Ako je postojao dogovor Tudjman-Milošević, živio takav dogovor !

Svjedoci smo dugogodišnje medijske kampanje kojom se Tudjmana pokušava ocrniti govoreći o njegovim nastojanjima podijele BiH, te sastancima sa Miloševićem po pitanju iste. Na samom početku rekla bih kako nikada nisam spadala pod obožavatelje pok. Tudjmana, zamjerala sam mu milijun stvari, a i dan danas mislim kako je puno toga uradio pogrešno, iako se u svijetlu onih koji su došli nakon njega, Mesića i Josipovića, o Tudjmanu može govoriti kao o svecu bez ikakvih problema.
No, pogledajmo malo to tzv ‘prljavo rublje’ koje Tudjmanu izvlače bar jednom mjesečno kako bi nas uvjerili da je cijeli Domovinski rat bio nešto nepotrebno i dogovoreno, a svi branitelji maloumna bića koja su nasjela i u taj rat otišla, umjesto da su uredno, poput hrpe drugih, koji danas vladaju ili drže u rukama milijunske tvrtke, taj isti rat prespavali u podrumu.
Kažu, Tudjman se sastajao sa Miloševićem. Naravno, što je tu uopće sporno? Ne postoji niti jedan jedini rat u kojem se predstavnici zaraćenih strana ne sastaju, pokušavajući pronaći kompromise, trudeći se  izboriti što bolju situaciju za sebe. U konačnici, kako bi ratovi ikada prestali, kada se to ne bi radilo?
U WW 2, nacisti su se bezbroj puta sastajali sa saveznicima. Zanimljivo da radi toga nitko od njih nije proglašen izdajnikom, niti se govori kako je WW 2 namješten izmedju Hitlera i saveznika, iako je dokazano kako su mnogi krupni kapitalisti iz Amerike, Engleske, Francuske i još nekih zemalja direktno ili indirektno financirali uspinjućeg Hitlera.
No, Tudjmanov sastanak s Miloševićem okarakteriziran je kao čin izdaje. Naravno, ne radi samog Tudjmana, jer on je u cijeloj ovoj priči samo sredstvo za postizanje cilja. Ocrniti Tudjmana, postići da u povijest udje kako je Tudjman s Miloševićem dogovarao rat, cijeli taj naš Domovinski rat stavlja u okvire u koje ga Srbi, jugovići i ‘antifašisti’ nastoje staviti: u kategoriju gradjanskog rata, temeljenog na onoj poznatoj ‘Tko nas bre zavadi’.
Dogovoreni rat? Od 1991. i trećine okupirane Hrvatske sa srpskom artiljerijom i snajperima u predgradjima gotovo svih hrvatskih gradova, s Hrvatskom presječenom kod Maslenice i gotovo presječenom kod Karlovca i Virovitice, s okupiranim Vukovarom, Petrinjom, Slunjem itd., okruženim Dubrovnikom i polu i tri četvrt okruženima Zadrom, Gospićem, Karlovcem, Siskom, Novskom, Pakracem, Daruvarom, Grubišnim Poljem, Novom Gradiškom, Osijekom, Vinkovcima i dr., do 1998. i potpuno slobodne Hrvatske bez četnika? Ma živio nama takav dogovor i dabogda se svi uvijek i zauvijek u Hrvatskoj tako dobro dogovarali kao Tudjman s Miloševićem.
Da su kojim slučajem Račan, Mesić, Sanader, Kosorica i Josipović imali takva pregovaračka umijeća kao Tudjman, bi li danas u zraku visjele Savudrijska vala, Prevlaka i dunavske ade? Jednostavno je nevjerojatno zamjerati Tudjmanu koji je u 7 godina izratovao (ili kako oni kažu izdogovarao s Miloševićem) oslobadjanje više od 18 000 četvornih kilometara Hrvatske, a istovremeno šutjeti o „umješnosti“ posttudjmanovskih „državnika“ koji su izdogovarali Savudrijsku valu Slovencima, more oko Prevlake Crnogorcima, ZERP Slovencima i Talijanima, dunavske ade Srbima, stari grad Kostajnicu Bosancima, škojiće u kanalu Malog Stona opet Bosancima, Svetu Geru opet Slovencima, sve u svemu ti imbecili nisu za Hrvatsku uspjeli izdogovarati ni teglu hrvatske zemlje, ni čašu hrvatskog mora. Da su ti imbecili kojim slučajem bili na Tudjmanovom mjestu, vjerojatno bi i danas trajali pregovori o sastavu Arbitražne komisije za odredjivanje granice između Srbije i Hrvatske u Novom Zagrebu, granice Slovenije i Hrvatske na zagrebačkom Cvjetnom trgu, granice Hrvatske i BiH u Kaštel Sućurcu i o granici slobodnog izlova za Talijane u Bakarskom zaljevu i Novigradskom moru.
Naša je pobjeda u Domovinskom ratu izvojevana kroz mnoge žrtve, ali je čista kao suza. Apsolutno čista vojna pobjeda, koja se temelji na hrabrosti hrvatskih branitelja, ali i na Tudjmanovom vodstvu, a ne na nekim imaginarnim dogovorima o nekom ‘dogovorenom’ ratu, kojom bi Srbi daleko lakše podnijeti poraz koji su doživjeli ratujući sa tadašnjom 3. vojnom silom u Europi, JNA, protiv hrvatskih branitelja koji jedva da su imali oružja na početku rata. Kojom bi  se sve lakše zaboravilo i lakše uspostavilo neku novu Jugoslaviju, jer eto, nije se radilo o tome da smo mi napadnuti, nego o dogovoru dva zločesta predsjednika koji su zavadili svoja dva naroda, od kojih su i jedna i druga strana jednako krive.
A to da je Tudjman s Miloševićem dijelio BiH, ne bi li doista bilo bolje da ju jeste podijelio?
Danas naši Hrvati u BiH jedva preživljavaju, sve ih se više marginalizira i obespravljuje, a Hrvatska je sve manje i manje spremna pomoći. Dapače, u rijetkim situacijama kada se umiješa, obično je ishod po naše Hrvate još gori nego da je stajala po strani. Ti ljudi su naša krv, naš narod, a ostavljeni su na milost i nemilost velikosrpskim apetitima i medjunarodnoj zajednici, koju za Hrvate nije ni malo briga.
Ne bi li doista bilo bolje da je BiH podijeljenja na taj način i da su ti ljudi skupa s nama u jednoj, svojoj državi, Hrvatskoj, nego što je podijeljena ovako kako jeste, od strane medjunarodne zajednice u dogovoru s Miloševićem?
Tudjmanu se može predbaciti puno toga, a ja osobno neke mu stvari neću oprostiti ni zaboraviti nikada.
Ali, optuživati Tudjmana da je dogovarao rat zato što je, poput svih vojskovodja u povijesti, pokušao voditi pregovore sa suprotnom stranom, nije ništa drugo doli namjernog iskrivljavanja povijesti. Na taj se način peru svi oni koji nisu imali hrabrosti uzeti pušku u ruke i braniti svoju Domovinu, nego su se razbježali po svijetu ili zabili u podrume, jer su eto, bili tako pametni pa nisu nasjeli na dogovor izmedju Tudjmana i Miloševića.
Kukavice ostaju kukavice, dezerteri ostaju dezerteri, bez obzira koliko milijuna danas imali i na kakvim funkcijama sjedili. Kao što nekada nisu imali srca i hrabrosti, tako ih nemaju ni danas, jer to se novcem ne može kupiti.
Skrivajući vlastiti kukavičluk iza potpuno legalnih i uobičajenih poteza pok. Tudjmana, možda se osjećaju bolje.
Ali još uvijek im ostaje ogledalo, koje će prikazati njihov pravi odraz:
Kukavice, lažovi i lopovi.
Diana Majhen