2004.10.31. – Frano Prcela, O.P.
Vjesnik
– "Stoga nas blagdani Svih svetih i Dušni
dan uopce ne poticu da budemo sveti ili da samo
razmišljamo o smrti, ne pozivaju nas ni na
molitvu, nego nas poticu na promjenu života:
a to bi bio vec put u svetosti, u zajedništvu
s nebeskom i putujucom Crkvom, u trajnosti vremena
s perspektivom neogranicenog trajanja naših
života u Bogu."
Nedjelja, 31. listopada
2004.
Naš
konacni dom jest i bit ce u Bogu
Blagdani Svih svetih
i Dušni dan uopce ne poticu da budemo sveti ili da samo razmišljamo
o smrti, ne pozivaju nas ni na molitvu nego nas poticu na promjenu života:
a to bi bio vec put u svetosti, u zajedništvu s nebeskom i putujucom Crkvom,
u trajnosti vremena s perspektivom neogranicenog trajanja naših života
u Bogu
Što prevladava u našim razmišljanjima na pocetku ovog mjeseca
studenoga: Dušni dan ili Svi sveti? Je li tema naših razgovora u prvom
planu pod predznakom rijeci svet ili pak dominira tema smrti? Tragajuci tako
za odgovorom, i ujedno tematskom okosnicom koju želim s vama podijeliti
u sljedecih nekoliko redaka, dolazim do cudna zakljucka: govorimo o blagdanu
Svih svetih, a svoja razmišljanja zapravo uglavnom fokusiramo na Dušni
dan, odnosno mislimo samo na umrle!
I kako ne bi od blagdanskoga razmišljanja postalo dogmatsko predavanje,
budnije nego inace promatram svijet oko sebe, šetam kroz predivnu jesenjsku
prirodu, citam natpise te gotovo voajeristicki osluškujem glasove –
a sve kao da želim usmjeriti u pravcu traženja ideje za ovo prigodno
razmišljanje.
Sjedim tako za stolom i ispijam jutarnju kavu. Svojim pogledom prelazim po brižno
serviranom dorucku i zaustavljam se kod staklenke s marmeladom. Ništa posebnog
na suncanožutoj etiketi marmelade od narance, a ipak mi pogled zastaje
na gotovo neprimjetnom natpisu: 04/2005. Dakle, rok valjanosti do travnja 2005.
godine.
Svatko tko kupuje (ne samo) živežne namirnice pazi na njihov rok trajanja.
Da, dobro je paziti na vrijeme koje nam stoji na raspolaganje! I kao u hipu
namece mi se pitanje: Što je sa mnom, što je s mojim trajanjem, s
trajanjem moga života? Što stoji ispisano na »etiketi mog života«?
Kako bi bilo kad bi na našim osobnim iskaznicama osim datuma rodenja stajao
i datum roka trajanja našega života? Priznajem da je ovo cudno razmišljanje
– da osim našega rodendana u osobnoj iskaznici stoji i dan naše
smrti?! U konacnici, kao što je jedan francuski slikar dao staviti na svoj
nadgrobni spomenik: »Tko umire, to su uvijek samo drugi« –
mi se pak ne bavimo svojom smrcu!
Pitanje vremena našeg života, vremena naše smrti, odnosno roka
trajanja našeg života – ta pitanja rado izbjegavamo. Jer, mi
ipak radije razmišljamo o smrti drugih. Uostalom, ne znamo koliko ce trajati
naš život i ne stoji nigdje kad cemo umrijeti. Na to ne baš nebitno
pitanje jednostavno nemamo odgovora. Ili možda ipak postoji neki odgovor?
Nije trenutno samo i jedino priroda ta koja nam na svakom koraku vrlo rjecito
sugerira kako istjecu »rokovi trajanja«. I u našim odlascima
na groblja ovih dana dobit cemo prejasne signale kako je svaki naš pojedini
život dobio odnosno ima nevidljivu etiketu roka trajanja.
Što je onda moj život? Što je trajno u našem životu,
a što je prolaznost moga života? Što mi je promijeniti u životu
da od njegove prolaznosti nešto dobije i etiketu trajnosti? Odnosno kako
u shvacanju mojih tzv. životnih trajnosti (nepromjenjivosti) pronaci u
njima razloge za promjene u životu? Je li to baš uvijek mora biti
necija smrt ili kakvo vec razocaranje da se odlucim za promjenu smjera života?
Odluciti nam se je svakog dana iznova. Izbor nam doduše nije velik jer
u »vremenu« postoje samo dvije stvari: ljubav i strah. Stoga nas
Isus u Evandelju potice: »Neka se ne uznemiruje srce vaše!«
(Iv 14, 1a). Osim otkazivanja poslušnosti strahu poziva nas na držanje,
na vjernicki stav: »Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!« (Iv 14,
1b). Isus nas potice na vjeru, a ne na vece znanje. Jer nitko od nas ne zna
što ce se dogoditi kad nam »istekne rok trajanja«. Što
pak sigurno znamo jest da ce naše vrijeme isteci. Spekuliranje oko toga
koliko ce još trajati naše osobno vrijeme ne pomaže nam dalje,
osim što može izazivati dodatne strahove. Naše pouzdanje u to
Isusovo obecanje i poziv nama zasigurno i nadalje ce pratiti pitanje: Što
je s trajnošcu, kako stoje stvari s trajnim u mome životu?
Upravo pomocu samokriticnog propitkivanja moga života povecava se i trajnost
u mome životu i uopce kvaliteta moga života. Nipošto ne želim
reci da se time produžuje i ovozemaljsko trajanje moga života. Orijentacija
života prema Evandelju nije ujedno i garancija za produženje moga
zemaljskog života. Usmjerenje života po Radosnoj vijesti nece produžiti
moj život ni sekunde, ali ce zasigurno produbiti i posvjestiti mi život.
Tek takvo shvacanje probudit ce nas, omogucit ce nam svjesno življenje,
dokinuti nepotrebne strahove i osposobiti nas za ljubav.
Dušni dan svojim podsjecanjem na ogranicenost našeg života nipošto
ne želi našu životnu radost pomutiti. Naime, nije nam samo odgajati
se za život, nego ništa manje pozvani smo uz otkrivanje ars vivendi
jednako tako u izvjesnom smislu rijeci naci i svoj ars moriendi. Misliti na
smrt jest upravo dobar nacin i put do otkrivanja radosti života i uopce
osmišljenog življenja. Upravo nekoliko vrlo serioznih svjetskih istraživanja
pokazalo je da se, otkad je u svijesti ljudi »Bog umro«, povecao
strah pred smrcu. Pred cinjenicom toga straha Isus i nas poziva kad kaže
»Neka se ne uznemiruje srce vaše!«
Sve nam to sugerira da ne tabuiziramo smrt nego nam je integrirati prolaznost
našeg života u našu svakodnevicu, ne samo ove jesenjske dane
ili kad nas pogodi smrt drage osobe. Stoga je istinsko kršcansko držanje
u životu upravo umijece napuštanja neodrživosti u našim
životima, napuštanje maski i prijanjanje za vrijednosti koje nadilaze
»tanjur vremena«. Ne, nije stvar da danas ili da uopce dobro »izgledamo«
u životu.
Nakon isteka našeg životnog vremena nema popravnih ispita ili uljepšavanja
života – barem ne za onoga tko umire. Jednom ce doci i naš datum
isteka trajanja zemaljskog života, pa i onda ako sam se u životu dobro
(tj. kršcanski) držao. Unatoc svim medicinskim trikovima životni
sat ne možemo zaustaviti. Jer, ako bih pokušao zadržati svoj
život, on bi upravo tada postao neodrživ. Ako pak svoj život
stavimo u ruke Božje, i ako ga on drži, onda je moj život održiv
i nebitan je rok trajanja – jer zapravo tako naši životi dobivaju
i imaju vjecnu trajnost.
Stoga nas blagdani Svih svetih i Dušni dan uopce ne poticu da budemo sveti
ili da samo razmišljamo o smrti, ne pozivaju nas ni na molitvu, nego nas
poticu na promjenu života: a to bi bio vec put u svetosti, u zajedništvu
s nebeskom i putujucom Crkvom, u trajnosti vremena s perspektivom neogranicenog
trajanja naših života u Bogu.
Tako naše »posljednje pocivalište« nije i nece biti Mirogoj,
Boninovo ili Lovrinac, nego naš konacni dom jest i bit ce u Bogu! Zadaca
nam je stoga ispravno prihvatiti i odluciti se pred cinjenicom da u životu
postoje samo dvije stvari: ljubav i strah. Ne bojmo se odluciti!
Frano Prcela
(Autor je dominikanac i teolog koji živi i radi u Chicagu)
