Razno

2006.03.18. – Oskar Sarunic – Cetvrta obljetnica smrti Ljubice Štefan

LJUBICA ŠTEFAN
ŽIVOT ZA ISTINU

Bilo je prohladno nedjeljno
jutro kad sam se našao, šecuci se, na
Jelacicevom placu. Pažnju mi je privuklo mnoštvo koje
se skupilo
oko malog kamp stolica. Približivši se doznao sam da se
prikupljaju
potpisi gradana za ostanak imena: TRG HRVATSKIH VELIKANA. Znajuci
za
nastojanja raznih ne nevladinih udruga, nego nehrvatskih udruga,
dao
sam svoj potpis. Jako sam se iznenadio kad sam doznao da je jedna
od
dvije gospode, koje su sakupljale potpise, Ljubica Štefan.

Cuo sam kako na upit o uspješnosti akcije odgovara: «Naj neuspiješnija
je
ona akcija koje nikad nije pokrenuta». Cekao sam priliku obratiti
joj
se. Nije bilo clanka s njenim potpisom koji nisam procitao. Vrijeme
je rucku i ljudi se polako razilaze. Uvjeti za kontakt su bili
ispunjeni. Prišavši upitao sam gospodu Štefan dali
ima nešto
protiv da ju snimim s video kamerom i postavim nekoliko pitanja.
Rado
se odazvala i iscrpno odgovorila na sva moja pitanja. Od svih mojih
amaterskih snimaka ti su mi najdraži.
Nekoliko mjeseci kasnije
imao sam priliku još bolje upoznati tu
tajanstvenu gospodu. Naime, ukljucio sam se u sakupljanje 400 000
potpisa u korist branitelja (onih 400 000 potpisa koje je vladajuca
oligarhija, prešucujuci ih, gurnula pod tepih). Pozitivna energija
i
borba za istinu, koja je kod gospode Štefan bila kredo cijelog
njenog
životnog puta, a proporcionalna negativnoj energiji vladajucih
struktura, nije joj dala da sjedi prekriženih ruku. Ukljucila
se i u
ovu akciju. Dežurajuci na štandu, uz cesto prekidani razgovor,
poznanstvo je polako prelazilo u prijateljstvo.

Živi internet
Kažu da treba informatizirati
Hrvatsku kako bi bila moderna država.
No gospoda Štefan je bila kao živi Internet ili Web stranice.
Kažem
bila, jer je nažalost prije cetiri godine, 17. ožujka
2002, nakon
kratke i teške bolesti zauvijek zatvorila svoje životne
stranice. Ono
s cim bi potkrijepio moju tvrdnju o mogucnostima te gospode i što
je u meni stvorilo takav dojam je jedan telefonski razgovor. Gospoda
Štefan me je nazvala odmah poslije Dnevnika i komentirala jedan
posjet
iz Izraela našoj zemlji osobe koja je prije živjela na
bivšim
prostorima. Rekla je: «Znadete li što je taj covjek izjavio
za
Svet, veljace 1990 Novi Sad…? ŠTO GOD SRBI RADILI MI
SMO NA
NJIHOVOJ STRANI. Nisam mogao doci sebi od kud joj podatak i to takvom
brzinom. Ni najvještiji hakeri ne bi sa najbržim procesorima
mogli
doci do takvih podataka. Ne nije imala Internet. Barem ga ja nikad
nisam vidio u 10 kvadrata sobice doma umirovljenika. Godine povijesnih
dogadaja iz 18 st. pa do danas bez zadrške je koristila u razgovoru.
Nije bila povjesnicar ali je istraživala povijesnu gradu strpljivo,
temeljito i požrtvovno.

Napisala je nekoliko
vrlo vrijednih knjiga te tematike. Evo samo nekih:
«SRBI I ALBANCI», «SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I
FAŠIZAM», «STEPINAC
I ŽIDOVI», «MITOVI I ZATAJENA POVIJEST»,
«ISTINOM I CINJENICAMA
ZA HRVATSKU». Pisala je i kolumne, javljala se u pismima citatelja,
u «Hrvatskom Slovu», «Fokusu», Slovenskom
«Delu», «Vecernjem
listu» Jovicevoj «S.D.» pa do Ivankovicevog «Vjesnika».
Poslije
3. sijecnja 2000. ostala su samo dva tjednika H.S. i Fokus, u kojim
je
mogla objavljivati tekstove!? U «Delu» je objavljivala
tekstove pod
imenom Ljubica Bojovic da bi zaštitila svoj život, a uredništvo
joj
je još iz predostrožnosti stavljalo samo inicijale Lj.
B.

U obranu ugroženih
naroda
Prvu knjigu «Srbi
i Albanci», koja se sastoji od 3 sveska, je
napisala 1989 dok je živjela u Beogradu gdje su se održavali
mitinzi
na kojim se tražilo oružje kako bi se zaštitio «ugroženi
Srpski
narod» na Kosovu. Revolt koji je u njoj izazvalo znanje o
Kosovu,
stradanju Albanaca, tko je ugrožen a tko ugrožava, ponukao
ju je da
pocne istraživati i pisati. U sabranim djelima Dimitrija Tucovica
je
našla obilje podataka. Tucovic je opisivao što je vidio
i doživio
na Kosovu, kao aktivni clan srpske soldateske. Tu je opisao kako
je
srpska vojska strijeljala žene i djecu i da je bilo slucajeva
spaljivanja živih žena i djece. Zgrožena grozotama
o kojima je on
pisao uvidjela je da je njeno znanje o Kosovu u stvari oskudno,
ali i
to da kod drugih postoji virtualno znanje, drugim rijecima neznanje,
proizvedeno srpskom medijskom propagandom. To je bio razlog da još
intenzivnije pocne istraživati tu povijesnu gradu. Nije željela
navoditi Albanske izvore, jer bi sve napisano proglasili kao laž
i
time poništili ili relativizirali istinu. To je bio razlog
zašto se
iskljucivo ogranicila na srpske izvore, a što su joj neki Albanci
zamjerili. Poslije mjesec i pol istraživanja, zaokruženu
cjelinu
ponudila je dopisniku «Danas»-a u Beogradu koji je materijale
odnio u
Zagreb. U Zagrebu su bili zgranuti cinjenicama, ali su joj odbili
objaviti (Tko li je bio ono glavni urednik?. Tko li je ono širio
tezu
da nije bilo njih nikad ne bi bili omoguceni demokratski izbori
pa
onda ni samostalna Hrvatska). Materijal je preuzeo Mladinin novinar
Ivo
Štandeker. To je onaj novinar kojem su, ranjenom u BiH, Srbi
sprijecili dolazak medicinske pomoci (isto kao i našem Goranu
Ledereru). Odbila je novcanu naknadu s obrazloženjem da joj
je
važnije da istina pocne prodirati u javnost.
Nastavila je dalje istraživati
po beogradskim knjižnicama i arhivima,
ne mogavši se konzultirati niskim, jer je bila u okruženju
onih koji
su urlali ulicama: «Smrt Albancima». Jedna knjiga ili
fusnota vodila
ju je do druge i tako redom do materijala za prvu knjigu «Srbi
i
Albanci» od 1878. do 1914. godine. Bila je zadovoljna da je
na jednom
mjestu sakupila ono što je bilo razbacano po nepoznatim i zabacenim
knjigama. Smatrala je da ce, laicki i amaterski pronadeni materijal
poslužiti nekom kao baza za dalje istraživanje.
Kako su se nastavila
grozna ubojstva albanske mladosti širom Kosova i
oni kanibalski mitinzi po Beogradu, a procitavši u «Delu»
apel
slovenackog saveza pisaca u kojem pozivaju intelektualce u zemlji
da
izvrše svoju moralnu i eticku dužnost i stanu u obranu
ugroženog
Albanskog naroda, onog dana kad je Miloševic najavio uhicenje
Vlasija, sjela je na vlak za Ljubljanu. Ujutro je vec bila u «Savezu
slovenskih spisateljev» u razgovoru s g. Venom Tauferom objasnila
da
je to njen prilog apelu intelektualcima. G. Taufer, procitavši
materijal, rekao joj je da ce pozvati Janeza Janšu. Janez Janša,
koji je tada bio još u zatvoru, ali s pravom izlaska, se odmah
odazvao
pozivu te je pocela njihova suradnja. Bio je to materijal za prvi
svezak.
Nedugo poslije, 20 travnja
1989. vidjela je u «Delu» veliki oglas da
izlazi knjiga «Srbija i Albanci» u tri dijela. Pomislila
je da ce II
i III dio napisati netko od Albanaca, no iz Dela su joj porucili
da
ce onaj doneseni materijal podijeliti u dva dijela i da odmah spremi
treci dio o novoj, Titovoj, Jugoslaviji. Preplašila se pitajuci
samu
sebe što ce sad? Treci dio je bio najavljen vec za lipanj 1989.
Nije joj ništa preostalo nego u takvom okruženju ubrzano
tragati za
srpskim izvorima. To traženje joj je bilo najmukotrpnije jer
su tisak
i knjige bile pomno cenzurirane. U tome joj je, kako je voljela
reci,
pomogao dobri duh i materijal je na vrijeme dostavljen u Ljubljanu.
Globus koji je distribuirao
prva dva dijela, taj treci je odbio
distribuirati, tako da se nije pojavio ni u jednoj knjižari;
ni
Hrvatske, ni BiH, ni Srbije. Netko je morao dati takvu direktivu
(tko
li je to mogao?). Prodavali su ju akviziteri od kojih je jedan na
Kosovu poginuo pod vrlo cudnim okolnostima.
Koliko je bila minuciozna,
premda laik, govori podatak da je tragajuci
za jednim clankom Koste Novalica napisan 1931 u tadašnjem casopisu
«Balkanska federacija» otišla cak u Moskvu. Tamo
je tri tjedna
obilazila biblioteke i gotovo zadnji dan naišla, u Institutu
za
naucnu dokumentaciju, traženi tekst. Tekst je bio na Francuskom,
pa
ga je cijelog prepisala.
Objavljivanje knjige
postigao je cilj. Dokaz tome je reakcija srpske
strane sa njihovih najviših «naucnih» i politickih
vrhova. Premda
nisu znali tko je autor napad je zapoceo Vladimir Dedier (Bože
koje
li razlike izmedu dva brata) u pismu TANJUG, tvrdeci da je to
falsifikat, a nastavili akademici izjavljujuci, u posebnoj TV emisiji,
da takvu antisrpsku knjigu u povijesti nije nitko napisao i da izgleda
kao da ju je pisao Gebels.
Cijelo vrijeme im živjela
je na dohvat ruke. Vrlo lako su mogli doci
do nje jer je istražujuci po arhivima morala predati na upis
svoje
generalije. Materijale je fotokopirala 200-tinjak metara od razularenih
mitingaša. Riskirala je radi istine, radi ugroženih života
na
Kosovu. Nažalost neki su prisvojili njene materijale, koje
im je
davala u najboljoj namjeri, napisali knjigu, tako da je ispalo da
su
oni u Beogradu izlagali svoj život u opasnost. Da je dobila
zaradu od
prodanih knjiga sigurno bi i danas bila aktivna. Ovako život
u domu za
stare i nemocne ju je prije vremena odnesao na drugu obalu. Cesto
mi
je znala reci «Ne bi mi bilo tako teško da imam svojih
20 m? i
racunalo». Nama njezinim prijateljima nije jasno kako to da,
kad se
vec tužba za autorska prava razvukla u nedogled, nije mogla
država
dodijeliti tih jadnih 20 m?. Nije li to književnica, povjesnicarka,
Pravednica, zaslužila?

Pravednica medu narodima
Ne, nije joj to bilo
prvi put da dovodi svoj život u opasnost. U II
svjetskom ratu spašavala je Židove prebacujuci ih iz Karlovca
u
Crikvenicu. Zbog toga je proglašena, zajedno sa stricem Lujom,
u
Izraelu «Pravednica medu narodima». Ona je prva koja
je inzistirala
da joj se upiše Hrvatska nacionalnost, a ne Jugoslavenska.
Možda je
to razlog zašto ni jedan predstavnik Hrvatskih Židova
nije bio
prisutan na zadnjem ispracaju 21. ožujka 2002. Dobiti priznanje
«PRAVEDNIK MEÐU NARODIMA» nije odlikovanje koje
se može dati po
svojoj volji i simpatiji (Mesic), nije ni Diploma jer se ne može
dobiti telefonskim razgovorom iz Kumrovca. nego dokument za koji
se
mora ispuniti niz vrlo zahtjevnih uvjeta i provjera. Možda
su upravu
Akademik Josip Pecaric i prof. Vladimir Mrkoci kad pišu u «HS»
i
«Fokusu» o Goldsteinima kao jugofilima tj. Kroatofobima.
U našim
razgovorima cesto je izražavala tugu i zabrinutost zbog napada
i
podmetanja od strane Hrvatskih Židova, kako njoj tako i Hrvatskoj
državi. Citajuci njene arhivske materijale, koje sam naslijedio,
vidio sam da je dobivala vrlo topla pisma uglednih Židova širom
svijeta. Židova istinskih intelektualaca koji se ne daju uvuci
u
koloplet srpskih lobija. Židova koji nisu odgojeni ateisticki
štoviše antiteisticki.

Zadnja aktivnost
Zadnja aktivnost, gospode
Ljubice Štefan, je bila je dokazati da je
Bl. Alojzije Stepinac isto zaslužio biti proglašen Pravednikom,
ako
ne i prije od Schindlera. Pisma koja je upucivala na niz adresa
nisu
bila bez afirmativnih odgovora. Za sada bezuspješno, jer su
struje
protiv istine o Blaženom Stepincu, zahvaljujuci jakom srpskom
lobiju
u samom Izraelu, još jake. To priznanje Bl. Alojza Stepinca
Pravednikom bi nam opet pomoglo da se skine stigma sa Hrvatskog
naroda
kao genocidnog, a što su nam nametnula «braca»
Srbi vrlo
primitivnim ali ucinkovitim nacinom. Naime umnažajuci žrtve
Jasenovca sa brojem 40, proglašavajuci Crkvu u Hrvata
klerofašistickom, osudom Bl. Stepinca za suradnju s Nijemcima,
prikazali su kao da je naš narod genetski predodreden kao genocidni
narod. Ljubica Štefan u svojoj knjizi « Srpska pravoslavna
crkva i
fašizam» ili «Mozaik izdaje» dokazuje da
je srpska pravoslavna
crkva suradivala s Nijemcima, da su logori u Srbiji, Banjica i
Sajmište bili prvi logori u Europi koji su do kraja riješili
Židovsko pitanje. Nadalje dokazuje da su u Jasenovcu pribrojene
i
žrtve Titovog Jasenovca (od 1945 – 1948). Tako skupa
s grupom drugih
autora (Josip Pecaric- Jasenovacki mit, Mladen Ivezic- Jasenovac
i
brojke i dr.) knjiga slicnog sadržaja, ruši mit o Jasenovcu
, a i
Hrvatima kao genocidnog naroda.

CETIRI GODINE OD SMRTI
LJUBICE ŠTEFAN
Tko je bila Ljubica Štefan? Cak i kad upitam nekog uvjetno
receno
desnog, ne zna odgovor. Zbog cega je to tako? Zato što nam
je pomocu
raznih medijskih tehnika nametnut zaborav za sve što je važno
za naš
Hrvatski identitet. Oluja se i izvana i iz unutra pokušava
proglasiti
zlocinackim udruživanjem. Kontinuirano od 2000-ite se provodi
detudmanizacija, pa nije ni cudo što samo malobrojnima nešto
znaci
ime Ljubice Štefan.
Ljubica Štefan je
bila heroina. Za istinu za covjeka za narod
izlagala je svoj život nekoliko puta opasnosti.
Prvu knjigu «SRBI
I ALBANCI», koja se sastoji od 3 sveska, je
napisala 1989 dok je živjela u Beogradu gdje su se održavali
mitinzi
na kojim se tražilo oružje kako bi se zaštitio «ugroženi
Srpski
narod» na Kosovu. Revolt koji je u njoj izazvalo znanje o
Kosovu,
stradanju Albanaca, tko je ugrožen a tko ugrožava, ponukao
ju je da
pocne istraživati i pisati. U sabranim djelima Dimitrija Tucovica
je
našla obilje podataka. Tucovic je opisivao što je vidio
i doživio
na Kosovu, kao aktivni clan srpske soldateske. Tu je opisao kako
je
srpska vojska strijeljala žene i djecu i da je bilo slucajeva
spaljivanja živih žena i djece. Zgrožena grozotama
o kojima je on
pisao uvidjela je da je njeno znanje o Kosovu u stvari oskudno,
ali i
to da kod drugih postoji virtualno znanje, drugim rijecima neznanje,
proizvedeno srpskom medijskom propagandom. To je bio razlog da još
intenzivnije pocne istraživati tu povijesnu gradu. Nije željela
navoditi Albanske izvore, jer bi sve napisano proglasili kao laž
i
time poništili ili relativizirali istinu. To je bio razlog
zašto se
iskljucivo ogranicila na srpske izvore, a što su joj neki Albanci
zamjerili.
Nastavila je dalje istraživati
po beogradskim knjižnicama i arhivima,
ne mogavši se konzultirati niskim, jer je bila u okruženju
onih koji
su urlali ulicama: «Smrt Albancima». Jedna knjiga ili
fusnota vodila
ju je do druge i tako redom do materijala za prvu knjigu «Srbi
i
Albanci» od 1878. do 1914. godine. Bila je zadovoljna da je
na jednom
mjestu sakupila ono što je bilo razbacano po nepoznatim i zabacenim
knjigama. Smatrala je da ce, laicki i amaterski pronadeni materijal
poslužiti nekom kao baza za dalje istraživanje.
Proglašena je i
«Pravednikom medu narodima» kojom prilikom je
inzistirala da se uz njeno i ime njenog ujaka Luje napiše narodnost
Hrvat, a ne kao do tad kad je uz svako ime pisalo Jugoslaven.
Zadnja aktivnost, gospode
Ljubice Štefan, je bila je dokazati da je
Bl. Alojzije Stepinac isto zaslužio biti proglašen Pravednikom,
ako
ne i prije od Schindlera. Pisma koja je upucivala na niz adresa
nisu
bila bez afirmativnih odgovora. Za sada bezuspješno, jer su
struje
protiv istine o Blaženom Stepincu, zahvaljujuci jakom srpskom
lobiju
u samom Izraelu, još jake.
Djela koja je ostavila
iza sebe su: «SRBI I ALBANCI», «SRPSKA
PRAVOSLAVNA CRKVA I FAŠIZAM», «OD BAJKE DO HOLIKAUSTA»
«STEPINAC I
ŽIDOVI», «MITOVI I ZATAJENA POVIJEST», «ISTINOM
I CINJENICAMA ZA
HRVATSKU».
Oskar Šarunic

{loadposition user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button