Razno

2009.01.09. – «SVI HRVATI SU USTAŠE»

Akademik Josip Pečarić

«SVI HRVATI SU USTAŠE»

PROIZVODNJA USTAŠA U DANJAŠNJOJ HRVATSKOJ

Milan Ivkošić u svojoj «Tjednoj inventuri» u «Večernjem listu» za ponedjeljak
20. 10. 2008 piše:
Je li Vlatko Marković nasjeo internetu?

Sanader je napao predsjednika HNS-a Markovića koji je nedavno rekao da je
poklič “Za dom spremni” iz opere “Zrinski”. Na blogu “Tulumarka” naišao sam na
citat iz libreta od oko 50 stihova u kojima na nekoliko mjesta ima “Za dom
spremni”. Pronašao sam originalni libreto opere i usporedbom ustanovio da je
bloger nekoliko stihova krivotvorio i umetnuo sporni poklič. Možda je i Marković
nasjeo tom blogu, a vjerojatno je blogeru i bila namjera nekoga “navući”. Budući
da mu je uvod u tu krivotvorinu rasistički, nakane su mu provokatorske. Ta
podvala na internetu odgovara stilu vremena, stilu Mesića, Sanadera, Goldsteina,
Latina… Kad treba skrenuti pozornost s nepodnošljivog kriminala, korupcije,
sve većeg socijalnog raslojavanja, sve većeg siromaštva, crkvenog licemjerja,
općeg materijalnog i moralnog nazadovanja i sramotne kolonijalne pokornosti
Hrvatske – ustaštvo je spasonosna tema!
Doista, bilo bi i krajnje
neobično da Sanader, koji je doktorirao povijest književnost i koji je bivši
intendant HNK Split ne zna libreto opere «Zrinski». Međutim, bit Markovićeve
izjave je u tome da se radi o starome hrvatskom pozdravu, dakle ne o pozdravu
koji je svojstven samo za NDH. Markovićeva tvrdnja odnosila se na Thompsonovu
pjesmu «Bojna Čavoglave», dakle kultnu pjesmu iz Domovinskog rata, koja počinje
s tim pozdravom. Takvi napadi na Thompsona su samo izraz stare priče o vladanju
Hrvatskom. Cijela priča stane u jednu izreku: «Svi Hrvati su ustaše». Razlika je
jedino u tome što je nekada ona služila za očuvanje Jugoslavije, a danas za
očuvanje vlasti u Hrvatskoj.
2. HRVATI USTAŠE I OČUVANJE JUGOSLAVIJE
Još kao student u Beogradu zapazio sam da se svaka rasprava s kolegama
završava s tim njihovim «najsnažnijim» argumentom. Zato sam ubrzo takve rasprave
počinjao tvrdnjom kako sam ja ustaša. Uslijedila bi uvjeravanja mojih kolega
kako ja to nisam. Tako bi im glavni «argument» bio eliminiran, pa se onda moglo
raspravljati i s argumentima.
Slično je bilo kada sam 1987. došao u Zagreb.
Shvatio sam da je taj «argument» i tu najsnažniji. Zato sam znao u društvu
izjaviti kako sam ja ustaša. Nastupila bi konsternacija, a ja bih nastavio:
«Znate, ja sam živio u Beogradu, a tamo vam Hrvate djele na ustaše i srpske
sluge. A ja vam ne volim biti sluga!» Poslije toga bi i sugovornici rekli da i
oni ne vole biti sluge.
Tijekom Domovinskog rata vidjelo se da oni koji su
voljeli biti sluge, baš i ne vole neovisnu Hrvatsku. S druge strane bilo je puno
onih – kojima je «U» doista bilo drago, koji su  se uz većinu naroda stavili u
obranu Hrvatske. Agresori su stalno i govorili da se bore protiv ustaša, bez
obzira radilo se o regularnoj Hrvatskoj vojsci ili onima koji su na sebe
stavljali slovo «U». Njima je neovisnost Hrvatske bila istovjetna ustaštvu.

Bilo je pokušaja da se takvo poistovjećivanje napravi i od strane nekih u
Hrvatskoj. Tako je Slavko Glodstein, i ne samo on, takvu tvrdnji iznosio
prigodom uvođenja kune. Naravno, tada je predsjednik bio Otac hrvatske drzave
Franjo Tuđman pa to nije moglo «proći». Kuna je i danas tu, a nisu prolazili ni
napadi na one koji su se borili za slobodnu Hrvatsku.

——————–
Na portalu HKV-a dan je slijedeći komentar poklika «Za dom spremni»:
«U
dvotjedniku koji izlazi u New Yorku, djelomično i na engleskom jeziku, u broju
91, od 21 listopada o.g. ima jedan izvrstan članak kojeg je pisao mladi Hrvat
izvandomovinac, rodjen u USA, u kome je dana njegova analiza o uzrocima i
posljedicama staro-hrvatskog bojnog pokliča, koga su izvikivali još davne 1526.
godine na Mohačkom polju u bitci protiv nadmoćne vojske Sultana Sulejmana
Veličanstvenog.

————-
Tek krajem Tuđmanova života takvi napadi mogli su imati uspjeha. Jedan od
njih je i neusvajanje Izvješća saborske komisije o žrtvama rata i poraća.
Inicijator te kampanje bio je član te komisije Slavko Goldstein. Tu se vidi
veličina Predsjednika. Čovjeka koji je zbog kune htio izjednačiti ovu Hrvatsku s
NDH stavio je u tu komisiju. Naravno, ovaj je to iskoristio za lažne tvrdnje o
radu te komisije. Itekako im je bilo važno zaustaviti rad komisije koja bi
objektivno sagledala cijelu tu problematiku. Naime, glavna karika u držanju
pokornosti Hrvata bio je mit o Jasenovcu. A laž o Jasenovcu kao konc-logoru je
bila najjača karika u borbi za očuvanje Jugoslavije. I danas se povlači
paralela: Jasenovac – Križni put hrvatskog naroda. Međutim, dok smo svjedoci da
se kosti ubijenih s Križnog puta iskopavaju praktično svakog dana, takvih nalaza
za Jasenovac nikada nije bilo. Nije da tadašnja vlast nije pokušala pronaći
takve ostatke, ali sva iskopavanja dala su manje brojke od – recimo – samo onog
kada je slučajno kod Teznog kod Maribora – u prvi mah iskopano nekih 1180
kostura. A da i ne spomenemo da su pronašli i neka veća grobišta za koja su
hrvatski istraživači, kao na primjer pokojna hrvatska pravednica Ljubica Štefan,
pokazali da se radi o hrvatskim žrtvama s Križnog puta. Materijalnih dokaza nije
bilo pa je tadašnjim vlastima jedino ostalo praviti popise. Kao, rodbina
navodnih zrtava znala je gdje su nastradali članovi njihovih obitelji tijekom
rada. Površna raščlamba tih popisa ukazuje na niz netočnosti. Neka su imena
izmišljenja, neki su doista stradali, čak ne i kao posljedica rata itd. Ali
autori popisa su znali kako je teško provjeriti sva imena. A mnogo brže je
dodati nova imena i to rade do dana današnjega.

