REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

VRAĆA LI SE HRVATSKA SAMOJ SEBI?

HL_336_naslovnicaStanje nacije je na dnu, ali bit će još gore ako Haaški sud uskoro osudi Gotovinu i druge generale. Jesu li prosvjedi znak novoga hrvatskoga proljeća nakon sramnoga desetljeća, pokazat će vrijeme. No jedno je sigurno, deset godina ponižavanja Hrvata bilo je previše. Koliko god je život uistinu težak, Hrvatska je više u esencijalnoj, nego u egzistencijalnoj krizi. Izvući je mogu samo oni koji su je i stvarali, ne i oni koji su se borili protiv nje ili ju prihvatili kao nužnost koju, kad je već stvorena, nije moguće izbjeći.

 
Val prosvjeda protiv službene hrvatske politike širi se cijelom zemljom. Prošloga vikenda imali smo dva takva skupa, jedan u Zagrebu i drugi u Splitu, a tko zna hoće li, gdje i kada biti sljedeći. Ogorčenje nacije je čak i veće nego što daju naslutiti sama prosvjedna okupljanja jer je najveći broj onih građana koji su jednostavno apatični defetisti koji, vjerujući da ni na što ne mogu utjecati, ne odlaze na prosvjede. U pogledu razvoja situacije, uistinu je bilo što teško predvidjeti. Pobuna, tiha ili javna, može uskoro biti za stupanj ili dva još i veća ako, recimo, Haaški sud izrekne osuđujuće presude generalu Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, pa onda i šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata. Dogodi li se to, teško je vjerovati da će postojeća vlast ičim moći podići uzdrmanu hrvatsku naciju. Iščekujući sa strahom i drhtanjem ishod tih procesa, već sada možemo mirne duše konstatirati da je ovakvo, nikad gore stanje morala, duha, politike i ekonomije posljedica desetogodišnje promašene politike, politike koja sada doživljava svojevrsni kolaps.
 
Tuđmanovo desetljeće vlasti, koje su njegovi kritičari nazvali mračnim, danas se čini betlehemskim svjetlom u odnosu na istinsku tamu sljedećega desetljeća s čijim dramatičnim posljedicama se suočavamo. Dakako, nije Tuđmanova vlast bila idealna, i ona je pri kraju svoga trajanja dovela zemlju u svojevrsnu gospodarsku slijepu ulicu, no podatci, čisto radi analogije, neumoljivi su. Tuđman je ostavio Hrvatsku s deset milijarda dolara inozemnoga duga, od čega je nešto manje od pet milijarda naslijedio iz bivše jugoslavenske države. Dakle, s pet milijarda dolara vanjskoga zaduženja stvorio je na ledini vojsku, policiju, institucije, državu, skrbio je za nešto manje od milijun prognanika, uspio je obraniti zemlju od srpske agresije, a zatim i osloboditi okupirani prostor. Nakon rata izgradio je sto tisuća obiteljskih kuća i za cijelo vrijeme nikoga nije ostavio bez posla i hrane. Važno je spomenuti i to da je do kraja njegove vlasti, i života, bilo privatizirano 23 posto gospodarstva te 33 posto bankarskoga sustava. Zamjerki na njegovu vlast ima milijun, ali ti podatci su neumoljive činjenice pred kojima se kao kule od karata ruše sve kritike Tuđmanova doba od strane njegovih nasljednika. Što se dogodilo u sljedećih deset godina, osjećamo, evo, danas. Vanjsko zaduženje države neumoljivo grabi do 50 milijarda eura, ekonomija je u rasulu, sve što iole vrijedi rasprodano je u bescjenje, nemamo više nekadašnje najvrednije kompanije, nemamo banke, medije. Odrekli smo se teritorija, najzaslužnijih ljudi koje smo s lakoćom predali stranim sudovima; kriminal i korupcija neusporedivo su veći. Ogorčeni protivnici Tuđmanova ''režima'' doveli su zemlju o kaotično stanje u kojemu kao da nitko više ne vidi ni šansu ni perspektivu iz kojega bi mnogi najradije pobjegli glavom bez obzira. Nakon 10 godina postuđmanovske ere, Hrvatska kao da je tek sada u slijepoj ulici iz koje ne zna kamo bi. Rasplinuli su se lažni i obećani snovi o blagostanju, slobodi i demokraciji. Demagozi raznih boja ostavili su iza sebe pustoš, iza njih trava ne raste.
 
Rodonačelnik i maestro te opće destrukcije bio je Tuđmanov nasljednik Stjepan Mesić koji i dalje priča o lupežima koji su opljačkali narod, a sam vadi milijune kuna iz džepa i kupuje nekretnine. Njega danas na aktualnim prosvjedima nitko ne proziva ni za što iako je on započeo s razaranjem sustava, izvrtanjem povijesti i sustava vrijednosti, flagrantnim i nekažnjenim kršenjem zakona, čistkom najboljih kadrova i stvaranjem nevjerojatnoga klijentelističkoga sustava svojih pomazanika. Kada je predao državne tajne na uvid svima koji su htjeli, zatim kada je najurio generale iz Hrvatske vojske i kada je lažno svjedočio protiv Hrvatske u Haagu te osporio sve stečeno u prvih deset godina samostalnosti, bio je to zapravo poziv na prevrat koji je postupno u godinama koje su slijedile porušio sve stupove na kojima je počivala država. Vidjelo se da se tadašnji premijer Ivica Račan, ne želeći zaostajati za Mesićem, s lakoćom odriče suvereniteta nad našim morem, da prostire crveni tepih glavnoj haaškoj tužiteljici i dočekuje ju kao državnicu i da nadležnost nad oslobodilačkim operacijama prepušta stranome sudu. Račana je naslijedio HDZ-ov predsjednik dr. Ivo Sanader koji je želio nadmašiti obojicu zajedno u tome neopisivome vazalskome ponašanju spram stranih središta moći. Sanader je za račun međunarodne zajednice realizirao sve ono što se ova dvojica nisu usudila. Taj lažni katolik i lažni nacionalist žrtvovao je sve nacionalne interese govoreći javno da nema cijene koju nije spreman platiti kako bi Hrvatska ušla u Europsku Uniju. Bezobzirno je izručio Haagu ratne zapovjednike, eliminirao iz stranke i vlasti sve one sanjare iz 90-ih, etablirao u strukture ne samo one koji su cijeloga života bili protiv ideje samostalne hrvatske države, nego i one koji su 90-ih oružjem ratovali protiv napadnute Hrvatske. Šakom i kapom dijelila su se nacionalna blaga za jeftini novac stranim prijateljima. Krik i bijes u narodu je rastao, ali nitko ga nije htio čuti. Korumpirana hijerarhijska piramida stranačkih podanika i ljevičarskih medija koji su terorizirali narod gušila je kod građana svaku misao na otpor i pretvarala ih u žrtve propagandističkih laži. Hrvatska je propadala u svakom pogledu i postajala sve više nakaradna država u čemu svoju ulogu ima i aktualni predsjednik Ivo Josipović sa svojim manipulacijama o novoj pravednosti i s uzdizanjem nenarodnih ideologija koje je povijest davno pregazila. Ta je nakaradnost sublimirana u činjenici da agresorska Srbija danas sudi hrvatskim braniteljima, a još prije toga skandaloznim otkrivanjem spomenika četnicima u Srbu. Sanader je prije dvije godine morao protiv svoje volje otići iz politike i s vlasti, voljom onih koji su ga i instalirali. Kormilo izvršne vlasti preuzela je gospođa Jadranka Kosor. Ona je, međutim, epigon svojih prethodnika jer slijedi iste zablude i fetiše u politici te nema manire državnika da bi izvlačila zemlju iz ponora za koji ona osobno nije toliko kriva, koliko god oštrica sadašnjih prosvjeda bila uperena uglavnom prema njoj.
 
Svi oni doveli su Hrvatsku u očajno stanje u kojoj su političke i socijalne frustracije kulminirale i izvele ljude na ulicu. Je li to neko novo hrvatsko proljeće nakon sramnoga desetljeća, neko novo buđenje hrvatskoga naroda i javlja li se nova snaga koja će vratiti Hrvatsku samoj sebi, ili je to tek sporadični krik neke manjine, pokazat će vrijeme. No jedno je sigurno, deset godina ponižavanja Hrvata bilo je previše. I koliko god je život uistinu težak, Hrvatska je više u esencijalnoj, nego u egzistencijalnoj krizi. Izvući je mogu samo oni koji su ju i stvarali, ne i oni koji su se borili protiv nje ili ju prihvatili kao nužnost koju, kad je već stvorena, nije moguće izbjeći.
 
Objavio: Hrvatski list, broj 336., 3. ožujka 2011.

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI