Razno
2004.12.22. – Zvonimir Ancic – bozicna cestitka
Zagreb, 21. prosinca 2004.
BOŽICNA PORUKA ZAGREBACKOGA NADBISKUPA KARDINALA
JOSIPA BOZANICA
Draga braco i sestre!
Proživljavajuci u duhu iznova onu svetu betlehemsku
noc, budimo zahvalni za iskustvo neizrecive nježnosti koja nam se u njoj
postojano dariva. Budimo zahvalni, ali ne zaboravimo da su Marija i Josip u
toj noci iskusili i bolnu tjeskobu. Ne dopustimo da to promakne našemu
srcu.
Dok u svetoj noci žurno prolazimo Betlehemom ususret
štalici u kojoj se rodilo Dijete, dobro je uociti sva ona zatvorena vrata
na koja su Josip i Marija uzaludno kucali. Istina, sva ta zatvorena vrata blijede
pred otvorenošcu štalice u kojoj se smjestila Sveta obitelj. I ako
išta na ovome svijetu može biti odgovor na sva naša pitanja,
onda je to upravo ta štalica, njezina otvorenost, otvorenost onih koji
su u njoj našli svoje sklonište. Betlehemska štala nam kroz vjekove
porucuje da možemo mirna koraka prolaziti kroz život, jer usred svijeta
živi otvoreno Božje srce. Božic je ocitovanje Božje ljubavi
prema ljudima.
No ici mirna koraka ne znaci ujedno ici i neodgovorna
koraka. Naprotiv, ta sveta noc nas prije svega potice na odgovornost. Upozorava
nas da se odgovorno odnosimo prema vratima i medu nama i u nama. Poziva nas
da se potrudimo da ona budu što otvorenija. Jer lažna je sigurnost
iza zatvorenih vrata. Iza zatvorenih vrata život je lažan.
Vrata betlehemske štalice su otvorena jer se Bog
nije želio ograditi od ljudi. On se rodio da bude svima sve. Stoga bi bili
suprotni Božicu: svaki oblik uvlacenja u uske okvire u kojima bismo se
osjecali zašticenima od prijetecih zbilja našega svijeta, svaki oblik
odvracanja od »radosti i nada, žalosti i tjeskobe ljudi našega
vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe« (usp. GS,1).
Krist se rodio i došao na ovaj svijet kako bismo
prije svega upoznali Božju ljubav. »U ovom se ocitovala ljubav Božja
u nama: Bog je Sina svoga jedinorodenoga poslao u svijet da živimo po njemu«
(1 Iv 4, 9). Bog nas ljubi. Nije nas stvorio i digao ruke od nas. Cijelo je
Sveto pismo prožeto Božjom brigom i ljubavlju prema covjeku i onda
kad je covjek okretao leda, gradio svoje Kule babilonske te ustrajavao u svojoj
nevjernosti i grijehu. Bog ostaje vjeran dovijeka. Njegova ljubav prema covjeku
nema mjere. Kako bi do kraja bio solidaran s nama, postao je covjekom, jedan
od nas. Time nam je pokazao koliko je svatko od nas vrijedan. Utjelovljenje
Sina Božjega najsnažnija je potvrda osobite vrijednosti svakoga covjeka
i njegova dostojanstva. Svaki je covjek voljen i željen od Boga. Svi smo
mi stvoreni na sliku Božju. Zato nam se valja pitati: Tko smije podcjenjivati
tu sliku Božju u covjeku? Iz te perspektive možemo li uopce govoriti
o željenoj i neželjenoj djeci? Svi smo mi željeni od Boga i od
samog pocetka našega života pod majcinim srcem Krist je sa svakim
od nas životno povezan.
Iz te povezanosti Krist nikoga ne iskljucuje. Krist
je svojim dolaskom na ovaj svijet postao solidaran sa svakim covjekom. Biti
kristovski solidaran znaci biti bliz svakom covjeku, biti odgovoran i osjetljiv
za druge, jednom rijecju, biti covjek za druge. Taj radikalni Kristov primjer
solidarnosti po utjelovljenju poziv je i izazov i nama danas. Krist otvara novu
perspektivu. On postavlja ljudsku osobu u središte svijeta. Nema cjelokupnog
razvoja ljudske osobe i njezina dostojanstva izvan ozracja solidarnosti. »Integralni
razvoj covjeka ne može se ostvariti bez solidarnog razvoja covjecanstva«,
kaže Pavao VI. Solidarnost je neotudiva dimenzija ljudske osobe.
Reci da je covjek središte solidarnosti znaci prepoznati da je on konkretna
osoba, a ne neka virtualna ili zamišljena, poput lica koja susrecemo u
filmovima, koja prividno žive i prividno umiru, prividno placu i prividno
se raduju. Reci da je osoba u središtu znaci izvuci je iz anonimnosti,
povratiti joj »identitet«, shvatiti da se s njezinim potrebama ne
može trgovati i riješiti ih dodjeljivanjem jednokratne pomoci. U životu,
naime, koji je puno više od obicnog filma ili show-programa, ništa
nije prividno, u njemu se stvarno place, trpi, obolijeva, umire te ostaje napušten
i zaboravljen. Reci da je covjek središte znaci prihvatiti da dio puta
prijedemo zajedno, pružiti mu dio svoje »odjece«, darovati
mu dio sebe.
Solidarnost je društvena krepost ne samo u smislu
pomoci jacega slabijemu, nego i u smislu omogucavanja suživota medu svim
clanovima društva. Nema pravoga suživota, tamo gdje nema solidarnosti.
Ako se ona ne ostvaruje, u opasnosti smo da se nademo pred društvenom patologijom,
u kojoj zatajuje društvena savjest i istinska uljudba. Za oživljavanje
solidarnosti potrebno je odlucno i svestrano zalaganje u odgajanju savjesti,
a polazišna tocka može biti jedino pravo, obnovljeno poimanje ljudske
osobe. Oni koji su na vlasti imaju posebnu odgovornost za uspostavljanje veza
uzajamnosti u društvu. Pozvani su štititi najslabije i omogucavati
da solidarnost postane navikom i stilom života cijeloga društva.
To danas postaje osobitim izazovom, jer suvremenu kulturu
snažno obilježava individualizam. On nije samo izraz uskogrudnoga
egoizma, nego individualizam je i znak nesigurnosti suvremenoga covjeka, njegova
straha od drugih i svega što ga okružuje. Suvremeni covjek na neki
nacin misli da je anonimno mnoštvo za njega dobro. Zašto mora postojati
netko s kim ce covjek današnjice izgradivati istinsko prijateljstvo i trajni
odnos? On ne želi izici iz samoga sebe. Traži tako malo: samo da bude
u središtu svoga svijeta, ja i samo ja… Krist se pak potpuno poistovjecuje
s »drugima« našim bližnjima koji na neki nacin postaju
mjerilom našega odnosa s Bogom, jer »što god uciniste jednome
od ove moje najmanje brace, meni uciniste!« (Mt 25, 40). Kristov vjernik
se ne treba bojati susreta s drugima. Svaku osobu, posebno onu slabiju i siromašniju
treba prihvatiti i pomoci joj.
Božic je znak Božje brige za opce, zajednicko i svima nužno.
Nažalost, danas smo svjedoci mnogih pojava u našem društvu koje
bitno odudaraju od ovog ideala koji Isusovo rodenje stavlja pred nas. Propagirani
individualizam sve više prerasta u prakticni egoizam. Neodgovornost uzima
maha. Svatko misli da za ucinjeno treba odgovarati samo sebi samome. S koliko
pozornosti pratimo moralnu i fizicku destruktivnost nekih tobože modernih
kulturoloških ponuda? Jesmo li spremni za nešto više od ravnodušnosti?
Glupost i banalnost nikad se ne potvrduju vlastitom snagom ili jasnocom cinjenica.
