Srpske”, pa ih je jedan vojni policajac ubio iz
automatskog pištolja.
Nakon
2 mjeseca od bijega iz BiH, njegovog oca su kolcima ubila trojica
nepoznatih osoba, a koji su mu uzeli 150 DM, koje mu je poslala žena
Aščić Nevenka iz Njemačke. Druge informacije u vezi KD ratnih zločina i
terorizma ne može dati.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -