Srpski zločini u BIH
Banja Luka – bl003
PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1935.
MJESTO ROĐENJA: Banja Luka
PREBIVALIŠTE: Banja Luka
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Musliman
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1935.
MJESTO ROĐENJA: Banja Luka
PREBIVALIŠTE: Banja Luka
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Musliman
Dajem sljedeći
I S K A Z
Unazad
četiri godine, odnosno prije početka rata u BiH, u Banja Luci su
Muslimani i Hrvati bili većinski narod. Banja Luka je u to vrijeme
imala oko 150.000 stanovnika, oko 63% Muslimana i Hrvata, dok su
ostatak činili Srbi, te ostali. Odnosi između Muslimana, Hrvata i Srba,
bili su dobri. Nikome ništa nije smetalo. Prvim slobodnim izborima, u
Banja Luci je pobjedila SDS-srpska stranka, prvenstvo radi velikog
broja srpskih sela oko Banja Luke, koji su ulazili u Banja Lučku
regiju. Danas se u Banja Luci nalazi svega 3000 Muslimana i 2500
Hrvata. Većina je protjerana sa svojih ognjišta, otjerana na prisilni
rad, veliki broj ih je ubijen ili je zatvoren po logorima.
Početkom
rata u BiH, došlo je do podjele na nacionalne stranke. Sve se to
dešavalo početkom 1991. godine. Već je tada došlo, do otvorene podjele
između Srba i Hrvata, da bi početkom rata došlo, do otvorene podjele
između Srba i Hrvata, da bi početko rata i okupacijom Banja Luke, ta
situacija postala dramatična.
U
srpnju 1991. godine, negdje polovicom srpnja, jednog su jutra na
ulicama osvanule barikade i Srbi su doslovce preuzeli vlast u gradu.
Akcija je bila poduzeta, da bi se od nesrpskog stanovništva pokupilo
oružje. Pokupili su sve: pištolje, lovačke puške, čak sam i viljuške
morao sakrivati i bacati van kuće. Sve knjige, slike, literaturu koja
je govorila o životu i radu TITA, morao sam sakriti ili baciti, jer je
to bila opasna literatura, zabranjena u Banja Luci. Kada su pokupili
oružje, barikade su kroz pet dana bile uklonjene, ali su Srbi već
preuzeli vlast i kontrolu nad gradom. To je označilo početak
maltretiranja Muslimana i Srba, silovanja, ubijanja, napadani su
Muslimani i Hrvati po kućama, ubijali se ljudi svakodnevno, masakrirani
i bacani u jame i provalije.
Tada
su Srbi uveli radnu obvezu. No za mene to nije radna obveza, ako je on
došao i prisilio me da idem cijepati drva i kopati. To je za mene
prisilni rad. Čim su Srbi preuzeli vlast i kontrolu u Banja Luci,
počela su masovna otpuštanja s posla, Muslimana i Hrvata. To je počelo
još 1990. godine, a do konca 1993. godine, nitko od Muslimana i Hrvata,
više nije radio. Jedini način da preživimo, bilo je da rasprodajemo
stvari (posuđe, pokućstvo, bijela tehnika itd.), te od humanitarne
pomoći, koja je ipak dolazila redovito.
Na prisilnom radu često su
ubijali ljudi. Npr. prvog dana kada su mene odveli, jednog su čovjeka
odveli u zatvor i više ga nisam vidio. Petog dana, u mojoj istoj grupi
umro je jedan stariji muškarac, zbog uvjeta u kojim su nas držali.
Racije
su u to vrijeme bile ceste. Pokupe ljude koje zateknu na ulici i odvedu
ih na prisilan rad ili u logore. Nesrpsko stanovništvo imalo je zagranu
kretanja, tako da smo većinu vremena provodili u kućama i stanovima.
1992. godine, bio sam pozvan na mobilizaciju, no dali su mi rješenje da
sam vojno nesposoban. Niti nakon toga nisam se smio kretati.
Moja
su djeca ranije uspjela izići iz Banja Luke, i poslati nam garancije da
i mi iziđemo. U studenom 1994. godine, izišao sam na pijacu da nešto
prodam, a žena mi je otišla položiti 300 DM da bi se mogli upisati za
sljedeći konvoj. 300 DM je cijena, da bi se moglo doći na popis. Ja sam
krenuo prema kući, ali sam vidio da se nešto kuha. U pravo sam stigao
pred kuću i tu sam vidio jednog vojnog i jednog civilnog policajca.
Odmah sam morao ostaviti svoj bicikl i ubacili su me u svoje vozilo.
Krenuli su prema Novoseliji i tu su pokupili još jednog muškarca, Asima
Dedušića, a uz put su pokupili još jednog starca Jakupović 67. godina
starog.
Krenuli
smo prema Siterima, kroz Seher prema gradu i tu su uhvatili Ramiza 61.
godinu. Odvezli su nas u Centar, u bivši Dom JNA i tu su nas ostavili.
Otišli su dalje tražiti još neke ljude, ali su se ubrzo ponovo vratili
po nas istim Golfom i odvezli nas prema Seheru. Tu su nas utovarili u
autobus, ukupno 24 muškarca, ali je mene ponovo izveo van. Izveo me
između dva zida, i naredio mi da skinem naočale i počeo me tući. Toliko
me je tukao, da sam mislio da su mi bubrezi odvaljeni, nisam mogao
hodati, tako da me odnio natrag u autobus. Krenuli smo u nepoznatom
pravcu. Nisam poznavao tog Srbina, ali su mi ljudi iz autobusa rekli,
da je to Majkić, glavni policajac u Banja Luci, koji je surađivao sa
četničkim Vojvodom Predragom Radićem, predsjednikom općine Banja Luka.
Taj je Vojvoda naredio da se sve džamije u Banja Luci sruše i sravne sa
zemljom. Inače je vlasnik benzinske pumpe i prodavaonice "Tropic".
Majić je Banja Lučanin, oko 40. god. star.
Krenuli
su prema Jajcu, ali smo skrenuli prema Mrkonjiću i zatim Ključu. Stigli
smo u Grahovo, a srpski civili su navalili na nas, da nas ubiju.
Policija im nije dala, već smo krenuli dalje. Stigli smo u grkovac, 12
km od Bos. Grahova. Bilo je rano ujutro, oko 5.00 sati. Uveli su nas u
jednu kuću bez vrata i prozora i tu nam naredili da se smjestimo, na
golom betonu. Ujutro su nas izveli van, potrpali nas na kamion i odveli
na prvu liniju. Tu smo kopali rovove, zemunice, transeje. Hranu nisam
dobio tri dana. Niti vodu nam nisu davali.
Ono
što smo uspjeli naći, to smo pojeli. Ukupno nas je na radu na prvim
linijama, bilo oko 250. muškaraca. To je bio prosinac 1994. godine.
Kopali smo do 17.00 sati, a zatim su došli po nas i odveli nas u Crni
Lug. Tu smo čekali da dođu po nas i odvedu nas u Grahovo, ali nisu
došli. Tako smo još 12 km morali pješačiti. Sutradan su nas odveli na
drugu liniju, gdje smo kopali transeje uz planinu Dinaru. To smo radili
danju, a noću smo kopali u ravnici. Tu smo ostali između 5-6 dana. Tu
smo dobili hranu. Supu od graha i kruh star po deset dana. Dobivali smo
toliko hrane, koliko je moglo stati u konzervu od mesnog doručka. Preko
noći su nas zaključavali lancima. U tu istu posudu u kojoj smo primali
hranu, morali smo vršiti i nuždu. Vode nije bilo i nismo je mogli
dobiti. Skidali se nismo uopće, niti prali.
Ja
nisam spavao 18 noći, jer je bilo toliko hladno, da se nije moglo
zaspati. Ponovo su nas bacili da radimo na prvoj liniji. Nosili smo
balvane, pokrivali zemunice. Imao sam otvorene rane po rukama. Strašno,
nešto strašno. Nismo znali da li je gori dan ili noć. Po noći su
četnici znali peći rakiju, piti, ganjati životinje i klati ih, a potom
dolazili među nas i tražili koga od nas da kolju, tući nas.
Meni
su uzeli čizme, tako da sam ostao bos. Većina nas je u logoru bila iz
Banja Luke, i sela iz okolice Banja Luke. Čuli smo da je bilo i žena
odvedenih na prisilan rad (berbu kukuruza, krumpira, pranje veša
srpskim ženama itd.).
Nas je čuvao Ognjen-Ogi iz Grahova. On bi pustao policajce da uđu k nama, da nas maltretiraju i tuku.
Glavni zločinci u Banja Luci su:
1. Predrag Radić – glavni ideolog SDS, i naredbodavač rušenja svih
džamija u gradu. Srušeno je 18 džamija, među njima i Fehredija stara
570 godina, Arnaudija, Begova džamija, sve muslimanske bogomolje. Sada
se na tim mjestima nalazi parkiralište, posijana je trava.
2. Majkić – policajac Banja Luke, glavni za odvođenje Muslimana i Hrvata.
3. Talić – General Banja Lučkog Korpusa
4. Lisica – General u penziji
5. Nikola Koljević – profesor na Banja Lučkom fakultetu, glavni ideolog SDS-a.
6. Radovan Brđanin – predsjednik SDS-a
7. Bojić – vodi agenciju za emigraciju Hrvata i Muslimana i bogati se na našoj nesreći.
8. Biljana Plavšić – ideolog SDS-a, živi u Karingtonki. Malo vremena
provodi u Banja Luci, pretežno je na Palmama.
U
Banja Luci, ljudi se najčešće odvode na ispitivanja i zatvaraju ih u:
Kasarni "Mali logor", Centar-bivši Dom JNA u podrumu, Kasarna "Mladen
Stojanović".
Od
međunarodnih organizacija, kao što su Međunarodni Crveni Križ i UNHCR,
nema nikakve pomoći, jer su tamo zaposleni Srbi kojima se Muslimani i
Hrvati, ne mogu obratiti za pomoć.
Oslobodili
su nas vojnici HVO, kada su napali Grahovo i natjerali četnike na
bjesomučan bijeg. Tako su nas zatekli na prvim linijama i oslobodili
nas. Spašeno nas je 48. Na licu mjesta, taj su dan poginula sedmorica
ljudi, osobno sam to vidio. Pripadnici HVO odveli su nas u Livno i
pružili nam pomoć. Tada smo shvatili u kakvom smo paklu živjeli četiri
godine.
Ukazali su
nam pomoć u bolnici, nahranili nas, dali nam odjeću i obuću, omogućili
nam da se okupamo i sredimo. Tako se završila moja drama, no nažalost
moja supruga je još uvijek u Banja Luci. Sada živim u nadi, da će mi se
i ona uskoro pridružiti i da ćemo otići našoj djeci u xxxxxxxxxxx
04. siječnja 1995. godine.
I S K A Z
Unazad
četiri godine, odnosno prije početka rata u BiH, u Banja Luci su
Muslimani i Hrvati bili većinski narod. Banja Luka je u to vrijeme
imala oko 150.000 stanovnika, oko 63% Muslimana i Hrvata, dok su
ostatak činili Srbi, te ostali. Odnosi između Muslimana, Hrvata i Srba,
bili su dobri. Nikome ništa nije smetalo. Prvim slobodnim izborima, u
Banja Luci je pobjedila SDS-srpska stranka, prvenstvo radi velikog
broja srpskih sela oko Banja Luke, koji su ulazili u Banja Lučku
regiju. Danas se u Banja Luci nalazi svega 3000 Muslimana i 2500
Hrvata. Većina je protjerana sa svojih ognjišta, otjerana na prisilni
rad, veliki broj ih je ubijen ili je zatvoren po logorima.
Početkom
rata u BiH, došlo je do podjele na nacionalne stranke. Sve se to
dešavalo početkom 1991. godine. Već je tada došlo, do otvorene podjele
između Srba i Hrvata, da bi početkom rata došlo, do otvorene podjele
između Srba i Hrvata, da bi početko rata i okupacijom Banja Luke, ta
situacija postala dramatična.
U
srpnju 1991. godine, negdje polovicom srpnja, jednog su jutra na
ulicama osvanule barikade i Srbi su doslovce preuzeli vlast u gradu.
Akcija je bila poduzeta, da bi se od nesrpskog stanovništva pokupilo
oružje. Pokupili su sve: pištolje, lovačke puške, čak sam i viljuške
morao sakrivati i bacati van kuće. Sve knjige, slike, literaturu koja
je govorila o životu i radu TITA, morao sam sakriti ili baciti, jer je
to bila opasna literatura, zabranjena u Banja Luci. Kada su pokupili
oružje, barikade su kroz pet dana bile uklonjene, ali su Srbi već
preuzeli vlast i kontrolu nad gradom. To je označilo početak
maltretiranja Muslimana i Srba, silovanja, ubijanja, napadani su
Muslimani i Hrvati po kućama, ubijali se ljudi svakodnevno, masakrirani
i bacani u jame i provalije.
Tada
su Srbi uveli radnu obvezu. No za mene to nije radna obveza, ako je on
došao i prisilio me da idem cijepati drva i kopati. To je za mene
prisilni rad. Čim su Srbi preuzeli vlast i kontrolu u Banja Luci,
počela su masovna otpuštanja s posla, Muslimana i Hrvata. To je počelo
još 1990. godine, a do konca 1993. godine, nitko od Muslimana i Hrvata,
više nije radio. Jedini način da preživimo, bilo je da rasprodajemo
stvari (posuđe, pokućstvo, bijela tehnika itd.), te od humanitarne
pomoći, koja je ipak dolazila redovito.
Na prisilnom radu često su
ubijali ljudi. Npr. prvog dana kada su mene odveli, jednog su čovjeka
odveli u zatvor i više ga nisam vidio. Petog dana, u mojoj istoj grupi
umro je jedan stariji muškarac, zbog uvjeta u kojim su nas držali.
Racije
su u to vrijeme bile ceste. Pokupe ljude koje zateknu na ulici i odvedu
ih na prisilan rad ili u logore. Nesrpsko stanovništvo imalo je zagranu
kretanja, tako da smo većinu vremena provodili u kućama i stanovima.
1992. godine, bio sam pozvan na mobilizaciju, no dali su mi rješenje da
sam vojno nesposoban. Niti nakon toga nisam se smio kretati.
Moja
su djeca ranije uspjela izići iz Banja Luke, i poslati nam garancije da
i mi iziđemo. U studenom 1994. godine, izišao sam na pijacu da nešto
prodam, a žena mi je otišla položiti 300 DM da bi se mogli upisati za
sljedeći konvoj. 300 DM je cijena, da bi se moglo doći na popis. Ja sam
krenuo prema kući, ali sam vidio da se nešto kuha. U pravo sam stigao
pred kuću i tu sam vidio jednog vojnog i jednog civilnog policajca.
Odmah sam morao ostaviti svoj bicikl i ubacili su me u svoje vozilo.
Krenuli su prema Novoseliji i tu su pokupili još jednog muškarca, Asima
Dedušića, a uz put su pokupili još jednog starca Jakupović 67. godina
starog.
Krenuli
smo prema Siterima, kroz Seher prema gradu i tu su uhvatili Ramiza 61.
godinu. Odvezli su nas u Centar, u bivši Dom JNA i tu su nas ostavili.
Otišli su dalje tražiti još neke ljude, ali su se ubrzo ponovo vratili
po nas istim Golfom i odvezli nas prema Seheru. Tu su nas utovarili u
autobus, ukupno 24 muškarca, ali je mene ponovo izveo van. Izveo me
između dva zida, i naredio mi da skinem naočale i počeo me tući. Toliko
me je tukao, da sam mislio da su mi bubrezi odvaljeni, nisam mogao
hodati, tako da me odnio natrag u autobus. Krenuli smo u nepoznatom
pravcu. Nisam poznavao tog Srbina, ali su mi ljudi iz autobusa rekli,
da je to Majkić, glavni policajac u Banja Luci, koji je surađivao sa
četničkim Vojvodom Predragom Radićem, predsjednikom općine Banja Luka.
Taj je Vojvoda naredio da se sve džamije u Banja Luci sruše i sravne sa
zemljom. Inače je vlasnik benzinske pumpe i prodavaonice "Tropic".
Majić je Banja Lučanin, oko 40. god. star.
Krenuli
su prema Jajcu, ali smo skrenuli prema Mrkonjiću i zatim Ključu. Stigli
smo u Grahovo, a srpski civili su navalili na nas, da nas ubiju.
Policija im nije dala, već smo krenuli dalje. Stigli smo u grkovac, 12
km od Bos. Grahova. Bilo je rano ujutro, oko 5.00 sati. Uveli su nas u
jednu kuću bez vrata i prozora i tu nam naredili da se smjestimo, na
golom betonu. Ujutro su nas izveli van, potrpali nas na kamion i odveli
na prvu liniju. Tu smo kopali rovove, zemunice, transeje. Hranu nisam
dobio tri dana. Niti vodu nam nisu davali.
Ono
što smo uspjeli naći, to smo pojeli. Ukupno nas je na radu na prvim
linijama, bilo oko 250. muškaraca. To je bio prosinac 1994. godine.
Kopali smo do 17.00 sati, a zatim su došli po nas i odveli nas u Crni
Lug. Tu smo čekali da dođu po nas i odvedu nas u Grahovo, ali nisu
došli. Tako smo još 12 km morali pješačiti. Sutradan su nas odveli na
drugu liniju, gdje smo kopali transeje uz planinu Dinaru. To smo radili
danju, a noću smo kopali u ravnici. Tu smo ostali između 5-6 dana. Tu
smo dobili hranu. Supu od graha i kruh star po deset dana. Dobivali smo
toliko hrane, koliko je moglo stati u konzervu od mesnog doručka. Preko
noći su nas zaključavali lancima. U tu istu posudu u kojoj smo primali
hranu, morali smo vršiti i nuždu. Vode nije bilo i nismo je mogli
dobiti. Skidali se nismo uopće, niti prali.
Ja
nisam spavao 18 noći, jer je bilo toliko hladno, da se nije moglo
zaspati. Ponovo su nas bacili da radimo na prvoj liniji. Nosili smo
balvane, pokrivali zemunice. Imao sam otvorene rane po rukama. Strašno,
nešto strašno. Nismo znali da li je gori dan ili noć. Po noći su
četnici znali peći rakiju, piti, ganjati životinje i klati ih, a potom
dolazili među nas i tražili koga od nas da kolju, tući nas.
Meni
su uzeli čizme, tako da sam ostao bos. Većina nas je u logoru bila iz
Banja Luke, i sela iz okolice Banja Luke. Čuli smo da je bilo i žena
odvedenih na prisilan rad (berbu kukuruza, krumpira, pranje veša
srpskim ženama itd.).
Nas je čuvao Ognjen-Ogi iz Grahova. On bi pustao policajce da uđu k nama, da nas maltretiraju i tuku.
Glavni zločinci u Banja Luci su:
1. Predrag Radić – glavni ideolog SDS, i naredbodavač rušenja svih
džamija u gradu. Srušeno je 18 džamija, među njima i Fehredija stara
570 godina, Arnaudija, Begova džamija, sve muslimanske bogomolje. Sada
se na tim mjestima nalazi parkiralište, posijana je trava.
2. Majkić – policajac Banja Luke, glavni za odvođenje Muslimana i Hrvata.
3. Talić – General Banja Lučkog Korpusa
4. Lisica – General u penziji
5. Nikola Koljević – profesor na Banja Lučkom fakultetu, glavni ideolog SDS-a.
6. Radovan Brđanin – predsjednik SDS-a
7. Bojić – vodi agenciju za emigraciju Hrvata i Muslimana i bogati se na našoj nesreći.
8. Biljana Plavšić – ideolog SDS-a, živi u Karingtonki. Malo vremena
provodi u Banja Luci, pretežno je na Palmama.
U
Banja Luci, ljudi se najčešće odvode na ispitivanja i zatvaraju ih u:
Kasarni "Mali logor", Centar-bivši Dom JNA u podrumu, Kasarna "Mladen
Stojanović".
Od
međunarodnih organizacija, kao što su Međunarodni Crveni Križ i UNHCR,
nema nikakve pomoći, jer su tamo zaposleni Srbi kojima se Muslimani i
Hrvati, ne mogu obratiti za pomoć.
Oslobodili
su nas vojnici HVO, kada su napali Grahovo i natjerali četnike na
bjesomučan bijeg. Tako su nas zatekli na prvim linijama i oslobodili
nas. Spašeno nas je 48. Na licu mjesta, taj su dan poginula sedmorica
ljudi, osobno sam to vidio. Pripadnici HVO odveli su nas u Livno i
pružili nam pomoć. Tada smo shvatili u kakvom smo paklu živjeli četiri
godine.
Ukazali su
nam pomoć u bolnici, nahranili nas, dali nam odjeću i obuću, omogućili
nam da se okupamo i sredimo. Tako se završila moja drama, no nažalost
moja supruga je još uvijek u Banja Luci. Sada živim u nadi, da će mi se
i ona uskoro pridružiti i da ćemo otići našoj djeci u xxxxxxxxxxx
04. siječnja 1995. godine.
{loadposition user18}
