2004.11.11. – Hrvatski svjetski kongres
pismo Zvonka Busica Hrvatima u Vancouveru
– Resolution on the transfer of
Pismo ZVONKA BUŠICA,
2003.
Zanimljivo je da
su me, i s istocne i sa zapadne obale Amerike, neki moji stari i bliski prijatelji
nedavno pitali – što mislim o ideji da se, slicno kao kod vas u Vancouveru,
i u njihovim zajednicama organizira banket, jer se, navodno, u zadnje vrijeme
sve više ljudi za to zanima i o tome se kod njih raspituje. Iako me je
duboko u srce ganulo – to da me, unatoc svim promjenama i tolikim godinama,
Hrvati ni u tim zajednicama nisu zaboravili, ipak nisam bio oduševljen
idejom dodatnih banketa te sam to prijateljima otvoreno i rekao.
Naglasio sam da bi moja robija trebala biti vec pri kraju i pokušao im
objasniti, da je tradicionalni banket, kojega meni u cast prireduju Hrvati Vancouvera,
vec prerastao okvir uobicajene moralne i materijalne potpore, kakve su svojevremeno
za svoje borce i stradalnike obicavali organizirati hrvatski rodoljubi diljem
svijeta. Nadam se da su moji prijatelji to shvatili i razumjeli me.
——————————————————————————–
On November 8,
2002, the Croatian State Parliament passed the followng unanimous resolution:
Resolution on the
transfer of Zvonko Busic from the United States
to the Republic
of Croatia
1. Calling on the
articles of the Convention of the Council of Europe on the transfer of sentenced
persons, of which the Republic of Croatia and the United States of America are
signatories, the Parliament of the Republic of Croatia calls upon the United
States of America to act according to the arrticles of the aforementioned convention
and to grant the transfer of Zvonko Busic to the Republic of Croatia to complete
his term of incarceration. Zvonko Busic was sentenced in the United States in
1976 to 30 years, (*note: the official sentence was life with the right to parole
after service of 10 years. The maximum term for such a sentence is 30 years)
This term will be fully served on September 12, 2006.
2. Obligates the
Government of the Republic of Croatia to seek mediation in the resolution of
this humanitarian transfer from the competent bodies of the Council of Europe.
3. Obligates the
Government of the Republic of Croatia to undertake all other necessary measures
to realize the transfer of this convicted Croatian citizen to the Republic of
Croatia from the United States of America to serve his prison sentence, and
to provide regular reports on these efforts to the Parliament of the Republic
of Croatia.
4. The Parliament
of the Republic of Croatia will inform the Government and Congress of the United
States with this resolution and will obligate its representatives in the Council
of Europe to inform the Parliamentary Assembly of the Council of Europe.
——————————————————————————–
Pismo ZVONKA BUŠICA,
2003.
Dragi moji vancouverski Hrvati i Hrvatice!
Po svemu sudeci, covjek može tek donekle odredivati pravac svoga vlastita
života i pod datim okolnostima biti kovac svoje sudbine. Medutim, nitko
ne može izabrati vrijeme i mjesto svojega rodenja, ne može odlucivati
u kojemu povijesnu razdoblju ce doci na svijet niti kakvoj obitelji i kojemu
narodu ce pripadati. Sve su te vrlo važne odluke za svakoga unaprijed donesene.
Drugim rijecima, to je volja Božja, a zna se da su tajanstveni planovi
Božji. Zato je uzaludno tražiti odgovore na mnoga pitanja, kao: da
li su sva novorodena djeca isto nevina, i ako jesu, zašto je, recimo, jednima
sudeno da se porode u imucnim ili cak kraljevskim obiteljima, drugima u obiteljima
siromaha i prosjaka, trecima u zdravim i cestitim obiteljima, cetvrtima u obiteljima
gubavaca i zlocinaca. Ili zašto se neka djeca radaju u slobodi i mirnim
vremenima, a druga baš kad topovi najžešce gruvaju. Ali pored
tih važnih i neumoljivih cinjenica u svezi s rodenjem, covjeka i na njegovu
životnomu putu cekaju raznorazni susreti, i znaju mu se sasvim iznenada
dogoditi neke stvari koje obicno protumacimo kao puke slucajnosti. Medutim,
s obzirom da upravo taj slucajni susret ili dogadaj ponekad stubokom promijeni
pravac i tijek njegova života, veliko je pitanje – da li je to bio puki
slucaj ili neizbježna sudbina. I na ta pitanja pravi odgovor zna samo dragi
Bog, dok mi smrtnici o tome možemo samo nagadati.
Dragi moji prijatelji, meni je jucerašnji dan donio barem jedan takav iznenadni
susret, koji me je ne samo trgnuo iz apatije, oživio moje davne uspomene
i rastjerao sumornu zatvorsku monotoniju, nego, evo, odredio i sadržaj
mojega ovogodišnjeg pozdravnog pisma. Naime, bacio sam vec pripremljene
crtice za ovaj naš banket i odlucio u ovom pismu opisati taj izvanredni
i uzbudljivi dan, i pokušati rekapitulirati vodene razgovore. Nadam se
da cete me dobro razumjeti i da ce to mnogima pomoci da bolje shvate apsurd
– da se ja tolike godine nakon uspostave Hrvatske Države još uvijek
nalazim u zatvoru.
