Razno

2009.08.27. – Zašto Tuđman

2009_08_27_akademik_josip_pecaric.gifUvijek mi je smetalo kada bi se za predsjednika Tuđmana koristila sintagma „prvi hrvatski predsjednik“. Znao bih upitati:
Zašto
prvi, kad drugog nismo ni imali. Istina, Mesić je predsjednik RH, ali
zar za njega uopće možemo reći da je „hrvatski predsjednik“?.

Mesićevo reagiranje na članak Ivana Miklenića Kakvog predsjednika trebamo? („Glas
Koncila“, 13. 8. 2009.) je iznova pokazao koliko sam u pravu. Zapravo,
čitajući sjajan Miklenićev tekst očito je kako on želi da za slijedećeg
predsjednika opet dobijemo „hrvatskog predsjednika“, pa zato i kaže
kako „budući hrvatski predsjednik treba biti osoba koja voli ljude,
osobito hrvatski narod i hrvatsku državu“.
Jasno je da za kandidate koji dolaze iz tzv. lijeve opcije (Josipović,
Pusić, Kajin, Latin) ne možemo reći da baš vole i hrvatski narod i
hrvatsku državu, kao ni za sadašnjeg predsjednika koji je dva svoja
mandata i svu moć koju ima predsjednička pozicija iskoristio da opravda
svoje izdajničko ponašanje na Sudu u Haagu.
Zar netko tko voli svoj narod i svoju državu može lažno svjedoćiti na
stranom sudu i protiv svog naroda i protiv svoje države?
Pa i samo njegovo reagiranje i tvrdnja kako se dio teksta „budući
hrvatski predsjednik trebao bi biti zdrava i psihički uravnotežena
osoba“ odnosi na njega je nevjerojatna. Zašto se to odnosi na njega, a
ostalo ne? Zapravo, zahtjev da budući hrvatski predsjednik treba
voljeti hrvatski narod i hrvatsku državu njemu je nebitan. Zato on
napadom na vjerska obilježja ne napada ogromnu većinu naroda. Jedan od
njih se usudio dovesti u sumnju njegovo psihičko zdravlje, pa će
platiti svi, zar ne?
Ali, zašto su hrvatski intelektualci predložili prof. dr. Miroslava
Tuđmana? Sigurno je da ima puno onih koji ispunjavaju zahtjeve iz
Miklenićeva teksta. Koji su ih kriteriji rukovodili? 
Zapravo najbitniji kriterije dao je sam akademik Ivan Aralica u svom
intervjuu „Hrvatskom listu“  (28. kolovoza 2008.) kada je i najavio –
kao prijedlog poveće skupine hrvatskih intelektualaca – kandidaturu
prof. Miroslava Tuđmana – iako ga nije imenovao – za predsjednika
države. To je posebno izvučeno iz teksta:
BIRAJMO ONOG KOJI NE ŽELI VLAST:
Tko je kandidat kojega ste predložili Sanaderu i koje, po vama, vrijednosti u sebi objedinjuje?
Neću
vam sada otkriti o komu je riječ, ali mogu vam staviti neke naznake. To
je u prvom redu prvorazredni intelektualac. Njegova je prednost što ovu
kvalifikaciju ja ne moram dokazivati, nego se u to može uvjeriti svatko
onaj koji pročita knjige koje je dosad napisao i to ne knjige o bilo
čemu, nego knjige u kojima se razmišlja o hrvatskoj državi, a mogu
reći, i o položaju predsjednika. Taj čovjek ima jednu manu, ali za mene
je ta mana prednost. Opće je poznato da sam ja sklon franjevcima, ali
se na neki način smatram i učenikom Svetoga Franje. Kada je Sveti
Franjo davao upute svojoj braći kako će birati provincijale i
definitore, onda im je, u slobodnoj mojoj interpretaciji, rekao ovo:
nemojte birati one koji hlepe za vlašću jer kada im je date, oni će je
zloupotrijebiti u osobne svrhe; birajte one koji vlast ne žele, ali kad
ih izaberete prihvatit će tu dužnost kao žrtvu za opće dobro.
Već
sama činjenica da su ove naznake bile dovoljne da novinari pogode kako
se radi o prof. dr. sc. Miroslavu Tuđmanu govori kako su hrvatski
intelektualci napravili najbolji mogući izbor.
„Upute Svetog Franje“ su sjajan kriterij za predsjedničke izbore. Kada
su, dolaskom na vlast, Račan i drugovi počeli s napadom na Oca hrvatske
države i njegovu obitelj, smatrao sam da HDZ treba odmah istaknuti
kandidaturu Miroslava Tuđmana – između ostalog i zato što bi sama
stranka pokazala da ne „hlepi za vlašću“. Slično pridržavanje uputa
Svetog Franje sam im predlagao i kod prethodnih predsjedničkih izbora
(moj izbor tada je bio Igor Zidić koji također nije član HDZ-a). Zato
me nije ni iznenadilo kada sam u „Hrvatskom listu“ od 4. rujna 2008.
pročitao kako Andrija Hebrang kaže:
„Gospodin
Ivan Aralica došao je k meni s prijedlogom da HDZ kao svog kandidata
predloži Miroslava Tuđmana ili da ga barem podrži. HDZ će sasvim je
sigurno imati svoga kandidata koji će biti član stranke što gospodin
Tuđman nije.“
Danas je već više nego očito da od svih
predloženih kandidata jedino Miroslav Tuđman zadovoljava upute Svetog
Franje. I ne samo od njih. Spominju se moguće kandidature bivšeg
ministra prof. dr. sc. Dragana Primorca i zagrebačkog gradonačelnika
Milana Bandića pa i Nadana Vidoševića. Međutim, oni bi već samom
kandidaturom pokazali koliko „hlepe za vlašću“ – nisu prošli kao
kandidati u svojim strankama, to im ništa ne znači pa se ipak
kandidiraju.
Treba li uopće u tom svijetlu promatrati Mesićeve kandidate s
„ljevice“. Josipović je kao kao kandidat SDP-a najizgledniji njihov
kandidat. Koliko voli svoj narod i državu najbolje je pokazao time što
za njega ne postoji agresija na hrvatsku državu. Koliko „hlepi za
vlašću“ ponajbolje je pokazao svojim dodvorivanjem svjetskim moćnicima
tvrdnjom kako naši generali u Haagu trebaju dokazivati svoju nevinost
(još nisam sreo čovjeka koji nije znao da se na sudovima dokazuje
krivnja).
Osobno me je najviše iznenadilo ponašanje prof. dr. Josipa Jurčevića.
Poslije Araličinog intervjua on je jasno stavio svima do znanja kako mu
nisu važne upute Svetog Franje. Tada su iz „Večernjeg lista“ pitali
više nas što mislimo o kandidaturi Miroslava Tuđmana, a Jurčević je
govorio o mogućoj svojoj kandidaturi. I doista, mnogo kasnije on je tu
kandidaturu i istaknuo. Nije čudno što je poznati komentator Damir
Pešorda u „Hrvaskom listu“ od 2. srpnja 2009. napisao da time „nije
povukao najbolji potez u svojoj pretpostavljenoj političkoj karijeri“.
Zapravo, on bi to mogao jednostavno ispraviti kada bi se zajedno s
svojim timom pridružio Miroslavu Tuđmanu. Naravno, to bi bilo
„jednostavno“ ako su im političke platforme iste – tuđmanizam!
Vjerojatno je mnoge iznenadilo ponašanje kandidata HDZ-a Andrije
Hebranga kada je on svojim intervjuima u sarajevskom „Oslobođenju“ i
„Jutarnjem listu“ (Andrija Hebrang: Ja sam antifašist, a Mesić je domoljub)
pokazao koliko hlepi za vlašću. A zapravo samo im je pokazao koliko su
bili naivni kada su vjerovali da politika Sanaderova HDZ-a nije njegova
politika. I ti intervjui pokazuju da nije slučajno veliko podudaranje i
pozicije i opozicije na hrvatskoj političkoj sceni. Pa i jedni i drugi
samo sprovode ono što žele svjetski moćnici. Zapravo, Hebrang se i
narugao onima koji su ga odvajali od Sanaderove politike:
Nikada niste imali sukoba sa Sanaderom?
– Nikada. I uvijek smo se slatko smijali kada bismo čitali o našem sukobu.
Doista
je nevjerojatno kada u HDZ-u, kao na prošlim predsjedničkim izborima,
organiziraju glasovanje za njihova predsjedničkog kandidata. Pobjedi
Hebrang ispred Kosorice, a Sanader ipak odredi Kosoricu. Kome su se
tada slatko smijali Sanader i Hebrang? Onima koji su mislili da su oni
u nekakvom sukobu i/ili svim naivnim HDZ-ovcima koji su tom prigodom
glasovali? A da ne spominjemo niz drugih sličnih „razmimoilaženja“.
Hebrang zna da mene nije iznenadio jer sam svojevremeno na jednom
Internet portalu (on je bio gost odmah poslije mene) oštro kritizirao
njegove izjave o bolesti predsjednika Tuđmana. Tom prilikom sam iznio i
ono što je mene šokiralo: kada je dao ostavke na svoje političke i
državne funkcije Hebrang je dao i ostavku u liječničkom konzilu
Predsjednika! Zar netko tko je spreman učiniti tako nešto – ispunjava
upute Svetog Franje?
Dakle, promašena je svaka priča o „jedinstvenom kandidatu“ desnice. To
je samo komformizam onih koji se boje za svoje privilegije u slučaju da
Tuđman ne pobijedi na izborima. Da je Otac hrvatske države Franjo
Tuđman čekao da se državnotvorni Hrvati usaglase oko jednog kandidata –
nikada ne bi imali hrvatsku državu. A sličnu situaciju imamo i danas!
Pise : Akademik Josip Pečarić

{loadposition user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button