2006.03.18. – Alen Matušin
Crkvenih stanbenih objekata u komunistickoj Jugoslaviji i problem
njihova povratka
AKTUALNI SLUCAJ ZGRADE
FOI-a U VARAŽDINU
Dolazkom jugoslavenskih komunista na vlast 1945. godine oni, u skladu
sa svojom ideologijom, ukidaju posebnicko (privatno) vlastnictvo.
To je naravno partiji donjelo veliku materijalnu korist, a osiromašenje
ratom izcrpljenoj hrvatskoj zemlji i hrvatskom narodu. U komunistickoj
Jugoslaviji provedene su tri nacionalizacije ili podruštvljenja
imovine.
godine i to:
prva nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema «Zakon o
nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzeca» 1946. godine
druga nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema: «Zakon
o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradevinskog zemljišta»
1958. godine
treca nacionalizacija; pod njome se podrazumieva podruštvljenje
gradjevinkog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera
Donošenje i provedba zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada
Nakon provedbe
agrarne reforme, prvog podruštvljenja (nacionalizacije), raznih
zapljena (konfikcija) i izvlaštenja (ekspropiracija), jedina
ostala preostala posebnicka imovina koja je imala znacajnu vriednost
bili su stanovi, poslovni prostori i gradevinsko zemljište.
Nu, vec s 1945. komunisti raznim mjerama i propisima, u podrucju
stanovanja, su preuzeli upravljanje stanbenim zgradama s više
od tri stana. Tako da je vlastniku zgrade ostalo samo pravo prometa
i ubiranje stanarine do 10%. Kada su mnogi stanovi, zgrade i poslovni
prostori vec bili zaposjednuti ti objekti bili su samo formalno
u posebnickom vlastnictvu, a NOO-i i razna druga tiela radili su
s tim objektima što su htjeli i nisu se žurili s formalnim
ozakonjenjem preuzimanja stanova od vlastnika. Evo kako o priedlogu
Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevisnkih zemljišta
govori Lidija Šentjurc na sjednici Saveznog izvršnog vieca:
«… nerazdvojivi dio niza socijalistickih akata, donietih
poslije naše narodne revolucije, kojima je zajednicki jedan
te isti cilj: u osnovi i u svim posebnim manifestacijama likvidirati
kapitalisticke društvene odnose,…». Njezino izlaganje
priedloga zakona je prihvaceno jednoglasno. Zakon o nacionalizaciji
najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta stupio je na snagu
s danom donošenja – 26. prosinca 1958. godine. Po odredbama
toga zakona trebalo je provesti podruštvljenje na sliedeci
nacin:
najamne stanbene zgrade, tj. zgrade u gradjanskom vlastnictvu s
više od dva stana ili s više od tri mala stana (stan od
dvije sobe sa sporednim prostorijama);
sve stanbene zgrade i stanove kao posebne djelove zgrada, koji su
u vlastnictvu pravnih osoba, družtvenih organizacija i udruženja
gradjana;
poslovne prostorije u vlastnictvu gradjanskih pravnih osoba, ako
ne služe njihovoj dopuštenoj djelatnosti;
višak preko dva stana u vlastnictvu jednog gradjanina;
poslovne prostorije u stanbenoj zgradi u vlastnictvu gradjanina.
Odredbe ovoga
zakona nisu se odnosile na zgrade i prostorije koje su služile
izkljucivo za njihove vjerske djelatnosti, kao na primjer: crkve,
hramovi, kapele i dr. Takodjer, odredbe se nisu odnosile niti na
sjemeništa, vjerske škole, te župni, biskupski, patrijarški
i dr. dvorovi, osim ako na dan donošenja zakona nisu služile
za zdravstvene, prosvjetne, kulturne i druge djelatnosti. Naravno,
mnoge zgrade u vlastnictvu Crkve bile su zauete su vec nakon rata
1945. godine i pretvorene su bile u njihove bolnice, ili plesne
dvorane i u razne druge namjene. Partija ne samo da je oduzimala,
nakon što je vec sve oduzela što se oduzeti dalo, stanbene
objekte, nego je i odredjivala što ce tko u vlastitom stanu
raditi. Tako primjerice u župnom dvoru, kako ne bi bio nacionaliziran,
ne smije biti prosvjetne, zdravstvene i kulturne i druge djelatnosti.
Gdje da onda narod hrvatski ucio vjeronauk, hrvatsku poviest, kulturu
kada je u školama vjera postao marksizam, a slavnu hrvatska
vojna i politicka politicku poviest zamienili partizanski mitovi
o njihovim borcima i o borbi protiv, kako on zovu hrvatsku vojsku,
pomagaca okupatora, a hrvatski jezik postao hrvatsko-srbski i.td.
Da bi i tome doskocili sjemeništu su oduzeli pravo javnosti
i sjemeništne klasicne Gimnazije nisu se priznavale.
Štoviše, partija je odredjivala koliko ljudima treba mjesta
za život, pa tako ona je matrala da covieku ne treba i ne može
više biti vlastnik više od dva veca ili tri manja stana,
a kamoli zgrade, zemljišta… Naravno, komunisti kažu
«Od svakoga prema njegovim mogucnostima, svakome prema njegovim
potrebama».
Komunisticke
vlasti gore navedenim zakonom uzeli su u obzir i pitanje «naknada»
koje ce biti izplacene za nacionalizirane najamne zgrade ili gradjevinsko
zemljište. Kao naknada za nacionaliziranu cielu zgradu zajedno
sa zemljištem koje ona pokriva trebalo je biti izplaceno bivšem
vlastniku 10% od stanarine koja je uplacena u vrieme od 50. godina
– protiv toga riešenja o «naknadi» nije se
moglo žaliti, niti uložiti upravni spor.
Dana, 21. siecnja
1959., Izvršno viece Sabora NRH osnovalo je Komisiju za nacionalizaciju
pri Izvršnom viecu Sabora NRH. Ta komisija donjela je Upute
za provodjenje Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog
zemljišta.
Kod nacionalizacije najamnih zgrada postupak je bio sliedeci –
nakon što obcinski narodni odbor objavi oglas trebaju svi gradjani,
pravne osobe, družtvene organizacije i sl. koji su na prebivalištu
te obcine prijaviti ono što su 25. prosinca 1958. imali u vlasnictvu,
a ne mogu imati po ovom zakonu. Prijavu je trebalo predati za najduže
tri mjeseca. A, kako se oduzimala imovina? Vlastnici su prijavljivali
imovinu organu vlasti na podrucju svojega prebivališta, a oduzimala
im se sva imovina koji su imali, a koju nakon donošenja ovoga
zakona više nisu mogi imati. Bez obzira gdje se ona nalazila,
bilo to u drugoj obcini, kotaru ili republici – ona im se
oduzimala. Kada bi Komisija utvrdila predmet nacionalizacije i donjela
rješenje – vlastnik je mogao u roku od godinu dana predati
zahtjev za izuzimanje od nacionalizacije. Nacionalizacija je trebala
završiti do 31. prosinca 1959. godine, kako se u provedbi kasnilo
rok je produžen do 30. lipnja 1960. ili najkasnije do kraja
rujna iste godine. Medjutim ni do tada nije bila završena,
razlog tome bilo je placanje po satu i zbog toga se namjerno odugovlacio
rad, ali i ne placanje. Vecina je prestala s radom 31. prosinca
1961. godine, a u vecim gradovima krajem ožujka 1962.
Prestankom rada obcinskih komisija za nacionalizaciju ovlasti tih
komisija prešla je na tiela obcinskog narodnog odbora kojima
su prvi zadatci bili: uvodjenje evidencije podruštveljenjenih
objekata i zemljišta, te odredjivanje naknada bivšim vlastnicima.
A što se tice tih naknada – nakon što je narod ostao
bez svojih zgrada i gradjevinskih zemljišta, ionako nikakva
i simbolicna naknada izplacivala se u šestomjesecnim obrocima
svakog 15. lipnja i 15. prosinca u godine, dakle u dva obroka na
cielu godinu u onom smecu od novca koji nije vriedio ništa.
Priprema i nacionalizacija
objekata vjerskih zajednica
Nedugo što
je donjet taj zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevisnkih
zemljišta, predstavnici katolicke Crkve upozorili su vlast
na neke moguce probleme kod podruštvljenja njezini objekata.
Biskup Josip Lach, 21. siecnja 1958., je posjetio Komisiju za vjerske
poslove NRH, te u razgovoru s njezinim tajnikom, Zlatkom Fridom,
je iznio problem kanonickih dvorova (kurija), te mu iznio poviestno
i bogoslovno znacenje kurija na Kaptolu. Na to mu je on odgovorio
kako Kaptol nema status pravne osobe, a njegova izjava potvrdjuje
da ionako prokleti zakon kod primjene na Crkvu i nije najbitniji.
Evo njegove izjave: «Kad bi imali izviestnih opravdanja, kad
bi na primjer stav gospodina nadbiskupa Šepera bio drugaciji
(!), onda bi se možda moglo pronaci nacina, da se na kanonike
kao fizicke osobe primjeni onaj clan Zakona, koji govori, da se
vlastnicima ostavlja dva veca, odnosno tri manja stana. No i to
bi bilo težko, jer se radi o tom da je vlastnik nadbiskupija,
a ne kanonici, te bi to predhodno trebalo urediti kroz zemljištne
knjige.» Katolicka Crkva je obaviestila svoje svecenstvo o
nacinu na koji ce se provoditi podruštvljivanje Crkvinih zgrada
i gradjevinskog zemljišta. Vodstvo Zagrebacke nadbiskupije
je u svom službenom viestniku objevilo najbitnije tocke o nacionalizaciji
najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta uz potrebita obješnjenja.
Takodjer su objavljene i najbitnije stavke uredbi koje se tici nacionalizacije.
Na sjedici Komisije za vjerska pitanja održanoj 13. studenoga
1959. godine, njen predsjednik Stjepan Ivekovic predložio je
da se razmotri pitanje podruštvljenja sjemeništa na Šalati.
Nakon diskusije je zakljucio da pitanje nacionaliziranja zgrada
1-6 nije sporno i da to moraju po zakonu riešiti tiela NO-a
grada, a što se tice još nekih zgrada u kompleksu da se
ide na izravnu pogosbu s vlastnikom. Nakon toga clan Komisije za
vjerska pitanja Veljko Drakulic svojim stavom i priedlogom jasno
pokazuje: « (Kaptolu) ne bi nikako trebalo ustupiti dosadašnju
vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici, jer bi se na taj nacin omogucio
intenzivniji rad Kaptola, a narocito u spremanju njihovih kadrova.»
kako ce se još jednom obracunati s katolickom Crkvom oduzimanjem
njezine imovine. Dok, s druge strane priedlog Veljka Drakulica je
da se sa Srbskom Pravoslavnom Crkvom (SPC) postupa drugacije s obzirom
na njezinu lojalnost prema vlastima.
Komisija za vjerska pitanja NRH, 15. prosinca 1959. godine, nakon
krace razprave usvaja sljedece zakone:
Da se formira podkomisija za nacionalizaciju, u koju trebaju uci
predstavnici Komisije za nacionalizaciju i Komisije za vjerska pitanja,
koji ce na osnovu nacelnih stavova, riešavati konkretna pitanja
nacionalizacije zgrada vjerskih zajednica.
Kod župnih i parohijskih dvorova, da se polazi od postavki
Zakona, imajuci u vidu stavove Savezne Komisije za vjerska pitanja.
Kurije ne treba nacionalizirati, ukoliko se ne ardi o vecim najamnim
zgradama.
Staracke domove ne nacionalitirati.
Odmarališta nacionalizirati i dati ih vjerskim zajednicama
na upravljanje.
Zgrade vjerskih zajednica ukoliko ne služe ili nisu služile
za vjerske potrebe nacionalizirati.
Zgrade zvonara ostaviti vjesrkim zajednicama.
Zgrade, koje vjernici ostavljaju vjerskim zajednicama nacionalizirati.
Vikend kuce ukoliko su vlastnictvo pojedinaca, a nisu vece od dva
odnosno tri manja stana, ne nacionalizirati.
Samostane ne nacionalizirati, osimu iznimnim slucajevima, ukoliko
su uložena sredstva zajednice radi adaptacije iszih, kao i
poslovni objekti naslonjeni na zid samostana,a ne služe u vjesrke
svrhe.
Na osnovi tih
zakljucaka Komisije za ncionalizaciju oblikovana je posebna Podkomisija
za nacionlaizaciju objekata vjerskih zajednica. Medjutim zbog razlicitih
stavova prilikom nacionalizacije Crkvene imovine u pojedinim republikama,
Komisija za vjerska pitanja NRH pozvala je na sjednicu 16. travnja
1960. godine predstavnike vjerskih komisija Slovenije i BiH. U razpravi
su konstatirali da su stavovi u Sloveniji još oštriji
nego ovi u NRH, a u skladu s tim iztaknuto je da bi se Zakon u cieloj
Jugoslaviji trebao provoditi jednako. Uz ostale teme na ovoj sjednici
o kojima je bilo razpravljano, prešlo se na teme drugih objekata
u vlastnictvu Crkve, te je uz vec predhodne zakljucke, utrdjeno
sljedece:
Staracke domove takodjer ne bi trebalo podruštvljavati, jer
takovih zgrada u Hrvatskoj imade malo; jedino treba nastojati da
se ne izkorištavaju u druge svrhe.
Što se tice ostalih zgrada vjesrkih zajednica, koje su ove
stekle oporucno ili po nekoj drugoj osnovi, treba ih podvesti pod
podruštvljenje.
Zgrade zvonara i orguljaša (s obzirom na to da se radi o manjim
kucicama) treba ostaviti vjerskim zajednicama.
Zgrade koje vjernici ostavljaju vjerskim zajednicama, treba podvesti
pod podruštvljenje.
Što se tice vikend-kucica, ukoliko su iste vlastnictvo pojedinaca
svecenika ili biskupa, a nisu vece od dva odnosno tri manja stana,
ne treba ih podvoditi pod podruštvljenje.
Samostane ne nacionalizirati, osimu iznimnim slucajevima, ako su
sredstva zajednice uložena radi preuredjenja i. td., ali uz
predhodnu suglasnot republicke Komisije za nacionlaizaciju.
Nakon tih i
još nekih sastanaka izmedju Crkvenih predstavnika i Komisije
za vjerska pitanja NRH, kao na primjer posjete nadbiskupa Šepera
Stjepanu Ivekovicu zbog pitanja nacionalizacije i posebo kanonickih
kurija i vojne bolnice na Šalati, sama nacionlizacija je pocela
9. lipnja 1960. godine. Uocljivo je da je katolicka Crkva, iz uvida
u predstavke, razgovore i žalbe, nije posvecivala toliku pozornost
podruštvljenju gradjevisnkog zemljišta, kao u slucaju
najamnih zgrada. Sve zato jer podruštvljenjem nije obuhvacen
veci broj gradjevinskih cestica u crkvenom vlastnictvu zbog toga
što je vecina zemljišta vec bila oduzeta agrarnom reformom
i Zakonom o izvlaštenju. Dok su najamne zgrade u mnogo cemu
služile Crkvi i narodu, jer je crkva kroz njih djelovala na
ovaj ili onaj nacin.
Po izvješcu sjednice Komisije za vjerska pitanja od 8. veljace
1964. godine – do završetka rada Komisije za nacionalizaciju
u Hrvatskoj, od ukupno 450 zgrada i poslovnih prostorija u njih
15 koje su nacionalizirane svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj,
Rimokatolickoj Crkvi nacionalizirano je 328 zgrada i poslovne prostorije
u njih 9, a ostavljene su Crkvi 153 zgrade, 18 stanova i poslovne
prostorije u 13 zgrada. Dakle, Crkvi je bilo oduzeto 65% zgrada.
Crkva je iztupila zbog mnogih podruštvljenja, medjutim bez
ikakvog posebnog ucinka. Na kraju je i s naknadama bio problem jer
su se one izplacivale dugi niz godina, tako da je ionako mala visina
naknade bila iztopljena zbog velike inflacije u državi.
Zakljucak
Nadbiskupski
duhovni stol odmah nakon nacionalizacije predao je zhatjeve za povratak
zgrada i obnovi mnogih postupaka, ali nakon brojnih razprava i zakljucaka
problem vracanja u posjed zgrada katolicke Crkve u najvecem broju
slucajeva nije riešen godinama ili nikada. Nakon rata komunisticka
vlast krenula je u obracun i s katolickom Crkvom što se ocitovalo
brojnim ubojstvima i zatvaranjima katolickih svecenika Oni su Crkvu
zatvorili na svaki moguci nacin onemogucavali njezino djelovanje:
izbacivanjem vjeronauka iz svjetovnih škola, zabrabranama vjerskog
tiska i nizom drugih poteza koji su imali suzbiti rada katolicke
Crkve, te na kraju i samim oduzimanjem Crkvene imovine. Agrarno
reformom, pljenidbama, izvalštenjem i podruštvljenjem
imovine osiromašena je hrvatska zemlja, hrvatski narod i katolicka
Crkva koju je posebno pogodila i agrarna reforma jer joj je poljoprivreda
bila jedna od važnijih izvora prihoda. Tim i raznim drugim
nacinima Crkva je jako materijalno osiromašila, te pala na
teret narodu koji je i sam gladovao. Komunisicka promicba nastojala
je opravdati kroz medije svoje reforme, posebno one prema katolickoj
Crkvi. Tako su govorili kako oduzimaju Crkvi zemlju, a daju je seljacima
želeci da nezadovoljan narod režimom i osiromašenjem
prenese svoj bies na katolicku Crkvu. Medjutim nisu imali znatnijeg
uspjeha, njihove reforme prihacali su oni koji su se htjeli i dobro
se okoristili njima na racun naroda, a hrvatski narod priklonio
se svojoj Crkvi, ne samo iz vjerskih razloga, nego ja i na taj nacin
pokazivan odpor prema komunistickoj vlasti i njihovom režimu.
Kada su komunisti uvidjeli da ne mogu slomiti Crkvu koja je uz pomoc
svojih vjernika ponovno ojacala materijalno tada su se pokušali
s njome sporazumjeti, ali na nacin da za sve okrive kardinala Alojzija
Stepinca jer je po njima on glavni krivac za loše odnose izmedju
Crkve i države. U svakom slucaju, pokušaj komunista da
oduzimanjem imovine materijalno oslabi katolicku Crkvu i tako je
prisili na popuštanje nije uspio i nije mogao uspjeti jer se
zasnivao na pogrešnoj i logicnoj pogrješki komunista –
željeli su osiromašenjem prisiliti Crkvu na popuštanje.
Medjutim, hrvatski narod i Crkvu ne može se kupiti niti bogatstvom
niti gladom.
AKTUALNI SLUCAJ ZGRADE FOI-a U VARAŽDINU
Poviest zgrade
u kojoj se danas nalazi FOI
Doticna zgrada
gradjena je od 1656. do 1686. godine, a sagradili su je Isusovci.
Nakon ukinuca toga reda nasljedili su je Pavlini 1776. godine, a
kada su i oni bili ukinuti zgradu je preuzeo državni erar u
cijem je vlastnictvu ostala i nakon propasti Habsburške monarhije
i kroz skoro cielu prvu Jugoslaviju. Dana 16. prosinca 1940. godine
zgrada je vracena u upravu i vlastnictvo Zagrebackoj nadbiskupiji.
Tu zgradu kao i mnoge druge zahvatila je u komunistickoj Jugoslaviji
podruštvljenje, tocnije Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada
i gradjevinskog zemljišta. Nakon provedene nacionalizacije
imovine katolickoj Crkvi – Nadbiskupski duhovni stol zatražio
je obnovu postupka podruštvljenja za mnoge zgrade, a ovdje
cu navesti samo one u Varaždinu:
Preradoviceva ulica broj 17 (posebni dio ulicne zgrade, stan od
5 soba)
Stanbena zgrada s jednim trosobnim stanom u Vrazovoj ulici broj
13
Jednokatna stanbena zgrada na Trgu Republike broj 8 (danas Trg kralja
Tomislava)
Franjevacka vjerska škola u Varaždinu:
a) Zgrada Franjevacb) ke Gimnazije u ulici A.Cesarca broj 10 i 10/1
c) Zgrada Franjevacd) kog sjemeništa u Prešernovoj ulici
broj 5
Kapucinska vjerska škola uVaraždinu gdje je od 1945. bila
zdravstena ustanova, zatim medicinskoa škola, a nedavno je
vracena Crkvi
Svukupno je
u Varaždinu katolickoj Crkvi nacionalizirano 13 zgrada, 2 stana
i 1 poslovni prostor u jednoj zgradi, a ostavljeno joj je 5 zgrada,
2 stana i jedan poslovni prostor. Znaci oduzeto joj je 60% zgrada,
te 50% stanova i poslovnih prostora.
S godinom 1991.
i uzpostavom Republike Hrvatske, te osamostaljivanjem za Crkvu i
narod nisu došli bolji dani. Naime, komunisti su tu promjenu
docekali pripremljeni i odmah zauzeli sve važnije i vodece
posložaje u netom osamostaljenoj državi. Tako i danas,
kada bi bilo logicno da se narodu i Crkvi vrati ono što je
uzeto opet dolazi do velikih problema i suprotstavljanja od onih
koji su tu istu imovinu u oduzimali, ili njihovih nasljednika. Uglavnom,
sve to dokazuje da je promjena 1991. godine poslužila samo
njihovom pokušaju smirenja naroda, a sada se vec sprema nova
Jugoslavija u Baklanskoj Uniji (kako se god ona zvala, bila ili
ne u obliku CEFTA-e – to ce de facto biti Jugoslavija.). Zbog
svega toga nije nikakvo cudo što se javljaju ovakovi problemi
oko povratka oduzete imovine.
Komunisticko – masonko protivljenje i odpor povratku te zgrade
Crkvi
Nakon što
su predtavnici Varaždinske biskupije najavili povratak zgrade
u kojoj se danas nalazi Fakultet organizacije i informatike (FOI)
varaždinski župan Radimir Cacic, te gradonacelnik dr.
sci Ivan Cehok krenuli su po vec poznatim komunistickim metodama
kroz medije populjavati Crkvu s namjerom da lažima izazovu
reakciju javnosti u njihovu korist, a potom da unište svaki
pokušaj povratka te zgrade u Crkvu zbog vrlo jasnih razloga
o kojima cu u donjem dielu govoriti. Da je tome tako svjedoce i
naslovi i izjave koji su osvanuli u medijim (novine, Internet) u
proteklih desetak dana. Pa tako internetska stranica Iskon 9. ožujka
2006. godine piše o toj temi s naslovom, «Crkva studentima:
Mrš!», Nacional isto 9. ožujka 2006. objavljuje:
«Zbog ugovora države i Svete Stolice iz 1998. godine,
varaždinski Fakultet organizacije i informatike završiti
na ulici», Novi list 10. ožujka piše: «Varaždin
ustao u obranu fakulteta», 11. ožujka 2006. godine u
Jutarnjem izlazi naslov: «Dok sam ja (Radimir Cacic na vlasti)
na vlasti, nema povratka fakulteta Crkvi»… I tako je
krenulo dobro ciljano blacenje i pokušaj manipulacije javnim
mienjem, dokaz da im je to bila i namjera potvrdjuje izjava Ivana
Cehoka u Nacionalu 10. ožujka 2006. godine u kojoj kaže:
«(…), dodajuci kako ce takav potez Varaždinskoj
biskupiji donjeti samo bijes Varaždinaca i studenata.».
Nadalje, Radimir Cacic i Ivan Cehok osporavaju Crkvi pravo na privatno
vlastnictvo nad tom zgradom, koja joj je oduzeta u komunizmu, i
pritom iznose laži kojima je cilj obmanjivanje javnosti. U
novom listu 10. ožujka Radimir Cacic dao je sljedecu izjavu:
«Nikakav pravni osnov za povrat zgrade ne postoji jer toj
je imovina koju je oduzeo još austrijski car Josip II. Bila
je to nekakva odluka Vlade u Beogradu `40. godine kojom je zgrada
vracena Crkvi, ali ona nikada nije ponovno ušla u posjed te
imovine isvako razmišljanje u tom smjeru štetno je za
razvoj ovog grada, županije i visokog školstva. (…)»
Jednostavno – laže; jer 16. prosinca 1940. godine zgrada
je vracena u upravu i vlastnictvo Zagrebackoj nadbiskupiji, a u
rješenju po kojem je ona vracena izricito stoji da ta zgrada
za razliku od nekih drugih objekata nije vlastnictvo slobodnog i
Kraljevskog grada Varaždina, nego državnog erara, pa stoga
za njezin prienos u vlastnictvo Zagrebacke nadbiskupije nije potrebna
suglasnost grada – na temelju te odluke u vlastovnici je uknjiženo
pravo vlastnictva Zagrebackoj nadbiskupiji 8. veljace 1941. Slicnu
izjavu dao je i bivši dekan Filozofskog fakulteta i neki t.
zv. povjesnicar Neven Budak koji kaže u Novom listu 10. ožujka
2006. godine: «Koliko je meni poznato ta je zgrada Crkvi oduzeta
u vrieme Josipa II., a ako je tada oduzeta – govoriti po povratku
sad je doista smiešno. (…)». Tu se samo dobro vidi
kakovi ljudi dolaze na visoke položaje, a dobro se zna tko
ih postavlja.
Prije nekoliko
godine biskup mons. Marko Culej, gradonacenlik Ivan Cehok i dekan
FOI-a podpisali su promemoriju o povratku te zgrade u vlastnictvo
Crkvi, medjutim danas Ivan Cehok izjavljuje u Nacionalu 9. ožujka
2006. godine: «Biskupu Culeju otvoreno sam rekao da se protivim
ovakvom nacinu rješavanja problema. (…)», a u Vecernjem
listu 11. ožujka takodjer piše: «Gradonacelnik Ivan
Cehok podsjetio je na svojih nekoliko razgovora s biskupom Markom
Culejom u tijeku koji je molio da Crkva povuce zahtjev za povrat
zgrade FOI-a, no bez ucinka.». Pa, ako se od pocetka protivio
vracanju zgrade Crkvi i ako je biskupa, istina, bez ucinka kako
kaže molio da povuce zahtjev za povratak zgrade – zašto
je onda podpisao promemoriju zajedno, s dekanom i biskupom, o povratku
zgrade Crkvi. Osim što je podpisao tu promemoriju zajedno s
dekanom, 2002. godine nacelno se dogovorio s varaždinskim biskupom
da ce se ta zgrada vratiti Crkvi, a Fakultet da ce se izgraditi
300-tinjak metara dalje. O tome svjedoci i izjava biskupa, a njezinu
istinitost potvrdjuje autoritet biskupa Marka Culeja. Biskup u toj
izjavi za Novi list 10. ožujka 2006. godine kaže: «Ne
znam zašto se diže tolika prašina oko tog prostora.
Ja sam, naime, na putu od jutros pa nisam znao da se nešto
bitno dogada. Na proslavi pete godišnjice Biskupije 2002. godine
postignut je nacelni dogovor s gradonacelnikom Cehokom da ce se
novi fakultet graditi 300-tinjak metara od sadašnje sporne
zgrade gdje Crkva želi smjestiti samostan, jer je to bila i
njena prvotna namjena. Fakultet ce dobiti novi i moderan prostor,
a crkva sjemenište. Takoder je dogovoreno da fakultet može
koristiti prostor dok ne bude sagradena nova zgrada, a sam zahtjev
za povratom imovine star je osam godina» Uza sve što
je rekao Ivan Cehok ima obraza u Nacionalu 10. ožujka 2006.
godine izjaviti: «Od crkve sam ocekivao više skromnosti
i respekta».
Potom stalno
ponavljaju kako Crkva nema zakonske osnove tražiti povratak
te zgrade jer ona ima obrazovnu funkciju, a kao takova po zakonu
se ne može vratiti Crkvi. Medjutim, iako ta zgrada ima obrazovnu
i prosvjetnu funkciju FOI nije vlastnik te zgrade, nego je samo
koristnik. Kao vlastnik zgrade upisana je Obcina Varaždin,
dok Ivan Cehok ponovno laže i tvrdi da je tu zgradu Grad pripisao
na fakultet. Radimir Cacic takodjer kaže u izjavi za Nacional
10. ožujka 2006. godine kako: «Zakon kaže da se
povrat imovine, kada je obrazovanje u pitanju ne može provoditi,
nego se eventualno može dogovarati o obeštecenju.»
Zna on dobro što zakon kaže i da Crkva ima pravo na tu
zgradu, medjutim nije problem u zakonu koji se ionako najvjerojatnije
nece provesti, nego o u onome što Crkva namjerava uciniti s
tom zgradom.
Crkva ne namjerava izbaciti studente na ulicu kako se pojavljuju
naslovi po novinama, nego ce se najprije uknjižiti kao vlastnik,
a potom ce pricekati da se za studente nadje drugi smještaj
– dok se ne nadje studenti ce se moc ostati u tom prostoru.
Profesori fakulteta anonimno kažu kako postoji niz drugih zamjenskih
objekata u Varaždinu kao što su vojarne ili zgrade u vlastnictvu
Grada žaleci se da je Fakultet obnovio zgradu iz vlastitog
džepa. Što se toga tice njihova ulaganja tice o tome se
lako može dogovoriti, ali se mora uzeti u obzir i boravište.
Postavlja se jedno pitanje ovdje – zašto su tu zgradu
oni išli obnavljati ako su još prije nekoliko godina njihov
dekan i gradonacelnik zajedno s biskupom pristali i podpisali promemoriju
o povratku zgrade, a još su sad podigli i kredit za uredjenje
nekih prostorija fakulteta i to kredit od 7 milijuna kuna. Da postoji
bilo kakova opasnost da se izgubi ta zgrada sigurno se je ne bi
išlo obnavljati, posebno kada se zna da bi ona mogla pripasti
Crkvi koja je još u travnju 1997. godine predala zahtjev za
povratak te zgrade. Sve to govori da zgrada navjerojatnije nece
biti vracena Crkvi iako joj to sada obecava Sanaderova Vlada, a
Cacic javno govori kako HDZ kupuje glasove. Sanaderova Vlada je
mnogo toga obecala, kao i sve prije nje – samo naivci mogu
vjerovati. Vrlo su zanimljive te Caciceve izjave koje prenosi Nacional
10. ožujka 2006. godine: «Cacic smatra da se ovakove
stvari dogadjaju zbog predizborne godine, a HDZ kroz Crkvu u Varaždinu
kupuje glasove povratom imovine.», takodjer je porucio da:
«to u Varaždinu nece proci dok je on župan i da
takve igre igraju negdje drugdje gdje ne postaje ljudi koji se brinu
da se zakon poštuje.» Ovakove izjave donose samo njemu
bodove zbog blacenja Crkve kod njegovih pristaša, a njegove
pristaše i glasaci su izrod hrvatskog naroda. Niti HDZ-u predstavlja
nešto Crkva, a niti prave i izkrene Hrvate i vjernike mogu
odvesti u zabludu HDZ-ova obecanja. Sve su to samo pokušaji
manipulacije od strane jednih i drugih. Uz to Cacic se kao jedan
od najvecih kriminalaca u državi proziva covjekom koji se brine
da se zakon poštuje, a dokumenata i dokaza o njegovim pljackama
koji se umnožavaju do absurda ima jako mnogo, a nitko mu ništa
ne može jer Cacic može podplatiti sve od glavnog sudca
do cistacice na sudu, uz sve to svi se oni medjusobno štite
i tome nece biti kraja dok ih se ne sruši. Nu, možda on
misli na one zakone koje je sam sebi sa svojim drugovima donio dok
je bio na vlasti, a po kojima je mogao legalno pljackati.
Koji su stvarni
razlozi protivljenja povratka te zgrade Crkvi ?!
Jutarnji list,
11. ožujka 2006. godine, donosi izvještaj s konferencije
za novinare održanoj u prostorijama FOI-a na kojoj: «Cacic
je iztaknuo kako se radi o opasnom presedanu, …», zatim:
«Cehok je naglasio kako je riec ne samo o pravnom sporu nego
o krupnom politickom pitanju, koje može imati dalekosežne
posljedice s domino efektom. (…) Smatra da u Varaždinu
ne smije dopustiti da se zgrada vrati Crkvi.». Cacicu je opasni
presedan povratak ukradene imovine – možda on ne može,
kao jedan od najvecih lopova, shvatiti pravo na privatno vlastnictvo,
te moralnu i zakonsku obvezu poštivanja toga prava. Cehoku
su to dalekosežne posljedice s domino efektom što znaci
da se boje onoga što bi možda moglo doci kada bi se ta
zgrada vratila Crkvi, jer sasvim je jasno koliko još ima Crkvenih
zgrada koje su komunisti uzeli, a nisu vracene sve do danas. Stoga
bi moglo biti još zahtjeva za povratkom imovine što, naravno,
bandi ne odgovara.
Medjutim ima tu još nešto kada je to za Cacica opasan
presedan, a za Cehoka krupno politicko pitanje koje bi moglo imati
dalekosežne posljedice se domino efektom, te oštar iztup
s recenicom kako Varaždin ne smije dopustiti da se zgrada vrati
Crkvi. Slicna je i izjava prorektora zagrebackog sveucilišta
prof. dra Tihomira Hunjka kada za Vecernji list 11. ožujka
2006. godine kaže: «Ovaj zahtjev Crkve je najdrasticniji
slucaj od svih i ugrožava stratežke ciljeve u hrvatskom
sustavu obrazovanja,…» Po cemu je to drastican, a kamo
li najdrasticniji slucaj?! Stvar je podpuno jasna, papiri i zakon
sve govore i to oni dobro znaju – nešto drugo njih muci!
Svim tim oštrim i prietecim izjavama može pridodati i
podatak iz jednog izvješca prof. dra Milana Ivšica Poglavniku
dru Anti Pavelicu 14. srpnja 1941. koji govori o masonskom djelovanju
u Hrvatskoj, iz njihovih zapljenjenih arhiva, koji kaže ovako:
«Kako budno paze masoni na školstvo, vidi se i iz toga,
što su masoni viecali o nadbiskupskoj gimnaziji, a stvorili
su zakljucak da se onemoguci otvaranje podpune franjevacke gimnazije
u Varaždinu.» Dakle uz sve te izjave, životopise
i politicka opredjeljenja onih koji su ih dali, te na osnovu ovoga
izvješca nije težko doci do zakljucka da je glavni problem
tu otvaranje sjemeništa i sjemeništne Gimnazije. Što
se tice upletenosti masona u ovo – to ne mogu sa sigurnošcu
tvrditi jer nema dovoljno dokaza, ali mogu i predpostavljam da možda
i oni svojom «nevidljivom rukom» tu vuku poteze, naravno
u suradnji s vlastima, ili s nekima iz vlasti.
Stvarno bi
za njih bio vrlo opasan presedan i krupno politicko pitanje, te
vrlo drastican slucaj kako kažu da se otvori sjemenište
i katolicka škola, te je zbog toga je njihov stav obaj – «Varaždin
ne smije dopustiti da se zgrada vrati Crkvi(!)» vrlo jasno
kaže Cehok. Cacic isto tako u Novom listu 10. ožujka 2006.
godine: «(…) O povratku samog objekta nema ni govora
jer mi to ne cemo dopustiti.. Nigdje se do sada nije dogodio povrat
takve vrste i to bi bio presedan protiv družtvenog interesa,
(…)» Još je rekao kako ce uciniti sve što
je u moci Varaždinske Župnije da Fakultet ostane u baroknoj
zgradi u centru Varaždina. Dobro se zna o kakvom se i cijem
družtvenom interesu radi – sigurno ne u interesu poštenog
naroda ili Crkve! Oni znaju da ce otvaranjem sjemeništa i gimnazije
u Varaždinu pružiti mogucnost mladeži da se školuje
u ustanovi koja nije podpuno pod nadzorom današnjeg školskog
sustava. Cilj kuminista je zadržati broj katolickih škola
i sprieciti njihovo daljnje otvaranje. Ako bi se otvorila ta škola
i sjemenište tada imaju nadležnost nad njom samo po udžebicima
koje proprisuje Ministarstvo, a nemju nadzor nad odgojem. A odgoj
je u takvoj školi je drugaciji, nego u njihovim praonicama
umova. Naravno, takva škola nije dobro došla u Varaždinu
cije su vlasti uzko povezane s profesorskim kadrom po varaždinkim
školama. Tu tezu dokazuje i izjava Ivana Cehoka koji je prenjela
internetska stranica Iskon, 9. ožujka 2006. godine: «Fakultet
se nalazi u barkonom centru Varaždina te bi preseljenjem na
drugu lokaciju izgubili dinamiku, živost i druženje koje
u centru grada donose baš studenti.» Zar sjemeništarci
i djaci katolicke škole ne bi isto tako unosili živost,
dinamiku i druženje u centru Varaždina – sigurno
da bi i to bez psovki, te s kulturnim ponašanjem, odjevanjem
i vecinom s izpravnim stavovima i razmišljanjima.
I još nešto
– u Varaždinu se gradi sveucilištni kampus na 35
hektara zemlje gdje ce sigurno biti novog i suvremenog prostora
za FOI kakav njemu i odgovara kao informatickom fakultetu. Suludo
je da oni umiesto takvog prostora «u intersu Fakulteta i studenata»
žele staru barkonu zgradu.
Zakljucak
Dakle po svim
papirima, zakonu i ugovorima Varaždinska biskupija ima pravo
na tu zgradu, da li ce je zaista uspjeti vratiti – najveca je vjerojatnost
da nece zbog gore navedenih razloga. Varaždinksa biskupija
je još mlada i njoj treba prostora kako imaju i druge biskupije
kako bi mogla vršiti svoje poslanje. Ta zgrada povezana je
i s cielim kompleksom koji s njom cine Biskupijski ordinarijat zajedno
s katedralom, s katedralom je povezana i s naknadno zazidanim vratima.
Tu zgradu oduzeli su joj komunisti koji je i danas ne žele
vratiti.
S ovim sam želio dati podršku Varaždinskoj biskupiji
u borbi za povratak zgrade. Ali isto tako u velikoj su zabludi,
a samim time i dušmani hrvatskog naroda oni koji stoje iza
recenice u priopcenju Varaždinske biskupije, a ta recenica
kaže: «Kako mislimo uci u Europu bez poštivanja
jednog od osnovnih prava – prava vlasništva!».
Prvo, mi zemljopisno jesmo u Europi, drugo ako udjemo u tu Europu
(Europsku uniju) tada cemo uci u novu Jugoslaviju, a tamo ne samo
da ce htjeti Crkvu smjestiti u sakristiju, nego ce je pokušati
vratiti u katakombe!!
U
Oštricama, 15.-17. ožujka 2006. godine
Za Dom – Spreman!
Alen Matušin
Hrvatski korienski pravopis
prema Zakonskoj Odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj
cistoci i pravopisu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
14. kolovoza 1941. Broj CCXLIX – 1083 – Z. P. 1941.
