A HRVATI ŠUTE….
Nikakvo čudo kako medijske manipulacije cvatu u Hrvatskoj, obzirom da smo mi Hrvati izgleda ljudi kratke pameti. Zlo koje nam se nanese brzo zaboravljamo, čak da iz toga ne izvučemo pouku za sve buduće situacije. Nekoliko bombastičnih naslovnica u medijima dovoljno je da našu pažnju sa onog bitnog skrene na stvari kojih smo već odavno svjesni, ali su sada predstavljene u novom ruhu, kako bi se narodu dalo kruga i igara, s tim što se kruha daje sve manje. Sve ostaje na igrama.
Još od one silne abolicije četnika trebali smo biti na oprezu i voditi računa o tome da nam u zemlji slobodno žive, rade a dosta njih čak i politički djeluje, oni koji bi najradije da nas nema. Svoju „ljubav“ prema nama Hrvatima pokazivali su balvanima i puškama, a lojalnost Hrvatskoj stvaranjem tzv SAO Krajine. Što smo mislili, da će ti ljudi u budućnosti promijeniti svoje stavove, razmišljanja i privrženost majčici Srbiji, zato što su abolirani?
Jedan od boljih primjera svakako je bivši vukovarski četnički gradonačelnik i funkcioner tzv Krajine, Stanimirović, kojega nitko nikada nije upitao, onako kako se treba upitati, za dogadjanja u gradu kojem je bio gradonačelnik, a za kojega smo svi mi bili ustaše. Pa kada mu se već ništa nije dogodilo, nakon odredjenog broja godina, Stanimirović nastavlja tamo gdje je stao 91., uvjeravajući nas kako su Hrvati ti koji su započeli rat u Vukovaru, a u bolnici su se nalazili branitelji, a ne ranjenici, pa ih je valjda bilo opravdano sve pobiti.
I, nakon par dana novinskih natpisa, nikome ništa. O tome se više ne govori, a Vojislav Stanimirović je po drugi put ohrabren da nastavi sa svojom pročetničkom politikom, obzirom da mu se ni prvi ni drugi put nije dogodilo baš ništa.
Hrvati šute.
U medjuvremenu, otkopana je još jedna u nizu masovnih grobnica kamo su partizanski zločinci smjestili naše obitelji, koje su prethodno pobili dok su bili razoružani, skupa sa civilima. Vijest koja bi svaku drugu naciju digla na noge, gdje bi u svakoj normalnoj zemlji ljudi vrištali do neba tražeći da Vlada reagira kako bi se konačno, nakon više od tisuće takvih jama, počelo istraživati kako treba, a ne samo prepisivati prošlogodišnja izvješća kao što DORH uredno radi godinama.
Vlada naravno ne reagira, DORH i dalje ne miče ni malim prstom.
Hrvati šute.
Ne prestaje se sa uhićivanjem i zatvaranjem hrvatskih branitelja, sve u potporu teze one prastare, od Mesića napamet naučen teze – ko nas bre zavadi, svi smo jednako krivi. Sam Domovinski rat predstavlja se kao dogovoreni, gazi se po svemu što nam je sveto i zašto su ljudi davali živote.
Hrvati šute.
Zar smo doista tako lako zaboravili sve što nam se dogadjalo? Zar ništa nismo naučili iz povijesti, kako ove bliže, tako i one daljnje. Kakvu to kratku pamet imamo, mi Hrvati, kada već zaboravljamo sve one koji su život dali za naše bolje i slobodno sutra, a mi smo im vratili na takav način da smo od nekad ponosnih ratnika postali roblje u zemlji koja je natopljena našom krvlju.
Do kada će netko drugi govoriti u naše ime, riječi koje su sve samo ne hrvatske, a mi ćemo šutjeti? Što se treba dogoditi pa da uspijemo shvatiti kako je šutnja znak odobravanja, te da svojom šutnjom stavljamo prešutno DA na sve pljačke, na sve četnike koji gaze po grobovima naših najmilijih, na sve ono što nam rade od naše Hrvatske, a i u naše ime.
I dok se na sve strane sve glasnije i jače čuju oni koji ju nikada nisu htjeli, oni koji je po svaku cijenu nastoje pregaziti u miru, kada već nisu uspjeli u ratu, ona prava, istinska, ona naša Hrvatska, šuti.
Do kada?
Diana Majhen
