Fra Andrija Nikić
2009.08.02. – Žalobno Sjećanje za poginule ustanike
U
subotu, 25. srpnja prijepodne, u Ogorju Gornjemu, kraj Muća, a
popodne, u Trnbusima, kraj Blata na Cetini, održana su žalobna sjećanja
na poginule članove skupine Fenix ’72. Njih su pripremili: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, iz Zagreba, i Hrvatsko dobrotvorno katoličko društvo, iz Sarajeva, a u dogovoru s rodbinom pripadnika Skupine. Pokrovitelji žalobnoga sjećanja bili su: HVIDRA Republike Hrvatske, HVIDRA HVO-a i udruga Hrvatska uzdanica.
subotu, 25. srpnja prijepodne, u Ogorju Gornjemu, kraj Muća, a
popodne, u Trnbusima, kraj Blata na Cetini, održana su žalobna sjećanja
na poginule članove skupine Fenix ’72. Njih su pripremili: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, iz Zagreba, i Hrvatsko dobrotvorno katoličko društvo, iz Sarajeva, a u dogovoru s rodbinom pripadnika Skupine. Pokrovitelji žalobnoga sjećanja bili su: HVIDRA Republike Hrvatske, HVIDRA HVO-a i udruga Hrvatska uzdanica.
Kao što je poznato, naoružanu skupinu ‘Operacija Matilda’ utemeljila je iseljeničkaudruga Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Njezini
članovi, rodom iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, tajno su,
godine 1972., prešli granicu tadanje države, da bi podignuli ustanak i
oslobodili hrvatske krajeve, a povod zato su im bili Hrvatsko proljeće
i sveučilištarski prosvjedi u Zagrebu.
Tada su, u Ogorju Gornjemu, 24. srpnja 1972., pripadnici JNA, čuvari Jugoslavije i milicija ubila: Iliju Glavaša, Filipa Bešlića i Stipu Ljubasa, a Petar Bakula je zarobljen a poslije je ubijen bez suđenja.
U Trnbusima su, 21. srpnja 1972., ubili vođe skupine ‘Operacija Matilda’ ’72. Ambroza Andrića i Pavu Vegara.
Na sv. misi, u župnoj crkvi, u Trnbusima okupilo se oko tristotinjak
ljudi, koji su molili za 19 ubijenih feniksovaca. Misu su slavili
svećenici: dr. fra Andrija Nikić, don Marijan Kancijanić, brat pok.
Viktora Kancijanića, iz Istre, don Anto Jelić, iz Sarajeva, fra Vinko
Prlić, fra Vjekoslav Lasić, OP, fra Martin Planinić. Bio je nazočan i
don Ivan Kovačević trnbuški župnik.
U propovijedi fra Andrija je rekao:
Propovijed
Draga
braćo i sestre, okupljeni smo oko Kristova oltara, kao oko Krista
Gospodina, kojega su njegovi sunarodnjaci nevina izdali, osudili i
sramotno pogubili, ali Isus Krist je uskrsnuo. – Okupila nas je ljubav
prema našima poginulim, prešućenim i umorenim sunarodnjacima. Neki su
od njih iskusili gorku sudbinu zbog svoga domoljublja i čovjekoljublja
a drugi zbog bogoljublja. Katolička Crkva i Hrvati-katolici bili su
nekima, kako su neki govorili, njihovi ‘klasni neprijatelji’, unaprijed
i bez suda osuđeni. Sotonini suradnici nisu mogli podnijeti Božje
prijatelje. Mislili su da su uspjeli. Prevarili su se. (Usp. govor
biskupa Valentina Pozaića, u Macelju, 5. lipnja 2009. g.). Vjerujemo da
su i ovi naši junaci koji su dali svoje živote za našu domovinu u
Kristovoj slavi.
Mi želimo biti i
živjeti dostojno svetoga imena kojemu pripadamo, a to je ime Isus
Krist, raspeti, umrli ali uskrsnuli. To je ono sveto ime po kojemu se
kršćanima zovemo. Bog sve zna. On je pravedan, nepristran i sudac
svakoj savjesti. Samo onaj tko prizna i kaje se za svoje grijehe i želi
živjeti u svjetlosti istine i pravde, samo on može dobiti oproštenje
grijeha i s Bogom se pomiriti.
Braćo i sestre! Poštovatelji Bugojanske skupine. Ili prema nazivu samih sudionika, ‘Operacija Matilda’
1972! Hvala vam da ste se pridružili skupini vjernika, koja se,
posljednjih godina, okuplja i na ovomu mjestu, da bismo, u tišini pred
Bogom, sa svojim poznanicima i prijateljima i u svojoj duši prebrali
ono što se dogodilo, prije 37 godina, s hrvatskom mladeži, koja je
dobrim i plemenitim namjerama pokušala zapaliti iskru nade, koja bi ne
samo podržavala nego i najavila slobodu hrvatskomu narodu. Vjerovali su
da nisu bili sami. Imali su povjerenje u svoje predvodnike da će se sve
odvijati prema njihovu naumu.
Uvjereni smo da su
‘Bugojanci’ vjerovali u pobjedu istine, pravde i ljubavi, ali stvarnost
je bila drukčija. Bili su članovi Hrvatskoga revolucionarnog bratstva.
Učlanili su se u nj, jer su vjerovali da je ono hrvatska udruga i da će
uspjeti potaknuti slobodu hrvatske države. Kada su vođe te Udruge
nagovarali Hrvate, najprije su imali u vidu mlade ljude koji su se
rodili u obiteljima koje je protunarodna vlast bivše države proganjala
i zatvarala. Iz takvih su obitelji potekli ‘Bugojanci’. Vođa hrvatskih
domoljuba upoznao je oduševljene mladiće da će se vođe, iz australskih
i europskih ogranaka njihove Udruge, sa stotinama svojih članova
pridružiti ‘Bugojancima’, čim oni započnu svoj pothvat. Udruga je
nastajala od od 1961. do 1972. godine.
Iskreni
hrvatski rodoljubi, u prisilnomu iseljeništvu, shvatili su da je
hrvatski narod u bivšoj državi nazvan ‘klasnim neprijateljem’, jer je
katolički. Vlast je ponižavala obezglavljeni narod, onemogućivala i
protjerivala umne radnike i sudila uglednim i čestitim domoljubima i
svima mogućim protivnicima.
Početkom mjeseca lipnja
1972. godine ‘Bugojanci’ su, u malim skupinama, došli u mjesto na
austrijskoj granici. Ondje su ostali nekoliko dana, gdje su im njihovi
vođe dali posljednje upute. Međusobnim su glasovanjem izabrali vođe
svoje skupine: Ambroza Andrića, Pavu Vegara i Adolfa Andrića. Tadanji
su im prosvjedi hrvatskih sveučilištaraca i politička previranja u
Hrvatskoj bili uvjerljivi dokaz da je hrvatski narod pripravan za
ustanak i da je sve bilo istina što su im njihovi vođe govorili.
‘Bugojanci’ su pošli za svojim poslom, uvjereni da će se sve odvijati
prema naumu njihova vodstva. Međutim, stvarnost je bila drukčija.
Hrvatski narod nije bio (pripravan) za ustanak. ‘Bugojanci’ su ostali sami, njih devetnaest (Ambroz i Adolf Andrić, Nikola Antonac, Petar Bakula, Filip Bešlić, Vidak Buntić, Vilim Eršeg, Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Viktor Kancijanić, Vejsil Keškić, Vinko Knez, Ilija Lovrić, Stjepan Ljubas, Vlatko Miletić, Ivan Prlić, Pavao Vegar, Mirko Vlasnović i Ludvig Pavlović)
protiv trideset tisuća vojnika, desetke tisuća teritorijalne obrane, na
tisuće milicije i veliki broj suradnika Udbe.. Puna dva mjeseca borili
su se lavovski, jedan po jedan bio je ubijen ili uhićen. Ubijeni su i
ovi hrvatsku mučenici jer je jedini zajednički grijeh bio što su
voljeli hrvatski narod i svoju domovinu. Njihovom prolivenom hrvatskom
krvlju ovo tlo postalo je sveto. Na tom svetom tlu izrasli su novi
mladići koji su dvadesetak godina poslije uz Božju pomoć i s krunicom
oko vrata ostvarili snove minulih pokoljenja stvorivši samostalnu
Republiku Hrvatsku.
Tako su ‘Bugojanci’ 1972. razbili
privid o moći vojske bivše države, njezine nepobjedivosti i
postojanosti. Hrabri su ‘Bugojanci’ uzdrmali njezine temelje, pa se
bivša država počela urušavati u se i nije se više nikada upostojila a
19 godina nakon uništenja ‘Bugojanske skupine’ raspala se a Republika
se Hrvatska osamostalila.
Cilj neprijatelja slobode
hrvatskoga naroda bio je proganjanje Hrvata svugdje u svijetu i u
bivšoj državi. Njihov je cilj bio poniziti Hrvate, slomiti im duh i u
njima ubiti nadu i vjeru o njihovoj slobodnoj državi. Međutim, dogodilo
se obratno. Prisjetimo se da Adolf – Ado Andrić, koji je brzo pucao i
izvrsno gađao, nije ubio ‘desetara Boška’ dok je popravljao pušku
svjedočanstvo da njegova duša koja je u biti čeznula za univerzalnom
pravdom, nije toga trenutka mogla ubiti drugog čovjeka, ma tko on bio.
Ado je bio revolucionar u kojem je u smrtnom času prevladala
zanesenjačka crta njegova buntovnog, ali čovjekoljubljivoga karaktera.
Gledao je neprijatelja u oči i nije pucao! To je razlog zašto je
poginuo, ali i još jedan dokaz da feniksovci nisu bili bezdušni
teroristi – već doista iznimke, ljudski i hrvatski ponos. (Svjedoči
njegovo poznavatelj Ivo Butković, Hrvatski list, 18.VI.
2009., str.6.-7.). – Bugojanska je skupina imala samo jedan cilj:
svojim poštenim radom osigurati sebi bolju budućnost i novčano pomagati
njihove roditelje. Oni su bili brižni mladići s njihovim rodoljubnim i
ljudskim plemenitim osjećajima. Imali su od 18 do 33 godine, kada su
uvedeni u zamku da su bili pobijeni. Samo je Mirko Vlasnović imao 40
godina. ‘Bugojanci’ su bili časni ljudi, hrvatski domoljubi i mučenici.
Njihov pothvat, njihova ljubav za našu domovinu i njihova hrabrost,
vrijedni su divljenja i čuđenja. Poginuli su mladi za Hrvatsku. Za
njihove se grobove ne zna.
Danas, ovdje u ozračju
hrvatske slobode, možemo govoriti i svjedočiti istinu o svakomu od onih
koji su započeli Rat prije rata, kako je naslovljen serijal u gotovo 30
nastavaka, u Hrvatskomu listu (Zadar, 2008.-2009.).
Tijekom
cijele povijesti čovječanstva neprekidno se bori dobro i zlo. U
čovjekovoj je naravi, budući da je on Božji stvor, biti opredijeljen za
dobro. Na ovakvim i sličnim skupovima, čovjek spoznaje da svako
nasilje, nakon nanijetih zala, nestaje.
Nitko ne
može predvidjeti ni reći koliko će se naših hrvatskih vitezova i
junaka-mučenika za slobodu Domovine hrvatski narod sjećati i koliko će
ih spominjati.
O povratku, sličnoga junaka, Zvonke Bušića u njegov zavičaj, Pjesnikinja bolno svjedočeći piše: – (…)
U tvomu dolasku vidim dolazak moga brata Stjepana,-
dolazak svakog nestalog Hrvata.
Za njima jecaju prazne, stare, kamene kuće,
ognjišta.
Nema tko odškrinuti vrata,
sjesti na kamen ispred kuće,
dočekati sina, brata, strica…
Nema očevih i majčinih žuljevitih ruku,
da te zagrle.
Nema.
Nema tko odškrinuti vrata,
suzama ti umiti lice,
osmijehom orositi srce… –
(S. Bernardina Crnogorac, Plamena čežnja, proljeće 2009.)
Moram
izreći bolnu činjenicu da i u Republici Hrvatskoj, u našoj narodnoj
Majci, kao da nema mjesta za dobre i plemenite ljude. Cijena osobnoga
svjedočenja istine u ljubavi za svoju Domovinu i narod, na koje se
Hrvat odluči, ovdje se još uvijek skupo plaća! Kada se, ovdje ili bilo
gdje, sjetimo naših poginulih vitezova za našu narodnu slobodu, bojimo
li se Boga, kao narod i pojedinci? Što to činimo? Gdje se ‘zagubilo’
naše ‘hrvatsko’ ljudstvo i kršćanstvo? Vratimo se i vjerujmo živomu
Bogu, našemu jedinom Spasitelju i cilju našega života i povijesti! Samo
nas on može spasiti iz dužničkoga jada i duševnoga pogubnog bezizlazja.
Pravo
je, spominjući ‘Bugojance’, ovdje spomenuti i nju, Kraljicu Mira i
najvjerniju hrvatsku Odvjetnicu. Njima koji više nisu u (ovomu)
vremenu, neka je vječna hvala i radost u Bogu, a živima-ožalošćenima,
neka je utjeha i neumrla nada u pobjedu istine i pravednosti. -Neka je
slava hrvatsk im narodnim mučenicima i vitezovima, svima znanim i
neznanim žrtvama i ‘Feniksovicima’ za slobodu hrvatskoga naroda.
Poštovani sunarodnjaci! Počivajte u miru Božjemu! Neka za Vaš spas moli
i sva hrvatska zemlja, za koju ste poginuli i u kojoj ste rođeni.
–
Hvala svima vama koji ste došli na ovu sv. misu, da bismo zajedno
zahvalili Bogu za nesebične sinove-domoljube i što čuvamo zajedničku
uspomenu na zaboravljene tvorce hrvatske države i one osobe koje su
poginule za slobodu i opstojnost hrvatskoga naroda.- Danas se ovdje s
poštovanjem molimo za sve one Hrvate čije je dostojanstvo pogaženo,
čiji je život naprasno zatrt! Molimo da ubuduće, u hrvatskoj domovini,
bude poštivano dostojanstvo i pravo Boga i čovjeka, da svaki čovjek na
ovoj Zemlji gdje živi hrvatski narod, slavi i časti sveto Božje ime,
čovjekova Stvoritelja i čovjekoljubca.
Čuvajmo i
poštujmo dostojanstveno sva mjesta mučeništva i smrti naših vitezova
kao svjedočanstvo zla koje se događalo. Nevine žrtve koje tu počivaju
to zaslužuju. Neka im je vječna hvala i slava. Pokoj vječni daruj im
Gospodine. Počivali u miru Božjem – poručio je večerašnji propovjednik.
Don Marijan Kancijanić je poslije kraj
spomenika naglasio važnost spoznaje istine i njezino prenošenje mlađim
naraštajima.
Po završetku svečanog i prigodnog
molitvenog i komemorativnog druženja, evociranje uspomena nastavilo se
do kasno u noć. Potom smo se rastali s obećanjem da ćemo se susretati
i idućih godina.
fra Andrija Nikic, Mostar
članovi, rodom iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, tajno su,
godine 1972., prešli granicu tadanje države, da bi podignuli ustanak i
oslobodili hrvatske krajeve, a povod zato su im bili Hrvatsko proljeće
i sveučilištarski prosvjedi u Zagrebu.
Tada su, u Ogorju Gornjemu, 24. srpnja 1972., pripadnici JNA, čuvari Jugoslavije i milicija ubila: Iliju Glavaša, Filipa Bešlića i Stipu Ljubasa, a Petar Bakula je zarobljen a poslije je ubijen bez suđenja.
U Trnbusima su, 21. srpnja 1972., ubili vođe skupine ‘Operacija Matilda’ ’72. Ambroza Andrića i Pavu Vegara.
Na sv. misi, u župnoj crkvi, u Trnbusima okupilo se oko tristotinjak
ljudi, koji su molili za 19 ubijenih feniksovaca. Misu su slavili
svećenici: dr. fra Andrija Nikić, don Marijan Kancijanić, brat pok.
Viktora Kancijanića, iz Istre, don Anto Jelić, iz Sarajeva, fra Vinko
Prlić, fra Vjekoslav Lasić, OP, fra Martin Planinić. Bio je nazočan i
don Ivan Kovačević trnbuški župnik.
U propovijedi fra Andrija je rekao:
Propovijed
Draga
braćo i sestre, okupljeni smo oko Kristova oltara, kao oko Krista
Gospodina, kojega su njegovi sunarodnjaci nevina izdali, osudili i
sramotno pogubili, ali Isus Krist je uskrsnuo. – Okupila nas je ljubav
prema našima poginulim, prešućenim i umorenim sunarodnjacima. Neki su
od njih iskusili gorku sudbinu zbog svoga domoljublja i čovjekoljublja
a drugi zbog bogoljublja. Katolička Crkva i Hrvati-katolici bili su
nekima, kako su neki govorili, njihovi ‘klasni neprijatelji’, unaprijed
i bez suda osuđeni. Sotonini suradnici nisu mogli podnijeti Božje
prijatelje. Mislili su da su uspjeli. Prevarili su se. (Usp. govor
biskupa Valentina Pozaića, u Macelju, 5. lipnja 2009. g.). Vjerujemo da
su i ovi naši junaci koji su dali svoje živote za našu domovinu u
Kristovoj slavi.
Mi želimo biti i
živjeti dostojno svetoga imena kojemu pripadamo, a to je ime Isus
Krist, raspeti, umrli ali uskrsnuli. To je ono sveto ime po kojemu se
kršćanima zovemo. Bog sve zna. On je pravedan, nepristran i sudac
svakoj savjesti. Samo onaj tko prizna i kaje se za svoje grijehe i želi
živjeti u svjetlosti istine i pravde, samo on može dobiti oproštenje
grijeha i s Bogom se pomiriti.
Braćo i sestre! Poštovatelji Bugojanske skupine. Ili prema nazivu samih sudionika, ‘Operacija Matilda’
1972! Hvala vam da ste se pridružili skupini vjernika, koja se,
posljednjih godina, okuplja i na ovomu mjestu, da bismo, u tišini pred
Bogom, sa svojim poznanicima i prijateljima i u svojoj duši prebrali
ono što se dogodilo, prije 37 godina, s hrvatskom mladeži, koja je
dobrim i plemenitim namjerama pokušala zapaliti iskru nade, koja bi ne
samo podržavala nego i najavila slobodu hrvatskomu narodu. Vjerovali su
da nisu bili sami. Imali su povjerenje u svoje predvodnike da će se sve
odvijati prema njihovu naumu.
Uvjereni smo da su
‘Bugojanci’ vjerovali u pobjedu istine, pravde i ljubavi, ali stvarnost
je bila drukčija. Bili su članovi Hrvatskoga revolucionarnog bratstva.
Učlanili su se u nj, jer su vjerovali da je ono hrvatska udruga i da će
uspjeti potaknuti slobodu hrvatske države. Kada su vođe te Udruge
nagovarali Hrvate, najprije su imali u vidu mlade ljude koji su se
rodili u obiteljima koje je protunarodna vlast bivše države proganjala
i zatvarala. Iz takvih su obitelji potekli ‘Bugojanci’. Vođa hrvatskih
domoljuba upoznao je oduševljene mladiće da će se vođe, iz australskih
i europskih ogranaka njihove Udruge, sa stotinama svojih članova
pridružiti ‘Bugojancima’, čim oni započnu svoj pothvat. Udruga je
nastajala od od 1961. do 1972. godine.
Iskreni
hrvatski rodoljubi, u prisilnomu iseljeništvu, shvatili su da je
hrvatski narod u bivšoj državi nazvan ‘klasnim neprijateljem’, jer je
katolički. Vlast je ponižavala obezglavljeni narod, onemogućivala i
protjerivala umne radnike i sudila uglednim i čestitim domoljubima i
svima mogućim protivnicima.
Početkom mjeseca lipnja
1972. godine ‘Bugojanci’ su, u malim skupinama, došli u mjesto na
austrijskoj granici. Ondje su ostali nekoliko dana, gdje su im njihovi
vođe dali posljednje upute. Međusobnim su glasovanjem izabrali vođe
svoje skupine: Ambroza Andrića, Pavu Vegara i Adolfa Andrića. Tadanji
su im prosvjedi hrvatskih sveučilištaraca i politička previranja u
Hrvatskoj bili uvjerljivi dokaz da je hrvatski narod pripravan za
ustanak i da je sve bilo istina što su im njihovi vođe govorili.
‘Bugojanci’ su pošli za svojim poslom, uvjereni da će se sve odvijati
prema naumu njihova vodstva. Međutim, stvarnost je bila drukčija.
Hrvatski narod nije bio (pripravan) za ustanak. ‘Bugojanci’ su ostali sami, njih devetnaest (Ambroz i Adolf Andrić, Nikola Antonac, Petar Bakula, Filip Bešlić, Vidak Buntić, Vilim Eršeg, Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Viktor Kancijanić, Vejsil Keškić, Vinko Knez, Ilija Lovrić, Stjepan Ljubas, Vlatko Miletić, Ivan Prlić, Pavao Vegar, Mirko Vlasnović i Ludvig Pavlović)
protiv trideset tisuća vojnika, desetke tisuća teritorijalne obrane, na
tisuće milicije i veliki broj suradnika Udbe.. Puna dva mjeseca borili
su se lavovski, jedan po jedan bio je ubijen ili uhićen. Ubijeni su i
ovi hrvatsku mučenici jer je jedini zajednički grijeh bio što su
voljeli hrvatski narod i svoju domovinu. Njihovom prolivenom hrvatskom
krvlju ovo tlo postalo je sveto. Na tom svetom tlu izrasli su novi
mladići koji su dvadesetak godina poslije uz Božju pomoć i s krunicom
oko vrata ostvarili snove minulih pokoljenja stvorivši samostalnu
Republiku Hrvatsku.
Tako su ‘Bugojanci’ 1972. razbili
privid o moći vojske bivše države, njezine nepobjedivosti i
postojanosti. Hrabri su ‘Bugojanci’ uzdrmali njezine temelje, pa se
bivša država počela urušavati u se i nije se više nikada upostojila a
19 godina nakon uništenja ‘Bugojanske skupine’ raspala se a Republika
se Hrvatska osamostalila.
Cilj neprijatelja slobode
hrvatskoga naroda bio je proganjanje Hrvata svugdje u svijetu i u
bivšoj državi. Njihov je cilj bio poniziti Hrvate, slomiti im duh i u
njima ubiti nadu i vjeru o njihovoj slobodnoj državi. Međutim, dogodilo
se obratno. Prisjetimo se da Adolf – Ado Andrić, koji je brzo pucao i
izvrsno gađao, nije ubio ‘desetara Boška’ dok je popravljao pušku
svjedočanstvo da njegova duša koja je u biti čeznula za univerzalnom
pravdom, nije toga trenutka mogla ubiti drugog čovjeka, ma tko on bio.
Ado je bio revolucionar u kojem je u smrtnom času prevladala
zanesenjačka crta njegova buntovnog, ali čovjekoljubljivoga karaktera.
Gledao je neprijatelja u oči i nije pucao! To je razlog zašto je
poginuo, ali i još jedan dokaz da feniksovci nisu bili bezdušni
teroristi – već doista iznimke, ljudski i hrvatski ponos. (Svjedoči
njegovo poznavatelj Ivo Butković, Hrvatski list, 18.VI.
2009., str.6.-7.). – Bugojanska je skupina imala samo jedan cilj:
svojim poštenim radom osigurati sebi bolju budućnost i novčano pomagati
njihove roditelje. Oni su bili brižni mladići s njihovim rodoljubnim i
ljudskim plemenitim osjećajima. Imali su od 18 do 33 godine, kada su
uvedeni u zamku da su bili pobijeni. Samo je Mirko Vlasnović imao 40
godina. ‘Bugojanci’ su bili časni ljudi, hrvatski domoljubi i mučenici.
Njihov pothvat, njihova ljubav za našu domovinu i njihova hrabrost,
vrijedni su divljenja i čuđenja. Poginuli su mladi za Hrvatsku. Za
njihove se grobove ne zna.
Danas, ovdje u ozračju
hrvatske slobode, možemo govoriti i svjedočiti istinu o svakomu od onih
koji su započeli Rat prije rata, kako je naslovljen serijal u gotovo 30
nastavaka, u Hrvatskomu listu (Zadar, 2008.-2009.).
Tijekom
cijele povijesti čovječanstva neprekidno se bori dobro i zlo. U
čovjekovoj je naravi, budući da je on Božji stvor, biti opredijeljen za
dobro. Na ovakvim i sličnim skupovima, čovjek spoznaje da svako
nasilje, nakon nanijetih zala, nestaje.
Nitko ne
može predvidjeti ni reći koliko će se naših hrvatskih vitezova i
junaka-mučenika za slobodu Domovine hrvatski narod sjećati i koliko će
ih spominjati.
O povratku, sličnoga junaka, Zvonke Bušića u njegov zavičaj, Pjesnikinja bolno svjedočeći piše: – (…)
U tvomu dolasku vidim dolazak moga brata Stjepana,-
dolazak svakog nestalog Hrvata.
Za njima jecaju prazne, stare, kamene kuće,
ognjišta.
Nema tko odškrinuti vrata,
sjesti na kamen ispred kuće,
dočekati sina, brata, strica…
Nema očevih i majčinih žuljevitih ruku,
da te zagrle.
Nema.
Nema tko odškrinuti vrata,
suzama ti umiti lice,
osmijehom orositi srce… –
(S. Bernardina Crnogorac, Plamena čežnja, proljeće 2009.)
Moram
izreći bolnu činjenicu da i u Republici Hrvatskoj, u našoj narodnoj
Majci, kao da nema mjesta za dobre i plemenite ljude. Cijena osobnoga
svjedočenja istine u ljubavi za svoju Domovinu i narod, na koje se
Hrvat odluči, ovdje se još uvijek skupo plaća! Kada se, ovdje ili bilo
gdje, sjetimo naših poginulih vitezova za našu narodnu slobodu, bojimo
li se Boga, kao narod i pojedinci? Što to činimo? Gdje se ‘zagubilo’
naše ‘hrvatsko’ ljudstvo i kršćanstvo? Vratimo se i vjerujmo živomu
Bogu, našemu jedinom Spasitelju i cilju našega života i povijesti! Samo
nas on može spasiti iz dužničkoga jada i duševnoga pogubnog bezizlazja.
Pravo
je, spominjući ‘Bugojance’, ovdje spomenuti i nju, Kraljicu Mira i
najvjerniju hrvatsku Odvjetnicu. Njima koji više nisu u (ovomu)
vremenu, neka je vječna hvala i radost u Bogu, a živima-ožalošćenima,
neka je utjeha i neumrla nada u pobjedu istine i pravednosti. -Neka je
slava hrvatsk im narodnim mučenicima i vitezovima, svima znanim i
neznanim žrtvama i ‘Feniksovicima’ za slobodu hrvatskoga naroda.
Poštovani sunarodnjaci! Počivajte u miru Božjemu! Neka za Vaš spas moli
i sva hrvatska zemlja, za koju ste poginuli i u kojoj ste rođeni.
–
Hvala svima vama koji ste došli na ovu sv. misu, da bismo zajedno
zahvalili Bogu za nesebične sinove-domoljube i što čuvamo zajedničku
uspomenu na zaboravljene tvorce hrvatske države i one osobe koje su
poginule za slobodu i opstojnost hrvatskoga naroda.- Danas se ovdje s
poštovanjem molimo za sve one Hrvate čije je dostojanstvo pogaženo,
čiji je život naprasno zatrt! Molimo da ubuduće, u hrvatskoj domovini,
bude poštivano dostojanstvo i pravo Boga i čovjeka, da svaki čovjek na
ovoj Zemlji gdje živi hrvatski narod, slavi i časti sveto Božje ime,
čovjekova Stvoritelja i čovjekoljubca.
Čuvajmo i
poštujmo dostojanstveno sva mjesta mučeništva i smrti naših vitezova
kao svjedočanstvo zla koje se događalo. Nevine žrtve koje tu počivaju
to zaslužuju. Neka im je vječna hvala i slava. Pokoj vječni daruj im
Gospodine. Počivali u miru Božjem – poručio je večerašnji propovjednik.
Don Marijan Kancijanić je poslije kraj
spomenika naglasio važnost spoznaje istine i njezino prenošenje mlađim
naraštajima.
Po završetku svečanog i prigodnog
molitvenog i komemorativnog druženja, evociranje uspomena nastavilo se
do kasno u noć. Potom smo se rastali s obećanjem da ćemo se susretati
i idućih godina.
fra Andrija Nikic, Mostar