- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Razno

2006.03.30. – Vecernji list – Pogreške Haaga

Arapski državljani jesu bili dio Armije BiH
Kuburina Kordicu: Ne dirajte Arape
 
"Ne dirajte
arapske državljane, dobrovoljce u našim redovima, jer
cemo morati oštro uzvratiti!". U najkracem, sažetak
je to upozorenja koje je zapovjednik Sedme muslimanske brigade Amir
Kubura 2. travnja 1993. godine uputio Dariju Kordicu.

Po Kuburinim
saznanjima, pripadnici HVO-a zatvarali su i zlostavljali strane
državljane koje on naziva dobrovoljcima u redovima Armije BiH.
U pismenom upozorenju (koje je ujedno i prijetnja Kordicu), Kubura
kaže da ce o zatvaranjima stranih državljana od strane
HVO-a upoznati svjetsku, a posebno arapsku, javnost.
Ovaj je dokument (koji je inace bio na raspolaganju haaškom
tužiteljstvu) još jedan dokaz da Sud u Haagu prilikom
nedavnog izricanja presuda od pet i dvije i pol godine jednostavno
nije htio primjereno osuditi nekadašnje zapovjednike Treceg
korpusa Armije BiH i Sedme muslimanske brigade Envera Hadžihasanovica
i Amira Kuburu. U nepravomocnoj presudi, koja im je izrecena 15.
ožujka ove godine, Hadžihasanovic i Kubura oslobodeni
su odgovornosti za zlocine koje su strani državljani pod njihovim
zapovijedanjem pocinili nad Hrvatima i Srbima u središnjoj
Bosni.
Obrazloženje
je da mudžahedini nisu bili u sastavu tih postrojbi Armije
BiH u doba kada su zlocini pocinjeni. Kuburina prijetnja Kordicu
da ne dira arapske dobrovoljce u redovima Armije BiH potpuno pobija
takvo obrazloženje Haaškog suda jer je vecina najtežih
zlocina nad Hrvatima i Srbima u središnjoj Bosni pocinjena
nakon travnja 1993. godine, kada je upucena ta prijetnja. U ljeto
1993. pocinjeni su progoni i ubojstva hrvatskog i srpskog stanovništva
iz Fojnice, Travnika, Kaknja i Bugojna.
Tisuce
Hrvata prognano je i pobijeno, a za zarobljenim Hrvatima strijeljanima
u selu Bikoše iznad Travnika i skupinom od 20 odvedenih iz
logora u Bugojnu još se traga.
Autor Ana Drmac

Potresna
ispovijest Drage Galica iz Bugojna:
Drago Galic Ocaj je u Bugojnu ubio sve oceve
 
BUGOJNO
– Drago Galic jedini je od oceva 20 odvedenih bugojanskih Hrvata
koji još traga za istinom o svome sinu. Ostali više nisu
medu živima. Umrli su bez saznanja o sudbini svojih nasilno
odvedenih sinova iz bugojanskih logora i mogucnosti da ih dostojno
pokopaju. Iako je nedavno navršio 75 godina, Drago Galic još
nije izgubio nadu da ce pronaci tijelo svoga sina i dostojno ga
pokopati.
Njegov sin Zoro Galic 15. studenoga 1993. godine odveden je iz logora
Stadion i otad mu se izgubio svaki trag. Zarobljen je 20. srpnja
1993. i tada je imao 38 godina. – Gotovo 13 godina tražim svoga
sina. Nema te institucije kojoj se nisam obracao. Razgovarao sam
i s haaškim istražiteljima, bio u Haagu i molio ih za
pomoc, a sina mi je kao zarobljenika registrirao i Medunarodni Crveni
križ. Sve to ništa nije pomoglo – kaže Drago Galic
koji, iako umoran od višegodišnje potrage, ne gubi nadu
da ce dostojno pokopati svoga nestalog sina, za kojega je pripremio
i grobnicu.

Svi smo mi umorni od potrage. Majkama koje su još žive
teže je nego meni. No, ovaj put necu odustati. Na Bleiburgu
sam izgubio brata kojega nikad nisam pronašao niti pokopao,
necu dopustiti da se ista sudbina ponovi i mome sinu, ispricao nam
je Drago Galic. Unatoc svemu, kaže, u stanju je oprostiti tragediju
koja se dogodila njegovoj obitelji ako mu se konacno kaže istina
o njegovom sinu. – Tko god mi kaže gdje su kosti moga sina,
najveci mi je prijatelj. Ništa mi više nije važno,
samo da ga za života pokopam, kazao nam je Drago Galic, jedini
o oceva odvedenih iz Bugojanske skupine koji je još živ.
Inace,
za nasilno odvodenje i nestanak 21 bugojanskog Hrvata iz bošnjackih
logora još nitko nije procesuiran niti kažnjen (u nedavnoj
presudi Haaškog suda casnicima Armije BiH Enveru Hadžihasanovicu
i Amiru Kuburi na teret se stavlja jedino ubojstvo Mladena Havraneka
koji je odveden iz logora Stadion). Samo jedan od odvedenih pronaden
je i pokopan a za sudbinom njih 20 još se traga.
Saznanje
da vecina njihovih roditelja više nije medu živima, dodatni
je razlog ogorcenosti na odgovorne domace i medunarodne institucije
koje roditeljima za života nisu omogucile ni da dostojno pokopaju
svoje sinove. Logor Stadion, iz kojega je u studenome 1993. godine
odveden Zoro Galic, jedan je od desetak logora koji su tijekom rata
postojali u Bugojnu i jedan je od tri najzloglasnija; 294 zatocenika
pod tribinama Stadiona u Bugojnu provela su punih osam mjeseci.

Fizicki
su i psihicki zlostavljani, prisilno im je vadena krv, a vodeni
su i na kopanja rovova. Preživjeli su i razmijenjeni su 19.
ožujka 1994. godine, a na svaku godišnjicu oslobadanja
domacim i medunarodnim institucijama šalju pisma u kojima ih
podsjecaju na nestanak 20 Hrvata iz tzv. Bugojanske skupine, potrebu
njihova pronalaska i kažnjavanje odgovornih.
Autor Ana Drmac
 


{loadposition user18}
 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -