- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Razno

2009.09.04. – Propovijed biskupa Pozaića

Propovijed biskupa Pozaića – BLAGDAN VELIKE GOSPE (Blagdan uznesenja Majke Božje na nebo) -15. 08. 2009.
Velika Gospa – Katedrala – Stenjevec – 09.
Današnji blagdan, uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, dušom i
tijelom, cijelim bićem, u punini bića i u punini radosti i sreće,
pokušava nam to dočarati biranim svetopisamskim čitanjima: Žena odjevena suncem, rađa Sina koji je uzet k Bogu prije
nego ga Zmaj, u svojoj zloj nakani, može proždrijeti. Život je spašen,
budućnost je spašena – od navale zla. Žena sama, pobježe u pustinju –
gdje joj je Bog već prije pribavio sklonište.Štoviše, sama Zemlja, kao
blagoslovljeni vrt zemaljski čovjekova postojanja, pritječe Ženi u
pomoć.

U Mariji, proslavljenoj na nebu, nakon što je ispunila
vjerno svoju misiju na zemlji, blista ispunjeno obećanje sreće, obećano
svakom čovjeku kroz život Bogu odanom i vjernom.
Marija, pak, Žena postojane vjere i pouzdanja u Boga, ispunjena
blaženstvom i srećom, pjeva svoju veličanstvu pjesmu hvale i zahvale
svome Stvoritelju i Otkupitelju. Radosno se sjeća Elizabetinih riječi:
‘Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od
Gospodina’.
Za čitava života na zemlji Marijino je srce kucalo s
neugasivom nadom njezinih otaca i pradjedova, i pratilo Isusov život
putom križa i Kalvarije, sve do zore Uskrsnuća. Njezina ju je vjera
ponijela onkraj groba, do njezina vlastitog uznesenja na nebo – u
puninu sreće života. Nije bilo moguće da njezino tijelo ostane za
raspadanje u grobu. Punina sreće zahtijeva puninu ljudskog bića, dušom
i tijelom, u nebu. To je naša nada našeg života, koju slavimo na
današnji blagdan.
Za svog pohoda Hrvatskoj, u Solinu. 4. listopada 1998, Ivan Pavao II.
podsjetio nas je na riječi našeg velikana Marka Marulića: ‘Sretan je
onaj tko uvijek smišlja kako će dobro upotrijebiti život’.
Ne može
biti sretan ni pojedinac ni obitelj, ni narod koji smišlja kako će
lagati, krivo se kleti, izdati sebe, svoga bližnjega, svoju domovinu,
koji od svoje pohlepe ne vidi bližnjega; ; ne može biti sretan tko ne
živi bogoljublje, čovjekoljublje, domoljublje.
Ne može biti sretan koji sije oko sebe bijes i mržnju, svađu i razdor –
djelo sotone; sotona je po definiciji smutljivac, protivnik, tužitelj
braće svoje, spletkar, zavodnik na zlo, zao duh.
Ne može biti sretan tko od svetoga, od temeljnih moralnih vrednota,
čini ruglo. ‘Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od
tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a
slatko gorkim!’ – viče prorok Izaija (Iz 5,20). Treba li se čuditi
odakle noćne more – usred bijela dana, odakle lov na bijele miševe,
odakle depresije i bjesnilo?
Sreća se ne može naći hodajući krivim putevima: svi Kaini,
Herodi, Neroni – donijeli su nesreću mnogima oko sebe, a konačno i
samima sebi. I do danas ništa nisu naučili. Knjiga ‘Povijest ljudske
gluposti’ završava rečenicom: ‘Tako smo došli do kraja ove knjige – ali
ljudskoj gluposti nema kraja’.
Kad
su u Americi srušena ona dva nebodera (11.9.2001), postavljala su se
oštra pitanja o Bogu i čovjeku. Anne Graham, kćerka Billy Grahama,
čuvenog evangeličkog propovjednika Evanđelja po raznim stranama
svijeta, dala je neke neuobičajene odgovore:
‘Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i
mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola,
od naše vlade, i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje
naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati
svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O’Hara rekla da ne želi
nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s time složili. Zatim je
netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama. Bibliju – koja kaže:
Ne ubij, ne ukradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga, a mi smo se
i s tim složili.
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne
razlikuju dobro od zla? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe,
svoje kolege iz razreda, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno
razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u
rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko
od sebe,  i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je
kako ljudi vjeruju onome što pišu novine, i kako se protive onome što
piše Biblija.
Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati,
ne žele misliti – i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija.
Neshvatljivo je kako netko kaže: Vjerujem u Boga, a ipak slijedi Sotonu.
Teško je shvatljivo da smo više zaokupljeni time što će ljudi misliti o
nama, umjesto da se brinemo o tome što će Bog misliti o nama…’
Doista, neobičan razgovor. Mi ne živimo daleko od toga svijeta: ni
prostorno ni idejno. Nakon nedavne veličanstvene pobjede i slobode, kao
da više nitko ne zna ni gdje smo, ni kamo idemo. Kao da smo izgubili
kompas. Pedeset godina strahovlade, neizbrojene masovne grobnice, krug
mržnje i terora, diktatura zločinačkog komunizma više ne postoji –
službeno: sve je to sada samo bezazleni antifašizam.
Oni isti koji veličaju svoga maršala zločinca, hvale i oplakuju njegovu
žrtvu. Sve Suzana do Suzane. Notorna komunistička hipokrizija morala.
Ipak, Sava ne teče na Triglav.
Oni koji liju lažne suze zbog demografskog sloma nacije: preziru
ljudski život, uništavaju ljudski život – zbog nekih svojih navodnih
osjećaja i izmišljenih prava. Jesu li rodilišta u Hrvatskoj uistinu
rodilišta ili stratišta: oni to dobro znaju, i zato ne postavljaju to
pitanje.
Traži se nova kultura života: na području nataliteta  i
prosperiteta, ekonomije i politike, znanosti i umjetnosti, rada i
razonode. Traže se novi ljudi bez balasta opsjednutosti zločinačkim
ideologijama iz prošlosti. Za novi život slobode – traže se ljudi
slobode duha, a ne ropstva zlu, i podaništvu.
Davno je upozoravao kardinal Franjo Kuharić: Sateliti sotone u ovome
svijetu, neprijatelji Božji neprijatelji su čovjeka:   znaju da Bogu ne
mogu nauditi; ali, na dohvat im je ruke čovjek, slika Božja, određen za
vječnu sreću; bijesni na Boga, nasrću na čovjeka – misleći da se tako
mogu osvetiti Bogu.
Ne piše li sv. Petar: ‘Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao,
kao ričući lav obilazi – tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni
u vjeri…’ (1Pt 5,8-9). …
Svaki potres u našem životu – osobnom, obiteljskom, narodnom – potrese
i naša dotadašnja razmišljanja, ili pak prodrma život drijemeža bez
razmišljanja. Svatko od nas gleda na svijet kroz prozor svoga
aksiološkoga horizonta, na temelju temeljnih vrednota za koje smatra da
su neophodne i nenadomjestive za naš ljudski i vjernički život.
Nadali se globa-lizaciji  dobrote,
humanosti i solidarnosti, kako je zahtijevao Ivan Pavao II., a
globalizacija završila kao gro-balizacija – i materijalno i humano.
Gledajući Globus globalno, iz daleka, ne vidi se ni Lijepa naša, ni rod
hrvatski, ni obitelj, ni čovjek-osoba, ni embrio.
Zato mogu
misliti, u zabludi ili zlobi, da se ljudski život može proizvoditi u
laboratoriju, da se s njime može postupati kao sa biološkim materijalom
– u razne pa i kozmetičke svrhe – i u tom zlom duhu žele nametati zle
zakone. Gledajući globalno, savjest postaje tupa, i na kraju
nesretna.
Živimo u
svijetu mnogih zala zbog materijalne nerazvijenosti, i s pravom se
zahtijeva veći napredak i više dobara za sve pojedince i narode. Kao
što je u svijetu oko nas, općenito, uzrok zala i zatrovanosti okoliša:
zatrovanost u humanom, moralnom okolišu, tako je veći problem, i uzrok
mnogih zala, ona moralna nerazvijenost: pojedinaca, skupina i
organizacija. Istinski vjernik, i onaj koji se makar malo trudi da to
bude sve više iz dana u dan, unatoč sljepilu tehničkog i materijalnog
razvoja oko sebe, dobro zna da je daleko veći problem moralna
nerazvijenost, a daleko važniji onaj duhovni, moralni razvoj. Nije tako davno da je u modi bila futurologija,
kao plod zemaljske mudrosti i moći,  i nedodirljivih vođa na putu u tu
sretnu svijetlu budućnost. Do jučer, to su bili oni s astronomskim
plaćama. I sve se srušilo u jednom danu. I nitko nije ni za što
odgovoran. Načelo odgovornosti nije poznato. Zato jedni lopovi drugim
lopovima mogu nesmetano dovikivati: Drž’te lopova!
Bile su, a još negdje i jesu,
parole: Znanost bez morala, društvo bez morala! Nema ekonomije bez
morala. Sveti pisac nas uči:  ‘Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se
muče graditelji’ (Ps 127,1). Bez Boga može se graditi samo kula
babilonska. A s padom kule, strada i čovjek – slika
Božja.
Zato poručuje papa Benedikt XVI:
‘Želio bih svima, a osobito onima na vlasti, koji su zaduženi iznova
oblikovati  ekonomski i društveni red, dozvati u pamet da je prvi kapital,  koji treba sačuvat, i dati mu vrijednost –  sâm čovjek, odnosno osoba u svojoj cjelovitosti:
‘Čovjek je, naime, začetnik, središte i svrha svega
gospodarsko-društvenog života’ (GS 63 – CiV 25).
Marija na nebo
uznesena, svojim stilom života među ljudima i pred Bogom, poziva nas na
novost života. Njezino nebo objava je onoga što mi već sada posjedujemo
u klici, i što bismo trebali postati. Mi smo ljudi tihe, ali neugasive
nade života. Život je pobijedio, vrata paklena ne će nadvladati! (Mt
16,18) .
U ovoj godini posvećenoj svećeničkom pozivu, u
godini molitve i solidarnosti sa svećenicima, u godini molitve za nova
hrabra i vjerna i sveta svećenička  zvanja, i za sva duhovna zvanja – u
službi Evanđelja, ne možemo učiniti ništa bolje nego podizati oči i
ruke i srce k Onoj koja je Majka Velikog Svećenika – Isusa, koja je
naša Majka, naša nada, naša zora zlatna, koja nam sjaji s neba.
U tu radost i sreću života, već ovdje na
zemlji, pozvani smo pozivati i privlačiti što veći broj sinova i kćeri
Božjih, svojih suputnika, hodočasnika prema sreći Marijinoj u nebu. U
tom silnom nastojanju nitko nema pravo posustati, posumnjati u uspjeh.
Pred nama je uzor uspjeha i sreće i blagoslova: Marija na nebo
uznesena.
Marija nas potiče i ohrabruje da ne napuštamo naše ideale, da ne
napuštamo nadu, pa ni onda kad izgleda kao da će opaki Zmaj progutati
dijete naše nade, naše budućnosti; ni onda kad nas Bog povede u
pustinju osame i molitve i žrtve za nas same i za naše bližnje.
Da, uistinu: ‘Sretan je onaj tko uvijek smišlja kako će dobro
upotrijebiti život.
Uvijek i posvuda, u
svim okolnostima, molimo i pjevamo: Marijo, kroz življenje Ti sretno
vodit znaš – do prave, istinske, nepomućene sreće. Zaštićuj kroz
trpljenje života brodić naš, naših obitelji, našeg naroda, Lijepe naše
domovine. Amen.

{loadposition user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -