Razno

2006.03.23. – Paol Sfeci

Procitao sam
u Jutarnjem lamentacije Aleksandra Dragaša i Ilka Culica o
turbo- folku. Naravno da se slažem da je to atomski otpad koji
bi trebalo potpadati pod zakone o ekologiji i zaštiti okoliša,
ali mislim da su i Dragaš i Culic potpuno krivo detektirali
uzroke i krivce proboja te glazbe u Hrvatsku. Naime, po meni je
za sadašnju situaciju više kriva iskljucivost tipova poput
Dragaša i Culica i njihovo agresivno nametanje samo jedne (vlastite)
estetike nego Škoro, Thompson, Huljic i Urlicicka zajedno.

Prije nego me
odmah pošaljete u p.m. probajte procitati do kraja.
Dakle, glazba
je proizvod ljudskog uma prvenstveno zamišljen da zabavi ljude.
Mozarta je u svoje vrijeme placao kralj da ga zabavlja, Bach je
u stvari bio šlager, narodna glazba je služila da ljudi
pjevaju i plešu kolo oko vatre, swing je bio plesna glazba,
rock je poceo kao nešto uz što se može drmati i cagati.
Svaka od tih vrsta glazbe se razvijala u raznim smjerovima a neki
od tih smjerova se polako pretvarao u (manje ili više) uglednu
umjetnost i s plesnih podija selila u koncertne dvorane.
I tu dolazimo
do problema.
Ako izuzmemo
par posto ljudi u Hrvatskoj koja uživa slušajuci klasiku,
jazz, šansonu, rap, hip hop, house, trance, acid i sve one
stotine podvrsta kojima normalan covjek više ne može (a
i ne želi) zapamtiti imena, što cemo s onih 4 milijuna
Hrvata u zemlji i još toliko u dijaspori kojima je ta glazba
totalni gnjavež, kojima je glazba samo zabava i nešto
sasvim usputno i ne tako važno u životu.
Valjda bi sve
te milijune ljudi ciji se ukus ne poklapa s onim Dragaša i
Culica trebalo ukrcat na jedan veliki brod i potopit na sred Jadrana.

Kad zbrojimo
koliko u Hrvatskoj ima nepismenih, polupismenih, neobrazovanih…..

pa onda onih
kojima glazba služi kao povremena kulisa za svadbe i sprovode,
izlaske subotom, pjevanje i plesanje uz cugu, ili kulisa uz kuhanje
rucka, onih koji glazbu nikad nisu pozorno slušali vec je samo
registriraju kao ugodu (ili neugodu)- ostaje možda 5% (možda
sam tu i preoptimistican) publike koja uopce želi ili može
pratiti ono što rade Urban ili TBF ili Arsen ili Tamara Obrovac,
a kamoli ono što još i na stranom jeziku proizvode gomile
i gomile bandova o kojima ni ja nikad ništa nisam cuo a Dragaš
iz tjedna u tjedan njima puni dvije stranice jednog po svim kriterijima
(osim glazbenih) objektivno poprilicno žutog lista.
Budimo realni,
za najmanje 99% gradana Hrvatske (a i za hrvatsku glazbu) jedina
uporabna vrijednost onog cime Dragaš puni taj dragocjeni medijski
prostor potencijalna je mogucnost korištenja kao toalet papira
u nedostatku nekog 3-ply ili 4-ply.
(Sasvim usput,
Nino, koji je tvoj interes kao kapitalistu da godinama placaš
ljude koji pišu o necemu što skoro nikog ne zanima)?
A što je
decki s ostatkom tržišta, minornih 95%.
Što je
s onim dijelom pucanstva cije potrebe za glazbom npr. u Americi
zadovoljava country (molim pucanstvo da ako zna engleski malo posluša
te tekstove, vecina je kao skinuta s ploce Džo Maracica- Makija).

Ako apsolutno
ili gotovo ništa od naše zabavne, pop i narodne glazbe
ne valja, a po Dragašu i Culicu kao „opinion makerima“
to je realnost, i ako svi hrvatski mediji kompletnu tu scenu tretiraju
kao (politicki manje ili više opasno) „smece“,
onda je logicno da je nekakav PINK TV jednostavno popunio rupu (jer
svaka se rupa na kraju napuni).
OK, za potrebe
teme i lakšeg (spo)razumijevanja i ja cu ovom prigodom koristiti
izraz „smece“, ako negdje zaboravim navodnike oni se
podrazumijevaju.
Postavlja se,
dakle, kljucno pitanje: ako znamo da 95% publike voli ili želi
slušati smece je li pametno to uvoziti ili je bolje da ga proizvodimo
sami? Kozmopoliti ce vjerovatno zakljuciti da je smece smece i da
svejedno da li je vlastite ili tude proizvodnje, iako sam sasvim
siguran (da se s globalne vratimo na mikro razinu) da bi u slucaju
krajnje nužde puno radije kopali po smecu iz vlastitog kucanstva
nego po susjedovom. Ali to je stvar gadljivosti, ajmo se vratit
zdravorazumskoj ekonomskoj logici koja je suština kapitalistickog
sustava.
Dakle, nedvojbeno
u zemlji postoji potencijalno ogromno tržište za „smece“,
imamo i znatne resurse za njegovu proizvodnju i pritom se ne radi
o nikakvoj posebno sofisticiranoj ili jako skupoj tehnologiji. Stvar
je elementarne logike da kad prodajemo proizvod baziran na vlastitoj
sirovinskoj bazi, ili pojednostavljeno kad se umjesto uvoznog prodaje
hrvatsko smece u hrvatskom (pa i stranom) ducanu onda novac ide
u hrvatske lisnice, hrvatska zvijezda zaraduje na koncertima i „gažama“
u zemlji i dijaspori i regiji, ide neka lovica i pratecem bandu,
vlasniku razglasa, rasvjete, hrvatskom diskografu, plati se porez
u Hrvatskoj, pa onda svi oni troše u hrvatskim ducanima za
kruh i mlijeko, pa onda hrvatski proizvodac kruha i mlijeka dobije
placu, i trgovac u ducanu dobije placu pa može kupiti svojoj
obitelji kruh i mlijeko (a djeci možda i CD Leta 3 ili Hladnog
piva), možda kupi i novine pa onda i Culici i Dragaši
dobiju placu i mogu kupiti kruh i mlijeko…..to se zove reprodukcijski
lanac (gotovo pa i perpetuum mobile). Ekonomisti bi to nazvali i
multiplikativnim efektom.
U neka vremena
kada je „smece“ imalo podršku medija pa se i prodavalo
diskografi su tražili po podrumima hoce li naci nekog mladog
talenta da mu objave plocu, riskirali su jer su imali love pa je
onda deset novih izvodaca prošlo na tržištu a deset
propalo, od onih deset što je prošlo regeneriralo se i
smece ali i ono što i osjetljivi želuci Dragaša i
Culica mogu svariti. Placalo se snimanje, spot, pristojna distribucija,
marketing….Radili su klubovi, jedan vikend gažu dobije smece,
pa drugi, pa treci, ali onda peti vikend eto i malo kulture, bilo
je dobro pa može gazda malo i pušit. I sve se to dogadalo
zahvaljujuci ekstraprofitu nastalom upravo prodajom „smeca“.

OK, sad kad
smo nadasve uspješno sve zatukli, više smece niti proizvodimo
niti prodajemo, a kako potražnja postoji (ponavljam, 95% tržišta)
normalno da se uvozi iz inozemstva, i to upravo iz bivše Juge
jer povijest se uvijek ponavlja kad se ne nauci (iliti Historia
est magistra vitae, obratite pažnju i vidjet cete da je upravo
nevjerovatno kako poslovice daju odgovore na gotovo sva pitanja).
U bivšoj
Jugi srpski su mediji (pretežno od smeca) stvarali zvijezde,
a onda su briljantni i educirani hrvatski fenomenolozi popularne
kulture poput Dragaša i Culica (samo su se zvali Glavan i Vrdoljak)
pisali traktate i s filozofskog stajališta pronicali u bitak.

U osamdesetima
je ugledni hrvatski list START koji je okupljao cvijet hrvatske
inteligencije na celu s urednicima Kuljišem i Pavicem (opet
se povijest ponavlja) nekoliko tjedana kroz pero barda hrvatskog
novinarstva Darka Hudelista s puno simpatije i razumijevanja pojašnjavao
hrvatskoj kulturnoj javnosti fenomen pjevacice kodnog imena Mica
Trofrtaljka. U isto vrijeme Valjak u Hrvatskoj nije mogao dobiti
naslovnu stranicu iako je punio dvorane i prodavao ploce, ja sam
bio u bandu skoro cijele osamdesete i koliko se sjecam nismo imali
nijednu (u stvari možda jednu u STUDIJU kad je naš manager,
danas pokojni Škrga, valjda nekom porucio da ce mu prebit noge).
Jednostavno nije bilo mjesta od fenomena poput Brena i ostalih Lakih
i teških pingvina……. Bregovic je uvijek radio presicu nakon
novog izdanja Dugmeta u Beogradu, nikad u Zagrebu, jer u Beogradu
mediji oduvijek postoje da bi stvarali (od smeca) zvijezde a u Zagrebu
da bi ih uništavali na braniku sofisticiranosti i srednjeuropskog
kulturološkog naslijeda.
Ako su problem
Huljici i Urlicicke, kao što to tvrde Dragaš i Culic,
što danas kad se Huljic bavi sapunicama, Urlicicke odavno nema,
Thompson i Škoro su rezultat vlastite karizme i nacionalnog
naboja a ne rezultat sustavnog rada glazbene industrije (uostalom
gotovo da ih nema u medijima osim u negativnom kontekstu) je li
situacija bolja od one od prije nekoliko godina?
Jesu li, Aleksandre
i Ilko, odlaskom Huljica u sapunice oni koji su slušali Magazin
odmah otišli u ducan kupiti novi hit Leta 3 „Kurcem u
celo“? Ako se sutra dekretom ukine Škoro hoce li nevideno
porasti potražnja za CD-ima s Mozartovom glazbom ili koncertima
Zagrebackih solista?
A i izjednacavanje
Škore i turbo folka, zar nije donedavno bio hrvatski Blaševic
i što se u meduvremenu dogodilo? Je li vas možda smeta
nacionalni naboj sa zadnje ploce, i je li zabranjeno biti nacionalno
nabijen (što cemo onda s Springsteenom)? Cak i ovakvi glazbeni
fašisti bi trebali imati toliko ljudskog poštenja da priznaju
razliku izmedu obicnog „smeca“ i atomskog otpada.
A gdje je uostalom
ta linija prihvatljive estetike koju brane Dragaši i Culici,
gdje je (što kaže jedan moj prijatelj) nula na toplomjeru?

Culic godinama
hracka po Gibonniju kao da je njegov ogroman uspjeh nešto najgore
što se uopce moglo dogoditi hrvatskoj glazbi. Ne samo da proglašava
neukim idiotima one desetke tisuca ljudi koji kupuju Gibonnijeve
ploce, vec i 1000 glasaca PORIN-a koji mu u ime struke dodjeluju
nagrade.
(U nastavku
hipotetski ali sasvim moguci visokoumni dijalog Dragaš- Culic):
„Joj jebote,
pa i taj PORIN, ima tu strašnih greški, se secaš
ono 1848. nisu trebali Gustafi bit debitanti, a i 1864. je Urban
trebal bit nominiran za rock album a ne za alternativni album…..
A i glasacko tijelo, pa to niš nevalja, si videl, jebote, LET
3 158 nominacija, TBF 235, Edo Maajka 497, Hladno pivo 654, ali
jednu je dobil i Škoro, doduše ni dobil PORIN-a ali vec
i nominacija je totalna kontaminacija…pa to je, jebote potpuno
zgubilo dignitet…………“.
Sve sami povijesno
važni razlozi da se o PORIN-u napiše sve najgore prije,
a onda niš dobro poslije. Oni koji sviraju „smece“
ne vole PORIN jer ga ne dobiju, oni koji su „urbani“
ne vole PORIN jer je on zgubil dignitet (kao da stvaranje i rušenje
digniteta nema veze upravo s vašim poslom, Dragaš i Culic).

Onda Dragaš
napiše u osvrtu koncerta Hladnog piva u Domu športova
da su tim koncertom Parni valjak i Prljavo kazalište definitivno
otpravljeni u ropotarnicu povijesti! Dva najveca banda koje smo
ikad imali, trideset godina karijere i investiranja u „brand“,
dobre, solidne i odlicne pjesme koje zna i pjeva nekoliko generacija
ljudi, puno prodanih ploca, puno prodanih ulaznica, vrhunska produkcija,
razglas, rasvjeta, odlicni muzicari, gomila obitelji koje od njih
žive……sve to šalje Aleksandar u ropotarnicu povijesti.
Siguran sam da decki iz Piva ne bi neko slicno sranje napisali,
znaju oni koliko kilometara u guzici treba da se postane velik,
a koliko da se postane legendarno velik.
Ej, Dragaš,
gdje je ta nula na toplomjeru? Tijelo da bi živjelo mora imati
i mozak i jetru i bubreg i crijeva i bar pokoji ud, a kad režeš
odmah ispod glave gdje režete ti i Culic onda krepa sve i niti
mozak više ne radi. To zna svaka budala.
I ta logika
da moraš nekog poniziti da bi se nekog drugog uzvisilo, koja
je korist od takvog pristupa. Eto, Valjak je sad u ropotarnici povijesti
pa je li nam scena zbog toga bolja, je li netko popunio tu prazninu
(i financijsku i produkcijsku).
Decki, GIBONNI,
VALJAK I KAZALIŠTE SU U OVOJ ZEMLJI TEŠKA I VISOKA KULTURA,
na njih se umjesto onih 5% zakaci možda još 10 ili 15%
publike koja se polako navikava na drukciji zvuk, pa ce postepeno
jednog dana možda moci slušat i Pivo, mic po mic, ne revolucija
nego evolucija jer se iz prvog osnovne ne ide u treci, a iz treceg
na zadnju godinu faksa.
Hrvatska je
zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, treba seljaka samo educirati
pa ce seljak nakon oranja sici s traktora, skinut blatne cipele,
najesti se graha i kupusa a onda se uz vrhunski hi-fi lijepo opustit
uz novi CD Nick Cave-a.
To je plemenita
životna misija raznih Dragaša i Culica.
Ej, jebote,
koji uzalud potraceni životi.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button