One se šire zahvaljujuci »umnima« i odgovornima koji se izvlace
radeci nešto drugo. Zbog svoje tromosti i nepreuzimanja gradanskih odgovornosti
mnogi bi trebali ponavljati: »moj grijeh«. U takvom ozracju ostvarivanje
uskih osobnih interesa postaje jedina pokretacka snaga covjeka i mjerilo njegove
uspješnosti, a briga za opce dobro, koja bi trebala zauzimati vodece mjesto
stavlja se u drugi plan.
Ne postoji, naime, samo individualizam pojedinaca,
vec ništa manje opasan i žalostan grupni individualizam. Nalazimo
se pred skupinama i kategorijama nesretno udruženih ljudi. Postoji u stvarnosti
opaka »solidarnost« koju karakterizira drska bezocnost. To je solidarnost
koja nadilazi stranacke podjele, a koja se rada iz nezakonitih interesa, ili
pak interesa koji postaju nemoralni kada se snaga skupine koristi kao sredstvo
iskorištavanja slabijih, kada zakon skupine postaje izvorom nepravda protiv
kojih se onemogucava ucinkovitu zakonsku zaštitu slabijega.
Naše vrijeme je vrijeme zatvorenih vrata. Treba
reci da je i u našemu društvu sve više zatvorenih vrata. Ono
što se jednima podrazumijeva kao nešto uobicajeno, za druge ostaje
trajno nedostupnim. I sve nedostupnijim. Svijet u kojemu živimo sve se
više pocinje dijeliti na svijet odabranih i svijet otpisanih. U tom svijetu
temeljni kriterij postaje moc, imetak, novac. Moc i imetak ujedno postaju opravdanjem
onima koji mogu i imaju za sve što cine. I za sve što ne cine.
Na osobit
nacin jedna je pojava u suprotnosti s kršcanskim pozivom na solidarnost
i osjetljivost prema bližnjemu te kao takva rastace i truje razlicita podrucja
javnog i privatnog života. Ta pošast jest korupcija koja se tako zabrinjavajuce
proširila u našoj domovini. Radi se o pojavi koja zahtijeva ozbiljno
eticko vrednovanje i prosudivanje, jer narušava temeljne vrijednosti meduljudskih
odnosa kao što su povjerenje, poštenje, pravednost i ravnopravnost
te bitno ugrožava jednakost, solidarnost i sigurnost gradana.
U društvima i sustavima opterecenima korupcijom gazi se prije svega ljudsko
dostojanstvo kako onoga koji potkupljuje tako i onoga koji je potkupljen, a
ponajviše onih koji u sjeni tih prljavih poslova ostaju zakinuti za svoja
pripadajuca prava. Novac, privilegiji, promaknuca – preniska su cijena za koju
se prodaje poštenje, dobar glas, mirna savjest. U takvom ozracju jedino
mjerilo meduljudskih odnosa postaju novac, društvena moc, nezakonito steceni
status. Najvece žrtve takvoga stanja su upravo najsiromašniji koji
poput Marije i Josipa bivaju stjerani na marginu. Korupcija je stoga veliki
grijeh protiv slabih i nemocnih.
Nije li došlo vrijeme da se u duhu odgovornosti za opce dobro u našem
društvu povežu svi: društvene institucije, politicke organizacije,
odgovorni na vlasti, nevladine udruge, mediji, Crkva i vjerske zajednice kao
i svaki gradanin u ozbiljnom i odgovornom zauzimanju na uklanjanju te pošasti
iz našega društva, jer inace kakav cemo sustav vrijednosti predati
novim naraštajima? Je li korupcija obilježje po kojem cemo danas i
sutra biti prepoznatljivi u Europi? Nije li i ona uzrok snažne polarizacije
našega društva na mali broj sve bogatijih i veliki broj osiromašenih
gradana?
Božic je osobiti poziv i svakom kršcaninu. Kako shvatiti Hrvatsku
kao zemlju koju vecinom cine vjernici, a ponajviše kršcani i katolici,
a ipak s toliko korupcije, kršenja prava i zakona? U lijecenju te teške
bolesti društva velika je odgovornost kršcana da se ponajprije ne
daju uvuci u mrežu toga zla bez obzira na rasprostranjeno mišljenje
kako svi tako rade i kako je nemoguce na drugi nacin ostvariti neka prava i
potaknuti neke društvene ustanove na brzo i ucinkovito djelovanje. Nije
lako plivati protiv struje i odupirati se nametnutim navikama. No valja nam
uci u taj rizik bez obzira na cijenu. Na tom putu Krist je naša snaga i
veliki uzor. On je prihvatio rizik utjelovljenja i po cijenu da u samom casu
dolaska na ovaj svijet za njega ne bude mjesta u svratištu i da bude roden
u vlažnoj životinjskoj štalici. U svojoj neizmjernoj božanskoj
ljubavi nije se ustezao prihvatiti i žrtvu križa ostajuci do kraja
dosljedan u solidarnosti s nama ljudima i po cijenu vlastitog stradanja. Zato
svaki onaj tko želi dosljedno živjeti svoje kršcanstvo neizbježno
mora uzeti svoj križ i kad-tad se sukobiti s promicateljima nekih ustaljenih
zala. Kršcanin ne može pobjeci od svoje odgovornosti za drugoga, za
sestru i brata koje susrece.
Obnovljenom vjerom i nadom, zagledani u maleno Dijete u jaslama, živimo
dosljedno svoj kršcanski poziv i budimo kvasac i sol svoje domovine donoseci
posvuda radost i mir te obnavljajuci spone povjerenja, uzajamnog razumijevanja
i solidarnosti medu ljudima.
Svim vjernicima katolicima, svim kršcanima, kao i svim ljudima dobre volje
koji se zajedno s nama raduju rodenju Spasitelja našega Isusa Krista upucujem
srdacne cestitke s ponovljenom željom da nam Božic bude novi poticaj
da budemo ljudi za druge.
Ujedno na sve zazivam Božji blagoslov u novoj 2005. godini!
BOŽICNA PORUKA ZAGREBACKOGA NADBISKUPA KARDINALA
JOSIPA BOZANICA
Draga braco i sestre!
Proživljavajuci u duhu iznova onu svetu betlehemsku
noc, budimo zahvalni za iskustvo neizrecive nježnosti koja nam se u njoj
postojano dariva. Budimo zahvalni, ali ne zaboravimo da su Marija i Josip u
toj noci iskusili i bolnu tjeskobu. Ne dopustimo da to promakne našemu
srcu.
Dok u svetoj noci žurno prolazimo Betlehemom ususret
štalici u kojoj se rodilo Dijete, dobro je uociti sva ona zatvorena vrata
na koja su Josip i Marija uzaludno kucali. Istina, sva ta zatvorena vrata blijede
pred otvorenošcu štalice u kojoj se smjestila Sveta obitelj. I ako
išta na ovome svijetu može biti odgovor na sva naša pitanja,
onda je to upravo ta štalica, njezina otvorenost, otvorenost onih koji
su u njoj našli svoje sklonište. Betlehemska štala nam kroz vjekove
porucuje da možemo mirna koraka prolaziti kroz život, jer usred svijeta
živi otvoreno Božje srce. Božic je ocitovanje Božje ljubavi
prema ljudima.
No ici mirna koraka ne znaci ujedno ici i neodgovorna
koraka. Naprotiv, ta sveta noc nas prije svega potice na odgovornost. Upozorava
nas da se odgovorno odnosimo prema vratima i medu nama i u nama. Poziva nas
da se potrudimo da ona budu što otvorenija. Jer lažna je sigurnost
iza zatvorenih vrata. Iza zatvorenih vrata život je lažan.
Vrata betlehemske štalice su otvorena jer se Bog
nije želio ograditi od ljudi. On se rodio da bude svima sve. Stoga bi bili
suprotni Božicu: svaki oblik uvlacenja u uske okvire u kojima bismo se
osjecali zašticenima od prijetecih zbilja našega svijeta, svaki oblik
odvracanja od »radosti i nada, žalosti i tjeskobe ljudi našega
vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe« (usp. GS,1).
Krist se rodio i došao na ovaj svijet kako bismo
prije svega upoznali Božju ljubav. »U ovom se ocitovala ljubav Božja
u nama: Bog je Sina svoga jedinorodenoga poslao u svijet da živimo po njemu«
(1 Iv 4, 9). Bog nas ljubi. Nije nas stvorio i digao ruke od nas. Cijelo je
Sveto pismo prožeto Božjom brigom i ljubavlju prema covjeku i onda
kad je covjek okretao leda, gradio svoje Kule babilonske te ustrajavao u svojoj
nevjernosti i grijehu. Bog ostaje vjeran dovijeka. Njegova ljubav prema covjeku
nema mjere. Kako bi do kraja bio solidaran s nama, postao je covjekom, jedan
od nas. Time nam je pokazao koliko je svatko od nas vrijedan. Utjelovljenje
Sina Božjega najsnažnija je potvrda osobite vrijednosti svakoga covjeka
i njegova dostojanstva. Svaki je covjek voljen i željen od Boga. Svi smo
mi stvoreni na sliku Božju. Zato nam se valja pitati: Tko smije podcjenjivati
tu sliku Božju u covjeku? Iz te perspektive možemo li uopce govoriti
o željenoj i neželjenoj djeci? Svi smo mi željeni od Boga i od
samog pocetka našega života pod majcinim srcem Krist je sa svakim
od nas životno povezan.
Iz te povezanosti Krist nikoga ne iskljucuje. Krist
je svojim dolaskom na ovaj svijet postao solidaran sa svakim covjekom. Biti
kristovski solidaran znaci biti bliz svakom covjeku, biti odgovoran i osjetljiv
za druge, jednom rijecju, biti covjek za druge. Taj radikalni Kristov primjer
solidarnosti po utjelovljenju poziv je i izazov i nama danas. Krist otvara novu
perspektivu. On postavlja ljudsku osobu u središte svijeta. Nema cjelokupnog
razvoja ljudske osobe i njezina dostojanstva izvan ozracja solidarnosti. »Integralni
razvoj covjeka ne može se ostvariti bez solidarnog razvoja covjecanstva«,
kaže Pavao VI. Solidarnost je neotudiva dimenzija ljudske osobe.
Reci da je covjek središte solidarnosti znaci prepoznati da je on konkretna
osoba, a ne neka virtualna ili zamišljena, poput lica koja susrecemo u
filmovima, koja prividno žive i prividno umiru, prividno placu i prividno
se raduju. Reci da je osoba u središtu znaci izvuci je iz anonimnosti,
povratiti joj »identitet«, shvatiti da se s njezinim potrebama ne
može trgovati i riješiti ih dodjeljivanjem jednokratne pomoci. U životu,
naime, koji je puno više od obicnog filma ili show-programa, ništa
nije prividno, u njemu se stvarno place, trpi, obolijeva, umire te ostaje napušten
i zaboravljen. Reci da je covjek središte znaci prihvatiti da dio puta
prijedemo zajedno, pružiti mu dio svoje »odjece«, darovati
mu dio sebe.
Solidarnost je društvena krepost ne samo u smislu
pomoci jacega slabijemu, nego i u smislu omogucavanja suživota medu svim
clanovima društva. Nema pravoga suživota, tamo gdje nema solidarnosti.
Ako se ona ne ostvaruje, u opasnosti smo da se nademo pred društvenom patologijom,
u kojoj zatajuje društvena savjest i istinska uljudba. Za oživljavanje
solidarnosti potrebno je odlucno i svestrano zalaganje u odgajanju savjesti,
a polazišna tocka može biti jedino pravo, obnovljeno poimanje ljudske
osobe. Oni koji su na vlasti imaju posebnu odgovornost za uspostavljanje veza
uzajamnosti u društvu. Pozvani su štititi najslabije i omogucavati
da solidarnost postane navikom i stilom života cijeloga društva.
To danas postaje osobitim izazovom, jer suvremenu kulturu
snažno obilježava individualizam. On nije samo izraz uskogrudnoga
egoizma, nego individualizam je i znak nesigurnosti suvremenoga covjeka, njegova
straha od drugih i svega što ga okružuje. Suvremeni covjek na neki
nacin misli da je anonimno mnoštvo za njega dobro. Zašto mora postojati
netko s kim ce covjek današnjice izgradivati istinsko prijateljstvo i trajni
odnos? On ne želi izici iz samoga sebe. Traži tako malo: samo da bude
u središtu svoga svijeta, ja i samo ja… Krist se pak potpuno poistovjecuje
s »drugima« našim bližnjima koji na neki nacin postaju
mjerilom našega odnosa s Bogom, jer »što god uciniste jednome
od ove moje najmanje brace, meni uciniste!« (Mt 25, 40). Kristov vjernik
se ne treba bojati susreta s drugima. Svaku osobu, posebno onu slabiju i siromašniju
treba prihvatiti i pomoci joj.
Božic je znak Božje brige za opce, zajednicko i svima nužno.
Nažalost, danas smo svjedoci mnogih pojava u našem društvu koje
bitno odudaraju od ovog ideala koji Isusovo rodenje stavlja pred nas. Propagirani
individualizam sve više prerasta u prakticni egoizam. Neodgovornost uzima
maha. Svatko misli da za ucinjeno treba odgovarati samo sebi samome. S koliko
pozornosti pratimo moralnu i fizicku destruktivnost nekih tobože modernih
kulturoloških ponuda? Jesmo li spremni za nešto više od ravnodušnosti?
Glupost i banalnost nikad se ne potvrduju vlastitom snagom ili jasnocom cinjenica.
One se šire zahvaljujuci »umnima« i odgovornima koji se izvlace
radeci nešto drugo. Zbog svoje tromosti i nepreuzimanja gradanskih odgovornosti
mnogi bi trebali ponavljati: »moj grijeh«. U takvom ozracju ostvarivanje
uskih osobnih interesa postaje jedina pokretacka snaga covjeka i mjerilo njegove
uspješnosti, a briga za opce dobro, koja bi trebala zauzimati vodece mjesto
stavlja se u drugi plan.
Ne postoji, naime, samo individualizam pojedinaca,
vec ništa manje opasan i žalostan grupni individualizam. Nalazimo
se pred skupinama i kategorijama nesretno udruženih ljudi. Postoji u stvarnosti
opaka »solidarnost« koju karakterizira drska bezocnost. To je solidarnost
koja nadilazi stranacke podjele, a koja se rada iz nezakonitih interesa, ili
pak interesa koji postaju nemoralni kada se snaga skupine koristi kao sredstvo
iskorištavanja slabijih, kada zakon skupine postaje izvorom nepravda protiv
kojih se onemogucava ucinkovitu zakonsku zaštitu slabijega.
Naše vrijeme je vrijeme zatvorenih vrata. Treba
reci da je i u našemu društvu sve više zatvorenih vrata. Ono
što se jednima podrazumijeva kao nešto uobicajeno, za druge ostaje
trajno nedostupnim. I sve nedostupnijim. Svijet u kojemu živimo sve se
više pocinje dijeliti na svijet odabranih i svijet otpisanih. U tom svijetu
temeljni kriterij postaje moc, imetak, novac. Moc i imetak ujedno postaju opravdanjem
onima koji mogu i imaju za sve što cine. I za sve što ne cine.
Na osobit
nacin jedna je pojava u suprotnosti s kršcanskim pozivom na solidarnost
i osjetljivost prema bližnjemu te kao takva rastace i truje razlicita podrucja
javnog i privatnog života. Ta pošast jest korupcija koja se tako zabrinjavajuce
proširila u našoj domovini. Radi se o pojavi koja zahtijeva ozbiljno
eticko vrednovanje i prosudivanje, jer narušava temeljne vrijednosti meduljudskih
odnosa kao što su povjerenje, poštenje, pravednost i ravnopravnost
te bitno ugrožava jednakost, solidarnost i sigurnost gradana.
U društvima i sustavima opterecenima korupcijom gazi se prije svega ljudsko
dostojanstvo kako onoga koji potkupljuje tako i onoga koji je potkupljen, a
ponajviše onih koji u sjeni tih prljavih poslova ostaju zakinuti za svoja
pripadajuca prava. Novac, privilegiji, promaknuca – preniska su cijena za koju
se prodaje poštenje, dobar glas, mirna savjest. U takvom ozracju jedino
mjerilo meduljudskih odnosa postaju novac, društvena moc, nezakonito steceni
status. Najvece žrtve takvoga stanja su upravo najsiromašniji koji
poput Marije i Josipa bivaju stjerani na marginu. Korupcija je stoga veliki
grijeh protiv slabih i nemocnih.
Nije li došlo vrijeme da se u duhu odgovornosti za opce dobro u našem
društvu povežu svi: društvene institucije, politicke organizacije,
odgovorni na vlasti, nevladine udruge, mediji, Crkva i vjerske zajednice kao
i svaki gradanin u ozbiljnom i odgovornom zauzimanju na uklanjanju te pošasti
iz našega društva, jer inace kakav cemo sustav vrijednosti predati
novim naraštajima? Je li korupcija obilježje po kojem cemo danas i
sutra biti prepoznatljivi u Europi? Nije li i ona uzrok snažne polarizacije
našega društva na mali broj sve bogatijih i veliki broj osiromašenih
gradana?
Božic je osobiti poziv i svakom kršcaninu. Kako shvatiti Hrvatsku
kao zemlju koju vecinom cine vjernici, a ponajviše kršcani i katolici,
a ipak s toliko korupcije, kršenja prava i zakona? U lijecenju te teške
bolesti društva velika je odgovornost kršcana da se ponajprije ne
daju uvuci u mrežu toga zla bez obzira na rasprostranjeno mišljenje
kako svi tako rade i kako je nemoguce na drugi nacin ostvariti neka prava i
potaknuti neke društvene ustanove na brzo i ucinkovito djelovanje. Nije
lako plivati protiv struje i odupirati se nametnutim navikama. No valja nam
uci u taj rizik bez obzira na cijenu. Na tom putu Krist je naša snaga i
veliki uzor. On je prihvatio rizik utjelovljenja i po cijenu da u samom casu
dolaska na ovaj svijet za njega ne bude mjesta u svratištu i da bude roden
u vlažnoj životinjskoj štalici. U svojoj neizmjernoj božanskoj
ljubavi nije se ustezao prihvatiti i žrtvu križa ostajuci do kraja
dosljedan u solidarnosti s nama ljudima i po cijenu vlastitog stradanja. Zato
svaki onaj tko želi dosljedno živjeti svoje kršcanstvo neizbježno
mora uzeti svoj križ i kad-tad se sukobiti s promicateljima nekih ustaljenih
zala. Kršcanin ne može pobjeci od svoje odgovornosti za drugoga, za
sestru i brata koje susrece.
Obnovljenom vjerom i nadom, zagledani u maleno Dijete u jaslama, živimo
dosljedno svoj kršcanski poziv i budimo kvasac i sol svoje domovine donoseci
posvuda radost i mir te obnavljajuci spone povjerenja, uzajamnog razumijevanja
i solidarnosti medu ljudima.
Svim vjernicima katolicima, svim kršcanima, kao i svim ljudima dobre volje
koji se zajedno s nama raduju rodenju Spasitelja našega Isusa Krista upucujem
srdacne cestitke s ponovljenom željom da nam Božic bude novi poticaj
da budemo ljudi za druge.
Ujedno na sve zazivam Božji blagoslov u novoj 2005. godini!
Josip kardinal
Bozanic
nadbiskup
zagrebacki
O Božicu, 2004.
{loadposition user18}
