REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA O KAPI PARTIZANKI (1)


Tomislav Vuković
 
Udruženi zločinački pothvat u Srbu



 
 
Čini se da bi suvremeni povijesni »botaničari«
željeli u Hrvatskoj umjetno uzgojiti nekakav
braniteljsko-subnorovsko-četnički smrdljivi
trolist i time pljunuti u lice svim poginulim i
živim hrvatskim braniteljima, invalidima i
njihovim obiteljima.
 
 2010_08_26_kapa_partizanka.jpg

 

 

 

 

 

 

 

 

 
— Među događajima ovogodišnjeg
ljeta, koji su izazvali popriličnu reakciju
i burne rasprave u domaćoj javnosti,
svakako je i srpanjska proslava tzv.
»ustanka naroda Like i BiH u Srbu«, i
otkrivanja obnovljenog spomenika (s
dopremljenim kamenom iz Srbije?!),
za što je Hrvatska vlada, usprkos općem
»rezanju« radnih mjesta, plaća,
božićnica, regresa, prijevoza, toplih
obroka, najvjerojatnije i školarina, mirovina
i sl., izdvojila 3,3 milijuna kuna.
Iako sam događaj i poruke hrvatskoga
Predsjednika, predstavnika Hrvatske
vlade, političkih predstavnika Srba u
Hrvatskoj i SUBNOR-a, te pokroviteljstvo
Hrvatskoga sabora, nameću
doista mnoštvo dvojba, pitanja i kontroverza,
čini se da je samo jedno neupitno:
na djelu je rehabilitacija četništva
u Hrvatskoj! Tomu su pridonijele
sve političke elite, i sadašnja vladajuća
politička garnitura kao i oporbeni
političari, sudionici proslave
»ustanka« prijašnjih godina.
 
Hrvatski političari u teatru apsurda
Taj udruženi zločinački pothvat
protiv hrvatskoga naroda, njegove
povijesti, državotvornosti i, posebice,
nevinih žrtava, koji se dogodio u
Srbu, završni je čin tročinke »teatra
apsurda« u Hrvatskoj.
Prvi je čin odigran nakon završetka
Drugog svjetskog rata kada je
američki predsjednik Harry S. Truman
posmrtno u tajnosti dodijelio
»odličje za zasluge« Draži
Mihailoviću, zapovjedniku
Četničkih odreda jugoslavenske
vojske. Puno godina
kasnije, kada više nije
bilo političkih razloga da
se ta odluka skriva, 9. svibnja
2005. u uredu američkog
vojnog atašea u Beogradu
primila je Gordana Mihailović,
kći »Čiče«, kako je to četnički
vođa od milja nazivan, u ime oca spomenuto
odličje Američke vlade.
Glavni akteri drugoga čina bili su
srpski narodni zastupnici, mjesto
odigravanja je Narodna skupština Srbije
u Beogradu a vrijeme 21. prosinca
2004. Tada su izglasane izmjene Zakona
o pravima boraca, vojnih invalida
i članova njihovih obitelji kojima
su, pučki rečeno, četnici izjednačeni
s partizanima. Tako se u čl. 1. izričito
spominje da »prava utvrđenih ovim
zakonom, imaju i pripadnici Jugoslavenske
vojske u otadžbini (prvotni
naziv za četničke postrojbe, op. T.
V.) i ravnogorskog pokreta, počevši
od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945«
(«Službeni glasnik« br. 137/04 od 24.
prosinca 2004). Odmah u čl. 2. utemeljuje
se »Ravnogorska spomenica
1941« po uzoru na »Partizansku spomenicu
1941«, kojom njezini nositelji
dobivaju sva prava i povlastice kao
i partizanski »prvoborci«. U svjetlu
potpune rehabilitacije četništva od
posebne je važnosti čl. 15, koji doslovce
glasi: »Sva prava predviđena
ovim zakonom odnose se na sve pripadnike
NOR-a, bez obzira da li su
osuđeni pravosnažnim sudskim
presudama [sva su isticanja u cita-
tima moja, T. V.] da su sudjelovali u
borbama protiv partizanskih odreda
narodnooslobodilačke vojske i Jugoslavenske
armije.«
 
Blijedi pokušaji Eugénea Ionesca
Kao što je već spomenuto, treći
se čin dogodio ove godine u Srbu, u
kojemu su glavni protagonisti najviši
hrvatski državni čelnici: hrvatski
Predsjednik, predstavnici Vlade
i Sabora, te vladajućih i oporbenih
političkih stranaka. Time je s motrišta
hrvatskih nacionalnih interesa
zaokružen krajnje apsurdan proces
povijesne revizije, jer teško je naći
primjer u svijetu u kojemu (hrvatsko)
državno čelništvo rehabilitira zločince,
tj. slavi i odaje priznanje onima
koji su pobili nevine civile, pripadnike
naroda (hrvatskog) u njihovoj
matičnoj državi (Hrvatskoj). Točka
na cijeli »slučaj«, svojevrsni dramaturški
rasplet, bio bi zahtjev, po uzoru
na beogradsku skupštinu, da se četnici
uz partizane izjednače u pravima
s hrvatskim braniteljima! Tako bi se
u stilu »svi su podjednako zaslužni«
na istoj razni našli hrvatski branitelji,
koji su podnijeli najveće žrtve i stvorili
sadašnju hrvatsku državu, s članovima
SUBNOR-a, koji su se većinom
do posljednjeg trenutka borili protiv
svake pomisli o stvaranju samostalne
Hrvatske uživajući najveće društvene
privilegije i boreći se tijekom
cijele svoje zločinačke povijesti za
Jugoslaviju, Tita JNA i Komunističku
partiju. (Usputno, bilo bi dobro da svi
zagovaratelji subnorovskih zasluga u
stvaranju sadašnje Hrvatske predoče
hrvatskoj javnosti barem jedan dokument
od 1945. do 1990. o njihovu
zalaganju za hrvatsku državnu samostalnost.)
Čini se da bi suvremeni
povijesni »botaničari«, koji žele u
Hrvatskoj umjetno uzgojiti nekakav
braniteljsko-subnorovsko-četnički
smrdljivi trolist i time pljunuti u lice
svim poginulim i živim hrvatskim
braniteljima, invalidima i njihovim
obiteljima, stavili, izgleda, u istu razinu
i pripadnike četničkih postrojba
koji su klali, mučili, palili, silovali, rušili,
etnički »čistili« hrvatske prostore
u stvaranju Velike Srbije, plana koji
su odmah već u rujnu 1941. dostavili
izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi
u London. U tom kontekstu svjetski
glasoviti književnik i dramatičar
Eugène Ionesco, tvorac teatra apsurda,
i sva njegova djela, od »Ćelave pjevačice
« i »Stolica« do »Neplaćenog
ubojice«, »Zračnog pješaka«, »Nosoroga
« i dr., izgledaju tek kao početnički
i blijedi pokušaji u usporedbi sa
sadašnjim teatrom apsurda u Hrvatskoj
i njegovim mehaničkim, gotovo
lutkarskim likovima (što je također
jedno od bitnih obilježja Ionescovih
djela) na hrvatskoj političkoj pozornici.
Naime, vrednovanje povijesnih
zbivanja zanemarivanjem logičkog
dijaloga, ne samo s drugim znanstvenim
ocjenama i pogledima nego i s
neupitnim povijesnim činjenicama,
doista je samo i jedino - apsurd!
 
Povijesni agnosticizam hrvatskoga
Predsjednika
Da apsurd u Srbu bude još veći, pobrinuo
se i hrvatski Predsjednik, koji
je u sada već pomalo prepoznatljivome
agnostičkom stilu (tj. ne zamjeriti
se nikome a dodvoriti se svakome, od
Apsoluta do birača, na što je nedavno
upozorio jedan od vodećih hrvatskih
teologa dr. Tonči Matulić), nakon što
je dva mjeseca ranije, točnije 20. lipnja,
odao počast žrtvama Bleiburga i križnih
putova, generalizirajući, bez ikakvih
nijansa, uz gromoglasno skandiranje
okupljenih »Tito, Tito!«, izjavio:
»Neki od vas nose i kape partizanke.
To su lijepe kape, one su poruke ljubavi
i mira... slobodu i demokraciju
su nosili partizani« («Jutarnji list« - »S
ponosom stavite partizanske kape,
one nose poruke ljubavi« i »Večernji
list« - »S ponosom nosite partizanske
kape«, 27. srpnja 2010).
Tako se bivšem predsjedniku, koji
je svojedobno započeo reboljševizaciju
hrvatske prošlosti i sadašnjosti,
pridružio i sadašnji Predsjednik
nastavljajući primjenjivati
dvostruka mjerila prema
totalitarnim ideologijama,
njihovim ideolozima, sljedbenicima
i provoditeljima,
te ikonografiji. O njihovim
razlozima doista je teško
govoriti i bilo bi preuzetno
tvrditi je li riječ o istinskom
uvjerenju u komunističko
mesijanstvo, možda, o najobičnijem
pranju savjesti njihovih očeva ili nečemu
trećem. No, da se povijesno
gledajući kape partizanke s crvenom
zvijezdom petokrakom i, što je najvažnije,
svime onime što one predstavljaju,
ne mogu tako olako i generalizirajuće
vrednovati, pokazuju
povijesne činjenice. One su neprijeporne,
»ubojite« i ne može ih iskriviti
ni jedan autoritet bilo koje državne
funkcije, pa ni predsjedničke.
Zato glasovita sintagma »suočavanje
s prošlošću« nije »rezervirana«
samo za hrvatske generale, branitelje
i hrvatsku sirotinju u Domovinskome
ratu, kako se to uvriježilo u današnjoj
hrvatskoj javnosti, posebice medijima,
politici, nevladinim udrugama i
pojedinim profesorima suvremene
hrvatske povijesti, nego itekako vrijedi
i za sve subnorovce, titoiste, »antifašiste
«, bivše ili prikrivene komuniste,
kao i one visoke državne dužnosnike
koji se javno hvale članstvom u
Savezu komunista, skupa s dvojicom
hrvatskih predsjednika, bivšim istrošenim
i pomalo primitivnim u svojim
izjavama o povijesnim događanjima,
kao i sadašnjim, uglađenim i kulturnim
profesorom i maestrom.
 
Nastavlja se u idućem broju GLASA KONCILA

 

 

 

 

 

 

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI