Razno

2009.08.23. – U kojoj diktaturi živimo?

2009_08_23_biskup_valentin_pozaic.jpgHrvatsko Slovo, 14. kolovoza 2009.
Biskup dr. Valentin Pozaić,
ravnatelj Centra za bioetiku na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove

Dr. Valentin Pozaić profesor je kršćanske etike na Filozofskom
fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Od 1990. do 1994. predavao je
predmet bioetika na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu. U
znanstvenom radu osobito se istakao na području bioetike. Na
Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove osnovao je Centar za
bioetiku, a istraživanja je vršio i usavršavao u svojoj specijalizaciji
na »Joseph and Rose Kennedy Institute of Ethics« u Washingtonu, na
»Linacre Centre for Health Care Ethics« u Londonu te na »Instituto
Borja de Bioetica« u Barceloni. Profesor je i moralne teologije na
Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Od 1990. do 1993. član
je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere. Od 1991.
duhovni je asistent Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, a od
1996. duhovni savjetnik Europske udruge katoličkih liječnika
(Ecclesiastical Assistant – FEAMC European Federation of Catholic
Medical Associations). Objavio je više znanstvenih članaka u stručnim
časopisima. Autor je i više knjiga s područja moralne teologije.
Predsjednik je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere i
član Vijeća HBK za obitelj.

– Poštovani oče
biskupe možete li nam ukratko iznijeti stav Crkve o nedavno izglasanom
Zakonu o medicinskoj oplodnji?

Stav Crkve o tom zakonu, takvom kakav je donesen, nije jednostavno izreći.
Načelno je jasno da, gledajući antropološki i biblijsko-teološki,
medicinska oplodnja izlazi izvan tih okvira, i kao takva je
neprihvatljiva. Ako se netko od vjernika i upusti u tu avanturu, Crkva
nikoga ne izopćava, ne proklinje, samo podsjeća da i nadalje ne
odobrava taj postupak. Bitno je u nastanku i prenošenju ljudskog života
da bude plod bračne ljubavi i bračnog sjedinjenja – unitivni i
prokreativni vidik; da bude poštovano nepovredivo pravo na život svakog
ljudskog bića, kao i da bude poštivano dostojanstvo prenošenja ljudskog
života.
Razni dosadašnji zakoni o tom postupku predviđali su, i odobravali,
embriocid – brojno žrtvovanje embrija, novonastalih ljudskih bića.
Ljudski život, u tom svom začetku, bio je obezvrijeđen i prezren, i
reduciran na razinu biološkog materijala, pogodnim za neke druge
nečasne svrhe, za potrebe kozmetičke industrije. Nepoštivanje temeljnog
ljudskog prava na život, i nepovredivog dostojanstva svakog ljudskog
bića, temeljni i izvan rasprave razlog zbog kojega jedan takav postupak
ne može biti prihvatljiv.
Ako se obistini da se po tom hrvatskom zakonu ne provodi zamrzavanje
ljudskih embrija, dosljedno da se isključi uskladištavanje (to je
stručni termin!) embrija, i naknadno embriocid, taj bi dio prigovora
otpao.

– Prije više od četiri godine u razgovoru za Glas Koncila o raspravi na
temu medicinski potpomognute oplodnje izjavili ste: „Rasprave,
nažalost, nije ni bilo. Bila je to jednosmjerna agresivna navala.
Jedino što je bilo jasno: interes skupine!“ Je li se od tada do danas u
našem društvu nešto promijenilo?

Gledom na tu jednosmjernu agresivnu navalu, ili terorističku metodu
stvaranja javnog linča onih koji se ne pokore, ništa se nije
promijenilo. Onda smo pokušali izaći u javnost i iznijeti jasne i
nedvojbene stavove antropologije i teologije. Bio je organiziran
okrugli stol, a na hrvatskoj televiziji, koju plaćaju i hrvatski
građani vjernici, u središnjem Dnevniku nije bila prenesena ni jedna
jedina rečenica, već samo ‘istinoljubivi’, ‘humani’, ‘duhoviti’
komentar da su tu bila iznesena ‘konfuzna’ katolička stajališta. I
nikom ništa. Tako i danas. Istovremeno, novinarsko društvo diči se
kodeksom koji pretpostavlja da će tražiti istinu i davati javnosti
uravnoteženu informaciju, u cilju istine i pravde u ljubavi.
Svakojake skupine, samozvani zastupnici humanizma i hrvatske nacije,
novi pobornici nataliteta i demografskog prosperiteta, bez obzira koga
zastupaju, koga predstavljaju, u čije ime i za čiji novac govore, imaju
na raspolaganju sav javni prostor. Drugi ne postoje. Osim kao objekt
napada i poruge. Bilo bi vrlo zanimljivo, i korisno, napraviti
sociološka istraživanja i vrednovanja u tom pogledu. U kojoj diktaturi
živimo?

– Koliko je mogućnosti ili prigoda u javnosti imala Crkva ponuditi
kršćanske stavove pri donošenju spomenutog Zakona? Je li itko od strane
priprematelja zakona zatražio Vaše mišljenje kao priznatog stručnjak za
moralnu teologiju, osobito za bioetiku?

Teško je govoriti o suradnji u izradi zakona koji načelno ne možete
odobriti. Uostalom, u tom su pogledu crkveni stavovi dobro poznati. Bio
sam upoznat s nacrtom zakona, u jednom dijelu njegova nastajanja, i
iznio sam svoje mišljenje o tome. Nije mi poznato da je netko službeno
u ime Crkve surađivao na tom nacrtu zakona, premda su kao i inače
‘prijatelji istine’ upravo u tom pogledu prozivali i okrivljivali
Crkvu. Neprijateljima Boga i čovjeka Crkva je uvijek dobro došao
dežurni krivac za sve što im se prohtije. Jer, oni moraju naći načina
da opravdaju svoje ‘Judine škude’. Kao da Crkva u Republici Hrvatskoj
nije legalna zajednica građana na koju se odnose zakoni, i koja zakone
mora poštivati, i koja ima pravo i dužnost progovoriti o novom zakonu u
nastajanju. Dobiva se dojam da na to imaju pravo samo neke posebno
dobro prikrivane, a bučne, i javnosti nametane skupinice.
Doprinos javnoj raspravi s crkvene strane dan je putem javnih
priopćenja o toj materiji. O tome postoje i službeni dokumenti, jedan
od novih ‘Dostojanstvo osobe’. Svi koji su bili zainteresirani, koji su
htjeli, koji su bili dobre volje, kojima je na srcu čovjek od svoga
začeća do smrti, obitelj i nacija, mogli su dobro znati koji je stav
Crkve. Uz to, na više mjesta organizirana su javna predavanja. Koja
glasila i priopćila su ih zabilježila i javnosti ponudila? A bila su
javna. Nitko nije imao pravo, kao ni u onoj nešto ranijoj situaciji,
izbjegavati odgovornost isprikom: „Nama su večer uoči glasovanja rekli
da je s Crkvom sve dogovoreno…“

– I ovaj puta prve su se javile homoseksualne skupine Iskorak i Kontra
koje tužbom Ustavnom sudu traže još liberalniji zakon. Uz legaliziranje
„bračnih veza“ te nakon zahtjeva na pravo usvajanja djece, sada se
traži i pravo na umjetnu oplodnju istospolnih parova? Kakve to
posljedice može imati za hrvatsko društvo i ljudsko društvo uopće?

Tako se širi virus auto-destrukcije naroda. Začudno je da se u toj svoj
raspravi zaboravlja glavni subjekt: dijete, njegova prava i njegovo
dostojanstvo. Ističu se samo neka navodna prava ovih i onih. Kao da
postoji pravo na dijete, na osobu, kao da je dijete – osoba neka stvar
koju se može platiti, naručiti i proizvesti, kao da živimo u
robovlasničkom sustavu.
Sasvim je normalno, i naravno, da bračni par želi imati dijete;
suprotno iznenađuje. Crkva u svom nauku ističe bol i patnju kojima mogu
biti izloženi bračni parovi bez blagoslova djece. Međutim, sreća nije
bitno izvan srca i duše, pa ni u daru djece. Ima bračnih parova s
djecom, i nesretni su. Ima bračnih parova bez djece, i sretni su. Cilj
ne posvećuje sredstva. Dobar cilj, imati željeno dijete, ne opravdava
sva sredstva i sve načine. Upravo u ovo vrijeme imamo drastične
primjere na drugim područjima. Dobro je imati fakultetsku diplomu – na
koji način, kojim putem? I to je uglavnom jasno.
Začudno je da se skupine koje preziru naravnu i nepovredivu instituciju
i svetost braka i obitelji javljaju, tako agresivno te da imaju na
raspolaganju sav prostor za svoje stavove, kao da su oni jedini
legitimni i mjerodavni zastupnici i predstavnici hrvatskoga naroda.
Sudeći po prostoru koji im je darovan, mogao bi se steći dojam da ih je
u pučanstvu barem devedeset posto.

– Posredstvom medija čuli smo priču kako se »dvoje mladih upozna na
autobusnom kolodvoru, plane ljubav i ožene se za mjesec dana« i oni
mogu tražiti potpomognutu oplodnju nasuprut onih »koji ne žele
formalizirati svoju vezu, ali žele potpomognutu oplodnju« te nemaju na
to pravo. Želite li komentirati tu logiku predsjednika republike o
potrebi preispitivanja Zakona posredstvom Ustavnog suda?

Tu logike nema. Možda kakav sofizam, i nastrana mašta. Svakako, gruba
ignorancija elementarnih činjenica s društvenog i vjerskog područja.
Ako je taj zakon protu-ustavan, kako se pokušava uvjeravati javnost,
kako je moguće da ga je Predsjednik države potpisao?! Ili je to još
jedan u nizu dragulja nečije logike.
Iz teksta zakona može se isčitati želja da se osigura stabilnost,
kakva-takva, i trajnost povoljnog ozračja u ljubavi za život i razvoj
budućeg djeteta. Zakon bi to htio, imajući na srcu i umu, ne samo
osjećaje i potrebe bračnog para, nego i dobro – djeteta. Pretpostavljam
da zakonodavac nije htio preuzeti rizik da unaprijed svjesno i namjerno
stvara djetetu teški nedostatak u budućem životu, favorizirajući status
samohranih majki ili očeva, status čije se bolne posljedice sve više
pokazuju. To, dakako, nipošto ne znači diskriminirati one koji se u
takvom stanju zateknu, iz ovih i onih nevolja. Ali, treba biti jasno da
to nije ideal koji bi trebalo zakonski privilegirati. Naprotiv, kako su
pokazala istraživanja u Velikoj Britaniji, brak muškarca i žene jest i
ostaje ‘zlatni standard’ u podizanju djece.
Samozvani branitelji ljudskih prava ni ovaj puta nisu se sjetili –
djeteta, njegovih prava, prava zajamčenih Poveljom Ujedinjenih naroda.
Možemo li vjerovati da ih stvarno zanima dijete, i dobro djeteta? Zar
nije u Hrvatskoj bila svečano promovirana, i javnim plakatima isticana,
akcija UNESCO-a: ‘Svako dijete treba obitelj’. To zastupa zakon.
Sjećanje na dobro kod nekih brzo hlapi.

– Možete li naglasiti stavove Centra za bioetiku o zamrzavanju ljudskih
zametaka u svezi Zakona o medicinskoj oplodnji?

Predloženi zakon ne predviđa, načelno, zamrzavanje ljudskih embrija,
već samo zamrzavanje jajašca i spermija. I to je pozitivna novina toga
zakona. Ako netko imalo poznaje problematiku zamrzavanja ljudskih
embrija, mogao bi i trebao bi znati o čemu govori. Zamrzavanje embrija
uvodi u prezir embrija, čovjeka, konačno u embriocid: embriji se čuvaju
u ‘skladištu’, a kad postanu ‘suvišni’ ili budu svrstani u kategoriju
‘biološkog materijala’, budu osuđeni na milost i nemilost ljudske
prohtjevnosti.
Mnoge su rasprave vođene, i studije napisane, o toj teškoj
problematici. Na tisuće embrija ostalo je kao ‘suvišni’- zamrznuti. A
to su ljudska bića sa svojim pravima i dostojanstvom. Njihova sudbina?
Tko je taj gospodar života i smrti da s njima raspolaže po svom
nahođenju? Jesu li to znanstvenici? Dobro poznati diktatori imali su
dobro poznate znanstvenike – zločince. Ne tako davno. Hoće li to danas
biti dobro bogati magnati? Naprotiv, humanist i pacifist, čovjekoljub
Gandi nabrojio je sedam grijeha modernog čovječanstva, od kojih je
jedan: ‘Znanost bez humanosti’. Ne tako davno bila je rado isticana
gorda lozinka: ‘Čovjek smije sve što može’! Nakon gorkih iskustava u
okolišu, promijenila se u pitanje: ‘Smije li čovjek sve što može?’
Smije li čovjek etički sve što može tehnički na području prenošenja
života?
Neki valjda misle da oni smiju bezobzirno stvarati sve moguće probleme,
a drugi neka ih onda rješavaju, a oni će ponuđena rješenja svakako
kritizirati. Razuman čovjek ne će stvarati probleme – a onda tražiti da
ih drugi rješavaju. Razuman čovjek prije djelovanja razmišlja, i kad
vidi da može preuzeti odgovornost za moguće rizike, i posljedice, tek
tada stupa u ostvarenje projekta.

– Imaju li se znanstvenici moralno pravo igrati se s ljudskim
zametcima? Koje sve opasnosti vidite u primjeni metoda zamrzavanja
ljudskih zametaka?

Nitko nema pravo poigravati se s ljudskim životom. O posljedicama
zamrzavanja, kao i o cijelom postupku in vitro, najbolje bi mogli
govoriti znanstvenici- tehničari s tog područja. Na Zagrebačkom
medicinskom fakultetu izrađen je stručni magistarski rad o posljedicama
kod djece iz in vitro oplodnje. Cijele litanije. Rad je ocijenjen
pozitivno. Troje profesora. Dvojica su od njih, inače, javno nastupali
govoreći da nema negativnih posljedica ni po majku ni po dijete. I to
bi bila akademska izvrsnost i čestitost. A nove spoznaje govore o novim
negativnostima.

– Neki tvrde da se postupkom zamrzavanja ljudskih zametaka te pomoću
medicinski potpomognute oplodnje doprinosi pozitivnoj populacijskoj
politici i demografskom poboljšanju Hrvatske. Možete li to komentirati?

Notorna hipokrizija. Podvala dostojna svojih izumitelja. Naprotiv,
postupkom umjetne oplodnje stvara se još više mentalitet nepoštivanja i
prezira ljudskog života od začeća do smrti. Kad rodilišta ne bi bila
ujedno i stratišta, demografsko bi stanje bilo mnogo drugačije,
povoljnije. Kad bi aborteri prestali raditi abortuse, možda bi se
demografsko stanje daleko više popravilo. Zašto baš oni koji zastupaju,
propagiranju, izvode abortuse – dakle, uništavaju naciju, zašto baš oni
govore o demografskom slomu nacije? Znaju da je to danas u Hrvatskoj
osjetljivo pitanje – na koje upozorava Crkva, pa ga pokušavaju
zlorabiti. Sve in vitro metode, i kad bi bile pozitivne, ne mogu
popraviti užas pobačaja. Zagonetno je zašto oni koji izvode pobačaje –
ubijaju nevina zdrava ljudska bića, na drugoj strani promiču surogat
medicinske oplodnje? Istina je da se na pobačajima relativno malo
zaradi, i to je ipak krvarina, a na in vitro metodi zaradi se mnogo,
uvjeravajući da je to čist i plemenit, etički besprijekoran posao.
Mnogo se govori o korupciji i recesiji: obje bi bile plod ljudske
pohlepe za materijalnim.

– Crkvi se predbacuje da je bezosjećajna prema djeci rođenoj iz
postupaka medicinski potpomognute oplodnje, kojih navodno već ima oko
20 tisuća u Hrvatskoj te da je bezosjećajna na roditeljske potrebe i
osjećaje?

Na temelju kojih podataka iznose tu brojku? U tome i jest jedan od
velikih problema: gdje postoji registar zbivanja na tom području u
Hrvatskoj? Poznat je i neki sudski spor s tog područja. Barem do sada
nisu dostupni, ili ne postoje, registri, statistika pokušaja, broj
trudnoća uspjelih i neuspjelih, i poroda. Općenito je poznato da je
umjetna oplodnja visoko neuspješna metoda. Iznesena tvrdnja iznenađuje,
osim ako je na djelu notorna komunistička, a danas pod plaštom
anarholiberalizma, ideologija i metodologija: Laži, laži – nešto će
ostati.
Pitanje o bezosjećajnosti moglo bi se prije postaviti onima koji se
poigravaju sa životom i smrću novih ljudskih bića, sa sudbinom i
zdravljem i bračnih parova i djece tako u život pozvane, nipošto ne
Crkvi, koja promovira poštivanje svakog ljudskog života, bez obzira na
način na koji je pozvan na svjetlo dana. Također je čudno da navodni
revnitelji bračne sreće i porasta nataliteta ne poznaju i ne promiču
postojeće prirodne metode terapije. Jedna od podvala u nizu jest i ta
da se umjetna oplodnja pokušava predstavljati kao terapija. Medicinska
oplodnja ne liječi ništa. Bračni par ostaje i dalje, ako jest, jednako
neplodan kao i prije.
Crkva, naprotiv, potiče prevenciju i terapiju neplodnosti, a ne
surogat, nadomjestak. Čudno je da se uz porast neplodnosti bračnih
parova ne postavlja pitanje uzroka neplodnosti. Najprije se mlade
zavarava srećom rizičnog stila života, lažnog hedonizma, a onda im se,
kad unište zdravlje za skupe novce, bilo na vlastiti trošak, bilo na
trošak zdravstvenog osiguranja, nudi surogat medicinske oplodnje. A za
mnoge je još uvijek moguća terapija. Nije nepoznata
‘na-pro-tehnologija’. Događa se da oni koji su bili natjerani na
medicinsku oplodnju, kasnije dobiju dijete naravnim tijekom.

– Je li u slijedu liberalnih zakona opravdano pribojavati se mogućnosti
zakona o legaliziranju kloniranja ljudske vrste?

Unatoč raširenom virusu auto-destrukcije, kulture smrti, na području
ljudskoga života, na području bio-etike i bio-politike, po svemu
sudeći, barem za sada, to zlo nema ni znanstvenih ni političkih izgleda
da bude legalizirano. Negdje je ozakonjeno tako zvano ‘terapijsko’
kloniranje embrija: proizvodnja embrija i ubijanje embrija da bi se
uzele njihove matične stanice, premda je poznato da to nema ni
znanstvenog ni etičkog opravdanja. Tim više što su na raspolaganju
adultne matične stanice, korisne za terapiju.

– Je li opravdano strepiti za hrvatsko društvo u budućnosti, pod
utjecajem raznih skupina i nametanja liberalnih zahtjeva manjine nad
većinom?

Kad bi zahtjevi bili liberalni, to još ne bi bilo tako veliko zlo. Ne
samo u Hrvatskoj, u zemljama tzv. tranzicije iz jednog režima u drugi,
iz komunizma u kapitalizam, na djelu je nešto gore: anarho-liberalizam.
Otrov se ulijeva u svijet vrednota. Pokušava se stvarati društvo bez
vrednota, društvo profita, dominacije i pohlepe, globalizacije –
grobalizacije – korupcije. Ti su isti jučer narod terorizirali
režimskim progonima, danas materijalizmom, besmislom i svijetom bez
vrednota. Prije u ime partije socijalizma-komunizma, sada u ime nekih
njihovih ‘ljudskih’ prava. To zvuči prihvatljivo – prilagodili su se.
Prezire se ljudski razum i njegova mogućnost spoznaje dobra i zla,
odbacuje se naravni moralni zakon, o kojemu je još davno poganin
Rimljanin Ciceron zapisao da je vječan i nepromjenljiv: isti kod
Rimljana – okupatora, isti kod Grka – rimskih robova.
Na Jelačić placu bile su demonstracije s djecom, navodno rođenom putem
in vitro oplodnje. Neka su ih priopćila izuzetno revno i obilno
prenosila, kao i one neke druge koji su bili došli protestirati pred
Katedralu. Fokus snimke je bio vrlo sužen – vjerojatno da se ne bi
vidjelo koliko ih je malo bilo, koga i kako predstavljaju. Važno je da
oni mogu dokumentirati da su dobro odradili dobro plaćeni posao?
I kod prošle javne rasprave bilo je dojmljivih manipulacija s djecom,
šetnjom po Maksimiru. Pravobraniteljica za djecu nije se pobunila.
Djeca su tako draga i podložna svakovrsnim igrama, u cilju manipulacije
s odraslima. I ne treba ih posebno platiti. I ne samo u reklamama.
Ni sada, ni prošli puta, nitko nije dao odgovor na upit, javno
postavljen: A što je s onom djecom iz in vitro oplodnje, stotine i
tisuće – o kojima također nema točnih podataka a koja zbog nečijih
potreba osjećaja i navodnih prava, nikada ne će prošetati Maksimirom,
ni Jelačić placom, zahvaljujući embriocidu in vitro oplodnje? Gdje im
je grob? Hoće li kada dobiti makar kakav spomenik?
Što je s onom djecom koja nikada ne će znati, ili će pak tragično
saznati, tko im je pravi otac i majka, kad već budu zaljubljeni, ili
već u braku, sa svim kobnim posljedicama, jer su došli na svijet
manipulacijom, prevarom, preprodajom ili zamjenom embrija u
laboratoriju? I taj dio u zakonu nekima smeta. Posvojena djeca po
zakonu moraju doznati da njihovi zakonski roditelji nisu njihovi
biološki roditelji – prije osme godine. Oni iz in vitro, putem
heterologne oplodnje, to bi mogli saznati tek nakon napunjene
osamnaeste godine. Zar to nije diskriminacija?

– Poštovani oče biskupe, želite li još nešto poručiti hrvatskoj javnosti…

Nakon tolikih stoljeća Hrvati su konačno obnovili svoj narodni dom –
Državu. Tko imalo poštuje tolike žrtve tijekom stoljeća prijegora, nade
i očekivanja, i one brojne iz nedavnog Domovinskog rata, zacijelo će s
posebnim poštovanjem i ljubavlju misliti na budućnost ovoga naroda.
Budućnost jednog naroda stoji i pada sa kulturom života: poštivati
pravo na život, pravo na ljudsko dostojanstvo. Ili poštujemo svaki
ljudski život posvuda i bezuvjetno, ili ga ne poštujemo uopće. Ljudska
prava vrijede univerzalno, ne selektivno. Nismo više u komunizmu, barem
ne službeno. Ljudski život i zdravlje, i plodnost, ne mogu biti predmet
poigravanja. Dar života smo primili kao sjeme kojemu trebamo podariti
optimalne mogućnosti da donose obilan rod. Tako nas uči Evanđelje.
Životno je poslanje i zadaća: Dar života u obitelji velikodušno
prihvaćati i velikodušno ga prenositi. Drugi su nas pokušali
istrijebiti nijekanjem, logorima, desetkovanjem i masovnim jamama.
Zadaća je ovoga naraštaja ostvariti povoljno ozračje kulture života,
napučiti narodni Dom – Lijepu našu domovinu, blagoslovom života.
Vrijedi poruka: ‘Hrvatska se voli djecom’. Zadaća je ovoga naraštaja,
ako želi biti odgovoran pred budućnošću, odbaciti kulturu smrti: virus
auto-destrukcije, embriocid, pobačaj, eutanaziju, a prigrliti kulturu
života, radost života.
Kultura života nema alternative. Ljudski je život najčudesnija
stvarnost na ovome svijetu. Zato mu se divimo, poštujemo ga, prihvaćamo
i prenosimo velikodušno, odgovorno i s ljubavlju.
Razgovor i fotografije: Damir Borovčak


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button