2009.01.26. – Žarko Puhovski – profesionalni svjedok protiv Hrvata

Žarko Puhovski – profesionalni svjedok protiv Hrvata
– ..Reče naš profesor Puhovski, izmedju ostalog: "…nedvojbeno da je
za vrijeme i neposredno poslije akcije između 120 i 150 tisuća ljudi s
tog područja napustilo mjesto svojeg boravišta i da je otprilike tri
četvrtine svih tih ljudi pripadalo seoskom stanovništvu. Osnova
sociologije pokazuje da seljaci ne napuštaju boravište, svoja imanja i
sela osim u slučaju osjećaja izravne životne ugroženosti. Zbog toga je,
po mojem sudu, riječ o etničkom čišćenju"…

---

Na šesnaestu obljetnicu operacije Maslenica u kojoj je
oslobodjen dio zadarskog zaledja i izvršena deblokada Zadra, a u kojoj
je poginulo nekoliko desetina hrvatskih branitelja i civila iz svih
krajeva Hrvatske, umjesto počasti svih nas ljudima koji su dali svoje
živote da bi mi danas mogli živjeti u miru, za dar smo dobili neugledan
lik i nedjelo uglednog profesora Žarka Puhovskog u svim hrvatskim
medijima.
Obično se uoči svake obljetnice neke
pobjedničke akcije HV iz Domovinskog rata, a takodjer i uoči obljetnice
nekog masovnog pokolja nad Hrvatima kroz medije prolije ogavnost nekog
sličnog tipa, pa ni ovog puta nismo mogli očekivati nešto drugo.
Reče naš profesor Puhovski, izmedju ostalog: "…nedvojbeno da je za
vrijeme i neposredno poslije akcije između 120 i 150 tisuća ljudi s tog
područja napustilo mjesto svojeg boravišta i da je otprilike tri
četvrtine svih tih ljudi pripadalo seoskom stanovništvu. Osnova
sociologije pokazuje da seljaci ne napuštaju boravište, svoja imanja i
sela osim u slučaju osjećaja izravne životne ugroženosti. Zbog toga je,
po mojem sudu, riječ o etničkom čišćenju".
Navedeno je ugledni profesor izjavio u kontekstu činjenice da će on
biti svjedok haškog tužiteljstva protiv hrvatskih generala Ante
Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, koji su prije šesnaest
godina (više-manje) držali glavu u torbi i hodali po Velebitu i minskim
poljima Ravnih Kotara dok je ugledni profesor čučao u Zagrebu i živio
na grbači poreznih  obveznika (dobro, plaćao ga je i Šoroš).
Nije poznato od kad je profesor Puhovski stručnjak za sociologiju
budući da predaje predmet Filozofija politike na zagrebačkom
Filozofskom fakultetu, a izmedju ostalog sam sebe reklamira kao
stručnjaka iz područja filozofije politike, etike, filozofije kulture,
filozofije prava, i teorije socijalnih znanosti,  kad se usudio dati
tako hrabru izjavu cilj koje je naštetiti hrvatskim braniteljima i
Hrvatskoj.
No zato je dobro poznato njegovo iskustvo u svjedočenju protiv
domoljubnih Hrvata. U tome uglednom profesoru Puhovskom nema premca.
Naime, ugledni profesor je na počecima svoje akademske karijere
svjedočio u korist tužiteljstva komunističke Jugoslavije protiv
hrvatskih studenata (npr. Dražena Budiše) iz 1971. godine, a nakon
toga, tj. nakon što je očišćen teren od nepoćudne mladeži koja je
pretendirala postati hrvatska inteligencija, a koja je potrpana u Staru
gradišku, Goli otok i Lepoglavu, počinje Žarkova meteorska akademska
karijera.
Teško da ovoga puta profesor pretendira na čišćenje konkurencije kako
bi mogao zauzeti njihovo mjesto, no moguće je da očekuje neko novo
lansiranje prema položaju dekana, rektora, akademika, a možda se odluči
i na povratak politiku u kojoj je propao 1990. godine sa projektom
Jugoslavenske demokratske inicijative. U tom kontekstu se i ovo
čišćenje konkurencije i treba gledati: ovoga puta ne sudjeluje u
čišćenju konkurencije sastavljene od hrvatskih intelektualaca kako bi
kao jugoslaven napredovao u akademskim krugovima, nego vjerojatno čisti
konkurenciju u politici. Kako bilo da bilo, povijest se ponovila:
jugoslaven Puhovski u korist tužiteljstva svjedoči protiv domoljubnih
Hrvata, i to je sve što je važno.
Vratimo se na trenutak na njegovu podlu izjavu o seljacima i u kojim
prilikama napuštaju svoje boravište. Možda sociolozi to i misle, ali
svi mi koji živimo na ovim prostorima znamo da to nije istina, a to
sigurno dobro zna i ugledni profesor jugoslaven, profesionalni svjedok
protiv Hrvata. Nije potrebno puno pameti i prisjećanja da bi se došlo
do zaključka da je situacija na ovim našim prostorima potpuno drukčija.
U svim balkanskim ratovima u devedesetim godinama Srbi su se
organizirano i masovno iseljavali i iz sela i iz gradova po naredjenju
svojih političkih i vojnih vodja: i na Kosovu, i u Hrvatskoj i u BiH, i
to redovito prije bilo kakvih kontakata s protivničkom vojskom. Svi se
sjećamo slika raznih prognaničkih kolona iz devedesetih, s jednom
razlikom da su Hrvati, Bošnjaci i (uglavnom) Albanci u tim kolonama u
rukama držali tek pokoju vrećicu ili neko dijete, dok su Srbi gotovo
redovito bili u traktorskim kolonama s ponekim automobilom uglavnom s
prikolicom i gomilom stvari. Naravno, nesrpski prognanici su do kraja
svog prognaničkog puta morali proći nekoliko srpskih kontrolnih točaka
i ukoliko su uspjevali sakriti koju njemačku marku kako bi platili
vlastiti život, uspjeli su živi stići na svoje prognaničko odredište.
Najzorniji primjer takve prakse je srpsko iseljavanje iz Sarajeva nakon
potpisivanja Daytonskog sporazuma, 1996. godine, kad je rad već
prestao. Iako se radi o gravitacijskom području Sarajeva i nekim
dijelovima samog Sarajeva (Vogošća, Ilijaš, Ilidža, Hadžići, Rajlovac,
Dobrinja, Grbavica…) činjenica jest da je to područje napustilo
gotovo svo srpsko stanovništvo, i iz sela i iz prigradskih naselja, i
to na nagovor svojih političkih vodja koji su im naredjivali da niti
jedan srpski grob ne smije ostati u Sarajevu, s ciljem naseljavanja na
područja iz kojih su protjerali Hrvate i Bošnjake. Svi se dobro sjećamo
scena vadjenja leševa iz grobova i tovarenja istih na prikolice.
Ugledni profesor nije glup, pa je vjerojatno namjerno spomenuo baš
seljake, ostavivši sam sebi prostor da može odbaciti analogiju sa
srpskim iseljavanjem iz Sarajeva kako bi otežao položaj Hrvata u Haagu
jer aludira na činjenicu da je okolica Sarajeva nije seosko područje pa
se za isto ne može primijeniti ta njegova osnova sociologije. Medjutim,
to jednostavno nije točno. Uzmimo za primjer općinu Hadžići u kojoj je
prema popisu iz 1991. živjelo oko 24 tisuće ljudi u čak 62 naselja,
odnosno prosječno 245 ljudi u jednom naselju, dok je u naseljima s
pretežitim srpskim stanovništom živjelo u prosjeku svega 85 ljudi. Ista
je situacija i s Ilijašem u kojem je 1991. živjelo oko 25 tisuća ljudi
u čak 77 naselja, odnosno tek oko 175 ljudi u prosjeku po pojedinom
naselju, dok je u naseljima sa većinskim srpskim stanovništvom živjelo
u prosjeku tek oko 166 ljudi. Slična je situacija i na Ilidži (bez
urbanog dijela) i drugdje, a svugdje je došlo do masovnog iseljavanja
seoskog srpskog stanovništva bez da su imali osjećaj životne
ugroženosti.
Nema te osnove sociologije niti tog profesora jugoslavena koji će
dokazati da naselja od 80 ili 175 ljudi nisu sela.
Profesor Puhovski će nam svima trebati objasniti o kojoj se to osnovi
sociologije radi, onda će nam trebati objasniti zašto koristi tu osnovu
sociologije ako ista nije primjenjiva za naše prostore, a naročito nije
primjenjiva kad su u pitanju Srbi.
A ako slučajno nije znao za iseljavanje Srba iz Sarajeva iz 1996.
godine, onda će nam trebati objasniti kako to da on uvijek sve zna o
srpskim žrtvama kad treba dokazati zločine Hrvata nad Srbima, a ne zna
ništa o srpskim žrtvama kad su za iste odgovorni sami Srbi.
Profesor će nam takodjer trebati objasniti zašto se u odredjenim
slučajevima u svojim teorijama služi konkretnim dokazima prikupljenim
na terenu ako isti idu na štetu Hrvata, a u odredjenim slučajevima u
potpunosti zanemaruje činjenice i služi se nekakvim osnovama
sociologije opet na štetu Hrvata.
U pitanju su sudbine hrvatskih domoljuba, pa je važno doći do istine i
do stvarnih motiva profesora Puhovskog. A u pitanju je i profesorov
akademski ugled, i zbog toga će morati reagirati.Jer sigurno neće
reagirati samo zbog ljudskih sudbina. Bar ne kad su u pitanju Hrvati.
Diana Majhen

---

{loadposition user18}