Dakle, u petak ujutro 21. studenoga stražar je nekoliko puta izvikivao
moje ime dodajuci da imam posjet. Za nekoliko minuta našao sam se kod izlaza
iz bloka i, dok sam cekao da se otvore elektricne rešetke i propuste me
u hodnik, ocujem da mi se netko iza leda obraca pitanjem, “Oprosti mi,
ali te moram nešto pitati, – je li tebe stražar zvao za posjet i je
li ti ime Bušic?” Da, hladno mu uzvratim i zagonetno ga pogledam.
Nato je on, ocito uzbuden, nastavio, “O Bože moj, ne mogu vjerovati,
ovo nije moguce, opet mi oprosti, vidim da ni ti mene ne prepoznaješ, a
mi smo prije mnogo godina bili vrlo dobri prijatelji. Sjecaš li se zašto
si me prozvao Americkim Epikurijancem, i kako smo znacenje toga naziva drugima
uvijek morali objašnjavati…”. A ti si, upadnem mu u rijec, mene
prozvao Hrvatskim Stoikom, a to bijaše u Atlantskoj kaznionici, negdje
u drugoj polovici godine 1977., dake prije punih 26 godina.
Dok to izgovaram
salijecu me davne uspomene iz prvih robijaških dana i u mojoj se glavi
ukaza slika covjeka u kasnim tridesetim godinama. Snažna i atletski gradena
covjeka, ali s izrazito inteligentnim licem i gotovo djecijim manirama. Obojica
smo bili propali studenti s burnom prošlošcu i nismo se lako uklapali
u zatvorsku sredinu te smo tako postali vrlo bliski prijatelji. Zajedno smo
vježbali i trcali, citali iste knjige i vodili mnoge zanimljive razgovore
o ondašnjoj svjetskoj politici i filozofiji povijesti, o našim vrlo
razlicitim životnim iskustvima, te kako su nas tako razliciti putovi doveli
u isti zatvor. Nakon nepunu godinu dana ja sam premješten iz Atlante i
tako su se zameli naši tragovi, da bi se, evo danas, igrom sudbine naši
putovi opet ukrižili. Ali sada preda mnom stoji vrlo mršav i ocito
iscrpljen covjek, gotovo potpuno celav i s naboranim starackim licem.
Pridemo jedan drugomu i cvrsto se zagrlimo, a kad sam ga ponovno pogledao, zapazih
suze u njegovim zelenim ocima, dok on s velikim uzbudenjem tek izusti, “Vjeruj
mi, da me nikada nijedan susret nije ovako uzbudio niti obradovao, – reci mi,
prijatelju stari, kako je moj vrlo davno izgubljeni, ali nikad zaboravljeni
Hrvatski Stoik?” Kažem mu da se, sve u svemu, još dosta dobro
držim, a da i sam može vidjeti koliko sam osijedio i ocelavio, te
dodajem da, nakon cetvrt stoljeca, naš ponovni susret i mene doista mnogo
raduje. Nato je on, da bi me poštedio od pitanja koja je, vjerojatno, citao
u momu pogledu, brzo dodao, “Od mene, kao što i sam vidiš, nije
mnogo ostalo i moji su dani vec odbrojeni”.
Rešetke se otvaraju da me propuste u hodnik, ali ja se ne micem, stojim
i gledam covjeka kojega sam se dosta puta sjetio i cesto se pitao, da li je
živ ili mrtav, da li je slobodan ili je u zatvoru te što radi i o
cemu sanja. Kažem stražaru da sam zaboravio iskaznicu i da se moram
vratiti u celiju i uzeti je. Prijatelja povedem sa sobom da bih ga mogao upitati,
što se to s njim dogada. Kad smo stigli u celiju, na njega sam gotovo zavikao:
Za ime Božje, reci mi, odkud ti ovdje, kolika ti je kazna i zašto
su ti dani odbrojeni? “Ne sada, jer na te cekaju u sobi za posjete, idi,
pa kad se povratiš pricat cu ti. Imamo skoro sedam sati, narazgovarat cemo
se.” Pitam, zašto imamo samo sedam sati i inzistiram da mi najglavnije
stvari može za minutu ispricati. “Dobro, kad si vec toliko navalio.
Iz Atlantskoga zatvora otpušten sam 198.. godine i nakon nepune tri godine,
zbog pljackanja banke opet uhicen. Dobio sam novih 40 godina, a od stare kazne
još sam dugovao 10 godina, tako da su mi i tužitelj i sudac cinicki
poželjeli da svoj stoti rodendan proslavim na slobodi. Proteklih dvanaest
godina robijao sam na nekoliko mjesta, a kad sam prije pet mjeseci premješten
u ovaj zatvor, na rutinskom su lijecnickom pregledu ustanovili da imam vrlo
opaku vrstu raka i da se vec dosta proširio.
Kad mi je lijecnik,
s ocito lažnom sucuti, priopcio da cu možda živjeti još
7-8 mjeseci, rekoh mu da se za me ne treba toliko brinuti, jer da ja tako i
tako nemam života, nego bez ikakve nade za slobodom polagano i svakodnevno
umirem te da ce ovom starom ratniku smrt doci kao izbavljenje. On mi je izdao
potvrdu da ne moram ništa raditi, i odtada živim vrlo povuceno tako
da sam u dvorištu bio svega dva-tri puta, a osim neredovitih odlazaka u
menzu, gotovo stalno sjedim u celiji i citam. Sutra, vjerojatno prije zore,
odlazim za Springfield, a ti znaš da je to zatvor s bolnicom i mrtvacnicom,
i da je to zadnja stanica za sve savezne zatvorenike koji su se, zbog starosti
ili zbog bolesti, primakli svojem kraju. Sinoc su mi naredili da sve svoje osobne
stvari moram danas prijaviti da ih se pregleda i poštom pošalje u
Springfield. Jutros sam u jednu kartonsku kutiju spakirao svu svoju životnu
imovinu i cekao da me pozovu da je nosim na pregled. Eto, tako sam umjesto moga,
ocuo jedno poznato mi ime pa sam požurio raspitati se. Bez obzira da li
je to bila puka slucajnost, ili nam je bilo sudeno da se još jednom vidimo,
ja sam sretan da smo se pronašli i prepoznali. A sada ja tebe moram upitati,
reci mi, u par rijeci, što se je dogodilo s onim tvojim suborcima i s tvojom
Oregankom?” Uzimam englesko izdanje Ljubavnika i ludaka i, dok mu ga pružam,
kažem da su sva trojica mojih suboraca otpušteni iz zatvora prije
15 godina. Zatim dodam da može, ako hoce, sjediti u mojoj celiji te se,
pritisnut teškim mislima i davnim uspomenama, uputim prema sobi za posjete.
Došao me je posjetiti gosp. Krešimir Piršl iz hrvatskoga veleposlanstva
u Washingtonu. U zadnjih smo nekoliko godina dosta puta razgovarali preko telefona,
a sad smo se, evo, i susreli. Još sam pod jakim dojmom prijateljeve price
pa mu, nakon što smo se pozdravili i posjedali, ukratko pripovjedim o momu
iznenadnu susretu. On me pažljivo sluša, ali ne znam koliko se može
u to uživiti, jer je i sam pod dojmom prvoga ulaska u moju zatvorsku tvrdavu
i susreta sa mnom. Razgovaramo dosta otvoreno mijenjajuci teme i izmjenjujuci
mišljenja. Vrijeme je nekako brzo proteklo i on mora ici. Dižemo se,
pozdravljamo i on odlazi. Na me je ostavio dobar i ugodan dojam. Osjecam da
nije došao samo zbog službene, nego i ljudske dužnosti, a vjerojatno
i zbog znatiželje da osobno vidi gdje i kako svoju kaznu izdržava
covjek koji medu svim hrvatskim robijašima protekloga stoljeca, drži
tužni rekord najdužega zatoceništva.
Vrativši se u celiju, nadem prijatelja kako sjedi i cita Ljubavnike i ludake
i zapažam da je vec procitao više od dvije trecine knjige. Kaže
mi da se, osim što je išao predati svoje stvari, nikamo nije micao,
da je cijelo vrijeme citao i da ga knjiga nevjerojatno interesira. On autoricu
hvali do neba i u zvijezde kuje te kaže da mu je teško vjerovati,
da u današnjoj Americi ima takvih žena i da bi on bio presretan da
se je u životu namjerio na jednu koja bi i djelomice imala Julijine vrline
i kvalitete. Zato meni preporuca da, unatoc svemu trebam biti sretan da imam
takvu ženu i da bih njene stope trebao ljubiti. Ja sam na to s podsmijehom
dodao, da se slažem da Julie zaslužuje mnoge pohvale, ali da on, ipak,
pretjeruje i da ljubljenje stopa zaboravi, jer ne samo da to nije moj stil,
nego je Julie dosta posebna i komplicirana osoba, koja bi, vjerojatno, stopoljubca
brzo pregazila i odletjela. On se je nato od srca nasmijao pa smo, nakon kratkoga
i opcenitoga razgovora o ženama, promijenili temu.
Godine 1977. savezni je zatvor u Atlanti držao skoro dvije i pol tisuce
okorjelih robijaša i bio svojevrsna džungla sa stotinjak raznih bandi
i grupacija. Kao što svaka ptica svomu jatu leti, zatvorske su skupine
formirane uglavnom po rasnoj, etnickoj i zavicajnoj pripadnosti, a strah i potreba
cuvanja vlastitih leda jamci privrženost i lojalnost clanova grupe. Baš
onda kad sam ja boravio u Atlanti, za nepunu godinu dana, medu zatvorenicima
je bilo sedamnaest ubojstava i mnogo više ranjavanja, te je sredinom 1978.
godine o tome vodena istraga u Kongresu, a Time magazin je na naslovnoj stranici
donio sliku ulaza u zatvor s natpisom – Atlantska kaznionica je klaonica. Stjecajem
vrlo cudnih okolnosti možda bih i ja tada u Atlanti zaglavio, da mi nije
pomogao ovaj stari ratnik s kojim upravo razgovaram.
Naime, nepuna dva tjedna nakon što sam stigao u Atlantu, jednoga mi je
jutra, još dok sam spavao, netko u glavu zadao teški udarac željeznom
cijevi. Na moju srecu, udarac me nije onesvijestio. Još iz ležecega
položaja napadaca sam instinktivno udario nogom u trbuh i munjetom se brzinom
našao na nogama. Pred sobom sam vidio dvojicu crnaca s noževima i
trecega na vratima celije. Ni dan danas mi nije jasno, što se u tomu trenutku
dogodilo i zašto su se crnci uplašili i pobjegli. Glava mi je krvarila
pa sam otišao u zatvorsku bolnicu, gdje mi je lijecnicki pomocnik s nekoliko
konaca zašio ranu. Rekao sam mu da mi je pri dizanju utega nekakva poluga
pala na glavu. Kad sam isti odgovor dao zatvoreniku, koji je ribao bolnicki
hodnik, on me dobrocudno pogleda i rece: “Meni slobodno možeš
reci istinu, a možda ti je i pomoc potrebna”.
Ispricao sam mu što mi se dogodilo dodajuci da sam Hrvat i da sam tek prije
desetak dana stigao, da nikoga ne poznam i da se s nikim nisam niti pririjecio
te da mi je vrlo zagonetno tko me je i zašto napao. Kad sam na njegovo
pitanje, da li sam ja taj voda hrvatskih zracnih gusara, odgovorio potvrdno,
on nastavi: “Nedavno je u lokalnim novinama bio clanak o tebi, da si stigao
u Atlantu, da si desnicar i rasist, i da su tvoji Hrvati bili fašisti i
Hitlerovi saveznici. Možda se tu kriju uzroci napada na te. Bilo kako mu
drago, bojim se da to ne ce na tomu stati. Tražit ce te oni i njihova grupa,
jer se vjerojatno sada plaše da ceš ih prepoznati i pripremiti protunapad.
Gvožde se kuje dok je vruce. Tebi treba dobar nož, a ja u dvorištu
imam dva noža, velika kao bajunete. Podi sa mnom pa cemo se najprije naoružati.
Ništa ne brini, ja sam u Vietnamu dugo bio u specijalnim jedinicama i navikao
sam na borbu noževima. Nakon što ih iskopamo, ja cu otici u nekoliko
blokova i raspitati se, jer poznajem i neke vode crnackih grupa, a ti u meduvremenu
budi na oprezu i spreman na obranu. Ako te tko napadne, nemoj se ni trenutka
ustrucavati potegnuti nož, a vjeruj mi, kad ugledaju tvoju sablju, razbježat
ce se i mnogo hrabriji od onih koji su te jutros napali.”
Nakon dva duga sata vrati se moj novi prijatelj i veli mi: “Pronašao
sam da su te napali regruti jedne nove chicaške grupe koja nastoji dobiti
reputaciju ljevicarskih revolucionara, a veliki publicitet o otmici i clanak
u atlantskim novinama dao im je ideju da ce likvidacijom ekstremnoga desnicara
i neprijatelja, kod svoje organizacije zaslužiti dobre cinove. Voda grupe
zaklinje mi se da on za napad nije znao niti ga je odobrio. Možda govori
istinu, jer grupa je tek nedavno formirana i vjerojatno ima unutarnjih borba
za prestiž. Priznao je da sada zna koji su te napali, ali da ih ne ce odati,
nego se želi tebi osobno ispricati i tražiti izmirenje. U tu ce svrhu
on s jednim prijateljem za sat vremena doci ovamo u dvorište. Na tebi je
da odluciš što ceš uciniti, a ja cu ti, bez obzira na tvoju odluku,
biti pri ruci, i u me se možeš pouzdati.”
Od dvojice crnaca koji su došli na pomirenje jednoga sam nekoliko puta
susreo u velikim celijama newyorške sudnice i on mi je sada vrlo uvjerljivo
govorio koliko žali da se to meni dogodilo. Zaklinjao se da su moji napadaci
samovoljno donijeli odluku i da ce za to biti kažnjeni, te da mu je vrlo
drago da ih je uhvatila panika pa su pobjegli. Nakon što smo se izmirili
i rukovali, moj ih novi prijatelj upozori: “Vi nešto o meni vec znate,
a možete se još raspitati, ali vam mogu reci da je ovo vaš sretan
dan, jer je ovaj moj stari i dragi prijatelj pristao na pomirbu, a ako se njemu
išta više dogodi, vas cete dvojica za to biti odgovorni.”
I evo, nakon toliko godina, ne mogu izdržati a da ga ne upitam, da li su
one dvije bajunete još uvijek na onomu starom skrovištu, i velim mu
da se nikada ne zna i da mene moj put može opet odvesti u Atlantu. On se
nasmije i kaže da je prije svog otpuštanja jednom prijatelju pokazao
sklonište te da ne zna da li su još tamo. Kažem mu da mi je iskustvo
onog davnoga i tegobnoga dana dosta pomoglo kad sam se kasnijih godina našao
u slicnim tjesnacima, i da sam odkako postadoh veteran i ja osobno zaštitio
dosta mladih i neiskusnih robijaša, a u nekoliko slucajeva spasio ljude
od sigurne smrti. Nato on nastavi, gotovo u jednomu dahu:
“Da, danas je ovdje povirivalo desetak zatvorenika raspitujuci se za te
i pitajuci me što radim u tvojoj celiji, a iz kratkih razgovora s par njih
zakljucio sam da imaš dobru i veliku reputaciju. Nego, reci ti meni, da
li još uvijek citaš dobre knjige, i da li i sada poducavaš americke
hedoniste o vrijednosti i smislu žrtve i o svrhi života, te zašto
su osobne patnje i stradanja jedini izvori duhovnoga procišcenja i vlastitih
spoznaja. Kako danas gledaš na svoju tezu, po kojoj je tragedija današnjega
materijalistickog svijeta u tomu što prevladava sasvim krivo uvjerenje
– da vece udobnosti i ugodnosti covjeku automatski donose bolji i sretniji život
pa je opca opsjednutost, da se po svaku cijenu izbjegne osobna bol i vlastita
žrtva, urodila tako infantilnom sebicnošcu i tolikom pokvarenošcu.
Moram ti reci da
sam se, kroz sve protekle godine pocesto sjecao naših maratonskih dijaloga
o životu, politici i povijesti, a kao što vidiš, nisam zaboravio
stožerne misli tvoje filozofije života. Takoder sam se sjecao tvojih
predvidanja, kad su se dogadale promjene u Rodeziji i Južnoj Africi, kada
se ujedinjavala Njemacka, raspadali se Sovjetski Savez, Cehoslovacka i Jugoslavija.
Vidim da bi se i podijeljena Koreja i Irska uskoro mogle ujediniti, da se diljem
svijeta otvaraju nove fronte i formiraju kojekakvi savezi, da Kinezi na široka
vrata ulaze na pozornicu svijeta… Ali sam, ipak, najvecom pozornošcu
pratio raspad Jugoslavije i ostvarenje tvoga sna o Hrvatskoj Državi i zamišljao
si – kolikim tek uzbudenjem ti doživljavaš ispunjenje tvojih nada
i potvrdenje tvoje vjere u borbenost i duhovnu snagu Hrvata. Volio bih znati,
da li je nakon postignutoga cilja nastala duhovna stagnacija i cuti kako danas
gledaš na sve to, i kako to da te hrvatske vlasti nisu uspjele izbaviti
iz zatvora.”
Kad je on završio, ja sam otprilike ovako nastavio: Kao što je tebi
dobro poznato, ja bih o tim i slicnim temama mogao danima govoriti, a s obzirom
da imamo samo nekoliko sati, pokušat cu tvoju znatiželju makar djelomice
zadovoljiti. Hvala ti na komplimentima, i drago mi je da se ti još uvijek
tako živo sjecaš naših dugih razgovora, pa cak i mojih specificnih
uvjerenja i predvidanja, ali moram nadodati da su i moja sjecanja na naša
druženja i razgovore tako svježa kao da smo se jucer rastali. Mislim
da je tome glavni razlog, što u svim kasnijim godinama nisam susreo ni
jednoga zatvorenika koji bi me intelektualno stimulirao kao što si to ti
znao ciniti, mada sam tu i tamo nailazio na neke dosta obrazovane i nadarene
pojedince i s njima se jedno vrijeme družio. Da, još uvijek citam
kvalitetne knjige i to me spašava, jer bih, vjerojatno, vec davno izludio,
da nisam stalno imao izobilje vrlo dobrih knjiga, koje su mi pravile društvo
i intelektualno me stimulirale.
Dobro zapažaš
da je stanje vrlo nestabilno i da širom svijeta rastu napetosti, da Kina
afirmira svoje mjesto u svijetu, ali su ne samo velike opasnosti da brod velesvjetske
plutokracije uskoro potoni, nego i da on sa sobom u provaliju povuce citavi
svijet, jer ce, po svemu sudeci, današnji mocnici rade sve zapaliti nego
izgubiti monopol nad svjetskom ekonomijom i politikom.
Što se tice rata za oslobodenje moje domovine, Hrvati su zaista zadivili
sve one koji su im imalo bili naklonjeni, a moram priznati da su svojom spremnošcu,
borbenošcu i duhovnom snagom nadmašili i sva moja ocekivanja. Medutim,
kad svjetskim mocnicima i medunarodnim spletkarima nije uspjelo sprijeciti radanje
Hrvatske, oni su sve ucinili da joj produže porodajne muke, i nastavljaju
na njezin put podbacivati svakakve klipove. Jer, glavni je cilj današnjih
mega-plutokrata, koji diktiraju svjetskom politikom, da, poput bivših sovjetskih
kolektiva, po cijelomu svijetu osnuju svoje privatne zadruge i povežu ih
u jednu globalnu farmu. Vizije i ovih novih Marxa i Lenjina podrazumijevaju
brisanje svih etnickih i kulturnih razlika i uništenje nacionalnih država,
a njihov je strateški cilj, da svakom narodu mora prisjesti i ogaditi se
vlastita domovina. Zapravo takve tendencije vec pedeset godina prevladavaju
širom svijeta, a narocito su jake u novonastalim državama, gdje se
svako rodoljublje izvrgava ruglu i napada, i svim sredstvima vode rat za uništenje
narodnoga duha.
Tim svjetskim plutokratima u tome, nažalost, pomažu iskorijenjene
i kupljene intelektualne prostitutke i kojekakva egocentricna piskarala, kojima
njihova pokvarenost i sljepoca onemogucavaju spoznati – da svako ljudsko bice
jedino kroz svoju obitelj i zajednicu, kroz svoj narod i vjeru može postati
kompletan i sretan covjek. Vjerojatno je na to mislio americki predsjednik Herbert
Hoover (1929.-1933.) kad je, još prije više od 70 godina, upozoravao
Amerikance i svijet govoreci: “Današnji intelektualci pokušavaju
nacionalizam žigosati kao grijeh protiv covjecanstva. Oni nas pokušavaju
uvjeriti da i sama rijec nacionalizam znaci zlocin, kojega se trebamo sramiti.
Ali oni ne znaju da duh nacionalizma stanuje u ljudskom srcu i ne vide da se
on rada u tajanstvenim dubinama ljudske duše. Da izrasta u snažni
zahtjev covjeka da bude slobodan, slobodan od tudinskoga gospodarenja i svakoga
tutorstva, dakle da bude svoj na svome i da sam upravlja svojom sudbinom.”
Zar nije simptomaticno
da je baš za vrijeme Hooverova mandata americko gospodarstvo baceno na
koljena i tako on izbacen iz Bijele kuce. (Iste su sprege 30 godina kasnije
ubile J. F. Kennedya.) Ipak je ohrabrujuce što u zadnjih nekoliko godina
o tim kljucnim problemima otvoreno govori i piše sve više intelektualaca
i oživljava nadu da ce se i ta moderna babilonska kula srušiti, a
megalomanski planovi o globalnoj farmi izjaloviti.
Dakle, ako si dobro razumio ovo što sam ti vec rekao, možeš lako
zakljuciti zašto me hrvatske vlasti nisu uspjele izbaviti iz zatvora. Moje
osobno razocaranje i frustracije, što sam ih u zadnjih 7-8 godina proživio,
nemoguce je rijecima opisati. Da bi se shvatilo, to se mora osobno iskusiti.
Mogu ti samo reci da sam ovaj pasji život na robiji mnogo lakše podnosio
dok Hrvati nisu imali svoju državu, jer sam prije ipak bio nekakav živi
simbol hrvatske borbe, pa je i moja žrtva imala smisao i nekakvu vrijednost.
Postignucem cilja moja je misija završena, dok je moje zatoceništvo,
ne samo izgubilo simboliku, nego sam se osjetio nekako suvišnim i nezgodnim
teretom.
Unatoc cinjenici da je i sam sudac koji mi je izrekao kaznu još davno i
u više navrata zagovarao da me se oslobodi, i unatoc tolikim molbama hrvatskih
vlasti i Hrvata diljem svijeta – da me ili oslobode ili premjeste u hrvatski
zatvor, moje daljnje robijanje u Americi shvatljivo je samo onima koji imaju
u vidu ranije spomenute tendencije. Imam dojam da me neki utjecajni americki
špekulanti smatraju nepodkupljivim fanatikom, i cini mi se da ce se potruditi
da živ ne izidem iz zatvora, iako bih po zakonu trebao biti pušten
na slobodu. Zato sam se još prije pet godina bio odlucio na štrajk
gladu, i tako htio završiti ovu moju tragikomediju, jer od moga života
nije mnogo ni ostalo, a takva je smrt puno bolja od ovoga polaganog umiranja
na rate. Medutim, tu sam odluku odgodio zbog nekoliko razloga. Jedan je u tome
što sam za mnoge Hrvate postao nekakva živa legenda pa ih, s tako
laganim izlazom, nisam htio iznevjeriti i razocarati. Drugi je razlog u tome
što me, unatoc svim mizerijama moga života, vrlo zanima kakav ce biti
rasplet te velike svjetske drame. O ostalim razlozima zasada ne želim govoriti.
Eto, to toliko
o meni i mojim videnjima, a sada mi reci još ponešto o sebi i u što
si potrošio vrijeme odkako smo se rastali. Dok sam govorio on me je vrlo
pozorno i napeto slušao, a sada me nekako zabrinuto pogleda i staloženim
glasom otpoce:
“Kao što znaš, ja sam od prošlih 25 godina njih 22 proveo
u zatvoru i manje više, kao i ti, podnosio ovaj pasji život. Istina,
procitao sam puno dobrih knjiga, a u zadnje se vrijeme dosta i Bogu molio i
sa svojom vlastitom dušom vodio mnoge tužne razgovore. Mislim da sam
ti pripovijedao da sam kao novorodence adaptiran i da nikad nisam pronašao
moje biološke roditelje. Oni drugi, koji su me odgojili, umrli su za moje
prve ture u zatvoru. Kad sam otpušten iz Atlante, otišao sam na njihov
grob, pomolio se i na svemu im zahvalio. Tada sam se, takoder, dobro isplakao,
ne za njima, nego za svojim izgubljenim djetinjstvom, i zato što sam se
s mojih 48 godina našao tako sam da je bilo potpuno svejedno u kojem cu
pravcu krenuti, jer nigdje nitko nije na me cekao.
U tri godine na
slobodi tri sam puta s tri razlicite žene pokušavao saviti svoje vlasito
gnijezdo, živjeti životom kojega danas smatraju normalnim. Nažalost,
nisam se namjerio na pravu ženu i mislim da je to uveliko pridonijelo da
sam opet dospio u zatvor. Onaj prvi dio mog života ti je poznat, jer sam
ti o mojim ratnim godinama u Vietnamu dosta pripovijedao. O poginulim, ranjenim
i osakacenim suborcima i o tome kako su nas na povratku docekivali naši
sugradani, da bi nas popljuvali. Tada sam se poceo zanimati za politiku i povijest,
a kad sam uvidio zašto i za koga sam se borio, to je znacilo kraj moje
vojne karijere. Istina, vlada mi je omogucila dobru stipendiju za školovanje
i par godina sam bio na fakultetu, ali se nisam mogao uklopiti. Tako sam postao
buntovnik bez cilja i završio u Atlanti, gdje smo se i susreli. Evo nas,
nakon cetvrt stoljeca, opet zajedno, a ja sutra odlazim na moje zadnje putovanje.
Ipak, vrlo mi je drago da iza sebe imam nešto dobrih i casnih cina na koje
sam ponosan. Takoder sam sretan da nemam onih drugih kojih bih se morao stidjeti
i sramiti pa cu mirno i ciste savjesti umrijeti. Molim te, nemoj me tako tužno
gledati, i ne žali nad mojom sudbinom, jer to ne mogu podnijeti, ne od
tebe koji si me jednom davno poducavao o onom tajanstvenom i vjecnom vracanju
istoga, i o drugim tajnama života i smrti.”
Ostatak veceri proveli smo razlažuci o prirodi covjeka i sudbini svijeta.
Kad je on govorio o cudesnom tehnološkom napredku, ja sam uzvratio – da
sam nedavno negdje citao o tome – kako moderni covjek ima sva moguca pomagala
da bi bolje cuo, a ipak je gluh; gluh na vapaj onih koji pate, gluh za pjesnika
i filozofa, gluh za kišu i vjetar, gluh za buku oceana, gluh za tišinu
noci, gluh za Boga. On je nato nadodao kako mu se cini, da bi u svakom stoljecu
dragi Bog morao žrtvovati svog sina da bi njegova mucenicka smrt uvijek
nanovo budila empatiju u ljudskim srcima i imaginaciju u njihovim mozgovima,
i tako ljudima omogucila da spase svoje duše, i da, takoder, na ovome svijetu
žive boljim i sretnijim životom. Ja sam se nad tom njegovom idejom
ozbiljno zamislio i dodao: Za nas smrtnike vjecno ce biti nedokucivi tajanstveni
putovi Božji, ali nam ostaje vjera da Bog covjeka ne ce zaboraviti, niti
ce ovaj svijet prepustiti davlu.
Dakle, blago onima
koji svakodnevno i u svim stvarima vide prst Božji, jer njima njihova vjera
daje nadu bez koje nema buducnosti, a bez buducnosti ni prošlost ni sadašnjost
nemaju nikakva smisla. Cim izgubi vjeru, covjek gubi i nadu i smisao svoga života,
a smisao njegova života na ovome svijetu je baš ono što covjeka
cini covjekom. Zato, kad izgubi svrhu svoga postojanja, covjek prestaje biti
covjekom i postaje obicni racionalni dvonožac, živince bez srca i
bez savjesti, arogantni egocentrik, opsjednut svim vrstama megalomanije, i sklon
svim porocima i pokvarenostima. Zatim sam naglasio da se upravo tu kriju uzroci
današnjega apsurdnog stanja, u kojemu medunarodni spletkari, špekulanti
i supergangsteri nastupaju pod kojekakvim dobrotvornim zastavama i slove kao
najveci svjetski filantropi. Nato on dodade da je, možda, još veca
ironija, da država koja je prvak u ubojstvima, djecijim pobacajima, rastavama
normalnih brakova, narkomaniji, kriminalu, silovanjima, bolesnoj sebicnosti
i absurdnom bogacenju, dekadenciji i unutarnjoj truleži, da ta i takva
država ima obraza cijelomu svijetu dijeliti lekcije o moralnim nacelima
i ljudskim pravima.
Dok smo tako o tim i slicnim temama razgovarali vrijeme nam je vrlo brzo proletjelo,
i u 10 sati stražari su najavili da se svi zatvorenici vrate u svoje celije
na brojenje i kljucanje. Rastali smo se bez zagrljaja i bez ijedne rijeci. On
je samo vojnicki podigao ruku, a ja sam mu isto tako uzvratio, i on je, odlucnim
i sigurnim korakom, nestao. Kad sam se iducega jutra probudio, na podu kod vrata
celije našao sam Julijinu knjigu i u njoj list papira na kojemu je pisalo:
“Dragi prijatelju, sada je skoro jedan sat po ponoci i evo sam upravo
do kraja procitao Ljubavnike i ludake. Iako ce, vjerojatno, za dva-tri sata
doci po me, moram ti napisati ovo kratko pismo. Ne stidim se priznati da su
mi pri citanju na dosta mjesta oci zasuzile. Knjiga je ne samo živ i umjetnicki
prikaz stvarnih životnih zbivanja, nego i vrlo iskrena ispovijest jednog
velikog srca i svjedocanstvo prave i velike vjernosti, zaista dirljiva balada
ljubavi i svojevrsna oda prijateljstvu. Blago onima koji na ovom svijetu pronadu
sebi srodnu dušu, jer samo tako nastane ona tajanstvena veza, koju nikakve
zemaljske sile ne mogu raskinuti niti ikakve fizicke udaljenosti mogu utrnuti
vatru koja se raspali u njihovim srcima, onoga casa kad se njihove duše
prepoznaju. Sada potpuno razumijem zašto je, uz tebe, tvoja Julie bila
spremna na sve, i zašto još uvijek na te ceka. Naime, nakon što
sam procitao Ljubavnike i ludake, postalo mi je jasno, da ste se vas dvoje,
kroz tolike usamljene i hladne godine, uvijek nanovo uspijevali ogrijati na
onoj u staromu Becu davno zapaljenoj vatri, a što god su vas jace udarali
okrutni vjetrovi, ta je se cudesna vatra još više rasplamsavala i
bolje vas grijala.
Razmišljajuci o svemu tome došao sam do uvjerenja, da ni naši
susreti i razgovori nisu tek puke slucajnosti, i na tome se iskreno Bogu zahvaljujem.
Jer, baš onda kad smo bili najjadniji i najusamljeniji, Božja je Providnost
omogucila naše susrete, da jedan drugomu pomognemo i jedan drugoga utješimo.
Vjeruj mi, koliko god je naš susret u Atlanti tebi pomogao da izbjegneš
neke opasne zamke i da, kao stranac i bez ikoga svoga, preživiš onu
krvavu džunglu, bila je to gotovo sitnica kada se usporedi s onim koliko
meni znaci naš jucerašnji razgovor. Jer on je uveliko rasteretio moje
tužno srce, i dao mi takav unutarnji mir, da ga ni moja skora smrt ne ce
moci poremetiti. Koliko god je kome važno kako dugo ce živjeti i što
ce u životu postici, za covjeka bi moralo biti mnogo važnije – ne
izgubiti svoju cast i umrijeti ciste savjesti.
Svaki na svoj nacin nas smo dvojica idealisticki buntovnici u sasvim materijaliziranomu
svijetu, pa se nije cuditi da su toliki nemili vjetrovi nosali naše životne
lade. Kroz duge i bolne usamljenosti ipak smo dosta naucili, a kroz vlasite
patnje i stradanja upoznali smo pravu prirodu covjeka i izopacenost svijeta,
ali takoder spoznali cari prirode i ljepotu života, i usudili se igrati
sa strahotama olujnih valova, cak i onda kad su prijetili da ce nas progutati.
Tada smo stvarno i najintenzivnije živjeli pa nemamo razloga kukati. Uz
ovaj moj zadnji Zbogom, želim ti reci još samo to, da ce, i nakon
što potone moj brod, moja duša za te Bogu moliti, da te cuva i da
ti pošalje dobre vjetrove, koji ce tvoj brod odnijeti u sretnu luku, tvojoj
vjernoj Juliji i tvojoj carobnoj domovini.
To ti od srca želi tvoj stari prijatelj, koji ce umrijeti kao Stoik, iako
je dugo živio kao Epikurijanac.”
Dragi moji vancouverski Hrvati i Hrvatice, nadam se da mi ne cete zamjeriti
što sam iskoristio priliku i kroz moje se ovogodišnje pozdravno pismo
javno zahvalio jednom starom prijatelju, koji mi je pomogao u nevolji. Želeci
sve to što bolje predociti, previše sam oduljio i vjerojatno mnogima
prešao u dosadu, pa ih molim da mi oproste. Ipak, prije nego završim
moram vam napisati makar nekoliko rijeci o ovom jedinstvenom banketu, kojim
me, evo vec šestu godinu, tako širokogrudno castite.
Zanimljivo je da su me, i s istocne i sa zapadne obale Amerike, neki moji stari
i bliski prijatelji nedavno pitali – što mislim o ideji da se, slicno kao
kod vas u Vancouveru, i u njihovim zajednicama organizira banket, jer se, navodno,
u zadnje vrijeme sve više ljudi za to zanima i o tome se kod njih raspituje.
Iako me je duboko u srce ganulo – to da me, unatoc svim promjenama i tolikim
godinama, Hrvati ni u tim zajednicama nisu zaboravili, ipak nisam bio oduševljen
idejom dodatnih banketa te sam to prijateljima otvoreno i rekao.
Naglasio sam da
bi moja robija trebala biti vec pri kraju i pokušao im objasniti, da je
tradicionalni banket, kojega meni u cast prireduju Hrvati Vancouvera, vec prerastao
okvir uobicajene moralne i materijalne potpore, kakve su svojevremeno za svoje
borce i stradalnike obicavali organizirati hrvatski rodoljubi diljem svijeta.
Nadam se da su moji prijatelji to shvatili i razumjeli me.
Naime, meni su i ova moja pozdravna pisma postala svojevrsna umna i duhovna
terapija. Jer kao što pustinjske oaze ožive i osvježe žedne
i iscrpljene putnike, tako i vaši banketi okrijepe moje malaksale snage
i bodre me da izdržim i da ne klonem. A sama cinjenica, da su svake godine
na banketu jedni te isti uzvanici, ukazuje na to, da je i u vas, dragi prijatelji,
uz osjecaj dužnosti da pokažete svoju pažnju na moju žrtvu,
takoder, narastao osjecaj potrebe – da se na tomu jedinstvenu rucku zajedno
okupite da biste, sjecajuci se rodoljubnih aktivnosti iz davnih godina, evocirali
uspomene o tužnom odlasku iz zavicaja i tegobnomu privikavanju na život
u hladnoj tudini.
Evo nam se i ova godina primakla kraju, i Božic je vec na pragu. Slaveci
još jedan Božic u tudini, dragi moji prijatelji, želim vam da
se tih svetih dana sjetite onih davnih i mnogo radosnijih Božica u vašim
dragim i dalekim zavicajima, gdje su jabuke i narance jace mirisale, orasi i
kolaci bolje prijali, a domaca rakija i rujno vino srce bolje grijali, kad su
se badnjaci palili i staro crkveno zvono narodu najavljivalo ponocku i radost
Spasiteljeva porodenja.
Cestit Božic i sretnu Novu 2004. godinu želi vam vaš
Zvonko Bušic
P.S. Odlucio sam ovo pismo prevesti na engleski i zamoliti jednog pouzdana robijaša,
koji uskoro putuje u Springfield, da ga uruci mome prijatelju.
