REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Tomislav Jonjić: Ključna odgovornost je na službenom Zagrebu!


Petak, 15 Travanj 2011 18:06

Tomislav Jonjić, ugledni hrvatski odvjetnik i jedan od najboljih domaćih poznavatelja Haškog suda, s petogodišnjim iskustvom u Haškoj sudnici, u ekskluzivnoj je izjavi za HRsvijet prokomentirao današnju hašku presudu hrvatskim generalima, naglašavajući kako je ova presuda samo nastavak i najsvježiji izraz višedesetljetne nesklonosti koja prema hrvatskoj državi postoji u utjecajnim svjetskim krugovima.

Gospodine Jonjiću, kakav je vaš komentar obrazloženja današnje haaške presude?

Obrazloženje u pravome smislu riječi nismo vidjeli, jer ono zasigurno iznosi nekoliko stotina stranica. No, možemo biti prilično sigurni da je predsjednik sudskog vijeća, nizozemski sudac Alphons Orie u sažetku što ga je pročitao danas pri izricanju presude, naveo ono što je najbitnije. Nakon bitke lako je biti general, ali ipak moram naglasiti da sam imao previše iskustva – pet godina sam proveo u Haagu – da bih se prethodnih tjedana i mjeseci rasipao ocjenama kako je oslobađajuća presuda jedino moguća. Toliko naivan nisam bio, ali ipak priznajem da su me osude generala Gotovine i Markača iznenadile, a drakonske kazne koje su im izrečene, zapanjujile. Usporedite ih s kaznama koje su izrečene npr. Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku ili Milanu Martiću i Veselinu Šljivančaninu, pa svaki komentar postaje suvišan.

 

A pogledajmo, recimo, Gotovininu poziciju. On je bio zapovjednik u jednoj legitimnoj akciji oslobađanja okupiranoga hrvatskog teritorija (što, doduše, ni raspravno vijeće ne poriče), ali je nesporno da je odmah nakon njezina okončanja otišao na bračno putovanje, slijedom čega je prestao biti izravnim sudionikom događaja. Povrh toga, čitava je svjetska javnost mogla vidjeti snimku na kojoj još u tijeku operacije oštro kori podređene zapovjednike zbog manjka stege. Nije mi poznato da se bilo koji drugi haaški optuženik može podičiti takvim dokazom o svome profesionalnom, vojničkom, upravo viteškom ponašanju. I ako je unatoč svemu tome on osuđen, i to još na ovakvu kaznu, što drugi mogu očekivati?!

Rekao bih da je osuda očito posljedica primjene doktrine udruženoga zločinačkog pothvata (joint criminal enterprise), i to njezine treće, najekstenzivnije inačice koja u stručnim krugovima stalno nailazi na sustavne i oštre kritike, budući da se kosi s načelom zakonitosti i logičkim poimanjem kaznene odgovornosti. U toj inačici doktrine «udruženoga zločinačkog pothvata» možete odgovarati i za djela za koja niste znali da su počinjena, niti ste ih mogli predvidjeti. No, unatoč tim kritikama u stručnoj literaturi, ta se doktrina pred sudištima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu (a potom i pred posebnim sudovima za Sierra Leone i Kampučiju) primjenjuje već dugi niz godina. Naravno, primjenjuje se zato što se njome tužitelju olakšava dokazivanje odgovornosti i što je ona izvrsno sredstvo da se osudom obuhvate i politička vodstva, dakle, da se postignu politički ciljevi. Oni su, zasad, u prvom stupnju postignuti: hrvatsko vojnopolitičko vodstvo proglašeno je sudionikom jednoga zločinačkog pothvata. Postane li presuda pravomoćna, posljedice mogu biti dalekosežne: političke i psihološke naravi, ali i materijalne. Sjetite se nedavne presude jednoga francuskog suda o naknadi štete jednoj bošnjačkoj obitelji...

 

- General Čermak je oslobođen. Može li ta pobjeda umanjiti gorčinu poraza?

 

Gladnomu ni mrvice nisu beznačajne. Iz oslobađajuće presude za generala Čermaka može se zaključiti da je čitava odluka posljedica određenoga kompromisa. Time što je iz «udruženoga zločinačkog pothvata» izuzelo Čermaka, također generala HV-a, Raspravno vijeće je očito htjelo poslati i poruku da sama pripadnost HV-u i sudjelovanje u Oluji

ne znači automatski i sudjelovanje u tobožnjemu «udruženom zločinačkom pothvatu».

Jedna od funkcija takve poruke može biti i preveniranje bilo kakvih krupnijih nereda u Hrvatskoj (kad bi oni uopće bili mogući, jer osobno ne vidim nijedne relevantne političke snage koja bi ih mogla organizirati, a bez toga su oni zapravo zamislivi samo teoretski). Naime, da je i Čermak osuđen, bilo bi lakše argumentirati tezu da je baš svaki pripadnik HV-a već samom činjenicom svoga sudjelovanja u Domovinskom ratu, potencijalni optuženik, a to je ono što bi i posljednjega trgnulo iz pasivnosti i letargije.

Drugim riječima, ne treba podcijeniti političko značenje oslobađajućeg dijela presude. Na pravnoj razini, smatram će taj dio imati određeno značenje i u žalbenom postupku (u smislu da će donekle olakšati inače vrlo tegoban položaj žalitelja), a imat će ga i u hrvatsko-srbijanskome sporu koji se vodi pred Međunarodnim sudom pravde.

- Je li ovo presuda hrvatskoj državi i predsjedniku Tuđmanu, koji se drznuo ići u taj projekt mimo odluka Versaillesa i Jalte?

 

Formalno - nije, jer MKSJ formalno sudi pojedincima, i to samo onima koji su obuhvaćeni optužnicom odnosno dispozitivom odluke, a ne onima koji se spominju u obrazloženju. Stvarno, ova je presuda samo nastavak i najsvježiji izraz višedesetljetne nesklonosti koja prema hrvatskoj državi postoji u utjecajnim svjetskim krugovima.

Suočavali smo se s tim problemom u vrijeme Prvoga svjetskog rata, suočili smo se s njime i 1941. i 1991. godine. Vrijeme je da iz toga izvučemo osnovne pouke. Prvo, da smo kadri stvoriti i obraniti državu i unatoč nesklonosti velike većine čimbenika koji odlučuju sudbinom svijeta, što hoće reći da je u svim tim nevoljama Prst Božji ipak na našoj strani.

Dakle, isplati se boriti i vjerovati u konačnu pobjedu. Drugo, da ćemo opstati samo onda ako to doista sami želimo, i ako u taj opstanak ulažemo stalni trud. I treće, da one naše sunarodnjake koji su djelovali i djeluju protiv toga cilja trebamo nazivati imenom koje zaslužuju – izdajicama i kvislinzima.

-Kolika je odgovornost hrvatskih Vlada od Račana do danas te Mesića i Josipovića u ovakvoj prvostupanjskoj presudi?

 

Godinama ponavljam da je ključna odgovornost na službenom Zagrebu. No, vremenski ju ne bih baš ograničio na razdoblje nakon 3. siječnja 2000. godine, jer je – ne zaboravimo – Hrvatska još 1992./93. propustila reagirati na nacrt Statuta MKSJ-a, Zakoni o oprostu doneseni su devedesetih godina, a 1996. je donesen i skladalozni Ustavni zakon o suradnji s međunarodnim kaznenim sudovima itd.

Dakle, korijeni nevolje sežu dalje i ranije. No, to ne znači da se u tom smislu smije izjednačavati Tuđmana i Mesića. Tuđmanova se odgovornost svodi na naivno pouzdanje ponajprije u Washington (sjetimo se da su Hrvati iz Srednje Bosne otputovali u Haag ispraćeni obećanjima veleposlanika Galbraitha da će se vratiti prije nego što se večera ohladi!), dok Mesić danas – skoro sam uvjeren – nad osudama hrvatskih generala likuje.

No, zar vi mislite da bi Mesić lani, da je mogao po treći put istaknuti predsjedničku kandidaturu, tako lako izgubio predsjedničke izbore? Bojim se da bi pozitivan odgovor na to pitanje prije svjedočio o naivnosti i nepoznavanju pravoga političkog raspoloženja u suvremenoj Hrvatskoj, koja je moralno rastočena i politički eutanazirana.

Problem je, dakle, još dublje, u našem neshvaćanju vrijednosti nacionalne države, i u našoj spremnosti da nacionalnim interesima trgujemo radi partikularnih, često i sasvim osobnih probitaka. A ja jedva usuđujem ponadati se, da bi nas današnje haaške osude mogle trgnuti iz dubokoga sna kojim poodavno spavamo...

 

HRsvijet.net - Hrvatski svijet - Hrvatska i Svijet Online

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI