2004.10.03. – prof dr fra Andrija Nikic

Misli – Sutra je svetkovina sv. Franje Asiskom.
Evo kako nam on konkretizira nasu vjeru: "Gospodine,
ucini me sredstvom svoga mira: Gdje je mrznja,
da donosim ljubav. Gdje je uvreda, da donosim
prastanje. Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da donosim istinu

27. nedjelja – Umnoziti
vjeru

Hab 1, 2-3; 2, 2-4

2 Tim 1, 6-8. 13-14

Lk 17, 5-10

HOCE LI SE KLOBUK
IKADA POMAKNUTI?

Navikli smo da
svi koji idu u skolu ili na fakultet na kraju svoga
skolovanja dobivaju potvrdu, svjedodzbu ili diplomu, neki dokument kao krunu
svoga skolovanja kojim se potvrduje da su nesto naucili. Oduvijek sam
vjerovao da je tako nekako i s ljudima koji vjeruju. Znao sam da, nakon sto
su primili sakrament zrelosti – sv. potvrdu -krizmu, nisu pokupili svu
teolosku mudrost, ali ipak sam vjerovao da nesto znaju o svojoj vjeri, te da
imaju vjere. Vjerovao sam to sve do onog trenutka dok se nisam susreo s
odlomkom iz danasnjeg Evandelja.

Ono me pomalo
stavlja u krizu, jer me uvjerava da nitko nema vjere
ni toliko koliko je velicina gorusicinog zrnca. Ne cudim se previse za sebe,
ali toliki sveci i svetice, pape, biskupi i njima slicna »garda«.
Da je i
njihova vjera mala i slaba! To nikako nisam mogao vjerovati. Htio ili ne,
sada ipak moram poceti u to vjerovati, jer nisam cuo da je netko u povijesti
svojom vjerom premjestao brda ili presadivao stabla-dudove. S obzirom da su
mi nepoznati takvi fenomeni, logika je jasna. Ako se kaze »budete li imali
vjere i brda cete premjestati«, te kazete li ovom dudu »iscupaj
se s
korijenom i presadi se u more« i on ce vas poslusati, a znajuci da to
jos
nikome nije uspjelo, moram nakon ovakvih premisa zakljuciti: nema vjere.
Interesantno. Bog zna koliko sam puta izmolio Vjerovanje i javno ispovjedio
svoju vjeru i, unatoc tomu, nemam vjere. Tolike sam godine proveo u skolskim
klupama, baveci se svetom teologijom i, unatoc tomu, nemam vjere. Cesto
raspravljam s drugima o vjerskim temama, tumacim drugima sto je to vjera
(ako se to uopce i moze protumaciti!?) i, unatoc tomu, nemam vjere. Ne znam
uopce sto mi je vise potrebno za vjeru, ali znam da je svako meni poznato
brdo jos uvijek na svom mjestu – Klobuk je uvije na svom mjestu a toliko se
fratara i katolika izmijenilo oko njega i da se nijedna vocka nije
premjestila iz jednog vocnjaka u drugi zbog moje vjere. Da budem iskren
nisam ni pokusavao. No, nije to bila stvar vjere ili nevjere, vec samo
osjecaj da su tamo postavljeni i da tamo moraju biti. Mozda bi covjeku koji
puta na um palo da ne bi bilo lose malo pomaknuti Klobuk, Biokovu, Cabulju,
Velez, Cvrsnicu, Velebit ili Prevlaku, pa da se ne moras s drugima svadati,
ali nije se pokusalo. Medu ostalim i zbog toga sto se nema vjere.

Prilicno sam zbunjen.
Jasno mi je da se nista ne pomice zbog moje
vjere, ali sto je s drugima? Poznati su mi mnogi biblijski tekstovi u kojima
Isus hvali vjeru svojih slusatelja. Mnoge je vjera spasila, neki su,
zahvaljujuci svojoj vjeri progledali, progovorili, prohodali, jednostavno
ozdravili. Istina, ni tada davno nisu stabla – dudovi iz zemlje cupani i
presadivani u more, ali vece je cudo prohodati i progledati, a takve zgode
svima su nam znane. Po potvrduju dogadanja u Medugorju. O tome svjedoce
duhovni pokreti. Sto je onda s nasom vjerom? Vrlo je moguce da smo mi (ja
barem) vjeru poistovjetili s istinama vjere. Razmisljamo vise o sadrzajima
vjere nego o onome sto postajemo ili trebamo postati zahvaljujuci vjeri.
Bavimo se raspravama o vjeri, a zaboravili smo cine povezane s vjerom. Zbog
toga nasa vjera jos uvijek ostavlja nas i stvari tamo gdje jesu, a cilj joj
je promijeniti stanje. Vjera preobrazava osobe, a to je vece cudo od bilo
kojeg presadivanja duda ili premjestanja brda. Te nam vjere fali. Potrebno
nam je pokrenuti imobilnost nasega srca i nepostojanost zelje da se
mijenjamo, potrebno je pokusati mijenjati negativnosti svoje osobnosti, jer
takva vjera mijenja postojece stanje na bolje, odnosno premjesta stvari i
stavlja ih na njihovo pravo mjesto.

Postoji, dakle,
vjera koja je kadra ciniti velika cudesa (cak i
ona protivna prirodnim zakonima), a postoji i vjera koja ne mijenja nista.
Mislim da je ove druge danas u izobilju i da bismo mnogi zbog takvoga
stanja, odnosno zbog takve (ne)vjere mogli reci: »sluge smo beskorisne«.
Mozda cemo i ostati sluge beskorisne, ali barem cemo moci reci: »ucinismo
ono sto smo bili duzni uciniti«. Klobuk i navedene planine ce vjerojatno
i
dalje ostati na svome mjestu i ni jedna se vocka nece iz tudeg preseliti u
moj vocnjak. Da budem iskren nemam nista protiv toga, osim ako je to stvar
moje duboke nevjere, jer to ce onda znaciti da nisam ucinio ono sto sam bio
duzan uciniti.

Jedna zgoda govori
o susretu misionara s malom djevojcicom koja je
na ledima nosila svog malog brata. Misionar joj rece: »Dijete drago, jos
si
tako mala i slabasna a nosis tako teski teret na svojim ledima.« Djevojcica
ga zacudeno pogleda i odgovori: »Ne nosim ja nikakav teret, ja nosim svoga
brata!« Djevojcica nosi brata jer ga voli. Tako je i dimenzija vjere u
ljubavi. Ljudi koji su, motivirani i vodeni vjerom, raspolozivi za druge,
zauzeti za svoje bliznje, koji stavljaju svoje vrijeme i energiju na
raspolaganje drugima ne cine to jer zauzvrat ocekuju nagradu ili placu vec
jednostavno zato sto ljube. Ljubav ih tjera na angazman, oni to »moraju«,
jer duboka i ziva vjera zeli biti djelotvorna, zeli »brda premjestati«.
Ondje gdje vjera nije konzervirana u propisima, knjigama i dogmama, ondje
gdje se ne vodimo nikakvom racunicom i ne insistiramo na uspjehu i
zaslugama, tu vjera postaje i veca od gorusicina zrna. Molbu ucenika upucenu
Isusu trebali bismo i mi svakodnevno ukljucivati u nasu osobnu
molitvu: »Gospodine, umnozi moju vjeru!« Jer vjeru jedino i samo
Bog moze
pokloniti. Vodeni njome i nadahnuti ljubavlju bit ce nam moguce uciniti
velike stvari, cesto nezamislive i nevjerojatne. I uvijek cemo znati da time
nismo nikoga zaduzili, ponajmanje Boga – jer smo »sluge beskorisne«,
ucinismo sto smo, kao krscani, bili duzni uciniti.

Vjera je dar koji
ovisi od Isusa. Ako itko moze dati ili umnoziti
vjeru, onda je to Isus koji je svojim ucenicima pokazao i rijecju i
primjerom veliku snagu vjere. Svaki napor covjeka da sebi uveca vjeru, moze
imati tek intelektualni domet i odnos prema Bogu, a vjera je, kao od Boga
darovana stvarnost, mnogo vise od toga, premda je dar koji prosvjetljuje i
razum. Vjera je dar koji covjeku ulijeva neopisivu snagu duha, dar koji mu
razaruje srce i ispunja dusu.

Isus, kako se
cini u Evandelju, pozivao ucenike da vjeruju u njega
i u njegove rijeci, upravo u one sto su se cinile najteze i
najneshvatljivije. Jer cudesni znakovi ovise o vjeri u njega, a ne obrnuto,
kao sto cesto ljudi traze zeleci vidjeti znakove da bi povjerovali.

I danasnji covjek
stoji pred istim problemom vjere kao i apostoli.
Covjecanstvo ne pozna evoluciju vjere koja bi se u odredenom trenutku sama
po sebi uvecavala u buducim generacijama, niti je vjera neka nasljedna
osobina koja bi se prenosila bioloskim putem s koljena na koljeno. Danas je
jednako vazno i hitno da svatko osobno stane pred Gospodina i zatrazi da mu
Gospodin, kao jedini i pravi izvor vjere, umnozi vjeru.

Gospodin ce nam
umnoziti vjeru ako prihvatimo, da ono zrnce koje
je on posijao nade plodno tlo u nasem srcu. Kao sto je rekao i apostolima
neizravno, tako veli i nama: Kako vam mogu umnoziti vjeru ako je nemate.
Najprije vjerujte u mene da bih vam mogao umnoziti vjeru, da biste potom u
ime Gospodnje cuda cinili.

Gospodine, umnozi
nam vjeru: Ovom molbom apostoli se obracaju
Isusu u danasnjem evandelju. Danas bi mnogi ljudi trazili isto od Gospodin
kada bi ga susreli. U mnogim srcima vjera je i danas ugrozena. Dapace, duzni
smo razmisljati, traziti istinu. Vjera je u prvom redu dar milosti.
"Pravednoscu Boga nasega i Spasitelja Isusa Krista zapade vas ista
dragocjena vjera kao i nas."( 2Pt 1,1). Zato se u prvom redu moramo moliti
za dar i milost vjere i da se ta milost u nama sacuva. Uvijek kada te
spopadnu VJERSKE SUMNJE, najprije se moli: Gospodine, umnozi mi vjeru. Ako
korov grijeha u tvome srcu prijeti da ugusi tvoju vjeru, idi, ocisti svoje
srce od grijeha. Ako ti je izblijedilo vjersko znanje, citaj vjersku
literaturu i dodi na SVETU MISU da ga osvjezis. Sveti Augustin kaze: "Vjeru
ne mozes izgubiti, nego samo napustiti".Ozbiljno nastojmo sacuvati nasu
vjeru, jer kako Lacordaire kaze: "Nasa je buducnost: Bog ili nemamo
buducnosti."

Sutra je svetkovina
sv. Franje Asiskom. Evo kako nam on
konkretizira nasu vjeru: "Gospodine, ucini me sredstvom svoga mira: Gdje
je
mrznja, da donosim ljubav. Gdje je uvreda, da donosim prastanje. Gdje je
nesloga, da donosim jedinstvo. Gdje je zabluda, da donosim istinu. Gdje je
sumnja, da donosim vjeru. Gdje je ocaj, da donosim nadu.Gdje je tama, da
donosim svjetlo. Gdje je zalost, da donosim radost. Gospodine, daj da se
toliko ne brinem da budem utjesen, koliko da tjesim;da me razumiju, koliko
da druge razumijem;da budem ljubljen, koliko da ljubim. Jer, tko se daruje,
prima; tko sebe zaboravlja, sebe nalazi; tko prasta, bit ce mu oprosteno;
tko umire, rada se za vjecni zivot." Sv. Franjo

Iducih dana je
spomen na jednog naseg hercegovackog velikana fra
Didaka Buntica. On je prije stotinjak godina vidio da u Hercegovini narod
tesko zivi pa ga je ucio kalemiti vocke, prokopavati kanale za
navodnjavanje, organizirati otkup duhana; opazio je da je narod bez crkve
pa je zapoceo i dovrsio sirokobrijesku crkvu; bolila ga je nepismenost
naroda, pa je pokrneuo borbu protiv nepismenosti; saznao je da djeca umiru
od gladi pa je pokrenuo hrvatske mase i nasao za njih smjestaj po
obiteljima u Slavoniji i dogonio kruh u Hercegoinu. Cuo da je 110
rocnika-vojnika – iz Hercegovine promrzlo dok su se vozili u Valjevo u
zivinskim vagonima. otisao k njima, okrijepio ih, povezao sa sobom kucama i
zaprijetio Ministarstvu obrane u Beogradu da vise ni jednog rocnika nece
dobiti. Zasto je to cinio? Zato sto je volio svoj narod, jer je suosjecao
sa svojim narodom. Ukratko: To je cinio iz vjere.

Na koncu ovog
razmisljanja, a na pocetku novog tjedan molimo kao
apostoli: "Gospodine, umnozi nam vjeru!" – Silni Boze, sto god je
dobro od
tebe dolazi. Ulij nam u srce ljubav prema tebi. Umnozi nam vjeru da se
razvije sto je u nama dobro i pod tvojim budnim okom dopre do punine. A
nadodajmo: Svemoguci vjecni Boze, uvecaj u nama vjeru , ufanje i ljubav; i
da bismo postigli sto obecavas, daj nam da ljubimo sto zapovijedas. Amen.