Razno

2003.10.14. – Josip Mayer

Price
i dozivljaji, Moj
hobi je voljeti hrvatsku domovinu, Moj
rodni kraj, Dusa
mi je puna svega.

PRICE I DOZIVLJAJI
 

Postovano urednistvo > lijepanasadomovinahrvatska >

Sto nam je svima zelja, da ju jos Ijepsu ali i u drustvu podnosljiviju stvorimo.
Tesko je jos sada kazati
neke
primjedbe Vasem portalu, ovdje Vam saljem par mojih prica ako Vam se
svidaju Vi ih objavite u Vasem portalu pa cemo dalje nastaviti suradnju.Osobno sam htio da napisem
o tome svemu knjigu i nije uspjelo pa bi rado to objavio i na vasem portalu. Mozda na taj nacin potaknemo i druge
I j
Ijude da i oni
pisu svoje
dozivljaje.
Poslat cu Vam i jednu moju sliku.
Moj specijalitet je hrvatska dijaspora, drustvo, novinstvo i odnosi sa domovinom.
Mozda
bih se mogao otvoriti portalska
stranica
> price i dozivljaji >

Lijep pozdrav i
puno uspjeha
Josef  Mayer



MOJ HOBI JE VOLJETI HRVATSKU
DOMOVINU
Razmišljajući već duže vremena
kako opisati moj hobi, ne znam kako ću biti shvaćen. S obzirom na to da hobija
ima različitih u svakom pogledu i moj se razlikuje od drugih. U njemu se
spominju razne inicijative društvene naravi, istraživanja i poticanja
različitih životnih i društvenih tema i aktivnosti. U potrazi sam za dobrim
idejama, poboljšanjima, prijedlozima, bilo to u društvenom, ekonomskom,
političkom, socijalnom i životnom smislu, svemu što ključuje ljudska prava i
problematiku dijasporskoga i iseljeničkoga društva. Koliko je u mojim
mogućnostima, govorim i reagiram odmah na licu mjesta, otvoreno i iskreno o
svemu i svačemu.
Čovjeku koji je proveo preko 35
godina u demokratskoj razvijenoj zemlji, uključujući i one ratne u domovini,
kao što je bio moj slučaj, nitko se ne mora čuditi što sam izabrao ovaj hobi.
Moj je hobi, pa tako i razonoda, voljeti hrvatsku domovinu, uključujući i
kritiku kad vidim da je potrebna, te se brinuti o njezinoj budućnosti. Nekada sam
primjerice u smislu hobija pomagao ljudima u sređivanju poslovnih papira i
pravljenju radnih garancija i još u koje čega. Član sam HKZ-zajednice
Stuttgarta i KSD ZRINSKI Waiblingen u kojem sam bio skoro 10 godina aktivan u
upravi i raznim organizacijama sakupljanja humanitarne pomoći u vrijeme ratnih
godina i dokle god je takova pomoć bila potrebna.
Danas se bavim hobijem
poticanja prijedloga za društveno dobro, što uključuje ljudska prava i
problematiku dijasporskoga i iseljeničkoga društva na principu europskih
kriterija i normi. Do sada sam već tri puta postao djed, što zahtjeva posebna
pravila i odricanja. U to spadaju i mnoga odricanja od nečega drugoga, također
željenoga, jer se za to ne može odvojiti više vremena, npr. plesa, društva,
zabave, vožnje biciklom, plivanja (posebno na našem moru), pisanja raznih
članaka, pjesmica i priča na PC-u kada mi to obitelj i vrijeme dopuštaju.
Uvijek se pokušavam staviti u kožu ljudi iz domovine i iz dijaspore ne
gledajući uvijek i u svakom smislu, škrto i sebično ili pak vlastitu korist.
Ovo je opis moga hobija što sam ga opisao od srca, jer volim Hrvatsku rodnu mi
domovinu.
Neke od mojih ideja, maštanja i
razmišljanja, mene osobno kao čovjeka, opisana su u člancima "NAŠA DRUŠTVA
TREBAJU OJAČATI" na internetskoj stranici dijaspore www.croatia.ch ili "MOJ ZAVIČAJ" koji
se mogu pročitati na našem hrvatskom portalu www.hrvati.de
.

VOLIM HRVATSKU – 2003

Provedimo i pokrenimo zajednički, radi okupljanja ljudi, za jačanje,
povezivanje i oživljavanje našega sveukupnog hrvatskoga, dijasporskoga
iseljeničkoga društava i zajednica, škola i klubova, akciju pod motom:"
VOLIM HRVATSKU – 2003". Neka to bude primjerice, poslije korizme, prilikom
Dana Hrvatske Državnosti ili slično. Jedna velika zabavna prigoda, pod ovim
motom, mogla bi okupiti više ljudi u društvu. Tako nešto može se upriličiti i
više puta u godini, bez da je uvijek u političkome smislu. Bilo bi to
najavljeno pismeno sa člankom u našem hrvatskim portalu kao književno, zabavno,
društveno ili pojedinačno druženje. Pod tim motom može se stvoriti mnoštvo
raznih poticajnih ideja u bilo kojem smislu.
U našim hrvatskim tisku moglo
se je pročitati u zadnje vrijeme, također o raznoraznim akcijama u našoj
domovini Hrvatskoj koje traju preko cijele godine, primjerice: "Volim
Hrvatsku u cvijeću ne u smeću" (uključujući i sve druge slične
volim-Hrvatsku-akcije), "Čovjek – ključ, uspjeha" , "Novi
proizvodi", te niz drugih akcija, od ekološke zaštite do gradnje u
autohtonom stilu, raznih turističkih akcija i svega što se vrti oko života
samoga. Ne vidim razloga da se tako nešto ne bi moglo sprovest i među nama u
dijaspori. Meni, kao čovjeku u iseljeništvu koji se bavim i konfrontiram već
godinama u smislu hobija sa raznoraznim takvim i sličnim idejama i pitanjima,
te problematikom sveukupnog našega Hrvatskoga društva, koji također volim
Hrvatsku rodnu mi domovinu a vjerujem da i mnogi drugi, nameće mi se neprekidno
pitanje, kako bi tek ta inicijativa uspjela kada bi se u nju uključila cijela
hrvatska dijaspora na ljudskoj bazi, odnosno cijelo iseljeničko dijasporsko
hrvatsko društvo. Kakva bi to bila jaka zajednička savezna organizacija u kojoj
bi svi imali šanse sastati se i iskazati svoje interese. Ne vidim razloga zašto
ne bi i mi u dijasporskom društvu iskazali javno svoju ljubav prema domovini.
ZA HRVATSKU DOMOVINU – IDEJO
DOĐI

Na principu ljudskoga redoslijeda, najprije sam se rodio kao čovjek, pa tek
onda krstio i dobio nacionalnost. Ovo je moja iskrena redoslijedna klauzula
koja me prati cijeloga života i čini jakim, bez ikakvog busanja u prsa, sa
kojom se služim, na principu zamišljena redoslijeda postojanja čovjeka, koje se
ne mogu odreći i ne bojim se sa mojim idejama, prijedlozima, reagiranjima i
raznom komentarima, izaći u javnosti. Vjerujem da mnogim drugima koji razmišljaju
na taj sličan način, osjećaju slično. Društveno ćemo biti tek onda jaki u
saveznoj zajednici, kada ćemo moći zajednički razgovarati ljudski o svemu i
svačemu.
U tom smislu spominjem metodu
"IDEJO DOĐI" koja se koristiti da bi se došlo do raznih ideja, a
zasniva se na principu predlaganja i stalnog poboljšavanja postojećih ideja.
Ova metoda se posebno potiče u raznim zanatima te posebno vrednuje u mnogim
tvrtkama. Tako primjerice mnoge tvrtke posjeduju svoje vlastite banke ideja na
principu studija znanosti i istraživanja inteligencije čovjeka. U našem
društvenom životu i te kako je potrebno pobrinuti se o poticanju raznoraznih
dobrih ideja (iz kojih se opet stvaraju nove ideje) koje bi mogle uroditi
plodom i služiti dobrobiti, kako pojedinačno tako i sveukupnome našem hrvatskom
društvu. Da ne govorimo koliko bi se u tom smislu stvorilo novih i drugih
hobija i ideja koje bi društveno u smislu dobrobiti mogle poslužiti svima.
Pod "IDEJO DOĐI"
spada i kritika; teško je promatrati nedostatke, nepravde, neznanje, površnost
ili namjerne pogreške nakon što je sve ono najgore prošlo. To nije uzimanje
prava nekome tko je za to pozvaniji, odgovorniji pa vjerojatno i stručniji, već
naprosto govor srca, nemirenje sa slabostima kojima nije potrebno opterećivati
budući razvitak drage nam domovine. Kraj svih teškoća kojima ne možemo sami
stati na kraj jer su objektivne, pa i opće svjetske prirode, ono sto je
subjektivno, sto je dio naših slabost, i to moramo otklanjati protiv toga se
boriti svim sredstvima. Jedno od takovih možda i najučinkovitije je obraćanje
javnosti glasnim ukazivanjem na propuste kako bi ih bilo sto manje, kako se ne
bi ponavljali ili kako bi se otklonili oni koji ih stalno proizvode. To, i
ništa drugo, osnovni su pokretači mojih javnih istupa, putem tiska, na javnim
tribinama, sastancima, gdje god mi se ukaze prilika. Jer, nakon svih odricanja,
žrtava i postignuća osnovnoga cilja, bilo bi doista nerazumno, rasipati snage i
objektivne datosti te umjesto naprijed koračati natrag. Europa kojoj zajednički
težimo i kojoj, kako stalno tvrdimo, stoljećima pripadamo, danas ne priznaje,
improvizacije ni međusobne podjele, ne uvažava " lako ćemo" odnose u
njezinoj zajednici, mi moramo biti ravnopravni prvenstveno po obavezama, a onda
tek po pravima. Jer prava se i stječu nakon zasluga djelovanjem, ponašanjem,
izjednačenjem, poštivanjem osnovnih standarda i normi ,i to se može postići
samo postavljanjem stručnih ljudi na stručno mjesto, te učenjem jedni od
drugih, priučavanjem i doškolovanjem po potrebi preostalih. Dakle pripadanjem
takovoj zahtjevnoj zajednici nije određeno ni povijesno, ni geografski, ni
deklarativnim frazama ni neispunjenim obećanjima. Na žalost, neke od takovih
slabosti, neki oblici neeuropskoga ponašanja zarobljavaju našu svakodnevnu
praksu i mi to izvan domovine vidimo još puno uočljivije nego ljudi u domovini,
navikli na mnogo toga sto objektivno vise u europskim okvirima življenja nije
održivo. Naše kritike i osvrti, stoga, ne smiju biti doživljeni kritizerski, mi
smo u tome samo dio opće brige za opći napredak u smislu, dobrobit sveukupnog
našeg hrvatskoga društva.
Josef Mayer
 



SJEĆANJA NA RANE GODINE I SADAŠNJA MOGUĆA ULAGANJA U MOM ZAVIČAJU –
POKUPSKA LUKA – REČICA, KRAJ KARLOVCA
 
Rečica je mjesto desetak kilometara istočno od Karlovca na rijeci Kupi. U dokumentima se spominje još u 15. stoljeću, a u prošlosti je bila uglavnom u posjedu grofa Draškovića. Kupa je na tom dijelu svoga toka široka i pitoma, plovna i korisna rijeka. Dio ovog naselja je po njoj i dobio ime "Pokupska Luka" , jer bilo je to u istinu pravo pristajalište. Za niska vodostaja Kupe ovdje se istovarivala roba, ponajprije žito, koje se je onda konjskom zapregom prevozilo u Karlovac. Zahvaljujući toj okolnosti mnogi su nekadašnji žitelji Rečice tu nalazili skromne, pretežno dodate zarade. Jer ovo je kraj u kojem se od uvijek živjelo po najprije od plodova zemlje. Poljoprivreda je danas dominantna gospodarska grana usprkos svekolikom općem društvenom razvitku na širem planu. Mnogo stanovnika ovoga kraja sigurni kruh je potražilo u Karlovcu kamo se godinama putuje na posao, seljaci putuju radi prodaje peradi, stoke i raznih poljoprivrednih proizvoda, a život se provodi u Rečici.
No odavde se nije putovalo samo
u općinsko srediste. Putovalo se brojno i mnogo dalje. Rečičani su početkom
šezdesetih godina, dakle u vrijeme prvih snažnijih migracija prema Zapadu na
veliko počeli naseljavati zemlje razvijenih industrijskih potencijala, među
kojima osobito Zapadnu Njemačku. Gotovo da i nije bilo kuće koja nije imala
jednoga člana obitelji na privremenom radu izvan tog kraja. Među prvima koji su
potražili siguran kruh u njemačkim radnim pogonima bio je i moj tata. Uputio se
u svijet trbuhom za kruhom još 1962., priča danas Jelica Gregor rođena Kralj,
udata za Tomića Gregora, jednog od mojih rijetkih rođaka u starom kraju. Ovaj
vitalni bračni par mogao bi svakom putniku namjerniku u Rečicu biti uz ugodno
druženje autentičan i bogat izvor informacija. Posebno, primjerice kod razvoja
masovnijega seoskoga turizma.
O današnjoj Rečici svjedoči i
njihova razglednica, mjesta koje danas broji tek 1500 žitelja, s obzirom da ih
je prije bilo mnogo više. Rečica ima osmogodišnju školu, poštu, trgovinu,
matični ured i crkvu posvećenu Svetome Ivanu Krstitelju. Taj podatak inspirirao
je vrlo ugledno domaće Kulturno umjetničko društvo Rečica na folklornu izvedbu
" Ivanjskih krjesova " naslonjenu na autentične domaće običaje,
paljenje krjesova i preskakanje preko njih na dan sv. Ivana, zaštitnika domaće
crkve. Upravo sa tom izvedbom ova i izvan domaćih okvira poznata folklorna
grupa nastupila je na televiziji Sarajevo i požnjela zapažen uspjeh. Folklornu
baštinu svoga kraja ovo je društvo predstavilo u Austriji, Njemačkoj i Italiji
te po mnogim krajevima bivše države.
Jelica i Tomica Gregor bili su
stalni članovi te grupe. Njih su naslijedile njihove kćeri do danas. Tomica
predstavlja, za sve ljude Rečice i široke okolice, čovjeka koji je s njima
dijelio kao dugo godišnji glazbenik mnoge radosne društvene trenutke. Uz ovaj
bračni par vezana je još jedna nesvakidašnja zanimljivost. Nekada su se
održavala vjenčanja parova iz mnogih zemalja svijeta na jednome mjestu. Svaku
je zemlju predstavljao po jedan par. Takova prigoda upriličena i održana je
1973 godine u Ljubljani, a Hrvatsku je predstavljao upravo ovaj par iz Rečice.
Rečica je na taj način zaslugom mojih dragih rođaka obišla svijet na ponos i
zadovoljstvo njezinih žitelja, a osobito nas rodbine. Glazba i ples duboko su
utkani u život ovih ljudi otkada se zna za ovaj kraj. Tamburaši i plesni sastav
svih uzora stalno su u medijima. Tamburaški sastav osvojio je zlatnu medalju u
Iloku, dječji je sastav osvojio prvu nagradu u Šibeniku, a ženski tamburaški
sastav "Ivančice" stalno je javno prisutan.
Od znamenitosti moga rodnoga
kraja ističe se kurja grofa Draškovića, nekadašnja stara osnovna škola poslije
drugog svjetskoga rata, danas prilično zapuštena a u domovinskom ratu
djelomično oštećena. Njezina obnova je san mnogi ovdašnjih stanovnika, ali
teške ekonomske prilike ometaju bilo kakva konkretna rješenja. Možda bi to
jednoga dana mogla postati tema upravo za nas iseljenike iz ovoga kraja.

REČICA I NJEZINA BAŠTINA, KULTURNE I PRIRODNE LJEPOTE
Za zaštitu takva kulturnoga
spomenika zahvaljujući lijepom prirodnom okolišu, šumama, oranicama, poljima i
blizini rijeke Kupe, ovdje bi se mogao naći niz ideja o nekom turističkom
probitku za ovaj kraj. U svakom slučaju kurija grafa Draškovića svjedoči o
jednom i za bogatu plemenitašku gospodu privlačnom kraju, koji bi obnovom
zapuštene baštine zacijelo postao ponovo zanimljiv i za one koji nisu rođeni u
njemu. Vjerujem, da bi jedna zajednička inicijativa mogla dati plodove za ovaj
plan. Za takovu obnovu inspiracija bi mogla biti " Galerija Žunac".
Galerija je tako lijep primjer
kako se entuzijazmom, i kada nema obilje sredstva, može čuvati starina i
svjedočanstvo o životu ljudi ovoga kraja. Jedan izuzetan angažman Josipa Žunca
bio je dovoljan za trajno očuvanje tragova stare Rečice, da zaustavi vrijeme
pod krovom jednog izvornoga građevinskog zdanja, tipične drvene stambene
nastambe autentičnoga oblika kakvima je obilovao ovaj kraj, a danas takove kuće
potiskuju moderna zdanja i brišu tragove seoske arhitekture ovoga kraja. Ipak,
prema vrijednim podacima, ovdje je još sačuvano dvadesetak drvenih
"hiža" od kojih pojedine imaju i "vežu" za čuvanje i
održavanje živežnih namirnica i drugih kućnih potrepština. Neke od njih stare
su i preko dvije stotine godina, a dio su izvornoga graditeljstva, pretežno od
hrastovog drveta ovoga kraja. Sa obzirom da Rečica posjeduje bogatu i prostranu
šumu, valja napomenuti da je nekada postojala i radila pilana.
Etno galerija Žunac sačuvala je
narodne nošnje, stare naprave i izvorni interijer stambenoga zdanja, pa je iz
toga postava prepoznatljiv i način življenja stanovnika ovoga kraja u
prošlosti. Bogata ponuda slika autora Josipa Žunca ovaj kraj oplemenjuje
ponajprije prizorima realne zbilje naselja i okoliša što posjetitelja pored
umjetničkoga dojma i vjerno informira.
Galerija je mjesto od kojega
potiču inicijative za razvitak seoskoga turizma. O tome inicijator ovih ideja
gospodin Žunac u prikladnoj brošuri piše: "Seoski turizam u Hrvatskoj još
nije zauzeo svoje mjesto u ukupnoj turističkoj ponudi osim nekoliko primjera u
Slavoniji i Zagorju. Karlovačko područje ima sve mogućnosti da takav vid
turizma razvije zbog svog položaja, prirodnih i etnografskih ljepota u koje
ulaze: narodni običaji, arhitektura, prirodne ljepote, povijesni objekti,
mogućnosti bavljenja lovom, ribolovom, pomoći pri radu na polju, sa
životinjama, uzgajanje konja za vožnju izletnika i turista kočijom i jahanja,
uz primjeran smještaj (koji treba unaprijediti) te domaću hranu, uvjet je za
svaki seoski turizam na našem području."
Iz istih izvora upućene su i
inicijative za obnovu lađarstva na rijeci Kupi te se o tome govori u posebnoj
brošuri etno-galerije Žunac pod nazivom: "Tiho plovi žitarica lađa".
Kada su 13. srpnja 1579 godine Položeni temelji grada Karlovca kao vojne
tvrđave, vodilo se računa o njegovom smještaju na četiri njegove rijeke.
Značajnu ulogu ima rijeka Kupa. Od samoga početka gradnje njome se je prevozila
hrastova građa iz Pokupskoga bazena. Kroz naselja uz samu Kupu prevozio se je
sav " provijant " za potrebe tvrđave. Kasnije se prevozila hrana i
sve što treba za život grada. U 17. stoljeću nastaje lađarski ceh, a zove se
"Bratstvo sv.Nikole". Godine 1706. dobivaju posebne povlastice
papinskom bulom, postaju veliki ceh i nose naziv Plemeniti ceh. Posjeduju i
svoju "lađicu" i zastavu. Promet se odvija Kupom do Siska i dalje
Savom do Dunava i Crnoga mora. Roba se vozi korabljama i dereglijama, sanjkama,
gemljama, lađama, a kasnije i parnim brodovima, npr. 1802. godine brodom "
Napredak ". U Karlovcu se roba istovaruje na tzv. Malim pristaništima,
kojih je bilo četiri, a jedino sačuvano je na Gazi podno nekadašnje Lukinićeve
kuće.
Današnja ideja da se obnovi put
lađara, te da se uz rijeku Kupu obilježe stare staze, možda će nekoga potaknuti
i ovo moje štivo. "Korablje" su se nekada vukle i s kopna pomoću
konjske snage ili ljudi, bile bi značajan doprinos turističkoj ponudi ovoga
kraja. Moglo bi to biti doista značajno mjesto u svijetu koje bi obnovilo stari
način života uz rijeku i Pokuplje bez mnogo ulaganja. Kako je ovo danas još
uvijek kraj razvijena stočarstva, uz novu pomoć mehanizacije u poljoprivredi i
sve spomenuto, plodovi te djelatnosti mogli bi upotpuniti i gospodarsku ponudu
posebna asortimana.
Rečica je, da kažem i taj
podatak iako izlazi iz okvira njenih osobitosti za današnju razglednicu, bila
uvijek na meti onih, koji nisu voljeli ništa što je hrvatsko. Kao takova nosila
je obilježje, "ustaškoga mjesta" pa ju nisu mimoišle ni prve granate
upućene s druge strane za početka Domovinskog rata. Tragovi tih rana i danas
obilježavaju mjesto koje je čak i za vrijeme fijukanja neprijateljskih granata
i metaka odgovaralo svim oblicima otpora pa i pjesmama. Tambure i pjesme nisu
utihnule ni sa najžešćih udara, što najbolje govori o karakteru ljudi ovoga
kraja, ponajprije o njihovoj tako dubokoj i uskoj povezanosti s emocionalnim
izričajem narodnih predanja.
SJEĆANJA NA RANE GODINE
DJETINSTVA U ZAVIČAJU
Tako izgleda slika moga rodnoga
mjesta sa stajališta objektivnih podataka i današnjih značajki.
Dakako, čovjek nakon toliko
godina življenja daleko od toga kraja, osobito kada su u pitanju sjećanja na
rane godine, nosi mnogo sličica i impresija naizgled poneke i manje važnosti,
ali koje su se dublje urezale u pamćenje. Meni su u sjećanju na Rečicu
ponajviše prisutne slike kada bi se odrasli muškarci okupili i susretali na
seoskom raskrižju za mirnih i toplih večeri koju je obasjavala mjesečeva
svjetlost i počeli pričati svoje dogodovštine na lijepom kajkavskom jeziku, ili
pak zapjevali stare Rečičke pjesme, koje su u noći daleko odjekivale niz korita
Kupe, koje smo mi, djeca, sa strane upijali kao neku napeto štivo. Žene pak,
ostale su mi u sjećanju kada su stupale, neke od njih i trle lan, i ritam te
buke koja je odjekivala poput glazbene pratnje. A takovi susreti i jesu uz
kupicu vina završavali zajedničkom pjesmom, pa su se domaće popevke mogle čuti
duboko u noć. Život, mislim danas o tome, nije bio nimalo lagan, a opet je sve
svoje težine selo moga djetinjstva otapalo u pjesmi. Večeri na selu ispunjavala
je još jedna glazbena kulisa. Bile su to duge i skladne arije žaba koje su
kreketale iz obližnjih voda. Noćno lajanje pasa, pjev ptica kukavica ili sova,
sve to izranja iz mojih sjećanja snažno, valjda i zbog toga šte se to izgubilo
u kasnijoj atmosferi i načinu života i njegovih okolnosti, nešto što se više
kasnije nije ponovilo, zato je valjda tako snažno utisnuto u sjećanje. U
izuzetnom su mi sjećanju i dani koje smo provodili kupajući se na plaži Kupe,
na "ruti" tako smo to mjesto zvali. Kupali smo se i sunčali zajedno
sa guskama, koje su nam se pitomo plivajući približavale u susret kao dio naših
igara.
Snažnije slike iz dana
djetinjstva vezane su i uz crkvene svečanosti. Za dana proštenja prigodom
slavljenja sv. Ivana, zaštitnika mjesta, održavala se i velika fešta. Poslije
svete mise, pod šatorom bi se okupilo puno ljudi. Bili je tu i licitara, a
plotovi su bili nakićeni friškim žutim ružama, koje smo zvali ivančice. Piće se
točilo iz bureta.
Za svetog Jurja složilo bi se
nas pet-šest dječaka i djevojčica s gitarama ili harmonikom, sa starim pjesmama
sakupljali smo, jaja, šunku ili novac, ili što drugo čime su nas darivali, kako
su to nalagali drevni običaji za taj dan.

Najčešće smo pjevali.
"Pisan Vuzam prošal je
zelen Juraj došal je,
iz zelene gore, u ovo ravno polje.
Donesal je donesal
lakat dugu mladicu i od pedlja travicu,
darujte, ga darujte, Jurja zelenoga,
Juraj nije svaki dan, već na ljetu jedan dan."
Na kraju je slijedila zahvala
sa završnom kiticom.
"Ja vam hvalim,
Bog vam plati i Marija božja mati."
Josef
Mayer
 
 


 {loadposition user18}









Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button