Tehnologija vladanja Hrvatskom u komunističkoj Jugoslaviji bila je
jednostavna:
Ako si za neovisnu Hrvatsku – onda si ustaša, a kroz 45 godina
postojanja te države njihovi povjesničari mogli su od ustaša napraviti nešto
najgore što postoji. To je znalo dovesti i do apsurdnih situacija, pa su i
jednom Miloševiću, kada nisu bili zadovoljnji učincima njegove politike, vikali:
«Slobo – ustaša».
Ali istinu i sami pokazuju time što su im i hrvatski
branitelji u Domovinskom ratu – ustaše. Jednostavno – to najgore što postoji –
jeste željeti neovisnu hrvatsku drzavu. Više puta sam isticao: kada su nama
živim svjedocima veličanstvenoga Domovinskog rata uspjeli toliko blata nabaciti
na nj, dakle poslije rata u kojemu smo izvojevali veličanstvenu pobjedu, možemo
zamisliti koliko su laži mogli izmisliti i sprovesti u djelo tijekom 45 godina i
poslije rata u kome su bili pobjednici!

Primjetimo da je i dr. sc. Franjo
Tudjman svojevremeno stradao jer je bio prvi koji je dirnuo u mit o Jasenovcu.
Danas postoje istrazivanja o tom logoru koji ruše ustaljene predodžbe. Posebno
bih ukazao na knjigu «Jasenovac – Brojke» mr. sc. Mladena Ivezića u kojoj se
polazi od partizanskih izvješća. Na tom tragu je i najnovija knjiga: V. Mrkoci,
V. Horvat, «Ogoljela laž logora Jasenovac», Zagreb, 2008.
U slijedećem
poglavlju dan je predgovor koji sam napisao za tu
knjigu.

3. SRPSKE LAŽI I LAŽI HRVATSKIH
KOMUNISTA O LOGORU JASENOVAC
Godišnjica proboja zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovac obilježena
je i ove godine. “Građanke i građani, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi”,
započeo je svoj govor predsjednik RH Stjepan Mesić. “Mi ne zaboravljamo”, rekao
je, te dodao kako se treba snažno boriti protiv zaborava. Potom je ispričao
događaj kojem je prisustvovao bivši predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower koji je
zatražio da se zločin koji se događa snimi jer “će se jednog dana naći neki gad
koji će reći da je sve to izmišljeno. I danas ima gadova koji će reći da je sve
ovo bilo izmišljeno”, upozorio je Mesić. “Mi želimo svijet u kojem se ljudi neće
razlikovati, a kamoli stavljati u podređen položaj samo zato što su druge vjere,
nacije ili boje kože”, rekao je Mesić.

Je li Mesić razumio ono o čemu je
govorio Eisenhower? «Snimiti zločin koji se događa» istovjetno je ISTINI o tom
zločinu. Misli li Mesić da je Eisenhower govorio jedno a mislio drugo, tj. da je
govorio o «istini» koju diktiraju moćnici. Jasenovac je doista idealno mjesto da
govori o «istini». Pa već naslov knjige Vladimira Mrkocija Ogoljena laž
logora Jasenovac ukazuje na to. Tko stoji iza «laži logora Jasenovac»
Mrkoci konstatira u poglavlju: Političko oružje par excellence riječima
(str. 11):
«Mit o Jasenovcu je oružje dvostrukog karaktera:
njime su se služili Srbi protiv Hrvata u Jugoslaviji, ali i hrvatski
komunisti protiv opozicije u Hrvatskoj.»

Tko su ti Mesićevi
«gadovi»? Ne vjerujem da u Hrvatskoj može biti više ljudi koji tvrde da je sve u
svezi s Jasenovcem izmišljeno. Ne toliko da bi bili vrijedni spomena. Ali ima
puno onih koji ukazuju na laži o logoru Jasenovac. I to boli Mesića. Njemu su
gadovi ti koji govore istinu! Pa znamo da je Mesić simbol čovjeka koji je
sposoban na stranom sudu lažno svjedočiti protiv svoga naroda. Pa i svojom
interpretacijom Eisenhowera on samo brani svoju ulogu lažnog svjedoka na sudu
koji svoje (a time i Mesićevo) pravo lice pokazuje svakim danom sve više i više.
Osvrnimo se samo na najnoviji proces protiv generala Gotovine, Markača i
Čermaka. O tome piše Ivica Marijačić u «Hrvatskom listu» od 17. travnja 2008.:

«Obrana generala Gotovine maestralno je pripremila obranu i navela na
kraju svjedoke da praktički priznaju da lažu. Loše uvježbane lekcije i montaže u
velikosrpskoj kuhinji Veritasa i od strane srpskih obavještajnih službi padaju u
vodu pod naletom dokumenata i činjenica. Takve velikosrpske podvale možda mogu
proći na nekom hrvatskom sudu, ali ne i pred Mišetićem i Kehoeom u Haagu gdje
svjedoci tužiteljstva na kraju više koriste obrani.»

Posebno
istaknimo slučaj koji je najjednostavniji odgovor na pitanje broja žrtava u
Jasenovcu:
«Svjedokinja, bivša medicinska sestra kninske bolnice, Mira
Grubor tvrdila u Haagu da je kninska bolnica 5. 8. 1995. zaprimila 120 tijela, a
onda je puštena izjava liječnika, Srbina, snimljena istog dana, s tom istom
medicinskom sestrom u društvu, gdje kaže da je u bolnicu dovezeno sedam
tijela.»
Dozvolimo ipak da je Eisenhower govorio o istini. Doista, oni
koji se koriste lažima jesu gadovi. Ali ovdje ipak moramo razlikovati dvije
vrste gadova. Srbi su koristili laži po onom Ćosićevom: «Laž je Srbima najviše
pomogla u njihovoj povijesti». Koristili su laži da bi pomogli svom narodu.
Hrvatski komunisti, povjesničari i svi drugi o kojima govori Mrkoci u svojoj
knjizi koristili su je protiv svojega naroda. Zato su oni mnogo veći
gadovi.

Naravno u pravu je Marijačić i kada kaže kako je «stvar
laganja pred sudom od strane tužiteljevih svjedoka, a mahom je riječ o Srbima,
jedina dosad potvrđena činjenica. Srpski svjedoci dolaze u Haag na ovo Suđenje i
besramno lažu, najvjerojatnije zbog goleme mržnje prema Hrvatskoj i njezinim
generalima i zbog želje da generali dobiju što težu presudu. Ipak, Mesić je
doista poseban. Ima ga i u Jasenovcu i u Haagu. Imamo ga i kada izravno laže
(Haag) i kada se bori za očuvanje laži (Jasenovac). U oba slučaja to je laž kao
političko oružje par excellence, kako reče Mrkoci.
Čitajući ovu
knjigu vidjet ćemo kako Mrkoci razotkriva cijeli niz tzv. svjedoka o logoru u
Jasenovcu. Počinje s «glavnim i osnovnim dokumentom na kojem se osniva cijeli
mit o Jasenovcu» to jest s ‘Izvještajem Zemaljske komisije Hrvatske za
utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača’: Zločini u logoru
Jasenovac, Zagreb, 1946. Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i
zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18.
lipnja 1945. godine. Glavni dio Mrkocijeve raščlambe odnosi se na Miletićevu
knjigu Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945. tikane
1985.

Raščlambom laži svjedoka u Izvješću i Miletićevoj knjizi
Mrkoci ukazuje na žalosnu činjenicu koja pokazuje kako su u «lažima o logoru
Jasenovac» sudjelovali i mnogi drug (str. 35-36)i:
«Sasvim
razumljivo, ako su ova svjedočanstva klevete i laži — onda su i
svjedoci lašci, nisu vjerodostojni, uopće im se ne može vjerovati (…)
Međutim, sve tvrdnje tih nevjerodostojnih svjedoka, makar i
najapsurdnije, kad se odnose na ustaše uzimaju se kao potpuno vjerodostojne.
Isti oni koji su svjedoke odbacivali kao nevjerodostojne u pogledu Židova i
Cigana, te iste svjedoke smatrali su apsolutno pouzdanima u njihovim iskazima o
ustašama.»
Mrkoci dokazuje – upravo raščlanjujući ove dokumente – da je
logor Jasenovac bio radni logor, a za to su mu izvrsno poslužili i navodi iz
knjige Milka Riffera Grad mrtvih napisana 1945., a tiskana 1946.  Ne
čudi što je takva knjiga kritizirana i povučena iz prodaje.
Na str. 44-45
Mrkoci konstatira:

Nakon 2000 stranica Miletićeve knjige, i nakon
kritičke analize izjava i dokumenata u njoj, moglo bi se reći da se dobila
jasnija i realnija slika Jasenovca — ali još uvijek daleko od slike
koja bi se dobila kad bi bili poznati i ostali dokumenti koji su još
uvijek skriveni.
Najteže doba logora bilo je prvo —
VIII. 1941. do 11.1942., doba formiranja logora, doba
Bročića i Krapja i preseljenja u Ciglanu. Vrlo teški uvjeti života, težak rad,
slaba hrana, zima i kiša. Zbog svih tih uvjeta, zbog bolesti i
napora i smrtnost je vrlo velika. U drugo doba — 11.1942. do V.
1945., kad su sagrađene stambene barake i uspostavljena
organizacija logora i proizvodnja, položaj zatvorenika se donekle
popravio.

Glavni uzrok smrtnosti u logoru bili su teški
uvjeti života, slaba hrana, loši uvjeti stanovanja, zima, fizička iscrpljenost i
bolesti — i to naročito u prvo doba. Zatim epidemije, u doba epidemije umrlo je
u jednom mjesecu preko 1800 ljudi.
Represalije strijeljanjem vrše se
zbog bijega zatočenika, naročito nakon ubojstva stražara — strijeljaju se
sunarodnjaci bjegunaca. U prvo vrijeme odmazde nad zatočenicima i nakon
napada na širem području logora — tako nakon napada u Gradini,
mjestu Jasenovac, Ustici — strijeljane su skupine
zatočenika.
Za usporedbu neka posluže neki podatci iz Lepoglave:
1945. pokušaj bijega 95 zatvorenika — većina na razne načine
likvidirana, 1946. u travnju ubijen 1 zatvorenik, u svibnju ubijeno 7, u travnju
ubijeno 5 zatvorenika i 2 bjegunca, u srpnju ubijen 1, u studenomu ubijena 3,
ranjena 2 zatvorenika, do 5. srpnja 1948. ubijeno još 36 zatvorenika; 5.
kolovoza ubijena 4 bjegunca i 10 zatvorenika (Politički zatvorenik br. 7/79). I
sve se to događalo u doba mira.

Za masovna ubijanja zatočenika
nema dokaza. Budući da je logor imao važnu proizvodnu funkciju i
kapacitet 3000 zatočenika, svako masovno pogubljenje utjecalo bi na
proizvodnju. Nema dokaza niti za masovno ubijanje civilnih osoba, žena,
djece i staraca, dovedenih u Jasenovac nakon vojnih akcija na
pobunjenim dijelovima zemlje (Kozara, Kordun). Svi su oni iz Jasenovaca
odvedeni — ili raditi u Njemačku ili naseljeni u drugim
dijelovima zemlje.»
Naravno, Mrkoci dobar dio svoje raščlambe posvećuje
i lažima oko broja žrtava Jasenovca. Nabraja sva istraživanja u kojima ukupno
nije pronađeno ni onoliko žrtava koliko je iskopano žrtava «Križnog puta»
slučajno samo u Teznom kod Maribora, a poznato je da su istraživanja kod
Maribora pokazala da tamo ima mnogo više žrtava.
Mrkoci posebno ukazuje na
bilježnicu Zemaljske komisije koja je otkrivena «sasma slučajno» 1998. u
Hrvatskom državnom arhivu.

Inače, danas je u Hrvatskoj kao točna
prihvaćena brojka žrtava Jasenovca koju zagovaraju otac i sin Goldstein – od 80
do 100 tisuća. A to je brojka koja treba i dalje omogućavati “dokazivanje”
genocidnosti hrvatskog naroda, jer se kao što Slavko Goldstein to kaže u
Globusu od 10. siječnja 2003., može govoriti o “strahotnoj činjenici da
je, u prosjeku, u Jasenovcu svakoga dana ubijeno oko 70 ljudi”. Tu njihovu
brojku nazivam velikosrpska brojka Goldsteinovih i Draže Mihailovića. Zašto? Dr.
Vjekoslav Perica (Sloboda Dalmacija, 27. srpnja 2002.) pronašao je u
Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i
Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića. U njoj se govori o 40 tisuća
ubijenih Srba u Jasenovcu. Polovica rata, pa množenje s dva daje donju granicu
“rezervnoga” broja za “dokazivanje” navodne genocidnosti hrvatskog naroda.

U ovoj knjizi Mrkoci nas upozorava kako je Žerjavić prvo govorio o 85.000
žrtava, a potom je smanjio na 80.000, što Goldsteini uzimaju kao donju granicu
mogućeg broja žrtava. A Žerjavić je objašnjavao razlog što su njegove procjene
veće od nekih drugih (str. 49): «Da bi spriječio prigovore uzimao sam najveći
mogući broj žrtava.» Inače, Ivan Strižić je u svojoj knjizi
Žrtvoslov Slunjskog kotara pokazao kako su popisi u koje je
Žerjavić imao najviše povjerenja – oni iz Karlovca – lažni. Naime, slično onome
o čemu govori današnja TV emisija Istraga kako je na popisu navodnih srpskih
žrtava u Domovinskom ratu mnogo onih koji su umrli ili se međusobno poubijali,
takvi su i ovi popisi žrtava Drugog svjetskog rata koje je Žerjavić koristio.

Zato nas ne iznenađuje kada Mrkoci kaže (str. 51):

«Pa i razlika
u usporedbi žrtava po godinama, između Žerjavićeve procjene i
bilježnice Zem. komisije je neshvatljiva. Za 1941. Žerjavićeva je procjena 5
puta veća, 1942. — 4 puta, 1943. — 50 puta, 1944. — 2 puta, 1945. — 3
puta, a ukupan zbroj je 4 puta veći. Budući da bilježnica obuhvaća samo
SRH. a Žerjavićeva procjena za cijelu NDH, ako bi se sve cifre povećale
za 100%, što je pretjerano, još uvijek bi Žerjavićeva procjena bila 2
puta viša. Ovakvo stanje u znanosti je nezamislivo u bilo kojoj, pa i u
komunističkoj nauci. Vjerojatno bi i kod Pol Potovih “naučnika”
izazvalo nelagodu.»
A odmah potom Mrkocijev zaključak pogađa u
sam bit cijeloga problema broja žrtava Jasenovca:
«Sve to vrlo uvjerljivo
dokazuje da se nijednoj procjeni komunističke nauke u pogledu žrtava ne
može vjerovati — sve su lažne, sve su tendenciozne. Pa i ovoj
bilježnici Zem. komisije ne može se potpuno vjerovati. I ona je djelo
komunističkih stručnjaka i stoga, mora se ponoviti, jedino je sigurno
da je točan broj žrtava niži od najniže službene komunističke
procjene!»

Inače kada se govori o logoru Jasenovac posebno treba
ukazati na pitanje knjiga ulaska i izlaska koje su – vjerujem – danas u
Washingtonu. O tome ovih dana piše i dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog
pokreta za život i obitelj u svom pismu Tihomiru Dujmoviću:
«Ja se osobno
vrlo dobro sjećam jedne emisije na TV-u o Jasenovcu, iz vremena 1971. godine,
gdje se govorilo o broju žrtava. Prikazane su sve evidencijske knjige iz logora,
one velike bilježnice sa tamnim tvrdim koricama. Vidio se cijeli visoki stupac
tih knjiga – bilježnica, a rečeno je da je u njima upisan po imenu i prezimenu i
ostalim generalijama svaki pridošli logoraš, svaki otpušteni, svaki umrli ili
prijekim sudom osuđeni na smrt, te čak dobiveni paketi, posjete itd. Točno se
sjećam da je bilo rečeno kako je za cijelo razdoblje djelovanja logora kroz
njega prošlo 18.000 i nešto osoba, a ipak nisu svi smrtno stradali ni ubijeni.
Pitam, a već sam o tome i pisala, gdje su danas te evidencijske
knjige?»
Naravno, nitko ih ne želi imati u Hrvatskoj jer bi one itekako
pomogle da logor u Jasenovcu ne bude više «političko oružje par excellence» kako
reče Mrkoci.
3. HRVATI-USTAŠE I VLADANJE
HRVATSKOM

Dolaskom Račanove vlasti učinjen je najvažniji korak
u stvaranju ovakve Hrvatske koju imamo – izvršena je kriminalizacija
Domovinskoga rata i svih branitelja. Oni koji su donijeli slobodu svome narodu,
umjesto da budu slavljeni – ponižavaju se na sve moguće načine.
I dok su
ljudi poput mr. Ivezića ili prof. Mrkocija praktično onemogućeni u iznošenju
svojih spoznaja, tj. učinjeno je sve da one ne budu dostupne svim gradjanim RH,
dotle je mimo izbora za profesora povijesti 20. stoljeca na Zagrebackom
Filozofskom fakultetu postavljen dr. sc. Ivo Goldstein, dakle jedan od
«pronalazača» velikosrpske brojke Goldsteinovih i Draže
Mihailovića.
Karakteristika današnjeg vremena je da se svako malo pokreću
prave hajke na sve što ima veze s NDH ili se moze takva veza izmisliti (slanje
provokatora «ustaša» na skupove, montiranje fotografija s «ustašama» i sl.).
Poslije kriminalizacije branitelja i Domovinskog rata treba ponovno uvjeriti
Hrvate da su ustaše samo zato što su željeli i žele neovisnu državu. Takvim
histeričnim hajkama provocira se poznata «hrvatska šutnja», a onda oni koji
takve histerije nameću mogu mirno vladati.
Kao rezultat takvih histerija
postiže se i mir onih koji su jos živi a koji su sudjelovali u stvaranju lažnih
slika i negativnih mitova o Jasenovcu i o ustašama.
Činjenica je da takvih
histerija nije bilo za vrijeme Račanove vlasti. Jednostavno, nije ih ni moglo
biti dokle god su branitelji imali ugled kakav su imali, i kakav je normalno da
imaju. Vjerojatno sama Račanova vlast i nije bila podobna da, kao nasljednici
onih koji su pobili na stotine tisuća Hrvata, ponovno vladaju pomoću tvrdnje
«Svi Hrvati su ustaše». Kao što je Sanader morao biti onaj koji će uhapsiti
Gotovinu, tako je njegova vlast morala i mora omogućiti i ovo.
I doista.
Sjetimo se hajke zbog spomen ploče velikom hrvatskom književniku Mili Budaku.
Idealno za Sanadera da zaustavi takve hajke. Naime, kao što je povjesničaru
Tuđmanu bilo jednostavno to učiniti kada je u pitanju bila valuta, tako smo tada
imali predsjednika vlade povjesničara književnosti. Tada je reagiralo
četiristotinjak hrvatskih biskupa, akademika, sveučilišnih profesora, umjetnika
i drugih građana poznatim Apelom. Tražili su obnovu političkih procesa, a proces
Mili Budaku je upravo bio takav da je tako nešto bilo normalno učiniti. Naime,
od pokretanja procesa do izvršenja smrtne kazne nije prošlo ni 24 sata. Umjesto
toga Sanader naredjuje nasilno skidanje ploče velikom književniku!
Ali ne
staje sve na tome – za potpisnike Apele uvodi se i nova «moralno-politička
podobnost». O čemu se radi najbolje je vidjeti iz pisma koje je Vladi uputilo
pedesetak biskupa, akademika, sveučilisnih profesora i umjetnika.

Pismo
hrvatskih
intelektualaca Vladi
RH

Izražavamo veliko čuđenje i nevjericu što je hrvatska
Vlada iz saborske procedure povukla prijedlog o imenovanju uglednog hrvatskog
povjesničara Milana Kruheka, bivšeg ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest,
članom Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, zbog primjedbe jednoga
ideološki ostrašćenog zastupnika iz redova oporbe da je Milan Kruhek potpisnik
apela o Mili Budaku i da stoga ne može biti članom spomenutog Odbora.

Je li tim činom hrvatska Vlada neizravno poslala poruku javnosti
kako nitko od potpisnika Apela o Mili Budaku, opet: deset činjenica i deset
pitanja s jednim apelom u zaključku, dakle više stotina uglednih znanstvenika,
profesora, javnih radnika, akademika, biskupa ne može biti u javnoj ili
društvenoj funkciji? Ili, s obzirom da se radi o Odboru za etiku, hrvatska Vlada
misli da su etični politički procesi u kojima od pokretanja postupka do
izvršenja smrtne kazne prođe manje od 24 sata?
U spomenutom apelu
predlaže se obnova procesa održanih u doba komunističke i drugih totalitarnih
vlasti, pa tako i procesa protiv Mile Budaka.
Je li za Vladu
zahtjev za obnovom svih komunističkih i drugih totalitarnih političkih procesa i
sudskom rehabilitacijom nevinih žrtava humani i etički stav ili nije?
Napominjemo kako takav zahtjev ne pretpostavlja svrstavanje uz bilo koga, kako
je to saborskim zastupnicima podvalio nekadašnji ministar znanosti te aktualni
zastupnik Gvozden Flego u svojoj saborskoj inicijativi glede imenovanja Milana
Kruheka.
Umjesto odgovora mjerodavnih na takav jedan demokratski
apel, koji je u međuvremenu osnažila Rezolucija vijeća Europe o osudi
komunističkih zločina i Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom
totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. (donio je
Hrvatski sabor 2006.), uslijedila je hajka, za kakvu smo mislili da je za nama.
Suočavamo li se to mi s nečim što smo mislili da je, kao i totalitarizam, za
nama, samo još u perfidnijim oblicima?
U Zagrebu, 4. lipnja 2008.

Pismo je bilo prešućeno u medijima, a Vlada nije imala potrebu osvrnuti se na
njega! Markovića je bar Sanader komentirao, dok svi ovi biskupi, akademici,
sveučilišni profesori i umjetnici to i ne zaslužuju, zar ne. A u normalnoj
državi, poslije ovakvoga skandala ne bi trebao nitko od članova te komisije
ostati u njoj! Pa zar oni podržavaju politička suđenja?
Vratimo se
Domovinskom ratu i činjenici kako je u njemu agresija na Hrvatsku izvršena pod
znakom petokrake i kokarde. «U» se nije moglo naći među agresorima, već na
strani onih koji su branili Domovinu. Ali danas u Hrvatskoj agresorsko znakovlje
je dobrodošlo, čak se i predsjednik države diči s «petokrakom», a «U» se
proganja. Koliko je to postalo smiješno pokazao je koncert Marka Perkovića
Thompsona u Zagrebu. Naime, među sto trideset tisuća ljudi novinari su pronašli
jednoga s tim znakom. Umjesto da one koje od toga prave problem pošalju
psihijatrima, država se mjesecima tresla zbog toga jednoga znaka među 130000
ljudi. Vjerovali ili ne. I Sanader se proslavio izjavom da takav Thompsonov
koncert šteti Hrvatskoj, pa otud i ona njegova «polemika» s
Markovicem.
Naravno. Opet su reagirali biskupi, akademici, sveucilisni
profesori i umjetnici (njih osamdesetak):
Poštovani gospodine Marko Perkoviću Thompsone,
Nadamo se da s prijezirom gledate na podmetanja i ovu prljavu kampanju
koja se vodi protiv Vas. Zahvalni smo Vam na djelu, koje svojom glazbom,
pjesmama i javnim nastupima darujete hrvatskom narodu i svim ljudima dobre
volje. Vaši nastupi pobuđuju plemenite osjećaje solidarnosti, a emocije bude
optimizam koji iz ravnodušja i rezignacije podiže mnoštvo
ljudi.
Zato što cijenimo i poštujemo Vaš rad ovim putem Vam javno
izražavamo potporu te želimo da Vas ne obeshrabre sitna, prizemna i priglupa
podmetanja koja su se razbuktala poslije Vašeg iznimnoga nastupa na Trgu bana
Jelačića u Zagrebu, koji su organizirali hrvatski branitelji.
U Zagrebu, 20. lipnja 2008.
HTV opet nije smatrala potrebnim spomenuti ovo pismo u svojim emisijama.

Uslijedile su zabrane Thompsonovih koncerta. Novo pismo hrvatskih
intelektualaca potpisalo je preko 300 javnih osoba:
HRVATSKOJ JAVNOSTI  O ZABRANI KONCERATA MARKA PERKOVIĆA
THOMPSONA
U Hrvatskoj je počelo zabranjivanje koncerata Marka Perkovića
Thompsona.
Prihvaćanje zabrane ovih nastupa značilo bi dopustiti
Hrvatsku u kojoj se ne smije pjevati. Hrvatski narod vjekovima iskazuje svoju
radost, bol, vjeru i nadu pjesmom. Hrvatska glazba daje ljepotu našem životu i
dostojanstvo našem narodu.
Žele zabraniti naše snove i naše
pjesme!
Prošli smo bolna iskustva zabrane i suđenja javne riječi.
Hrvatsko sjećanje je puno ponosa na one koji nisu prihvatili zabranu slobode
misli, riječi, pisma i okupljanja.
Nemojmo dopustiti zabranu
pjesme!
Mi smo odgovorno iskazali hrvatskoj javnosti da  “nastupi
Marka Perkovića Thompsona pobuđuju plemenite osjećaje solidarnosti, a emocije
bude optimizam koji iz ravnodušja i rezignacije podiže mnoštvo ljudi”. S
prezirom gledamo na zabrane njegovih koncerata i pozivamo i cijelu Hrvatsku
da,
Ne prihvati i ne dopusti zabranu hrvatske pjesme – zabranom
koncerata Marka Perkovića Thompsona.
Zagreb, 18. 07. 2008.
Opet sutnja na HTV-u. A u isto vrijeme su tzv. Lijevi intelektualci uputili
pismo partiskom šefu Milanoviću i o tome je bilo danima riječi u njihovim
emisijama!
Prof. dr. Slobodan Lang i akademik Josip Pečarić, inicijatori
pisma hrvatskoj javnosti, tada su poslali
slijedeće pismo:

Otvoreno pismo predsjedniku Saborskog odbora za ljudska
prava

G, zastupniče, Predsjedniče Odbora
za Ljudska Prava Sabora republike Hrvatske
I. Na dan branitelja
grada Zagreba:
1. Ujutro je služena misa zahvalnosti braniteljima,
mladim ljudima koji su dali vlastiti život za obranu, istinu i čovječnost u
demokratskoj Hrvatskoj. Trebali ste biti na ovoj misi!
2. Preko
dana je postavljen Sokratov šator, gdje su izložene knjige i prikazivani
filmovi, a najvažnije ljudi koji su proživjeli obranu i stvaranje Hrvatske –
branitelji, obitelji stradalih, logoraši i invalidi. Došli su mnogi građani, a
posebno došli su mladi, da se sretnu sa svjedocima, da im netko kaže da smiju
biti ponosni na obranu i stvaranje Hrvatske države i da se odluče i oni
uključiti izgradnjom sebe da bi stvarali obitelj i gradili Hrvatsku. Trebali ste
doći i susresti istinu!
3. Navečer su se mladi došli radovati, jer
se pjevalo njima a oni su bili ponosni na poginule mlade i državu koja je
stvorena. Jeste li bili na koncertu?
II. Tada je došlo do straha od
ljubavi za Hrvatsku, vjerom, znanjem i pjesmom. Počeo je napad. Progovorili su
moćni ljudi, i izgovorili najteže riječi.
1. Nisu se usudili
napasti misu u crkvi.
2. Nisu se usudili napasti šator, knjiga,
filmova, i fotografija stradanja i junaštva.
3. Nisu se usudili
napasti logoraše, udovice, invalide, branitelje …
4. Napali su
jednog pjevača, jedan pozdrav, jedan znak na jednom mladom čovjeku i jednu
pjesmu koju nitko nije pjevao. Vi ste ih trebali braniti!
III.
Htjeli su probuditi strah!
1. Tada smo progovorili – Zahtijevali
smo slobodu od straha. Pozvali smo ljude vjere, znanja i misli da nam se
pridruže.
2. Oni su se odazvali, stotine akademika, biskupa,
sveučilišnih profesora, umjetnika, intelektualaca, više od 300 građana.
Potpisali su i pridružili se protestu protiv straha, zabrana javnih skupova,
slobode govora i pjesme, neistinitog prikazivanja domovinskog rata, izazivanja
podjela u Hrvatskoj, neistinitog informiranja uglednih međunarodnih ličnosti i
zajednice – a sve na štetu istine, demokracije i ljudskih prava u Hrvatskoj.
Niste potpisali, a trebali ste!
IV. Tada je krenulo novo plašenje!

1.. Napadnut je gradonačelnik glavnog grada, zašto dozvoljava javni
skup onima koji su ga obranili.
2. Napali su i Predsjednika Vlade,
jer akademici, biskupi, znanstvenici, profesori, umjetnici, građani .. ne znaju
sami misliti, a ne bi ni smjeli progovoriti bez njegove dozvole!? Trebali ste
nas tada pozvati, saslušati i vršiti ono za što ste zaduženi – braniti ljudska
prava.
V. Tada su se doista i uplašili, ali oni koji su plašili!
Pozvali su upomoć, i dobili su pomoć – kakvu pomoć
1. Član Sabora,
je rekao da se ne smijemo slobodno kretati po Hrvatskoj, da ne smijemo dolaziti
u Istru, Pulu, bez dozvole.
2. Predsjednik Srbije je tražio da se
ispričamo za slobodu!
3. Međunarodni predstavnik je izjavio da je
sprečavanje genocida u Bihaću kontraverzno! Zar mu nije Srebrenica dosta?

7. Talijanski fašisti su ocrtali Poreč, a vlast to nije ni
primijetila?!
II. Onda je došao dan svehrvatske zahvalnosti za
slobodu i braniteljima za obranu.
1. Sakupili smo se u Čavoglavama,
iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Evrope, Australije, SAD.

2. Došli smo avionima, vlakovima, autobusima, automobilima,
motorima, biciklima i pješice.
3. Prikazali smo knjige i
razgovarali o Hrvatskoj, igrali nogomet, pjevali s desecima klapa, plesali i
onda se okupili na koncertu – 100 000, više od 100 000.
4. Mladi
ljudi, hrvatski narod je dao odgovor. Nisu dozvolili da ih se uplaši! Pokazali
su da su spremni voljeti i braniti Hrvatsku u svakom njenom djelu! Trebali ste
biti u Čavoglavama, upoznali bi Hrvatski narod koji vam je povjerio da čuvate
ljudska prava u državi gdje se dugo i teško za to borilo!
III. Dan
poslije zabranili su koncert u Puli. Sada bježe iz moralnog u birokratsko
opravdanje
1. Zabrane dio totalitarnih režima iza nas i ne
prihvaćamo ih pred nama!
2. Istra je otvorena za pjevače iz Srbije,
u posjete dolaze talijanski iredentisti i neofašisti – neprijatelji Hrvatske.
Samo nije za hrvatskog branitelja i pjevača domoljubnih i bogoljubnih pjesama
Marka Perkovića Thompsona?
3. Ogromna većina hrvatskog naroda
vjeruje da mu je zabranjen dolazak zato što im smetaju hrvatske zastave? Niste
se oglasili.
VIII. Vrijeme je da poštujete ljude.G, zastupniče,
Predsjedniče Odbora za Ljudska Prava Sabora republike Hrvatske,
1.
Niste molili, branili, potpisali, pozvali, reagirali, ni bili s nama.

2. Prestanite ne vidjeti, ne čuti i šutjeti na ugroženosti ljudskih
prava i demokracije u Hrvatskoj
3. Odmah zahtijevajte slobodu
javnog okupljanja da bi se pjevalo pjesme obrane, radovalo slobodi i sanjalo
buduće stvaranje Na kraju zamolite i nas da Vas upoznamo sa našom istinom i
zahtjevima. Biti će to dobro i korisno Vama i Hrvatskoj i svijetu.
Pismo nije prenijela čak ni HINA. A da ne spomenemo da autori nisu dobili
nikakav odgovor!
Ali hajka na Thompsona je nastavljena tamo gdje je
svojevremeno i počela – u inozemstvu. Tako mu je zabranjen i koncert u Hamburgu.
Ovaj put su hrvatski intelektualci djelovali drugačije. Pismo koje je sugerirano
na portalu Hrvati amac, a koje je prenijeto i na portalu Hrvatskog kulturnog
vijeća potpisivali su pojedini hrvatski akademičari i sami slali Sveučilistu u
Hamburgu. To sam učinio i ja:
Mi Hrvatski akademičari protestiramo protiv svrstavanja hrvatskog
domoljuba Marka Perkovića – Thompsoma u naciste. To je protu hrvatska propaganda
onih, koji ne priznaju Republiku Hrvatsku i žele oživjeti komunističku
Jugoslaviju. Njemačka je bila među prvima koji su priznali Hrvatsku neovisnost.
Zašto to sveučilište nije zatražilo tekst svih pjesama i tada odlučilo radi li
se o fašizmu ili naci(onali)zmu ili samo domoljubnim pjesmama. Bas ovakove
nepravedne presude, kao ova Sveučilista u Hamburgu čine potrebnim potvrđivati
domoljublje, koje nema veze s nacizmom. Nevjerojatno je da Njemačko sveučilište
osuđuje jednog pjevača za nacizam, kad je to bila osobina njemačkog režima za
vrijeme WWII i ranije, čiji su sinovi na žalost u tragično velikom broju dali
živote za tu ideologiju.
Thompson se nije još niti rodio, ali želja
za hrvatsku nezavisnost je uvijek živjela i nije imala nikakve veze s nacizmom
ili fašizmom. Čudno je da jedno sveučilište ne može razlikovati ljubav i ponos
za domovinu od nekakovog nacizma, koji nije nikada niti bio hrvatski.

Hrvatski akademičari
Dr. Wolfgang  Düchting
Universität
Hamburg
Präsidialverwaltung
Referat 22:
Online-Dienste
Edmund-Siemers-Allee 1
D-20146 Hamburg
Telefon:
+49-(0)40-42838-4315
Telefax: +49-(0)40-42838-6398
E-Mail:  _online-dienste@uni-hamburg.de_
(mailto:online-dienste@uni-hamburg.de)
Wir – die kroatischen Akademiker protestieren stark gegen Anordnung den
kroatischen Patrioten und Freiwilligen Marko Perkovic Thompson unter die
Nazisten (Nazis) einzuordnen.
Das ist eine starke antikroatische
Propaganda derjenigen, die Republik Kroatien nicht anerkennen und die das
kommunistische Jugoslawien wieder beleben möchten.
Deutschland war
einer der Staaten, das als einer der ersten in der Welt die kroatische
Selbständigkeit anerkannt hat.
Warum diese Universität die Texte
aller Lieder von Herrn Marko Perkovic Thompson nicht angefordert hatte? Danach
hätte sie entscheiden können, ob es sich um Faschismus oder Nationalismus
handelte oder nur um die patriotischen Heimatlieder? Gerade solche ungerechte
Beurteilungen, wie diese der Universität in Hamburg , spornt uns an, dass wir
unsere Heimatliebe bestätigen, da sie überhaupt keine Verbindungen mit dem
Nazismus hat.
Es ist unglaublich, dass die deutsche Universität einen Sänger
für den scheinbaren Nazismus verurteilt, und zugleich war der Nazismus eine
Besonderheit des deutschen Dritten Reiches zur Zeit des Zweiten Weltkrieges,
aber auch früher.
Leider sind viele deutsche Söhne für diese
Ideologie in tragisch grosser Zahl ihre Leben geopfert haben.
Marko
Perkovic Thompson war zu dieser Zeit noch gar nicht geboren, aber der Wunsch für
die kroatische Selbstständigkeit hat immer bestanden, und er hatte keine
Verbindungen mit dem Nazismus oder Faschismus.
Es ist wirklich
merkwürdig, dass eine deutsche Universität nicht imstande ist, Liebe und Stolz
für die Heimat von einer nazistischen Bewegung, die niemals in Kroatien Fuss
gefasst hatte, zu unterscheiden.

Kroatische Akademiker
Josip Pečarić
Permanent full professor at University of
Zagreb ( Croatia )
Foreign professor at GC University ( Lahore ,
Pakistan )
Full member of Croatian Academy of Science and
Arts
Active member of The New York Academy of
science
Member of editorial boards:
Journal of
Mathematical Inequalities  (Editor in Chief and
Founder)
Mathematical Inequalities & Applications (Editor in
Chief and Founder)
Operators and Matrices (Editor in Chief and
Founder)
Advances in Differential
Equations and Control Processes
Advanced
in Nonlinear Analysis and Applications (ANAA)
Asian-Euroepean
Journal of Mathematics
Didactica Mathematica (Cluj-Napoca,
Romania)
International Journal of Applied
Mathematics
Journal of Computational Analysis and
Applications
Journal of Inequalities in Pure & Applied
Mathematics
Journal of Function Sp a ces a nd Applic a tions

Nonlinear Functional Analysis ans Applications
Octogon
Math. Magazine (Brasov),
Panamerican Mathematical
Journal
Tamsui Oxford Journal of Mathematical
Science
Glasnik Matematički (advisory board)
Banach
Journal of Mathematical Analysis (BJMA) (advisory board)

Naravno, mi
i ne očekujemo odgovor od njih.

Međutim ovdje je važno istaknuti kako se
krenulo na napade na Thompsona. O tome piše Slobodan Lang i svoj tekst
Thompson i Woodstock počinje ovako:
Organizacija 56 država
regionalne sigurnosti, uključivši i ljudska prava (OSCE) pitanjima antisemitizma
bavi se intenzivno od 2004.  Na konferenciji OSCE o antisemitizmu održanoj u
Španjolskoj 2005. su sudjelovali i uglednici poput Andrewa Bakera iz Američkog
židovskog kongresa i prof. Gerta Weisskirchena, člana Njemačkoga parlamenta i
predstavnika  OSCE-a protiv antisemitizma. Ljeti 2007. godine rabin Baker je u
Dubrovniku hrvatskoj ministrici vanjskih poslova gospođi Grabar-Kitarović iznio
«uznemirujuće iskaze fašističkih pozdrava i simbola koji su postali obilježje
koncerata hrvatske rock zvijezde Thompsona». Ona je obećala pozvati prof.
Weisskirchena u Zagreb da to razmotre. Predsjednik Mesić izjavio je Bakeru da bi
Sabor trebao poduzeti mjere zabrane ustaških manifestacija.
Prof.
Gert Weisskirchen u Zagreb je došao 3. rujna 2007. «ispitati utjecaj Thompsona
na nacionalističko raspoloženja u Hrvatskoj».U njemačkom se
veleposlanstvu sastao s Ivom i Slavkom Goldsteinom, Žarkom Puhovskim (tadašnjim
predsjednikom HHO), Tomislavom Jakićem (savjetnik Predsjednika RH), Slobodanom
Uzelcem (državni tajnik), Radovanom Fuchsom  (pomoćnik ministra), Ivicom
Buconjićem (državni tajnik) i Filipom Dragovićem (pomoćnik ministra), a u
Ministarstvu vanjskih poslova s Kolindom Grabar-Kitarović, Ognjenom Krausom i
Sanjom Zorišić-Dabrović («stara» Židovska
zajednica).
(…)
Odakle tolika panika kada se među 130 000
ljudi pojavi jedan sa slovom «U» na kapi? Je li ikada u povijesti zabilježeno
takvo sramotno ponašanje vlasti neke neovisne države? Otud podrška zabranama
nastupa pjevača za koje smo vjerovali da su za nama. Zašto se onda čudimo da
neki tamo Slovenac govori o Hrvatima kao o stoci i dobije 19 posto glasova na
predsjedničkim izborima.
Ali kako rece Ivkošić, vlastima to dobro dođe da bi
vladali, a nekima i da se izbore za očuvanje svojih životnih djela u dokazivanju
kako su svi Hrvati ustaše. Naravno to «ustaše» znači sliku o ustašama koju su
oni kroz godine svoje (komunističke) vladavine uspjele nametnuti. Zato i danas
govore kako ustaše nisu Hrvati. Njima su valjda Hrvati samo one dobre srpske
sluge s početka ovog teksta. A takvi nisu doista ni ustaše, a ni hrvatski
branitelji iz Domovinskoga rata.
4. ZAVRŠNI POTEZ
U «Hrvatskom listu» od 28. kolovoza 2008. veliki hrvatski književnik Ivan
Aralica na pitanje:
Dotakli smo se i pjevača M. P. Thompsona. Smatrate li
da je današnja država u moralnom i demokratskom smislu izobličena s obzirom da
smo dospjeli u vrijeme zabrana. Njemu ne daju pjevati kao nekad Vici
Vukovu?
odgovara:
Između progona Thompsona, a to jest progon, i
progona bilo kojeg pjevača ili intelektualca u vrijeme komunizma nema nikakve
razlike. Progoni ga se zbog nacionalizma. U komunizmu je 95 posto političkih
progona bilo zbog iste stvari. Dakle zbog pjevanja pjesama, knjiga i sl. Sada se
to ponovno javlja. Doduše, kada se očitava taj slučaj do kraja, može se pronaći
i nešto novo. Svi oni, osobito Mesić i oni koji ga slijede i savjetuju, mislili
su da će kroz ovih desetak godina proganjanja nacije i vjere, postavljanja
pitanja vjeronauka, dakle da će istisnuti i rodoljublje i vjeru. I kad nema
pjesme, kad nema manifestacije, oni imaju dojam da su to i učinili, da su
uspjeli jer vladaju dobrim dijelom medija i javnog mnijenja. Međutim, kad
Thompson dođe na trg i skupi onoliku masu ljudi, oni vide da je njihov trud
uzaludan, vide da vjera i nacija žive. Da su malo pametniji, mogli bi zaključiti
sljedeće: vjeru i naciju nisu mogli istisnuti ni zatvori ni progoni za 50 godina
komunističke represije, pa kako će ih istisnuti u slobodnoj zemlji bez
komunističkog sustava, kako će ih uništiti njihove riječi preko televizije.
Druga stvar ili druga novina je slijedeća: oni su do krajnje mjere frustrirani.
Mesić nikad nije uspio okupiti veći skup, on uvijek govori skupinama od nekoliko
desetaka ljudi. Nakon izgreda u vojarni u Splitu, on ima strah pred masom. Da su
ga tamo drukčije dočekivali i njemu pljeskali, onda bi i on drukčije reagirao.
Ali on to nije doživio, čak ni u izbornoj promidžbi ne može to
doživjeti.
Da, tako narod misli. To pokazuje masovnim odlasakom na Thompsonove koncerte.
Dapače, poslije nedavne utakmice Hrvatska-Andora gledateljstvo je poručilo što
misle o tome što se ustaštvo Hrvatima imputira sa svih strana, a ponajviše čak i
od vlastite političke elite, kako je dobro zapaženo na portalu HKV-a, tako što
je cijeli stadio uzvikivao «Za dom spremni». Reakcija, analogna onoj mojoj kada
sam sam sebe Srbima predstavljao kao ustašu. Istina, reakcija koju sam očekivao
još kada je na sve ljubitelje Thompsonove i uopće domoljubne glazbe podignuta
neviđena hajka zbog jedne kape sa slovom «U» među 130000 ljudi.
Ali, koliko
to znači vlastima? Njima je važno da osiguraju jedino da na izborima taj isti
narod bira «manje zlo». Što će reći ili današnju poziciju ili opoziciju. I
jednima i drugima parola «Svi su Hrvati ustase» dobro dolazi da ih taj isti
narod bira.
Ostaje jos samo završni korak u ostvarenju toga cilja. Jos samo
Katolička crkva treba prihvatiti takvo stanje stvari. A to opet jedino može
postići Sanader. Sve za to je učinjeno.
Podlogu su pripremili Goldsteini i
oni oko njih. Velikosrpsku brojku Goldsteinovih i Draže Mihailovića prihvatila
je Sanaderova vlada. Nikada kao u vrijeme Sanaderove vlasti hrvatski
intelektualci se nisu tako omalovažavali. Dok se njihova pisma ignoriraju i
proglašavaju se «moralno-politički nepodobnima», a radi se o nizu biskupa,
akademika, sveučilišnih profesora, znanstvenika, umjetnika itd., dotle se danima
razglaba hoće li Goldstein ići na Bleiburg ili ne. Otac Goldstein (možda) ima
završenu srednju skolu. Sigurno će napisati knjigu i o Bleiburgu. Znamo kako to
obično izgleda, prihvatit će sve što su hrvatski znanstvenici pronašli, ali će
zaključak upućivati na genocidnost hrvatskog naroda. Sin jeste sveučilišni
profesor. Ali njegove kolege su ustanovile da on u svojim radovima izmišlja. A
koliko puta su tek to učinili mnogi hrvatski pisci? Ali, to i jeste idealna
osoba za hrvatsku povijest koja ce odgovarati svemu samo ne istini. Hrvatski
povjesničari poput Ivezića i Mrkocija, moći će (možda) i dalje u vlastitoj
nakladi i malim nakladama pisati istinitu povijest.
Dakle Sanader jer na
djelu. I doista pogledajmo što o tome piše Zvonimir Despot («Večernji list», 24.
10. 2008.):
Ivo Sanader u Hrvatskom saboru, kad je naveo kako bi za to da
se prevlada hrvatska bliska prošlost bilo poželjno da politički i vjerski vođe
ove zemlje odaju počast žrtvama i u Jasenovcu i u Bleiburgu. Ali potpalio ih je
u pozitivnom smislu i svima zapravo odaslao pravu političku, dalekovidnu pljusku
(…)
Što Sanader želi poručiti? To da je svaka žrtva uvijek žrtva
te da svi mi danas, u 21. stoljeću, imamo civilizacijski dug prema svim žrtvama
i stradalnicima koje ne smijemo mjeriti prema nečijim uskogrudnim, ideološkim i
politikantskim potrebama. Isto tako, zločin je uvijek zločin i kao takav treba
ga osuditi, kao i to da nitko ne može biti kažnjen bez nepristranog suđenja.
Niti se jedan zločin može opravdavati drugim zločinom. Jasenovac i Bleiburg ne
mogu se izjednačiti, ali ocjene tih događaja treba prepustiti povjesničarima.
Društvo se s time mora suočiti, a pojedinci u tome moraju
prednjačiti.
Naši antifašisti sigurno se neće odazvati jer ih koči
ideološka zadrtost. Ali vrh Katoličke crkve o tome bi i te kako trebao
promisliti i učiniti taj simboličan korak unatoč nekim razumnim
protuargumentima, a ne da sve ostane samo na požeškom biskupu u jasenovačkoj
crkvi. Crkvu su nekad krasili vizionari koji su pokretali društvo, pa bi tako i
biskupi danas trebali biti iznad ostataka komunista. Nemojmo zaboraviti
predsjednika Stipu Mesića koji traži nemoguće argumente kako ne bi otišao u
Bleiburg. On se očito ne može izdići iznad svojih skučenih povijesnih okvira,
što bi kao predsjednik svih građana trebao i morao. Sanader je pokazao da se
može, kao i Račan i Milanović. Tko je sljedeći?
Sanader je uhapsio
generale, srušio spomenik velikom hrvatskom književniku, podržavao priglupe
napade na Thompsona i učinio sve što treba (a što nije smjela prethodna vlast)
za vraćanje priče o «svim Hrvatima ustašama». Ostalo mu je jos jedino natjerati
Katoličku crkvu da poistovjeti Jasenovac, dakle ono što vidimo u knjizi
profesora Mrkocija i Križne putove. Bit ce interesantno vidjeti hoće li uspjeti
ostvariti i tu zadaću.

U knjizi: «Informacijski rat protiv ‘oluje’ – Rasprave o doktrini
informacijskog rata, scenaristima haških optužnica i hrvatskoj samobitnosti»,
Zagreb, 2008. str. 171-194.


{loadposition user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button