- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Razno

2006.03.22. – Fra Martin Planinic – OSVRT NA OSUDU KOMUNIZMA

«Zakoni
su paucina koja zadržava komarce, a propušta ptice!»
(Platon).
«Istina
ce vas osloboditi!», rece Isus (Iv 8,32).
Draga
nam je istina kad nam nešto otkriva, ali nam je mrska kad nas
razotkriva! (sv. Augustin).
U
Fokusu broj 300. od 10. veljace 2006. str. 6. u rubrici
«Dokumenti» objavljen je tekst pod naslovom «Osuda
komunizma» s
podnaslovnim tekstom: «Na 5. zasjedanju Skupštine Europskoga
parlamenta 25. sijecnja 2006. usvojen je tekst o potrebi osude
zlocina totalitaristickih režima. Prenosimo ga u cijelosti.»
Naslov
službenoga teksta je: «Rezolucija 1481 (2006.)»
Na kraju iste te
stranice stoji: «Tekst je usvojila Skupština 25. sijecnja
2006. (5.
zasjedanje).»

Pozorno
sam procitao, mlako, bezvoljno i bez imalo živosti, napisani
tekst. Došlo im je vrijeme da i o svojim suradnicima u zlu
nešto
(pro)govore pa su, eto tako, nešto i rekli. Tako su Rezolucijom
otvorili dimnu kutiju ne bi li im uspjelo sakriti zlocine svojih
prethodnika i njihovu pomoc komunistima da ucine što su ucinili,
njihovim blagoslovom ili njihovim prešutnim odobrenjem. Po
nacelu
profesionalnog lopova koji, da bi sakrio svoj lopovluk, na sav glas
vice: «Držite lopova!» I, tako nam, u sladu s poslovicom:
Tresla se
brda, rodio se miš!, dode tek objelodanjena Rezolucija koja
se nimalo
nije uzdignula iznad Pilatova pranja ruku: «Nevin, sam od
krvi ovog
pravednika. To je vaša stvar!» (Mt (27,24).
Mogu
li sastavljaci Rezolucije, sljedbenici «Antante» i
antihitlerovske koalicije reci: Cisti smo od krvi koju su prolili
komunisticki totalitarni režimi? Ne! Ni govora. Zar je pošteno
okriviti samo komunisticki sustav i nikoga više za prolivenu
krv
totalitarnih socijalistickih režimima u dvadesetom stoljecu?
Tko to
može reci, napisati i iza toga (o)stati? Neka to i (u)cini.
Poštivat cu mu uvjerenje. A Ja? Ne mogu i ne smijem to ni pomisliti,
a kamo li to reci ili, Bože sacuvaj, napisati. Jer, to mi zabranjuje
moje ljudsko dostojanstvo, kršcansko opredjeljenje i svecenicka
cast. Kad bih zanijekao ili, kad ne bih ustvrdio da su prethodnici
donositelja oskudno sastavljene osude skupa s komunistima sukrivci
i
sudionici komunistickih zlodjela, stidio bih se stati pred zrcalo,
a
pogotovo doci medu ljude.
ŠTO
IM JE CINITI?
U
svom trecem razredu pucke škole, školske godine 1950./51.
ucio
me je cestit i uzoran covjek Nedo Nožica, Srbin. Navest cu
nešto
o njemu prije nego prijedem na samu stvar. Jednoga dana izveo je
dvojicu ucenika i pred nama ih upitao: «Što ste jucer
radili? Vidio
sam vas kad sam prolazio kroz selo!» Buduci da su oni šutjeli,
on je
dodao: «Jucer ste se pobili. Sad se pred svima poljubite i
pomirite.» Oni su placuci izvršili njegov nalog. Neka
bude dostatan
ovaj primjer kroz koji svaki pošten covjek može vidjeti
kvalitetna
covjeka.
Kad
bi on ponekad odlazio i nas same nakratko ostavio, odredio bi
nekoga od nas da pazi na vladanje i popiše one koji budu kršili
školsku stegu. Nekoliko puta sam i ja bio pazitelj. Popisivao
sam
prekršitelje školske stege. Jednom zgodom, i to s punim
pravom,
rekoše mi nazocni ucenici: «Zapiši i sebe jer si
se i ti loše
vladao.» Kad su mi iznijeli što sam (u)radio, a nije
prilicilo
uceniku u ucionici, zapisao sam i sebe. Nije mi ni palo na pamet
poderati popis. Kad je Ucitelj došao i cuo moje izvješce,
u kojem
nisam krio ni svoju pogrješku, on je kaznio jednako i mene
kao i njih.
Ovakvom se kaznom ponosim.
Rijeci
upucene meni: «Zapiši i sebe!», presadene u sadašnje
vrijeme, glase: Ispitajte svoju savjest, vi, donositelji Rezolucije,
te
placuci izjavite: Svi zlocini koje je (po)(u)cinio
totalitaristicki komunisticki sustav, vlasništvo su i naših
prethodnika u cije smo ime onako mlitavo, k’o ni sebi ni drugomu,
osudili komunisticki totalitarni sustav za zlocine. Bez priznanja
te
cinjenice, Rezolucija ce biti djelo loših ljudi koje ne bih
želio
ni sanjati, a kamoli (su)sresti. Tek tada, kad osude svoje prethodnike
i sebe, djecu svoji zlih otaca, bit ce i oni dobri, cestiti i uzorni
ljudi.
To
što bi oni morali uciniti izvire iz Biblije, do koje drže
i
ateisti: «Zato nemaš isprike – tko god ti bio – o covjece
koji
sudiš, jer u cemu sudiš drugom, ti samog sebe osuduješ,
buduci da
ti, suce, obicavaš ciniti isto. … Misliš li, o covjece,
koji
sudiš onima koji takve stvari cine, da ceš izbjeci kazni
Božjoj
dok i sam isto ciniš? ….. Nisu, naime, pred Bogom pravedni
oni koji
slušaju Zakon, nego ce biti priznati pravednima oni koji vrše
Zakon» (Rim – redci iz 2. pogl.), rece sveti Pavao.
Ne
zaboravimo da su te Pavlove rijeci izvucene iz Isusova nauka –
iz Evandelja. Zato cujmo Isusa: «Nemojte suditi da ne budete
sudeni! Jer kako budete sudili, onako ce se i vama suditi; kako
budete mjerili, onako ce se i vama mjeriti. Što imaš gledati
trun u
oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš! Kako
možeš reci
bratu: ‘De da ti izvadim trun iz oka!’ dok je brvno u tvom oku?
Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ceš tada jasno
vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova» (Mt 7,1-5).
I
Ivan apostol, naslonjen na Isusove grudi, u svojoj nam je poslanici
napisao što je iz Uciteljeva srca izvukao: «Ako tvrdimo
da nismo
sagriješili, njega (Boga pr. M. Pl.) pravimo lašcem, i
njegove
rijeci nema u nama» (1Iv 1,10).
Buduci
da sastavljaci Rezolucije ne mogu i ne ce naci svoju
neporocnost, kad se susretnu sa svojom prošlošcu «ab
Urbe
condita», red bi bio da barem onako hladnokrvno i bezvoljno
priznaju i
osude zlodjela svojih prethodnika kao što su hladnokrvno i
bezvoljno
osudili komunisticke zlocine. Dužnost im je taj «Rubikon»
prijeci, ako žele uvjeriti poštene ljude u svoju dobronamjernost
pri
sastavljanju Rezolucije.
Prije
konkretnih djela valja nam opet dozvati u pomoc apostola Pavla
da nas pouci: «Ti koji se ponosiš zbog Zakona, sramotiš
Boga
kršenjem Zakona!» (Rim 2,23). Možemo Pavlovu misao
i ovako izraziti:
Vi koji držite da vaša osuda komunistickoga sustava pociva
na
temeljima ispravna ucenja, pogazili ste temelje svoje Rezolucije
jer
niste nimalo bili kriticni prema svojim prethodnicima ni prema samima
sebi, njihovim potomcima.
Nisu
zlocini tek nastali pojavom komunizma. Oni su utkani ne samo u
našu blizu vec i u našu dalju prošlost. Jesu li komunisti
porobili
i pandžama svoga kolonijalizma poklopili cijeli svijet? Jesu
li vaši
prethodnici poštivali ljudsko dostojanstvo primitivnih naroda
ili su
ih tamanili kao nijemu stoku? Jesu li komunisti cinili zlocine nad
Indijancima u Sjevernoj i nad Inkama u Južnoj Americi? Jesu
li
komunisti prorijedili Australce i istrijebili Tasmance? Jesu li
komunisti lovili Crnce po Africi kao divlje životinje i dovozili
ih u
Ameriku da ih iskorištavaju kao nijemu domacu stoku? Jesu li
komunisti uveli robovlasnicki sustav u Sjevernoj Americi? Jesu li
komunisti ubili, americkoga predsjednika A. Linckonlna koji je kao
ratni pobjednik rekao: «Osveta nikom, milosrde svakom!»?
Je li
vapijuci grijeh u nebo utrnuti tako jaku svjetiljku i ubiti onako
cestita i kvalitetna covjeka?
Kad
se malo pozabavimo Europom, onda slijedi i snop pitanja: Bi li nam
danas valjala željeznicka pruga od Berlina do Bagdada? Komu
je
smetala dinastija Obrenovica u Srbiji? Tko je nadahnuo
Karadordevice i tko ih je potaknuo na onakav krvolocan obracun s
Obrenovicima? Komu je smetao monah Rasputin (Raspucin) u carskoj
Rusiji? Je li ga ubio car Nikola II. zbog zahvalnosti za ozdravljenje
svoga sina Aleksija ili je to ucinio netko drugi, sporedna stvar,
tko
i na koji nacin? Komu je smetalo što su Germani zauzeli prostor
od
Baltika do plavog Jadrana? Tko je bio nadahnitelj atentata u Sarajevu?
Što su obecali srpskim teroristima ocevi današnjih antiterorista?
Je li im isplacen taj zlocin? Što još Srbi za nj traže?
Kad ce im
vec jednom biti taj dug isplacen da bi nestalo straha od
velikosrpskog terorizma?
Ulaskom
Turske u rat protiv Središnjih sila probudena je nada u
Armencima da ce se osamostaliti. Zato su Armenci, kao Antantini
saveznici, ušli u rat protiv Turske. Poznat je krvavi turski
epilog
nad njima. Zato bez uzmicanja pitam: Jesu li samo Turci krivi za
pokolj
Armenaca? Je li kriva i Antanta što im nije pomogla da oni,
kao
njezini saveznici, steknu nezavisnost i državnu samostalnost?
Carska
je Rusija sklopila mir s Njemackom zbog Oktobarske revolucije i
napada Boljševika na nju. Je li Antanta znala što je komunizam?
Zašto nije poslala svoju vojnu pomoc Rusiji, svojoj saveznici?
Je li
zbog toga i Antanta suucesnik u boljševickim zlocinima u Rusiji
nad
carskom obitelji i nad svim narodima, u Sovjetskom Savezu?
Mi
Hrvati bili smo u ratu na strani Središnjih sila kao gradani
Austrougarske. Što smo mi skrivili Antanti? Je li bilo pošteno
da ona
našim teritorijem placa Talijanima jalovo sudjelovanje u ratu,
a
Srbima za prolivenu krv Ferdinanda i njegove žene Sofije? Nismo
samo
mi Hrvati, kao gradani Austrougarske, bili u ratu protiv Antante.
Zašto smo onda nakon završetka rata kažnjeni kao
da smo mi jedini
krivci za sve? Zašto? Jesmo li i mi, kao i drugi, krvavi ispod
kože?
Boli li i nas nepravda nama ucinjena?
Rat
je završio. Njemacka ponižena. Na prosjacki štap
bacena. U
bijedu uvaljena. Izjedala ju je inflacija. Prica se da je neki Nijemac
vozio puna mala kolica njemackih maraka da ih preda na banku. Kad
je
ostavio kolica da obavi neki usputni posao, našao je sav novac,
ali
bez kolica. Vrjednija su lopovu bila kolica negoli sav novac u
kolicima. Je li ovo stvarnost ili je poucna prica koja nam docarava
bijedu Njemacke prije Hitlerova dolaska? Sporedna stvar.
Je
li Hitler svojim umijecem podignuo Njemacku iz ekonomske bijede
i
u veoma kratku vremenu uspio od nje stvoriti respektabilnu velesilu?
Je
li mu to bilo moguce bez necije pomoci? Tko mu je pomagao i pomogao
podici Njemacku? Karte na stol! Jer, pomagaci Hitleru njegovali
su
nacizam – biljku – koja je radala otrovne plodove. Zašto su
negdašnji Antantini cimbenici pružali i pružili pomoc
Hitleru? Ne
znam! No, dok ne dobijem drukciji odgovor, držat cu za istinu:
Nisu
za zlocu komunistickoga sustava tek doznali sastavljaci Rezolucije.
Znali su za to i Antantini cimbenici. Buduci da nisu željeli
pojavu
komunizma na tlu Španjolske, podignuli su Hitlera da on, kao
njihov
saveznik, pomogne Franku ugušiti zacetke komunisticke revolucije
u
Španjolskoj.
Dva
velika zla i nacizam i komunizam zabili su svoje krvolocne zube
u
tkivo Poljaka kad su složnim silama napali Poljsku. Taj napad
bio je
povod za objavu rata ne komunizmu, koji je pocinio velike zlocine
u
Katinskoj šumi, vec samo nacizmu. Jer, lakše se boriti
protiv
jednoga negoli protiv dvojice. Pala je Francuska. Velikom ratnom
srecom izbjegnuli su Britanci njemackim kliještama. Ne znam
kad, ili
neposredno prije toga, ili neposredno nakon toga, došao je
Rudolf Hess
u Englesku. Što je on skrivio Velikoj Britaniji? Ne zamjeram
joj što
ga nije vratila u Njemacku. Možda je to bilo nužno do
svršetka
rata. I neka je tu ostao do kraja rata. Zašto je zadržan
na
doživotnoj robiji? Je li to vapijuci grijeh u nebo? Ciji je
to onda
grijeh, odnosno zlocin? «Ne znam» ciji!, ali nije komunisticki.
Nijemci
odlaze u Norvešku? Je li se tada svanulo Britancima? Jesu li
mislili: Spremit cemo se za rat koristeci vrijeme norveškog
krvarenja. Možda!? Tko im je prekinuo to blaženo snivanje?
Vidkun
Quisling! Ne znam za drugoga. Ne cu nijekati da je on uz pomoc
Njemacke došao na vlast, ali cu ustvrditi da je on tom gestom
zaustavio norveško krvarenje, sprijecio možebitni dolazak
Crvene
armije iz Finske u Norvešku i sacuvao biološki potencijal
svoga
naroda. Quisling je, dakle, kriv što nije Norveška krvarila,
da bi se
V. Britanija mogla spremiti za rat, kad otopi nagomilane lonce svoje
sirotinje i upotrijebi ih za vojnu industriju. Quisling, iako nazvan
izdajnikom, nije kriv svome norveškom narodu. Kriv je samo
Britancima!
Jesu li svjesni toga Norvežani? Njihov problem.
Zašto
su zapadni saveznici ušli u savez s komunizmom, iako su znali
da je komunizam loš sustav? Tko to na europskom kopnu od Gibraltara
do
Kavkaza, izuzev Švicarske, nije bio uz Hitlera do vojnog preokreta?
Zašto su poubijani razoružani Petaienovi vojnici? Je li
to repriza
gilotiniranja nakon pobjede Jakobinaca? Je li pošteno ostaviti
živa
generala Petaiena, a (po)ubijati njegove vojnike? Je li general
Ch. de
Gaulle odgovarao pred sudom za svoj zlocin? Je li i on ptica što
je
proletjela kroz paucinu ljudskih zakona? Hoce li i on nekakvom
buducom Rezolucijom biti osuden kao (po)(nakon)ratni zlocinac?
Zašto su kažnjavani i kažnjeni samo antikomunisti?
Bi li bilo
moguce komunistima uciniti onolika zlodjela da im to nisu omogucili
prethodnici donositelja Rezolucije 1481 (2006.)?
Buduci
da je Rezolucija donesena na spomendan Obracenja sv. Pavla 25.
sijecnja, pada mi na um nešto od sv. Augustina. Na tekst Djela
apostolskih (7,58): «Izguraše ga (Stjepana pr. M. Pl.)
izvan grada i
kamenovaše. Svjedoci odložiše haljine svoje do nogu
mladica koji se
zvao Savao», Augustin je dodao: Savao koji je cuvao njihove
haljine,
kamenovao je Stjepana njihovim rukama. Jesu li svjesni donositelji
Rezolucije da su njihovi prethodnici komunistickim rukama poubijali:
Nijemce, Kozake, Hrvate i Japance? Neka razmisle i neka se poput
sv.
Pavla obrate, placuci što su mnogi od njihovih prethodnika
oci
zaklopili, a da se nisu ni pokušali susresti s istinom, kako
bi se
mogli obratiti i svoje zlocine oplakivati.
Nisam
gore receno tak sad spoznao, što (do)(po)kazuju slijedeci
navodi: «Cijenite li antifašisticku pobjedu koju slavi
cijeli
svijet?», upita me gospodin Josip Milic u /«ST ekskluzivu»
od 26.
lipnja 1996., godina III., broj 71., str. 13-14. i kao sliko-otisak
u
«Nezavisnoj Državi Hrvatskoj» srpanj 1996. br.
7. (421.), str.
6-7./, a ja mu odgovorih: «Ne, jer ne bijaše to pobjeda
nad
fašizmom nego pokolj Nijemaca, Kozaka, Hrvata i Japanaca. I
to se
ubuduce ne bi smjelo slaviti. Nema podjele na fašiste i antifašiste.
Antifašisticka je pobjeda okaljana velikim medunarodnim zlocinima.
Na najbolji bi se nacin proslavila kad bi se ti zlocinci kao i
sadašnji njihovi potomci skrušeno kajali.
Buduci
da se ta nepoželjna euforija odigrala i u Hrvatskoj, isti mi
je novinar postavio pitanje i glede dr. Tudmana: «Predsjednik
Tudman
bio je u Londonu, Moskvi i Parizu na obilježavanju Dana
antifašisticke pobjede. Kako Vi to komentirate?» Odgovorio
sam: «Ne
zamjeram mu što je u tim gradovima bio kao njihov negdašnji
saveznik.
To mu je dužnost. Neka je bio. Ali je morao svoj antifašisticki
pohod, u ime pomirenja, koje propagira, završiti u Bleiburgu
i reci:
‘Bio sa u Londonu, Moskvi i Parizu jer sam bio antifašist,
a danas
sam, 14. svibnja 1995., i ovdje u Bleiburgu da bih, u ime pomirenja,
pozvao na kajanje sve partizane bez razlike. I sve ostale sudionike
antihitlerovske koalicije za velike naše zlocine koje moramo
zajednicki oplakati. Ja koji sam s vama slavio kajem se za partizanske
zlocine pocinjene nad mojom bracom i pozivam vas na kajanje što
ste
nam te zlocine omogucili i što ste sami bili zlocinci’.»
Prethodnu
moju misao neka dopuni navod iz moje knjige «Uz Kavranov
zlatni jubilej», str. 19.-20.: «Godina, dakle, stida,
sramote i
skrušena kajanja treba biti 1995., a ne godina pobjednickog
slavlja.
Jer, ratni i poratni zlocinci ne mogu nositi casni naziv pobjednici.
Oni su (po)bijednici, ili, bolje reci, poratni bijednici. Ali nije
iskljuceno, mogu ti isti bijednici postati nositelji još casnijega
naslova skrušeni pokajnici. Zato neka svi clanovi antihitlerovske
koalicije obilježe tu pedesetu obljetnicu kajanjem i oplakivanjem
svojih zlocina. To im je dužnost. A sve ostalo iz nje izvire,
u nju
uvire i na nju se svodi. Od srca želim da im dobri Bog u daru
Duha
Svetoga dadne nadljudsku snagu za to nadljudsko djelo pa, u tom
smislu
rijeci, tek nakon 50 godina, budu stvarni pobjednici nad sobom.
"Roden sam u Peli, pokopan u Babilonu. Svakoga sam pobijedio
osim
sebe", bilo je na grobu Aleksandra Velikog. Pobjednik je tko
sebe
pobijedi. Želim im takvu pobjedu. A ta pobjeda nije djelo oružja
ni
vojnog umijeca, nego samo djelo i dar Duha Svetoga koji skrušene
grješnike suoblicuje Isusu Kristu. Neka u njima skrušenima
i u prah
prostrtima zavlada Isus Krist pobjedonosni kralj – knez mira.»
Hoce
li se to ostvariti? Mislio sam da hoce, ali još to ne bi. Zato
bih želio da sv. Pavao, na ciji je spomendan usvojena spomenuta
Rezolucija, bude njihov pomocnik na putu obracenja i skrušena
kajanja. Budemo li to doživjeli, otici cemo mirniji s ovoga
svijeta
mi, koje je komunizam u crno zavio uz pomoc onih cija djela nisu
osudena.

Ploce-Tepcici, 10. ožujka 2006.
Fra
Martin Planinic


{mosloadpositio


n user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -