REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

SAVLE, SAVLE, ZAŠTO ME PROGONIŠ?

 

 

2011_04_04_isusMjesec ožujak je obilježilo mnoštvo događaja, različita politička i druga previranja, prosvjedi na ulicama Zagreba i drugim gradovima Hrvatske, puštanje Tihomira Purde na slobodu i još mnogi drugi. Svaki događaj ima svoju vlastitu priču, svoj izvor, svog „autora“ i one koji tu priču predstavljaju javnosti. Uglavnom, ti autori, njihove priče i oni koji ih promiču sačinjavaju jednu cjelinu, jedan te isti svjetonazor, jedne te iste mehanizme, jedne te iste sponzore, te jedne te iste ciljne skupine. Slijedom toga, zastrašujuće je promatrati toliku ogorčenost „medijskih građana“ prema vrijednostima i dostignućima koja sačinjavaju sam temelj hrvatskog bića, hrvatske države i njezine budućnosti. Te neprolazne vrijednosti u Hrvata, iako se o njima najčešće ne želi javno govoriti, uglavnom su katoličke, sva velika dostignuća Hrvata kroz povijest svoj izvor i nadahnuće imaju ponajviše u Katoličkoj Crkvi i vjeri, a sve to zajedno, između ostalog, sačinjava temelje našeg narodnog identiteta, naše države i naše budućnosti kao suverenog naroda.

U poruci koju sam nedavno dobio od jednog prijatelja, stajalo je između ostalog: „Ako ovi prosvjedi ne donesu baš ničeg pozitivnog, jedan učinak će sigurno imati; past će mnoge maske, mnogo toga će biti jasnije za nekoliko tjedana i mjeseci, zahvaljujući njima.“ Nije trebalo proći ni mjesec dana, a već postaje vrlo jasno koji se već odavno zacrtani smjer još više utvrđuje i očituje na hrvatskom medijskom prostoru. Kao primjeri, bez mnogo razmišljanja, mogu se navesti najaktualnija nedavna zbivanja u i oko Katoličke Crkve u Hrvata, ali i mediji koji su sve to u okviru svojih uređivačkih politika i namjera „popratili“.

Tužba protiv katoličke vjeroučiteljice – antikatolicizam i pozadina

Prvi primjer koji bih naveo jest privatna tužba protiv katoličke vjeroučiteljice Jelene Mudrovčić. Naime, 7. ožujka 2011. godine počelo je suđenje protiv nje pred Županijskim sudom u Zagrebu na temelju zakona o suzbijanju diskriminacije, jer je navodno za vrijeme sata vjeronauka izrekla kako su homoseksualci bolesnici. Učenik koji inače ne pohađa vjeronauk izvijestio je svoju majku o tom „slučaju“, a ona je potom kontaktirala lezbijsku grupu Kontra, kako bi se protiv vjeroučiteljice podigla tužba. To se i dogodilo. Nadalje, učenik koji je „nešto čuo“ tvrdi kako je vjeroučiteljica na upit kako se treba ponašati prema homoseksualcima rekla da ih treba pretući. Ovo suđenje je uistinu pravna farsa koju je općinski sud u Zagrebu odbacio nakon što su različite državne institucije ispitivale svu djecu o tom slučaju te zaključili da nema baš nikakvog razloga za podizanje optužbe. No, iako prvi pokušaj nije prošao, kratko nakon toga je podignuta privatna tužba protiv naše vjeroučiteljice Jelene Mudrovčić. Prvo ročište bilo je zakazano za 7. ožujka 2011. godine, kao što je već navedeno.

Zahvaljujući Duhu Svetomu, koji je kao mnogo puta kroz povijest Božjeg naroda nadahnuo odabrane osobe u pravom trenutku, na pravom mjestu i u pravoj stvari, Udruga Blaženi Alojzije Stepinac na čelu s Krešimirom Miletićem je organizirala prvi prosvjed ove naravi u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti pod nazivom STOP KRŠĆANOFOBIJI!. Kroz našu povijest je bilo mnogo kritičnih trenutaka za katoličku Crkvu, bilo je i prosvjeda, te na koncu uvijek uspješnih ishoda. No, ova inicijativa je razbila „suvremenu šutnju“ i probudila katolike. Sljedeće okupljanje na dan drugog ročišta, 19. svibnja 2011. će to i potvrditi. Ovdje se nedvojbeno radi o kršćanofobiji koja svakim danom postaje sve očitija, a sada se pokazala u ovoj tužbi, koja ne priježe ni od toga da jednom ljudskom biću ugrozi privatni i profesionalni život, a obitelji nanese enormne negativne posljedice, prije svega zdravstvene.

Treba ipak reći da postoje temeljne razlike između antikatolicizma prvih stoljeća i onog srednjeg vijeka od ovog suvremenog. Posebno naglasiti valja, svakako, naš hrvatski i regionalni antikatolicizam, koji može služiti kao dobar primjer za sve ostale diljem svijeta jer doista je bogat u raznolikosti mašte, planiranja, djelovanja i na koncu više vrsta uzastopnog kapituliranja pred istinom. Antikatolicizam kojeg imamo danas u Hrvatskoj ni po čemu se ne razlikuje od onoga kojeg smo imali u vrijeme komunizma, osim u tome, što se tada sustavno i otvoreno gazilo po svemu što je katoličko i hrvatsko, a oni koji su to činili u potpunosti su upravljali sustavom. Upravo zbog toga što antikatolici nemaju stopostotni nadzor nad sustavom, danas je ogorčenost na katolicizam i hrvatstvo možda i veća. Antikatolici su danas uglavnom iskompleksirani i ogorčeni, jer su svjesni da vodeći bitku protiv Katoličke Crkve imaju samoga Boga za neprijatelja. Takvi su nadalje podmukli (a zato i vrlo opasni), jer više ne traže otvoreno i javno sučeljavanje s katolicima, svjesni očiglednog poraza pred Istinom (Oni koji ga javno niječu, sustavno Ga uplašeni zaobilaze u velikom krugu), nego se služe podmetanjima, lažima i površnim izvješćivanjima, kako bi, ako ne sada, barem buduće, danas mlađe i neupućenije generacije odgojili protiv Crkve koja im je Majka.

Za dobar primjer, koji nije usamljen, vrijedi možda navesti uvod u emisiju Nedjeljom u 2 na HRT-u, od 13. ožujka 2011. kada je gost bio don Damir Stojić, a tema uvoda između ostalog i spomenuti prosvjed pod nazivom STOP KRŠĆANOFOBIJI! Jasno je, da nakon odbacivanja tužbe od strane Općinskog suda, za kojom je uslijedila privatna tužba protiv vjeroučiteljice ne postoje nikakve osnove da lezbijska grupa Kontra dobije ovu parnicu, ali cilj je sasvim drugi. Želi se što više medijske pozornosti koja se zatim koristi protiv katolika i katoličkih temeljnih vjerskih načela, kako bi se u konačnici svi, danas odrasli katolici, predstavili kao homofobi i u najmanju ruku, ako dodamo sve druge optužbe, „opasni“, a oni najmlađi koji se tek oblikuju u odrasle osobe zatrpali i zaslijepili takvim stavovima još u mladoj dobi i to s jednim ciljem: buduće hrvatsko (europsko?) društvo bez Katoličke Crkve, bez katolika ili drugim riječima, bez Boga. Krajnji cilj je ukidanje vjeronauka u školama. Tako na početku emisije Nu2, u samom uvodu, govori Sanja Juras iz lezbijske grupe Kontra1 da je neshvatljivo kako je moguće da u jednoj državnoj ustanovi vjeroučiteljica poziva učenike da pretuku nekoga samo zato što ima drukčiju spolnu orijentaciju. Zna se da je ovo neistina i da vjeroučiteljica to nikada nije izrekla. Jer da jest, barem bi jedno od djece, a sva su ispitana u više navrata, to potvrdilo. No, vrativši se na sam uvod u emisiju, odmah nakon tih riječi se prikazuje don Damir Stojić, čije su riječi izvađene iz konteksta, kako kaže: „Profesorica je iznijela stav Crkve…“ Ovdje vidimo na koji način mediji podmuklo stvaraju krivu sliku o Katoličkoj Crkvi i nauku i katoličkim službenicima. Može se dakako navesti još mnoštvo primjera, ali shvativši ovaj, druga će sama od sebe postati jasnija.

Pozadina ove tužbe, koja ne će ostati i jedina ako se u hrvatskom zakonu nešto hitno ne promijeni i ako Katolici budu sve više uzmicali pred podmuklim pokušajima sekularističkog antikatolicizma da oblati i na koncu, u budućim naraštajima utrne katolički identitet, povezana je s jedne strane s još preostalim komunističkim duhovima, a s druge s „nadolazećim“ novoeuropskim duhom u kojem sve manje mjesta ima za Boga, za Kršćanstvo. Hrvatska se nalazi točno između ovih duhova, a već je i duboko zahvaćena istim te zbog toga i pokušaj da se na popisu stanovništva što manji broj onih koje su uspjeli zavarati i obmanuti izjasne kao katolici. Tada bi vrata svim, još rigoroznijim zakonima protiv katolika bila širom otvorena. Nikakvi ekonomski i proračunski razlozi, jer i ne postoje, nisu ovdje relevantni, niti stajalište kako se tobože želi utvrditi samo pravo činjenično stanje na terenu koje bi potvrdilo da u Hrvatskoj nema niti 50% katolika – cilj je stvoriti takvu sliku, a potom i klimu u Hrvatskoj koja će biti statistički, svjetonazorski i duhovno sve drugo nego katolička zemlja s većinski katoličkim narodom. Počelo je s optužbama protiv nevinih katolika, bez ikakve osnove, a nastavlja se preko sve agresivnijih medijskih izvješćivanja, s mnogo laži i površnosti. Katolici bi stoga trebali odlučno odgovoriti na ove pokušaje, a prva prilika će biti na nadolazećem popisu stanovništva. Nema potrebe sumnjati da će katolici, baš zbog ovih podmuklih napada na pojedince katolike, kao i na Katoličku Crkvu i njezine službenike pokazati svoju istinsku odanost svojoj Crkvi i odlučno pokazati tko su, u što vjeruju i što im znači Jedna Sveta Katolička i Apostolska Majka Crkva.

Prosvjedi pred zagrebačkom katedralom kao „prijelomna vijest“ i opasna igra s vječnošću

Neka drugi primjer bude „prosvjed ispred katedrale“ od 10. ožujka. 2011. godine. Prvo se ipak treba zapitati, je li se tu uistinu radilo o prosvjedu usmjerenom protiv Katoličke Crkve i biskupa? Danas, dvadesetak dana kasnije znamo da se radilo o nešto više od stotinjak osoba koji su se nakon facebook-prosvjeda koji je završio na Trgu Josipa bana Jelačića uputili prema katedrali i tamo se kratko vrijeme zadržali uz uvredljive povike upućene biskupima i svećenicima katoličke Crkve. Već nam to govori o „vrsti“ prosvjednika. O kakvim se prosvjednicima tu radilo, između ostalog pokazuje i slučaj od prije nekoliko dana, točnije tijekom još jednog facebook-prosvjeda (23. ožujka 2011.) kada je jedan od prosvjednika tražio od ostalih sudionika da poljube raspelo2, na što su se kroz megafon i od prosvjednika mogli čuti povici „križ nema veze s nama“. Je li ovaj potez usamljenog prosvjednika s raspelom za opravdati, to je druga tema, ali je u svakom slučaju razotkrio prosjek i osnovu svjetonazora onih prosvjednika koji su se našli i pred katedralom. Pale su maske, slučajno ili ne.

Razni internetski portali su ovo kratkotrajno okupljanje pred katedralom prenijeli samo nekoliko minuta nakon što su se razišli „prosvjednici“. One veće i najčitanije medije i portale ne treba nabrajati, jer su isti već odavno pokazali svoje lice i ulogu koju izvršavaju, dok s druge strane jedan vrlo posjećen portal, „Križ-života“, vrijedi spomenuti zbog same činjenice što je ovaj događaj na njemu objavljen još i prije nego što je to učinio index.hr – i to, kao „prijelomna vijest“.

Ta „prijelomna vijest“ je katolike valjda trebala pogoditi i zabrinuti, barem one koji ga posjećuju; one nesigurne i pokolebane motivirati da ustraju u svojim neutemeljenim i nepotvrđenim sumnjama u Katoličku Crkvu i njezine biskupe, a posjetitelje i pripadnike drugih vjeroispovijesti je trebala zabaviti, a urednika svakako potvrditi u smislu: „Vidite, cijelo vrijeme sam bio u pravu.“

Kako god, ono što je u cijeloj priči bitno nije urednik tog portala, kojeg osobno ne poznajem te stoga ne mogu i neću govoriti o njemu kao osobi, nego portal i njegova „misija“, zbog čega upravo i njega, kao medij, navodim ovdje. Nekome se možda može učiniti, barem prema dosadašnjim objavljenim člancima i reakcijama na sadržaje tog portala, kako se sustavno pokušava gospodina Cirkvenca i portal čiji je urednik na neki način oblatiti i diskreditirati. Daleko od toga. Činjenica je da je g. Cirkvenec urednik jednog vrlo uspješnog i posjećenog medija, te da na njemu objavljuje sadržaje koji, kako na portalu, pod Impressum stoji: „Svojim tekstualnim sadržajem Križ života često pobuđuje pozornost drugih medija u Hrvatskoj te se sve jače etablira u hrvatskom medijskom prostoru.“ Slijedom toga, pobuđujući pozornost drugih medija, jasno je da će se tu i tamo naći i pokoja kritika, a svaki urednik s time mora i računati.

