REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Više načelo - Mile Pešorda - (Kolumna Eurogledi)


Ljudi su ružan sanak snili i snovi im se obistinili: pod lažnom zastavom „antifašizma“, bauk yu-komunizma i kokarde kruži Croatiom, onoga internacionalističkoga političkoga zločinitelja (neprijateljskoga prema svemu državotvorno hrvatskomu, dakle i hrvatskomu komunizmu Cilige, Keršovanija, Hebranga), kojemu su širom otvorena vrata u Srbu spomen-slavom fašističko-komunističko-četničkoga yu-zločina nad hrvatskom državom i stotinama tisuća nevinih Hrvata.

 
S tom snomoricom u svezi  nametnulo se i pitanje jesu li neke od ključnih ustanova hrvatskoga društva i države, uključiv i onu predsjednika Republike, prestavši - poslije „trećejanuarskoga preokreta“- biti pouzdanim „oruđem ljudske slobode“  i promicanja ustavnih  i uljudbenih eurokršćanskih vrijednosti, postale sredstvom podjarmljivanja čovjeka i naroda, u tolikoj mjeri da razgrađuju državu kao kuću narodne slobode i u njezinim temeljima potresaju Hrvatsku  stavljajući našu zemlju  (nakon one velike skupštine ćosić-raškovićevskoga Srpskoga nacionalnoga vijeća u Zagrebu, s Mesićem  i Dodikom kao njezinim najcrvenijim zvijezdama,  te nedavnoga „istorijskog“ posjeta trojca Josipović-Pupovac-Pusić  banjalučkim „belim dvorima“)  čak u izravni partnerski odnos  s karadžić-mladićevskom paračetničkom paradržavom, okupatorskom stečevinom genocidnoga pohoda i karikom u održavanju, pa bilo to u orisanoj Europi regijâ,  političkoga projekta spašavanja „Velike Srbije“.
 
Hrvatskoj kulturi, iako jest „jednom od europskih modernih kultura sa svim njenim obilježjima i problemima“ (A.Šoljan, „Dubrovnik“ br. 2., 1971.), nije dopušteno izravno i suvereno očitovati se u kontekstu nove navale yu-komunjarskih i prodražinovskih skakavaca na prostor Duha i život jezika hrvatskoga naroda, ali se je ona, i neototalitaristima usuprot, uščuvala za slobodu unutarnjega glasa o cjelini vlastitoga svijeta uređena po mjerilima ljepote i života vječnoga  te odgovora  barem na poneke od  napadaja  ideoloških „ovana“  na autonomni prostor hrvatske Riječi i ljubavi prema Hrvatskoj. Kako se ipak može braniti hrvatska kultura, pokazao je akademik Mirko Tomasović, člankom „Grube neistine o profesorici Luciani Borsetto“ („Vijenac“ br. 430-431, 9. IX. 2010., str. 19.), osvrtom na „uvrjedljiv ton  i „potpuno iskrivljene navode“ kojima se je dr. P.Matvejević, kao svjedok obrane na tršćanskome suđenju o plagijatu prijevoda jedne Šenoine pripovijesti na talijanski,  obrušio na  tužiteljicu dr.Lucianu Borsetto, dobitnicu g. 2001.  nagrade Davidijada Društva hrvatskih književnika, „voditeljicu višegodišnjeg projekta Sveučilišta u Padovi (u suradnji s Književnim krugom iz Splita) istraživanja autografa i rukopisa Marka Marulića u Italiji“. Pred talijanskim sudom, uvježbani difamator prijezirno reče da „osoba koja je tužila nema nikakve kompetencije“, da „nije uopće slavist ni kroatist, u prijevodima se ničim nije proslavila, već je u zrelijim godinama i nema sveučilišni rang“, ali je akademik Tomasović ustvrdio da „ništa od tih tvrdnji nije vjerodostojno, naprotiv riječ je o izvrtanju činjenica“, jer „Madame Borsetto dugogodišnja je profesorica talijanistike na najstarijem talijanskom sveučilištu (nakon Bolonjskog), predavala je i na najznamenitijem europskom sveučilištu (Sorbonne u Parizu!) te imade vrlo visok 'sveučilišni rang'““, a ovoj su vrstnoj prevoditeljici Marulićeve Judite, naglašuje Tomasović, „naši marulolozi zahvalni na nekoliko sjajnih studija o Juditi i na zborniku radova o 'otcu hrvatske književnosti' sa simpozija na Padovanskom sveučilištu koji je ona potaknula i organizirala.“
 
Na jedan se drugi nasrtaj, iz iste yu-kovačnice,  još nitko osvrnuo nije, iako se radilo o grubom uplitanju ministra vanjskih poslova BiH Nikole Kovača, srpskoga i b-h političara i književnika iz zavičajnoga ozračja  jugoideologa i pjesnika Jovana Dučića (koji „zakržljalu rasu“, naime Hrvate, drži „narodićem, jedva istorijskim“, J.Dučić, Verujem u Boga i u Srpstvo, „Dom i škola“, Beograd, 2004.), u nutarnje poslove RH,  o javnoj podršci anticroatu P.Matvejeviću, osuđenom na sudu u RH za zločin klevete. „Neshvatljivo je da pravosudni organi jedne države, koja teži ka evropskim standardima i poduzima sve administrativne i političke mjere za pridruživanje EU osuđuju istaknutoga književnika Predraga Matvejevića zbog verbalnog delikta....Zar laži treba da ostanu bez odgovora i bez reakcije javnosti? Žalosno je da Sud koji je osudio Matvejevića smatra da borba protiv laži treba da bude i krivično sankcionirana. Znači li to da niko ne smije dići glas protiv laži i medijske huškačke kampanje ..., koja je dobrim dijelom bila uzrokom tragedije južnoslovenskih naroda?“ – eto takvim se je podlim podmetanjima  istragaški poslužio, u  koljektivnom nasilju nad istinom i mojim životom, bivši asistent moga bivšega profesora Džakule, osvećujući mi se, kao ex-ambasador BiH u Parizu (inače prezaslužan, skupa s trojkom Plavšić-Koljević-Leovac, za nacionalnu  karadžićevsku stvar) na mom djelu razotkrivanja, u  Parizu, prije Domovinskoga rata, cjelovite istine o  „velikosrpskom osvajačkom pohodu“.
 
O nekim sam inim „krvavim Kovačima“, o leglu najljućih četnika, nekoć davno pročitao svjedočki zapis Tode Kurtovića, da bih potom crni sanak snio i on se krvavo obistinio pomno isplaniranom yu-srpskom agresijom na moj Dom, stotinama tisuća ubijenih, silovanih, prognanih. Očima mojim, koje su sagledale njihov zločin, žudnja za  istinom i pravdom ne da počin, niti ova preteška slutnja novih pohoda koje snuju oni što prirediše Vukovar,  Sarajevo i Srebrenicu. A slobodan Duh, koji je iskusio slobodu,  postojanim je poricateljem svega onoga što ugrožava njegovu slobodu. Izranjenom, kultom hudojamskoga megaubijača i mûkom o Zločinu pritisnutom,  našom se domovinom, od Dragonje do Perasta i Drine, razliježe Jeremijina tužaljka: „Gospodnje je milosrđe da nas nije nestalo“. I to pred prizorima ružnih djela onih koji, ovdje i sad, pridonose  proizvodnji beznađa i nereda u društvu, urušavanju ustanova Republike, a doista rade na „naravnoj smrti“ Duha naroda, na pretvaranju naroda u gnojivo nekoga drugog naroda, kojim ravna „više načelo“.
 
(Hrvatsko slovo br. 810., kolumna EUROGLEDI, Zagreb, 29.X.2010.)
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI