2008.02.13. – UGOSLAVIJO, SLATKA JUGOSLAVIJO!
Autor: Diana Majhen
Sanjam li ja to?
U Zagrebu, 11. veljače 2008.
Kao da sam ponovno u Jugoslaviji, tako sam se otprilike osjećala danas dok sam s dr Dragunom i ostalima hodala hodnicima Psihijatrijske bolnice Vrapče.
Pratiti na psihijatrijsko vještačenje čovjeka, za kojeg zasigurno znam da mu um radi besprijekorno, daleko bolje i od mog vlastitog, izazvalo je u meni dvojake osjećaje.
Tugu, revolt i ljutnju, jer su toliki dali život za zemlju u kojoj su vladajuća struktura i njene metode ostale iste kao i prije rata.
Ni profesionalna ljubaznost prof. Gorete i prof. Haiga nisu mogli pridonijeti tome da se osjećam bolje. Oni su samo trebali raditi nešto što je od njih tražio sud. Odnosno, oni koji mogu postići da sud to traži, da se bolje izrazim.
No, činjenica da u današnjoj Hrvatskoj bilo koji sud može gospodariti nad vama na način da vas pošalje na psihijatrijsko vještačenje, iako za to ne postoji niti jedan jedini opravdani razlog, govori dovoljno sama za sebe.
Čovjek se mora upitati, što mu se sve može dogoditi ukoliko digne glas protiv korupcije, krađe, kriminalizacije Domovinskog rata, protiv onih koji vlast drže u svojim rukama.
Hoće li ga proglasiti ludim, hoće li ga osuditi za prvo što im padne na pamet, ili će jednostavno nestati?
Ne, nije pretjerivanje.
Ako smo došli do toga da se oni koji kritiziraju vlast šalju u ludnice, zašto misliti da iza toga nema više ništa?
Bit će da se Tito u paklu negdje slatko smije.
Jer, ostalo nam je cjelokupno njegovo nasljedje.
Njegove metode, njegovi poklonici i sljedbenici, njegove vladajuće strukture.
Jedino što se to sada zove Hrvatska, a ne Jugoslavija.
