2004.10.14. – Slobodna Dalmacija

intervju sa potpredsjednikom  talijanske
vlade Gianfranca Finijem – Dalmacija , Rijeka
i Istra oduvijek su talijanske zemlje

RAZGOVOR – GIANFRANCO
FINI,
POTPREDSJEDNIK TALIJANSKE VLADE I CELNIK ALLEANZE NAZIONALE
DALMACIJA, RIJEKA I ISTRA ODUVIJEK SU TALIJANSKE ZEMLJE

SPOZNAJA- Od sina
jednog Talijana iz Rijeke sam naucio da su ti krajevi bili i jesu talijanski,
ali ne zato što su u odredenom povijesnom trenutku naše vojske tamo
posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska
OBVEZA Naravno da nitko ozbiljan danas u Italiji ne pomišlja na povratak
bivših teritorija na istocnoj obali Jadrana u sastav talijanske države,
ali je naša obveza da u okrilju Europe bez granica osiguramo poštovanje
identiteta manjina

test i snimke Šenol
SELIMOVIC

Potpredsjednika
talijanske vlade i vodu desnicarske Alleanze nazionale Gianfranca Finija susreli
smo na 51. svjetskom skupu esula u Senigalliji gdje mu je "gradonacelnik
talijanskog Zadra" Ottavio Missoni urucio titulu virtualnog pocasnoga gradanina
"Slobodne opcine Zadar u egzilu". Iako je sa skupa esula žurio
na let za Kairo gdje ce se susresti s egipatskim državnim vrhom i celnicima
Arapske lige, Fini je ljubazno odgovorio na pitanja Slobodne Dalmacije.

Pomoc u oslobadanju
od nacionalizma
Rekli ste u svome govoru esulima da "Hrvatskoj treba pomoci u oslobadanju
od nacionalizma". Vjerujete da je Hrvatska nacionalisticka država?
– Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina napravila velike i važne korake
u demokratizaciji i europeizaciji društva. Rekao sam da Italija svesrdno
podupire približavanje Hrvatske EU-u, ali da joj treba pomoci da se do
kraja oslobodi nacionalizma. Hrvati u jednome razdoblju stvaranja i razvoja
države svoje pravo na vlastite korijene i identitet nisu gradili i promicali
na ideji da i drugi koji žive u Hrvatskoj imaju ista prava. Današnja
Europa, ujedinjena u svojim razlicitostima, nezamisliva je bez ocuvanja identiteta
za sve one koji žive izvan granica svoje maticne države.
Što konkretno pod tim mislite?
– Kao što je nedavno nestala granica sa Slovenijom, nadamo se da ce tako
u skoro vrijeme biti i s Hrvatskom. No, koliko god to zvucalo polemicno, reci
cu vam da je talijanska vlada bila preblagonaklona u bezuvjetnoj podršci
Sloveniji za ulazak u EU davši joj zeleno svjetlo i prije nego su do kraja
riješena neka važna pitanja. Tu su napravljene odredene pogreške
koje treba ispraviti. Kada sam rekao da Hrvatskoj treba pomoci na putu u EU,
tj. da se istinski, a ne samo formalno oslobodi od nacionalizma, bio sam pri
tome jasan: treba joj pomoci u poštovanju talijanske manjine te u poštovanju
i ocuvanju talijanske memorije kroz spomenike, grbove, pa i dalmatinske lavove.
Samo onaj tko zna poštovati i harmonizirati te vrijednosti može uci
u EU. Unija je jedinstvo, a ne negacija razlicitosti.
Poznati ste kao talijanski politicar vrlo blizak osjecajima i interesima esula.
Odakle ta bliskost?
– Ja sam u stalnoj duhovnoj komunikaciji s tim ljudima i njihovim sudbinama,
mnoge i osobno poznajem, neke od djetinjstva. Žalosno je da je trebalo
proci toliko puno vremena da se u talijanskoj javnosti prihvati i prizna istina
o njihovoj tragediji, da se konacno legitimira ta povijesna memorija. Neprocjenjivo
je važno za esule da njihov narod poštuje sjecanje na njihovu sudbinu
jer su to ljudi koji su odabrali odlazak iz svoje zemlje kao jedini nacin da
prežive. Zato ta povijesna memorija za Italiju ne znaci samo sjecanje na
njihovu tragediju nego i obvezu da se istina prenosi na generacije koje nisu
doživjele te najteže stranice naše nacionalne povijesti.

To je bila njihova
domovina
Što ce ta memorija koju cete prenositi na nove generacije sadržavati?
Samo partizanske zlocine ili i razdoblje fašizma?
– Treba poceti od najjednostavnijeg pitanja: zašto egzodus? Prva i temeljna
zabluda zbog koje je desetljecima ne samo ignorirana nego i negirana sudbina
esula jest u tvrdnji da su ti ljudi bježali iz Istre i Dalmacije jer su
navodno svi bili vezani uz tadašnji režim ili da nisu prihvacali vojni
poraz Italije. Ne, ti ljudi nisu napuštali svoje krajeve zato što
su pripadali bilo kojem režimu, nego zato što su bili Talijani. Bio
je to za njih najteži i najbolniji trenutak jer su zbog ljubavi prema domovini
napustili domovinu.
Kažete da se desetljecima u Italiji ignoriralo to pitanje. Kada ste Vi
prvi put culi za sudbinu esula?
– U osnovnoj školi, u mome rodnom gradu Bologni. U mom je razredu bio sin
jednog Talijana iz Rijeke. Taj je decko za mene i ostale školarce bio svojevrsna
moralna vertikala, on nam je opisivao što je za njegovu obitelj znacio
odlazak iz rodne zemlje. O tome prije nisam ništa cuo, ni u svojoj obitelji
ni na radiju, ni televiziji. Tada sam prvi put naucio da su ti krajevi bili
i jesu talijanski, ali ne zato što su u odredenom povijesnom trenutku naše
vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska…
Tvrdite da ideologija nije bila kljucna u poslijeratnom odlasku Talijana s ovih
prostora?
– Ako posjetite Museo giuliano-dalmata u Rimu, vidjet cete kakve su tragove
i obilježja života iz svoga kraja esuli donijeli na prostore današnje
Italije. Neki su za uspomenu ponijeli kucni broj s rodne kuce, neki natpis sa
svoga ducana, neki predmete iz svakodnevice. To je bila njihova domovina koju
su snažno voljeli. Ideologija u tome nema nikakvu ulogu, nikakva politika
niti povezanost s bilo kojom politickom idejom iz prošloga stoljeca nije
razlog njihova egzodusa. Na istocnoj granici Italije živote su gubili ne
samo pripadnici ondašnje Talijanske socijalne republike nego i partizani.
To je bila domovina Talijana, a ne ljevicara ili desnicara.

Od egzodusa gori
je jedino zaborav
Nedavno je u Italiji datum 10. veljace, kada su Istra, Rijeka i Zadar prikljuceni
Hrvatskoj, proglašen Danom sjecanja. Što ste time željeli postici?
– Bio je to za nas cin pravde koji smo dugovali tisucama i tisucama Talijana
iz Istre, Rijeke i Dalmacije koji su bili primorani napustiti svoju zemlju,
nekretnine i svoje korijene u toj žalosnoj balkanskoj operaciji etnickoga
cišcenja. Taj dogadaj kao da je anticipirao ono što ce se nakon nekoliko
desetljeca ponoviti na podrucju Bosne i Kosova. Dan sjecanja na žrtve egzodusa
i fojbi ova je vlada snažno priželjkivala, a Parlament usvojio s više
od devedeset posto glasova.
Usvajanjem toga zakona htjeli smo izvuci iz zaborava tragediju tisuca Talijana
svih politickih opredjeljenja koja je prouzrocila gotovo potpuni nestanak naše
nacionalne zajednice s istocne obale Jadrana. Ti su dogadaji desetljecima prešucivani
u školama i u službenoj kulturi, da bi tek sada u novim politickim
okolnostima postalo moguce govoriti o njihovoj pravoj prirodi.
Zašto baš sada?
– Trebalo je docekati da se okonca era ideološke podjele svijeta, da se
dogodi pad komunizma kako bi se prihvatila jedna istina o tragediji egzodusa.
Jer, prijetila je još gora kazna od egzodusa, a to je zaborav. Osim što
su se rasuli po cijelom svijetu, mnogi od njih osjecali su se strancima u vlastitoj
domovini. Koliko su puta ti ljudi u vlastitoj domovini culi izjave: svi ste
vi Dalmatinci i Istrijani fašisti. To je ono najgore, jer svi ratovi proizvode
individualne i kolektivne tragedije, ali postati stranac u vlastitoj domovini,
zaboravljen, gledan s podozrenjem, najbolnija je sudbina. No, nije na politici
da govori o povijesti, ali je obveza politike da mladim naraštajima prenosi
povijesnu memoriju. S tim ciljem proglašen je i Dan sjecanja.
U govoru esulima porucili ste da treba jasno razlikovati ljubav prema domovini
od nacionalizma? Što u tom smislu ocekujete od današnje Hrvatske?
– Prošlo je stoljece jasno pokazalo da nacionalizam kao ideja superiornosti
jedne nacije u odnosu na druge izaziva velike nesrece. Patriotizam je nacionalna
vrijednost, nacionalizam je degeneracija nacionalnog. Za razliku od nacionalizma
koji završava u agresiji i etnickom cišcenju, ljubav prema domovini
je osjecaj pripadnosti jednoj zajednici. Danas smo u fazi kada postoje dvije
domovine – jedna je domovina naša zemlja, naš jezik, a druga je Europa.
Europa je, kao što smo zapisali u njezinu Ustavu, naša zajednicka
domovina koja se osjeca ujedinjenom u svojim razlicitostima.

Zajednicka buducnost
Što se tice Hrvatske, naravno da nitko ozbiljan danas u Italiji ne pomišlja
na povratak bivših teritorija na istocnoj obali Jadrana u sastav talijanske
države. Ali, naša je obveza da u okrilju Europe bez granica koju vec
cini 25 država clanica, a koja ce za koje vrijeme ukljuciti i Hrvatsku,
osiguramo poštovanje razlicitosti, identiteta i manjina koje ce slobodno
misliti, govoriti i obrazovati se na jeziku svojih oceva i djedova. To tražimo
za Talijane u Istri i Dalmaciji. U sklopu naše europske kuce želimo
s Hrvatskom graditi zajednicku buducnost mira i slobode kako se više nikada
ne bi ponovili mracni trenuci povijesti u kojima ljudi ostaju bez rodnoga kraja,
bez svojih dobara, bez ljubavi, pa cak i života.