Srpski zločini u BIH
Banja Luka – bl009
PREZIME: xxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1943.
MJESTO ROĐENJA: Bosanski Otoci, općina Bos. Krupa
PREBIVALIŠTE: Banja Luka, naselje Starćevica
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Muslimanka
Dajem sljedeći
I S K A Z
Ono
što smo mi najprije osjetili je bilo da osobe koje nisu srpske
nacionalnosti ostaju bez posla. Muškarci se ne odazivaju na
mobilizaciju, a išli su i tako daleko da su gledali da li su se djeca
odazvala ili čak i rođaci i na neodazivanje dobivaju otkaz s posla.
Kasnije su otkazi dijeljeni bez obzira na razloge, jedini je bio
nacionalnost. U društvenim firmama proizvodnja ne radi.
Rade
banke, pošte i privatne trgovine. Supruge također ostaju bez posla jer
ne mogu donijeti potvrdu da se suprug odazvao mobilizaciji. Živjeli smo
u stambenoj zgradi gdje je bilo mješano nacionalno stanovništvo. U
stanove Muslimana i Hrvata upadaju uniformirane naoružane osobe, to su
uglavnom ljudi koji su u srpskoj vojsci, a rodom su iz okolnih sela i
upadaju u stan, a upadom u stan u kojim ih masa i ne stanuje ugrabili
su stan u gradu.
Pogradu vrši
vojna policija racije i odvodi ljude u "Mali logor" gdje se vrši
ispitivanje i maltretiranje ljudi. neke puštaju, a neke zadržavaju i
odvode na Manjaču. Na Manjaču su skupljali ljude iz sela oko Prijedora,
Banja Luke, Kozarca, Gornje Sanice, Ključa. Fizičkog maltretiranja je
bilo svakodnevno, sjećam se da su dvojica provalila u privatnu kuću kod
Kulenović Semina u 23:00 sati po noći i njega su odmah počeli tući na
očigled supruge.
Dok su
provaljivali supruga je uspjela pozvati policiju. Dok je policija došla
on je bio onesvješćen od udaraca, policija je uhvatila u kući obojicu,
a na upit što se dešava oni odgovaraju da su oni napadnuti od strane
vlasnika kuće. Policija u zapisniku piše međusobni obračun, odvode tu
dvojicu Srba i puštaju ih kući.
Dalje,
tu ljudi doživljavaju maltretiranje putem telefona, prijete im da su se
sada izvukli, da se sljedeći put neće. Cilj je da se ljudi natjeraju da
napuštaju svoje kuće kako bi Srbi koji su došli sa strane uselili u te
kuće. Također se sjećam slučaja Karađuz Nure, kad su dvojica, trojica
naoružanih htjeli da provale u kuću. Kad nisu uspjeli pucali su u kuću
i ženu ranili sa sedam metaka. Srećom žena je ostala živa. U našem
naselju je također zaklano dvoje staraca.
Pred
sam naš polazak porodica Dujmenović je ubijena na svirep način, tučeni
su željeznim šipkama dok nisu pobijeni.. Novac je u pitanju, dolaze
otimati novac. Dešavalo se da čovjek proda stvari ili bilo šta i taj
koji je kupio maskiran dođe ili pošalje nekoga da te novce
otme.Prodavali smo sve za bagatelu.
Ljudi
su preživljavali zahvaljujući humanitarnim organizacijama, Caritasu i
Merhametu, i dan danas ljudi koji su ostali tako žive. Moj suprug iz
kuće nije izašao zadnjih 6 mjeseci prije nego što smo izašli. Muškarci
su dobivali radne obaveze, to su kopanje u prvim borbenim linijama i na
tim radovima je dolazilo do likvidacije ljudi ili ranjavanja.
Znamo
za Tulek, radio je u "Kosmosu" iz Novoselje – predgrađe Banja Luke. On
je ubijen na radnoj obavezi. Mužev radni kolega Imamović Muhamed je
fizički maltretiran i ubijen, a brat i sestra su jedva preživjeli
zahvaljujući intervenciji ljekara, dešavalo se to u naselju na Grabru.
Buljugić Sead je bio uhvaćen na Zelenom mostu s još 6-7 sugrađana koji
su se vraćali sa sahrane, pretučeni su i natjerani u odjelima da
preplivaju Vrbas.
Nakon 6
mjeseci je Sead podlegao od ozljeda, oštećena je bila jetra. Mogu reći
da se mi na ulici nismo oslovljavali imenom, da se nebi čulo da nismo
Srbi. Znam primjer gosp. Aleksandra Ravlića novinara koji je bio
pretučen, a ne treba ni spominjati da su svi lokali i trgovine
Muslimana i Hrvata dignuti u zrak.
U
Banja Luci i okolici ne postoji više niti jedna džamija. Od ljudi koji
sada dolaze da je situacija i strah od ljudi još veći i da su racije po
gradu učestalije. Vrši se mobilizacija žena koje idu raditi u polja,
Djeca idu u školu ali su podlegnuta maltretiranju od strane svojih
kolega i od strane prosvjetnih radnika. Djeca se nazivaju pogrdnim
imenom "balija" ili "ustaše", a ne svojim pravim imenima.
Zdravstvena
ambulanta postoji pri Caritasu i Merhametu i tu smo dobivali i
zdravstvenu zaštitu, a tko je trbao bolničko liječenje morao je plaćati
bolnicu i to 100 – 150 DM dnevno, a za operaciju po 1.500 i više
maraka. To je bilo čega se u ovom momentu mogu sjetiti, ima toga puno,
u Banja Luci se sve promjenilo, samo je Vrbas ostao isti.
Potpisom
svake stranicenjen davalac xxxxxxxx potvrđuje njenu autentičnost, da je
iskaz dan bez prisile i da zapisano odgovara datom iskazu.
U Karlovcu, 10. kolovoza 1994.
Iskaz dao: Iskaz uzeo:
xxxxxxxxxxx
I S K A Z
Ono
što smo mi najprije osjetili je bilo da osobe koje nisu srpske
nacionalnosti ostaju bez posla. Muškarci se ne odazivaju na
mobilizaciju, a išli su i tako daleko da su gledali da li su se djeca
odazvala ili čak i rođaci i na neodazivanje dobivaju otkaz s posla.
Kasnije su otkazi dijeljeni bez obzira na razloge, jedini je bio
nacionalnost. U društvenim firmama proizvodnja ne radi.
Rade
banke, pošte i privatne trgovine. Supruge također ostaju bez posla jer
ne mogu donijeti potvrdu da se suprug odazvao mobilizaciji. Živjeli smo
u stambenoj zgradi gdje je bilo mješano nacionalno stanovništvo. U
stanove Muslimana i Hrvata upadaju uniformirane naoružane osobe, to su
uglavnom ljudi koji su u srpskoj vojsci, a rodom su iz okolnih sela i
upadaju u stan, a upadom u stan u kojim ih masa i ne stanuje ugrabili
su stan u gradu.
Pogradu vrši
vojna policija racije i odvodi ljude u "Mali logor" gdje se vrši
ispitivanje i maltretiranje ljudi. neke puštaju, a neke zadržavaju i
odvode na Manjaču. Na Manjaču su skupljali ljude iz sela oko Prijedora,
Banja Luke, Kozarca, Gornje Sanice, Ključa. Fizičkog maltretiranja je
bilo svakodnevno, sjećam se da su dvojica provalila u privatnu kuću kod
Kulenović Semina u 23:00 sati po noći i njega su odmah počeli tući na
očigled supruge.
Dok su
provaljivali supruga je uspjela pozvati policiju. Dok je policija došla
on je bio onesvješćen od udaraca, policija je uhvatila u kući obojicu,
a na upit što se dešava oni odgovaraju da su oni napadnuti od strane
vlasnika kuće. Policija u zapisniku piše međusobni obračun, odvode tu
dvojicu Srba i puštaju ih kući.
Dalje,
tu ljudi doživljavaju maltretiranje putem telefona, prijete im da su se
sada izvukli, da se sljedeći put neće. Cilj je da se ljudi natjeraju da
napuštaju svoje kuće kako bi Srbi koji su došli sa strane uselili u te
kuće. Također se sjećam slučaja Karađuz Nure, kad su dvojica, trojica
naoružanih htjeli da provale u kuću. Kad nisu uspjeli pucali su u kuću
i ženu ranili sa sedam metaka. Srećom žena je ostala živa. U našem
naselju je također zaklano dvoje staraca.
Pred
sam naš polazak porodica Dujmenović je ubijena na svirep način, tučeni
su željeznim šipkama dok nisu pobijeni.. Novac je u pitanju, dolaze
otimati novac. Dešavalo se da čovjek proda stvari ili bilo šta i taj
koji je kupio maskiran dođe ili pošalje nekoga da te novce
otme.Prodavali smo sve za bagatelu.
Ljudi
su preživljavali zahvaljujući humanitarnim organizacijama, Caritasu i
Merhametu, i dan danas ljudi koji su ostali tako žive. Moj suprug iz
kuće nije izašao zadnjih 6 mjeseci prije nego što smo izašli. Muškarci
su dobivali radne obaveze, to su kopanje u prvim borbenim linijama i na
tim radovima je dolazilo do likvidacije ljudi ili ranjavanja.
Znamo
za Tulek, radio je u "Kosmosu" iz Novoselje – predgrađe Banja Luke. On
je ubijen na radnoj obavezi. Mužev radni kolega Imamović Muhamed je
fizički maltretiran i ubijen, a brat i sestra su jedva preživjeli
zahvaljujući intervenciji ljekara, dešavalo se to u naselju na Grabru.
Buljugić Sead je bio uhvaćen na Zelenom mostu s još 6-7 sugrađana koji
su se vraćali sa sahrane, pretučeni su i natjerani u odjelima da
preplivaju Vrbas.
Nakon 6
mjeseci je Sead podlegao od ozljeda, oštećena je bila jetra. Mogu reći
da se mi na ulici nismo oslovljavali imenom, da se nebi čulo da nismo
Srbi. Znam primjer gosp. Aleksandra Ravlića novinara koji je bio
pretučen, a ne treba ni spominjati da su svi lokali i trgovine
Muslimana i Hrvata dignuti u zrak.
U
Banja Luci i okolici ne postoji više niti jedna džamija. Od ljudi koji
sada dolaze da je situacija i strah od ljudi još veći i da su racije po
gradu učestalije. Vrši se mobilizacija žena koje idu raditi u polja,
Djeca idu u školu ali su podlegnuta maltretiranju od strane svojih
kolega i od strane prosvjetnih radnika. Djeca se nazivaju pogrdnim
imenom "balija" ili "ustaše", a ne svojim pravim imenima.
Zdravstvena
ambulanta postoji pri Caritasu i Merhametu i tu smo dobivali i
zdravstvenu zaštitu, a tko je trbao bolničko liječenje morao je plaćati
bolnicu i to 100 – 150 DM dnevno, a za operaciju po 1.500 i više
maraka. To je bilo čega se u ovom momentu mogu sjetiti, ima toga puno,
u Banja Luci se sve promjenilo, samo je Vrbas ostao isti.
Potpisom
svake stranicenjen davalac xxxxxxxx potvrđuje njenu autentičnost, da je
iskaz dan bez prisile i da zapisano odgovara datom iskazu.
U Karlovcu, 10. kolovoza 1994.
Iskaz dao: Iskaz uzeo:
xxxxxxxxxxx
{loadposition user18}
