Diana Majhen

2009.10.15. – Mesić – najvjerniji Titov pionir

Precednik na odlasku izgleda ne propušta niti jedan jedini dan a da svoje „istine“ ne pokuša nametnuti hrvatskom narodu. Te bi „istine“ vjerojatno trebale biti njegova ostavština, no meni se čini da će njegova ostavština biti nešto sasvim drugo, kao što mi se čini da ni mjesto koje će zauzeti u hrvatskoj povijesti neće biti ono koje priželjkuje, nego nešto sasvim suprotno od toga.


Posjetivši rodno mjesto svog idola, zločinca Josipa Broza Tita, Mesić je po ne znam koji put pokušao zatrti hrvatsku istinu, ponovno zloporabljujući svoje predsjedničke ovlasti kako bi se obrušio na Crkvu te svoje neistomišljenike , već po običaju,  nazvao ustašoidima. Sva sreća, pa mu se nije omaklo da zapjeva Juru i Bobana, kako je to inače imao običaj raditi prije nego je postao „veliki antifašist“.
Nema toga što Mesić nije ubacio u svoj govor, kako bi osnažio svoje sulude, priglupe teze o tome kako je Titova  uloga bila presudna za očuvanje hrvatskog naroda. Onog istog naroda, kojim su Titove horde punile jame i zalijevali ih vapnom, onog istog naroda koji je prolazio Križne puteve, onog istog naroda koji je u Titovoj, komunističkoj Jugoslaviji dobrim dijelom bježao da bi spasio živu glavu, ili bio zatvaran i ubijan. Dobar mu je doprinos, nema što.
Prema Mesiću, hrvatskog naroda izgleda danas ne bi bilo, zato što je u ww2 bio na pogrešnoj strani, da nije postojao Tito i antifašizam. Zanimljivo, kako jedna Njemačka još uvijek postoji, a nije imala nikakvog Tita. Postoji i jedna Italija, pa i jedna Austrija, a takodjer nisu imali Tita. Doduše, da su ga  imali, moguće danas ne bi postojali, a sasvim sigurno da ne bi postojali da su imali jednog Mesića. Sreća da Mesić neće dugo, jer da slučajno ostane predsjednik još malo, postoje realne šanse da nas sve pobije svojim glupostima. Blago strancima koji ga ne trebaju slušati, sreća njihova da ovaj ne govori ni jedan strani jezik.
Što se pak antifašizma tiče, on se kod nas može prihvatiti kao nešto dobro i pozitivno onda, kada se jasno izdvoje zločinci iz redova onih koji se kriju iza tog antifašizma. Sve dok se to ne učini, za svakog tog antifašistu s pravom se možemo pitati da li je sudjelovao u partizanskim pokoljima nenaoružanih civila, žene i djece ili nije. Obzirom da ti antifašisti ne pokazuju ni malo volje da osude krivce u svojim redovima, niti se ogradjuju od zlodjela koje su isti počinili, ne znam na koji se način naši antifašisti mogu promatrati kao nešto dobro. U konačnici, to je hrpa ljudi koji štiti zločince i masovne ubojice, na čelu sa našim precednikom, koji uporno stopira sve istrage koje bi se trebale provesti.
Ako se na sve strane sudi braniteljima iz Domovinskog rata, onda se valjda može suditi i preživjelim partizanskim krvnicima, a ne čekati dok i posljednji ne ode prirodnom smrću, kako bi se eventualno nešto poduzelo. Po čemu su ti „antifašisti“ bolji od hrvatskih branitelja, po čemu su vrijedniji da se u njih ne smije dirati i njihovi se zločini ne smiju istraživati? Vjerojatno po tome što se za njih zauzima predsjednik države, dok ga za hrvatske branitelje nije briga, izuzev kada treba svjedočiti protiv njih.
Obrazlažući odlikovanja koja je podijelio bivšim komunističkim funkcionerima, Mesić izjavljuje kako je odlikovao ljude bez kojih nikada ne bi bilo samostalne Hrvatske, jer Hrvatska nije nastala jednim aktom.
Naravno da nije. Današnja je Hrvatska nastala zahvaljujući hrabrosti  i krvi  hrvatskih branitelja,  a nikakvi komunistički funkcioneri sa njenim stvaranjem nemaju nikakve veze, izuzev što su radili sve, kako današnje Hrvatske ne bi bilo.
Samo netko poput Mesića, osoba koja ne preza od ničega kako bi održala krivotvorenu hrvatsku povijest i koja će učini ama baš sve kako se istina ne bi čula, može davati ovakve izjave.
Pročitala sam na jednom forumu nešto što je netko napisao, da će Mesić konačno na „djubrište istorije“.
Sretno mu bilo. Diana Majhen

 {loadposition user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button