Razno

2006.03.24. – Ante Glibota

ISTINU NE TREBA SKRIVATI – Problem
udbaških poravnavanja minulih tjedana, žustrih polemika
i reagiranja postavljaju se sve više pred svakodnevnicu
hrvatskog društva kao znacajan trajni problem, kao izvjestan
mlinski kamen oko vrata nacije i države. Aproksimacije
divergentnih nakana i stremljenja samo dodatno cine takovo
stanje nepodnošljivim, netrpeljivim, a koje vidno zahtjeva
istinske korake bez daljnih odlaganja, bez daljnih trovanja
odnosa medju hrvatskim gradjanstvom ….
preporucio Domagoj Margetic http://www.domagojmargetic.com

ISTINU
NE TREBA SKRIVATI
Piše Ante Glibota
Redovni clan Europske Akademije Znanosti, Umjetnosti i Literature

Problem udbaških
poravnavanja minulih tjedana, žustrih polemika i reagiranja
postavljaju se sve više pred svakodnevnicu hrvatskog društva
kao znacajan trajni problem, kao izvjestan mlinski kamen oko vrata
nacije i države. Aproksimacije divergentnih nakana i stremljenja
samo dodatno cine takovo stanje nepodnošljivim, netrpeljivim,
a koje vidno zahtjeva istinske korake bez daljnih odlaganja, bez
daljnih trovanja odnosa medju hrvatskim gradjanstvom. Sva daljnja
nagadjanja, sumnje i objede u ovoj problematici mogu samo pogoršati
stanje nerazumjevanja medju hrvatskim gradjanima, nadolijevati cašu
žuci, koju bi svaki istinski Hrvat, kršcanin, najradje
prolio da nestane u zaborav vremena, kao jedno tužno stanje,
jednog tužnog razdoblja našeg nacionalnog bica.

Kako smo trebali reagirati
na taj problem koji visi u zraku vec vise od 15 godina, da bi se
jos jednom aktualizirao u zacecima ove godine, zapljusnuo po jos
neznam koji put hrvatsku javnost? Taj problem tinja, kao upaljena
zeravica, kao zapaljeno crijevo, kojem nece biti oporavka i izljecnjenja
sve do momenta kada « upaljeno crijevo » stvarno ne
bude otvoreno, probuseno i ispraznjena upaljena masa.


Pitamo se, dali
postoji vidljiva volja za tim u danasnjem vladajucem etablishementu
ili dali je ta volja postojala vec u1990 godini kada se uspostavljala
nova Hrvatska Drzava ?
Svi poznati
i vidni elementi kazu da za to nema ili nije bilo istinske politicke
volje ni 1990 i kasnije sve do nasih dana i u izmjenjenim bojama
razlicitih vladajucih garnitura !
Saznanja javnosti
kazu da te volje nije bilo iz oportunistickih razloga, strah od
bumeranga, jer bi se veliki broj politickog etablishementa nasao
pod lupom upitnosti.Takovo stanje sa druge strane i odugovlacenje
rjesavanja tog problema, cinilo je nazocnijim tu pojavu kao latentni
problem u svim politickim i inim javnim razmisljanjima. Nepotrebno
je isticati vidljivu nadu narodnih masa da sazna sve detalje mentalno-moralnog
stanja nacije,konacno volje za krscanskim oprostom, punom pomirbom,
ali na tragovima pune istine, osvjetljene istine. Sve drugo su permanentne
frustracije naroda koji gubi vjeru u generacije svojih politickih
celnika, koji gube nadu i vjeru u istinu koja tesko stize, iako
je ona 1990. godine izgledala na dohvat ruke, mogucom, neizbjeznom.
Pomirba bez obzira na boli da, ali pomirba na istini, ali ne sutnja
u lazima i manipulacijama, tinjala je u narodu svih ovih godina.Opce
etablirani i vidljiv minimum koji se uspostavio u javnom mnjenju,
u hrvatskoj javnosti, bio je taj, da se u najmanju ruku objave sva
imena umjesana u udbaskim spregama i umrezenjima.To je bio razuman
minimum ! No razlicitim bojama hrvatske vlasti je vise odgovarao
prostor manipulacija, ucjena, objeda, jer kad se javno istina nezna,
onda i lazi mogu biti « istine », sto se ne malo rabilo
u minulim vremenima i politickim suceljavanjima.
To je trebalo
uciniti vec 199o. godine i na taj nacin sprijeciti sve manipulacije
koje su se dogadjale minulih godina na hrvatskom prostoru.
Anticipirajuci
takovo stanje,kao opasnost za buducnost i zdravlje stanja politickog
duha u Hrvatskog i za zdravlje opce drustvene atmosfere, i sam sam
publicirao vec tada razmisljanje u Vjesniku na citavoj stranici
(u zajednici sa Nevenom Simcem), koji i danas u tom pogledu ima
svoju aktualnost, naslovljen "Hrvatska’71 ili kako dalje",(Nedjeljnji
Vjesnik,18.ozujka 1990),a koji izmedju inih tretira i taj problem.
Natpis koji je svojom umjerenoscu izazvao pozornost politickih analiticara
i javnog mnjenja, je lezao u redakciji Vjesnika tri mjeseca, dok
kod izvrsne vlasti nije bilo ni jednog vidljivog znaka zelje provedbe
jedne sasvim logicne i pravedne ideje, koja dakako ima u sebi i
odredjene moralne i dugorocno ispravne politicke temeljnice cistije
politicke klime buducnosti Hrvatske.

Moj pogled na na taj problem se nije bitnije mjenjao. Danas kao
i prije 16 godina, mislim da je nuznost za moralno ozracje Hrvatske
uciniti nekoliko koraka da se politicko ozracje Hrvatske ucine snosljivijim
i ciscim :

Prvo, ideja polazi od toga da treba apsolutno objaviti imena svih
oni koji su suradjivali sa Udbom i drugim anti-hrvatskim sluzbama,
ali da treba napraviti distinkciju na one koji su su svoju suradnju
vrsili po prisili, od onih koji su to vrsili po svojoj dobroj volji,
ali cija djelatnost nije prouzrocila gubitak ljudskih zivota.

Drugo,i jednima i drugima treba dati javni oprost, ali cinjenice
treba obznaniti poradi hrvatske javnosti, poradi mentalnog zdravlja
nacije, u "Bijeloj knjizi", koju bi trebali sastaviti
istaknuti, nepristrani, izvanstranacki hrvatski povjesnicari i strucnjaci,
na osnovu preciznih arhivskih cinjenica i provjerenih iskaza zrtava
i obitelji udbaskih sikaniranja, pritvaranja i zatvora, izbjegavajuci
pri tome bilo kakove ambiguitete.

Trece, utvrditi preciznu listu svih oni koji su svojom suradnjom
sa Udbom prouzrocili smrtna stradanja ili dugorocne robije, one
koji su bili instigatori udbaskog i policijskog nasilja. List ove
kategorije treba objaviti u posebnoj knjizi u rezimiranim opisnim
cinjenicama, ali i na Web-u kako bi najsira javnost to mogla imati
na uvidu !

Cetvrto.Sve one koji ulaze u prethodnom stavku,koji su ukaljali
svoje ruke krvlju hrvatskih mucenika, treba procesuirati i izvesti
pred sud pravde, osuditi, bez mogucnosti zastare njihova zlocina!!!

Istina, povjesne cinjenice, koliko god bile strasne, porazne i sramotne
za njihove sudionike u zamjenu za javni oprost, pravnu aboliciju
i gradjansku sigurnost je minimum sto bi trebalo napraviti.

Da se odmah prislo ovom problemu, na predlozeni nacin, mogli smo
imati i pravedniju i sretniju vlast, zanovanu na ljudima besprjekorne
proslosti, vodjena istinskim humanim nacelima, a istovemeno cistiju
politicku klimu koja iskljucuje bilo kakvu manipulaciju koje jos
uvijek truju i trovati ce hrvatsko drustvo fragmentarnim istinama.

Jer istina u ovoj domeni bolno nedostaje jos uvijek, i danas, Hrvatskoj
i hrvatskim gradjanima.

U Parizu,23. ozujka 2006.


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button