U ovom članku se čak uopće nisam namjeravao osvrtati na ovaj portal, no, zanimljivo je, da se proteklih dana na portalu Križ-života nizao jedan članak za drugim, a od kojih svi imaju veze s događanjima u ožujku, prije svega s onime što se događalo oko Crkve. Čak je i naslov ovog članka, „Savle, Savle, zašto me progoniš?“, inspiriran djelovanjem ovog medija. Ima nešto u tom „pobuđivanju pozornosti“ ovog portala.

Zanimljivo je dakako baciti pogled na neke naslove koji su proteklih nekoliko dana osvanuli na tom portalu: „Palo povjerenje u katoličku Crkvu“, „Bozanić: Skromnije je što je sada skuplje“, „Započela inicijativa: Nisam vjernik“, „Istina o broju vjernika jest važna“ (Neven Borković), „Kako vjernicima (pre)prodati maglu – post za generale a ne rasprava o zgradi na Ksaveru“ itd. Ako na trenutak zaboravimo o kojem je portalu riječ, kojoj bismo vrsti medija ovakve naslove najprije mogli pripisati? Vrlo jednostavno, svim postojećim, osim vjerskim – a prefiks „vjerski“ je sastavni dio opisa portala Križ-života! Ukratko, niti protestantski, niti pravoslavni, niti islamski ili bilo koji drugi vjerski portali ne bi donijeli naslove ove vrste (članke dakako svatko može i sam pročitati pa donijeti vlastiti sud o pozadini i motivaciji ovih pisanja).3 Ovo prije svega ne bi učinili ako su posrijedi mogući propusti vlastite vjerske zajednice, što je i razumljivo, jer apsurd je nad apsurdima pisati o eventualnim propustima, uz to prenapuhano, površno, pa najčešće i neistinito, ako im je uistinu stalo do određenih poboljšanja ili čak reformi. Kako rješavati probleme tamo gdje oni i ne postoje? Oni se dakle pokušavaju prividno „stvoriti“. S druge strane, pretpostavimo da propusti postoje - zašto bi jedan vjerski portal uopće, u tolikoj mjeri i na ovaj način pisao o njima? Zar to ne čine već svi drugi, ne-vjerski mediji? Nadalje, zašto se u istom mahu sve učestalije i agresivnije piše protiv Katoličke Crkve, a ujedno se sve više daje prostora drugim konfesijama na portalu? Po principu: Ako si katolik, blati svoje, ako nisi, dobrodošao na portal i uživaj!

Ako se zbilja radi o „vjerskom“ portalu koji želi „raskrinkati licemjerja i propuste“ (usputno:  zašto onda prostor za članak ateiste Nevena Borkovića iz inicijative „Nisam vjernik“), ne bi li se onda trebalo istim zanosom pozabaviti svim drugim vjerskim zajednicama? Ili je ovdje na djelu jedan katolik koji iz ljubavi prema „svome“ to „svoje“ želi u najboljoj namjeri na ovakav način potaknuti na reforme? A gdje je onda ljubav prema drugim vjerskim zajednicama i dijalogu, o kome je na portalu riječ? Znači li to da se dijalog može ostvariti samo tako što će se Katolička Crkva pokušati u toj mjeri oblatiti i poniziti kako bi u konačnici „pristala na sve“ i tako prestala biti katolička, dok se druga vjerska uvjerenja predstavljaju u najsjajnijem svjetlu? Ili možda ne postoje nikakvi propusti u drugim vjerskim zajednicama? Možda bi se iz djelovanja tog portala moglo zaključiti da je katolik onda katolik, kada druge uvjerava zašto ne bi trebao biti katolik, pa ni on sam?

O svim ovim pitanjima, ali i mnogim drugim, svaki katolik za sebe mora donijeti vlastitu procjenu o ovome mediju. Zbog toga bih ovo poglavlje zaključio s nekoliko komentara na jednu nedavno objavljenu reakciju4 urednika portala Križ-života na kratki komentar isusovca Petra Nodila o njemu kao uredniku tog portala, koji je osvanuo na facebook-u, a na forum portala Križ-života prenesen od jednog forumaša Balthasar . O objavljenim člancima bi se moglo danima razglabati, navoditi različite primjere za očigledno sustavno i namjerno pokušavanje kompromitiranja Katoličke Crkve i katolicizma općenito, no na koncu bi opet postojala opasnost da se sve zanemari i brzo zaboravi. Upravo sam zbog toga zahvalan g. Cirkvencu na ovoj reakciji, koja kristalno jasno obrazlaže na kakvim su temeljima sagrađeni njegovi stavovi i pogledi na vjeru i Crkvu, pa i na sebe samoga, time i sam portal Križ-života. Ova reakcija govori više od stotine objavljenih članaka na tom portalu.

Spomenuti tekst isusovca Petra Nodila (27. ožujka 2011.):

O Hrvoju Crikvencu

Da, Hrvoje je vrlo simpatičan mladić i dobronamjeran - uočljivo je, naime, da ono što govori iskreno i misli. No, pored svega toga ja u njegovim nastupima doživljavam jednu šupljinu - ne samo teološko-intelektualnu, koja je sporedna - nego duhovnu.... Možda sam u krivu, naravno, jer nisam ja mjerilo svijeta. No, objasnit ću što mislim jednom usporedbom, tako da ne moram dugo pisati.

Vaša majka i otac, vaša braća i sestre, vaš nećak - obitelj - volite ih, oni su vaši, daju smisao vašem životu... a ipak, tako su puni mana i grijeha, - i nepravdi, čak i prema vama. Prema njima vi NE MOŽETE biti objektivni, koliko god to pokušavali, jer ih volite, oni su vaši: vaša krv, vaše meso - vaš život. Srce vam ubrza i koža se naježi kad osjetite dah svog unuka, svog djeteta, svog nećaka... na vratu kad vas zagrli. Eto, upravo to - ili nešto vrlo blisko tome - je za istinskog kršćanina Crkva. Lako je osjetiti tko ljubi - a tko ne. Osjetiti ljubav i mržnju su sposobni svi ljudi bez imalo napora: osjetiti tko te voli, a tko te ne podnosi uspijevaš uvijek već u prvoj minuti susreta - zar ne?

Evo to je ključ: to je moja Crkva, moji biskupi, moji svećenici, moje bake pred kipom svetog Ante, moja djeca oko oltara - oni su moja krv, moje meso, moj život - kakvi god bili: grješni, prljavi, gramzljivi - ili sveti. Nesretan sam kad su grješni i gramzljivi, i srce me boli, ali ipak ja nikada o njima neću moći govoriti na 'objektivan' način kako to radi Hrvoje Crikvenac. Uostalom, 'objektivan' način nikad nikoga nije promijenio - niti će: jer mijenja samo riječ onoga koji te voli - a ljubav: to je nešto silno subjektivno. Eto zato je Hrvoje Crikvenac možda dobar, iskren i simpatičan dečko - ali ništa više od toga. Njegove riječi neće popraviti Crkvu, a niti će njega učiniti svecem. Jedino što će mu se dogoditi, ili mu se već dogodilo, je da će ga Svijet uzeti za svoga 'sveca' - a to nije spas, već prokletstvo.

Petar Nodilo

Odgovor gospodina Hrvoja Cirkvenca (27. ožujka 2011.):

(moji komentari su u kursivu ispod određenih odlomaka)

 

Dragi Petre,

na Križu života je osvanuo vaš napis o meni u kojem tvrdite kako niste vidjeli, u mojim nastupima, da volim Crkvu. No, zašto se onda bavim njom i zašto godinama volontiram na Križu života ne bi li time progovarao sa suradnicima o Crkvi? Drugi odgovor može biti samo - zato jer ju mrzim. Jer da sam ravnodušan, onda sigurno ne bih trošio svoje slobodno vrijeme na, po Vama, moju teološko-intelektualno-duhovnu šupljinu.

Znači li baviti se nečim to isto i voljeti? Zasigurno ne, jer medijski se Crkvom na ovaj način (gore već dobro opisan) bave već desetljećima isključivo mediji koji se njom služe kako bi proizveli i napuhali negativnosti unutar nje same. Toliko mržnje, ogorčenosti i nesnošljivosti prema Katoličkoj Crkvi se kroz medije ionako već prezentira, da je doista neshvatljivo zašto bi se na identičan način bavio jedan katolik, tobože iz ljubavi prema njoj! Mogu li se mržnja i ljubav iskazivati na identičan način? Mogu li se mediji koji nisu vjerski baviti Crkvom na isti način kao oni vjerski? Niti mogu, niti postoji ikakav razuman razlog da to čine. Ili je upitan razum, ili se radi o istoj vrsti medija.

Progovara li se na Križu života samo sa suradnicima ili se ujedno i uglavnom ogromnom broju posjetitelja odašilje i jedna jasna poruka, počevši od onih najmlađih, koji, ako još nisu sada, za nekoliko godina trebaju poprimiti ista stajališta koja zastupa urednik, a time i portal? I, koji su to suradnici? Jesu li to mahom katolici? Zašto o svom gnijezdu i mogućim propustima javno progovarati s pripadnicima drugih vjeroispovijesti? Čine li oni isto tako na svojim medijima? S drugim i drugačijim treba tražiti ono što nam je zajedničko i tako, u okviru koji nam postavljaju vlastita vjerska načela, koja sačinjavaju i naš identitet, graditi mirnu i sretnu budućnost, ali to ne znači „s drugačijim razarati vlastito“. Idemo skupa kao katolici i među sobom, u tišini, sabrano i odlučno rješavati svoje probleme, tamo gdje ih ima, a radosno i u pozitivnom duhu predstavljati ljepote i istinu onoga u što vjerujemo! U jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu!

Teološko-intelektualno-duhovnu šupljinu ja ne mogu niti želim komentirati. Jedino što u ovom odlomku još upada u oči jest „trošenje slobodnog vremena“, i tvrdim da je to blizu istini.

Očito da imate poprilično čvrst stav o meni pa Vam ga ne mislim mijenjati niti se opravdavati. Vaše je pravo da imate stav o meni i ja ga poštujem jer ste se ispod njega potpisali imenom i prezimenom, mada se ne slažem s njim. Reći ću samo da se ja nigdje nisam predstavljao kao objektivni analitičar Crkve, a svoju subjektivnost svakog dana dokazujem svojim pisanjem.

U intervjuu od 24. veljače 2011. kojeg je g. Cirkvenec dao za portal danas.net.hr5 on na pitanje „Jeste li imali ikakvih problema s crkvenjacima?“ odgovara: „Pa mislim da svaki medij ima problema s onima o kojima piše ako o njima piše objektivno…“, te nastavlja  „ovdje se pojavio jedan striktno vjerski medij koji piše što je moguće objektivnije…“. Itd. Zbog čega gospodin Hrvoje Cirkvenec ovdje tvrdi da se nikada nije predstavljao kao objektivni analitičar Crkve? U to sada nije moguće dublje ulaziti, ali ipak mnogo govori kada se u uzmu u obzir samo ove dvije izjave koje su u potpunoj kontradiktornosti onome što je napisao u ovom odlomku. Pater Nodilo je u potpunosti ispravno opisao djelovanje ovog urednika.

Naime, povući ću Vašu paralelu. Ako volite svoju obitelj, bez obzira koliko subjektivni bili, onda Vam sigurno nije kakva je ona. Ne "boli Vas briga" je li ta Crkva bolesna ili zdrava, kriminalna ili čista, pedofilna ili humana, ravnodušna ili osjetljiva za druge. Tako ni ja ne mogu biti ravnodušan, a šutnja i potiskivanje osjećaja prema crkvi ne mogu biti izraz ljubavi, već prije izraz pasivnog očekivanja „boljih vremena“ gdje šutnja u datom trenutku ujedno znači pristajanje uz trenutnu situaciju.

Naravno, nikome tko voli svoju obitelj nije svejedno kakva je ona. Dapače, svakomu je stalo da joj bude što bolje, da bude što zdravija i sretnija. No, isto tako, malo tko će na potencijalne pogreške i slabosti vlastite obitelji iz ljubavi „pjeniti“ na nju tolikom gorčinom, a da se ona malo po malo ne povuče od njega i njegove „ljubavi“. Nadalje, rijetko tko će u toj ogorčenosti i iz ljubavi tražiti grijehe i propuste članova svoje obitelji tamo gdje oni i ne postoje, jer to može prijeći u opasnu naviku, a članove obitelji zastrašiti i učiniti nesigurnima s njim. Tko pak ustraje na tom putu, čak i po cijenu distanciranja članova obitelji od njega, tome ne može biti stalo do obitelji, nego do samoga sebe. Tko to progoni svoje članove obitelji iz ljubavi ako uoči neke propuste?

Da je Isus Krist, koji je pripadao laikatu u židovskoj religiji te nije bio hijerarhijska vrhuška židovstva, šutio – bi li to bio izraz ljubavi prema pripadnicima religije kojoj je i on pripadao? Dakako, da je šutio ne bi završio na križu, ne bi imali Veliki petak, a farizeji i pismoznanci ne bi imali problema s njim koji ih je stalno opominjao i to ne u skrovitosti već, zbog toga što su upravo farizeji i pismoznanci djelovali javno i prikazivali se zbog svog staleža kao oni koji „drže Boga za bradu“, opominjao ih je javno, na trgovima, nerijetko koristeći riječi koje bi mnogi okarakterizirali kao neprimjereni javni diskurs.

Ovo je „najžešći“ odlomak i ujedno najveći razlog mojih osvrta na ovu reakciju.

Prvo, Isus Krist je Bog, gospodin Hrvoje Cirkvenec nije. Isus Krist, naš Bog, je prema farizejima i svim ljudima nastupao kao Bog, ne kao laik. Bio je Židov, ali je također bio i jest Bog. Kao Bog i unatoč neprihvaćanju od strane nekih Židova, prije svega svećeničkih poglavara, On se ponizno dao osuditi na smrt. Bio je toliko ponizan, iako je Bog.

U prvom trenutku sam više volio ne pročitati ovaj odlomak, nego se suočiti s mogućnošću da se jedan, bilo koji, čovjek, katolik, kršćanin usudi sebe i svoje djelovanje na ovaj način usporediti i opravdati s osobom i djelom Isusa Krista, našega Boga.

Ali, dogodilo se. Zato ću zaključno, što se tiče ovog odlomka samo reći, da je Isus Krist, osim što je živi Bog i što je još od djetinjstva imao tu svijest, utemeljio Katoličku Crkvu. Od trenutka kada je poslao Duha Svetoga na apostole postoji Katolička Crkva, sve do danas, sa svojom hijerarhijom i Njenim vrhovnim poglavarom, Svetim Ocem, Petrovim nasljednikom. Laikat se stoga uvijek mora promatrati iz perspektive vjernika naspram svećenstva. U tom pogledu, iako smo samo obični grešni smrtnici, moramo Isusovu poniznost uzeti kao uzor ponašanja i pristupa prema našim biskupima i svećenicima, koje je On postavio za to što jesu. Ovdje ne vidim ni zrno od te poniznosti. A ostalo neka katolici sami procijene.

Znači li to da je Isus mrzio židovstvo te je brže-bolje osnivao drugu religiju koja će biti bolja? Ne, smatram da je takvo djelovanje prema farizejima i pismoznancima bilo jedino ispravno jer se javno pobunio protiv onih koji su zbog iznimno velikog licemjerja zabrazdili daleko od Boga, a prikazivali su se u javnosti kao oni koji su najbliže Bogu, nerijetko Boga na hijerarhijskoj ljestvici svoje religije stavljajući ispod samih sebe, objašnjavajući bahato što to taj Bog želi.

Moje riječi možda neće popraviti Crkvu, a niti će me učiniti svecem, kako Vi pišete u svojem osvrtu na moj lik i djelo. Ali moje riječi, kao katolika i onog koji vjeruje u Isusa Krista, umiruju moju kršćansku savjest koja ponekad progovara glasno,a ponekad čak i vrišti toliko glasno da zasmeta svima onima na vrhu te iste Crkve koji iskorištavaju svoj položaj za zadovoljenje privatnih interesa i svima koji bespogovorno šute u Crkvi i koji ne čine ništa da bi ta Crkva bila više na tragu bogoljublja i čovjekoljublja, a ne tek jedna od organizacija koja profitira zbog svojih članova, koja želi na licemjerju graditi ugled, a koja svoje postojanje opravdava zlatom, tamjanom i beznačajnim skupocjenim zgradama i titulama kojima časti poslušnike koji šute i osuđuju sve one koji ne žele biti nijemi, gluhi i slijepi.

Uočljivo je da u daljnjem tekstu sve više do izražaja dolaze duboke emocije – ogorčenost, razočarenje i gnjev g. Cirkvenca prema Crkvi. Nije na meni tumačiti i ovu činjenicu, ali se svakako kao urednik jednog katoličkog portala osjećam pozvan ukazati i na to, kako bi se lakše mogli izvući što precizniji zaključci iz ovog pisanja kada je riječ o stavu prema Crkvi, prije svega prema Crkvi u Hrvata.

Ja Vam mogu jamčiti da ću pisati i promišljati o svojoj vjerskoj zajednici tako dugo dok ću se smatrati njezinim članom. Tako dugo ću ju željeti popraviti, promijeniti način njezinog djelovanja za koje mislim da je loše i štetno te javnim govorom dati utjehu onima koji kao vjernici katolici vide, gledaju i govore, a prečesto se u hrvatskoj crkvenoj učmalosti osjećaju samima. Kad utihne moj govor o Crkvi znat ćete da sam se ili preselio s ovoga svijeta ili prestao biti katolikom. Ali Vam također garantiram da od mene nećete moći napraviti vjernika katolika koji će šutjeti i bespogovorno gledati brojna skretanja s puta, pod objašnjenjem navodne ljubavi prema Crkvi.

Za povjerovati je da pisanje ne će stati, ali ako se misli na Katoličku Crkvu i pisanju o njoj, onda bi kao katolik trebao znati da Katolička Crkva nije vjerska zajednica, nego u pravom smislu riječi Crkva, od Krista Boga ustanovljena, Jedna Sveta Katolička i Apostolska Crkva. A to se nikakvim pisanjem ne će promijeniti, jer mnogo veći i utjecajniji mediji su o njoj pisali i pišu mnogo gore, a ona još uvijek jest i ostat će Crkva.

U završnim riječima ove reakcije još jednom se očituje temeljni ponižavajući stav prema Crkvi, ali i prema katolicima općenito. O usamljenim katolicima, koji tobože trpe i trebaju glasnogovornika. Katolicima je Presveto Trojstvo sve – Otac, Glava i Duh Sveti kao Tješitelj i Glasnogovornik, a kao namjesnik Kristov na zemlji i Sveti Otac - nitko drugi!

Za nadati je se samo, pored svega napisanog, da će uvaženi gospodin Cirkvenec uvidjeti da ovdje nije samo riječ o pisanju i objavljivanju članaka koji se obrušavaju na Crkvu, nego se radi i o opasnoj igri s vječnošću i čvrsto se nadam da nikada to ne će izgubiti iz vida, te mu želim dug i sretan život u zajednici s Katoličkom Crkvom i njegovim katolicima. Jer svi smo mi jedno stado, i sveto i grešno, ali smo jedno i ostanimo jedno, u sveopćoj svetoj apostolskoj Crkvi.

Zaključno

Osim već navedenih primjera moglo bi se još mnogo toga „obraditi“ ako pogledamo na zbivanja u ožujku. Vrijedi spomena i velika prašina koja se digla oko izgradnje zgrade HBK na Ksaveru, popraćena inicijativom „Nisam vjernik“ koja na portalu ove ateističke inicijative između ostalog donosi: „Ako ne vjeruješ u kršćanske dogme i učenja Rimokatoličke Crkve, onda tako i reci – založi se za istinu i izjasni se kao ateist ili agnostik.“ Može se postaviti pitanje: Zašto bi se netko tko ne vjeruje u dogme i nauk Rimokatoličke Crkve trebao izjasniti upravo kao ateist ili agnostik? Nije li ovo diskriminirajuće za ostale vjerske zajednice u Hrvatskoj? Ili: Zašto se agnostici, koji eto vjeruju da „postoji nešto“ ne krste i ne izjasne se kao Katolici i pripadnici Katoličke Crkve, koja će im vremenom već pokazati svu ljepotu i živu Istinu katoličke vjere i nauka?... Ukratko, ovdje nije na djelu samo jedna inicijativa, nego je ona jedan mali sastavni dio čitave mašinerije koja od Hrvatske i hrvatskog naroda želi načiniti bezbožnike i lutalice, koji će vremenom u potpunosti pasti u njihove ruke. Temeljni problem kod ateista je taj što već unaprijed znaju da su poraženi boreći se protiv Boga i Njegove Crkve, a znajući to, nastoje što više ljudi povući za sobom. Ne zvuči li ovo poznato, nama katolicima? Pri tome ne shvaćaju da je Crkva majka i onima koji sada lutaju i možda ne prakticiraju svoju vjeru onako kako bi trebali.6 Stoga također vrijedi pogledati i gostovanje g. Krešimira Miletića, predsjednika Udruge Blaženi Alojzije Stepinac u emisiji Hrvatska uživo, od 25. ožujka 2011.7, u kojoj razotkriva pozadinu ovakvih inicijativa.

Što se tiče zgrade HBK8, mislim da i sam moram uputiti jednu kritiku, ali nama Hrvatima katolicima: Mi smo tu zgradu sami, iz vlastitog proračuna trebali izgraditi za naše biskupe i sve one crkvene institucije koje će u njoj naći mjesta. Ovako, novac za tu zgradu stiže izvana, pa za nadati je se da će i naše biskupije barem djelomice sudjelovati u tome. Jer, ni s deset ovakvih zgrada Hrvati se ne bi mogli odužiti našoj Crkvi koja je kroz stoljeća skrbila o našem narodu i uvijek mu ostala vjerna. Dakako, vjerna svim Hrvatima, pa čak i ateistima, agnosticima i drugim koji je sve rigoroznije progone. Crkva ih ipak voli i poziva ustrajno u svoje krilo. Crkva skrbi i o njima, prihvatili i priznali oni to ili ne. Ona je tu. Nikud Crkva s onim što dobije od svojih vjernika ne će pobjeći, ona ostaje tu, pomažući svima koji su u potrebi. Dostojanstvo koje joj pripada ne mogu izraziti stotine ovakvih zgrada, niti joj ga u očima njezinih vjernika mogu uzeti tisuće ovakvih inicijativa i raznih medija koji joj žele nauditi.

Isus Krist, naš Bog, je Ljubav. On je Glava naše Katoličke Crkve koja ima i zdrave i pojedine slabe udove, ali koja ljubi i tu ljubav nudi svima. Prihvatimo tu silnu ljubav svi i prestanimo je progoniti, jer svi to ponekad činimo, svatko na svoj način. Progoneći Crkvu, progonimo Krista, Živoga Boga. Stoga dopustimo da nam Krist ponovno vrati vid i slijedimo Ga kao živa Crkva, slijedimo Ga kao katolici!

Josip Križić

Urednik

http://www.raskrizje.com/

 

 

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI