- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini u BIH

Banja Luka – bl008

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1947.
MJESTO ROĐENJA:                          Oriovac, općina Sl. Brod
PREBIVALIŠTE:                                             Banja Luka
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                              Hrvatica        


Dajem sljedeći

I S K A Z
U
4. mjesecu 1992. god. Srbi preuzimaju vlast, zauzimaju radio stanicu,
općinu i formiraju "krizni štab" koji je bio vlast u Banja Luci. Do 3-4
mjeseca još je JNA pozivala muške u rezervu, ali oni koji se nisu
odazvali nisu snosili posljedice kao što se sada počelo dešavati.
Krizni
štab općine mobilizira Hrvate i Muslimane koji se uglavnom ne odazivaju
i to je bio povod da svi ti ostanu bez radnog mjesta (ako u gradu
srpska policija sretne čovjeka da se nije prijavio odvode ga u zatvor
na batine ili u logor u Manjaču). Mi žene koje smo radile imale smo
potvrdu o radnoj obavezi. U sljedećem krugu za dva mjeseca ili dva dana
ponovo šalju pozive, druge su boje pozivnice i na odaziv supruga
uzrokuje otkaz s posla suprugama.
U
9. mjesecu u školstvu Muslimani i Hrvati dobivaju otkaze, razlozi su
bili banalni, govorili su da su na taj način zapošljavali svoje
izbjeglice. U Banja Luci se najviše osjeti dolazak u početku vojnih
lica iz Hrvatske, oni su i odlazili jer se pričalo da nisu zadovoljni
smještajem. Još tada Muslimani i Hrvati nisu bili izbacivani iz stanova.
U
11. mjesecu dolazi u Banja Luku masa izbjeglica iz Slavonije (Pakrac,
Daruvar), smješteni su najprije po barakama ili u sportsku dvoranu
Borik, po školama. Od 4.  mjeseca pa na dalje svaku noć su se čule
detonacije, bacane su bombe ili je zoljama gađano u hrvatske i
muslimanske kuće i trgovine u kojima su živjeli ljudi, tako da ih se
isprepada da odu.
Već u 8.-9.
mjesecu pojavljuju se spiskovi s adresama stanova iz kojih su ljudi
otišli. Ti stanovi se oduzimaju i useljavaju se Srbi. Kasnije su vršili
preseljenja iz većih u manje stanove, a na kraju su ljudi dobivali
rješenja da se u roku od tri dana moraju iseliti. Fizička maltretiranja
vrše nad ljudima koji nemaju potvrde da su se prijavili u njihovu
vojsku. Na cesti svi koji su u civilu su Hrvati ili Muslimani, a Srbi
su svi u uniformama i oni bilo koga mogu zaustaviti na ulici i
legitimirati i tući.

Znam
da je moja Ana Ojdanović živila sama u kući, suprug je radio u
Njemačkoj. Jednu noć došla su trojica uniformiranih osoba, nepoznatih,
i tražili su marke. Tukli su je i kad je vidjela da nema kuda da će je
ubiti dala je koliko je imala. Kad su odlazili rekli su da će doći po
još. Ona je telefonirala mužu u Njemačkoj, ispričala mu je što je bilo,
a on je došao iz Njemačke, a nakon par dana ova trojica su došla po
još.

On se javio na prozor kad
su počeli lupati, a ona ga je gurnula na pod, pogasili su svjetla i
umirili se. Mitraljezom su pucali po prozoru i otišli. Ista tetka zna
da su susjede u toj istoj ulici Batagelj Radoslava i njegovu suprugu
ubili u kući.

Što se tiče
silovanja, čuli smo po mjestima oko Banja Luke da su se dešavala
silovanja, a što se masakriranja tiče znam samo za obitelj Jerković,
muž i žena su sječeni, uši, prsti, rezani po tijelu jer nisu imali
novce kad su ih tražili.

Suprug
ima 61 god. i zahvaljujući direktoru "Elektra Banja Luka" koji mu je
savjetovao da ode u penziju, jer će inače ostati bez posla. Otišao je u
penziju, a ja sam nastavila raditi do 10. mjeseca 1992. god. kada više
nisam mogla donijeti mužu potvrdu o javljanju u vojsku. Ostajem bez
posla, nemam zdravstvenu zaštitu, čujem da Hrvati i Muslimani moraju
plaćati 100 DM po danu provedenom u bolnici.

Sada
sam čula da hrvatska i muslimanska djeca po školama plaćaju 10 DM
mjesečno školarinu. Namirnica smo imali jer smo ranije kupili vreću
brašna, šećera, soli, a u 11. mjesecu je Caritas počeo ljudima dijeliti
pomoć u hrani i moglo se od te pomoći skromno živjeti.

Ja
i kćerka smo početkom 12. mjeseca 1992. god. preko Caritasa došle u
Hrvatsku, a suprug je ostao i došao za nama nakon 6 mjeseci kada sam ja
uspjela naći zamjenu za našu kuću. xxxxxxxxxxx

Potpisom
svake stranice ovog iskaza njen davalac xxxxx potvrđuje njenu
autentičnost da je iskaz dan bez prisile i da zapisano odgovara datom
iskazu.

 

U Karlovcu, 27. srpnja 1994.

 

Iskaz dao:                Iskaz uzeo:

xxxxxxxxxxx                     xxxxxxxxxxx

 


{loadposition user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -