REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

PREORANO GROBLJE MIROGOJ - POPIS IMENA


JUGOKOMUNISTIČKA VELIKOSRPSKA MRŽNJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA, 1945. GODINE, UBIJALA JE I GROBOVE HRVATSKIH RATNIKA U REPUBLICI HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

 

 

Hrvatski pokret za život i obitelj
Maksimirska 51/II
10000 Zagreb
Tel/Fax: (01) 2316 014
Mob (dr. Ćavar): 098 389 890
E-mail: hapok1990@hotmail.com
 
 
Zagreb, 21. 3. 2010.
 
TRIDESET I PET VISOKIH ČASNIKA HRVATSKE VOJSKE NDH - MUČENIČKE ŽRTVE VELIKOSRPSKE MRŽNJE U BEOGRADU 1945. GODINE
(Referat za V hrvatski žrtvoslovni kongres
održan 18. - 20. lipnja 2010. u Zagrebu i Voćinu)
 
   Trideset i pet hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja, izvršeno 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna. Ostali visoki časnici su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.
   U znak sjećanja i da se u hrvatskome narodu na njih ne zaboravi, Hrvatski pokret za život i obitelj svake godine, na 24. rujna, u 17. sati, organizira služenje svete mise zadušnice za imenovane mučenike, u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu.
   Svjedočanstvo preživjelog anonimnog autora, sudionika tih događaja, u kojem se spominju sva imena, pod naslovom "Kako su nas ubijali", dospjelo je 80-ih godina prošloga stoljeća do emigrantskog časopisa "Hrvatska baština" u Beču, koji je, pod drugim imenom, uređivao i izdavao Mate Ćavar, a ovdje ga donosimo u cijelosti.
 
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj


 
Kako su nas ubijali...
 
   Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, u stvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih.
   Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.
   l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.
   Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.
   Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.
   Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.
   Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
 
Anonimni sudionik događaja

 

Hrvatski pokret za život i obitelj
Maksimirska 51/II
10000 Zagreb
Tel/Fax: (01) 2316 014
Mob (dr. Ćavar): 098 389 890
E-mail: hapok1990@hotmail.com
 
 
Zagreb, 17. 3. 2010.
 
JUGOKOMUNISTIČKA VELIKOSRPSKA MRŽNJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA, 1945. GODINE, UBIJALA JE I GROBOVE HRVATSKIH RATNIKA U REPUBLICI HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI
(Referat za V hrvatski žrtvoslovni kongres
održan 18. - 20. lipnja 2010. u Zagrebu i Voćinu)


 
   Još od 1958. godine, kada sam došla na studij u Zagreb, svake godine, na blagdan Svih Svetih i Dušni dan, odlazila sam sa društvom ili, kasnije, sa obitelji, na najveće i najljepše počivalište mrtvih u Hrvatskoj, na groblje Mirogoj. Tu smo sjetno palili svijeće, osobito rado djeca, na grobovima znamenitih Hrvata i molili se za njihove plemenite duše. Za sve naše drage pokojnike iz roda i obitelji, koji su počivali u našem zavičaju, palili smo svijeće pred centralnim križem.
   Tada bi obično prošetali cijelim Mirogojem, te u produžetku od centralnoga križa, lijevo od one monumentalne grobnice za sve poginule hrvatske vojnike iz Prvog svjetskog rata, vidjeli, na velikom prostoru, samo drveće i šipražje, ali i pokoju diskretno i tajnovito upaljenu svijeću. Te svijeće bi brzo nestajale, a oni koji su ih palili, ako bi bili otkriveni, odvođeni su i strogo kažnjavani. Šaptom smo saznavali da se radi o bivšem ustaškome groblju, kako se govorilo.
   Tako je bilo sve do 1990. godine i uspostave samostalne i suverene hrvatske države, Republike Hrvatske. Od tada se moglo javno govoriti o svim zločinima jugokomunističkog totalitarnog sustava nad hrvatskim narodom, posebno o stradanjima u holokaustu bleiburških križnih puteva nad stotinama tisuća hrvatskih vojnika NDH, kao i civilnoga stanovništva koje se povlačilo uz vojsku, a i cijeloga hrvatskoga naroda, diljem hrvatske domovine.
   Od tada je postalo jasno da je jugokomunistička velikosrpska mržnja, osim strašnih žrtava živih Hrvata, svojom nevjerojatnom silinom uništavala, ubijala i masakrirala i sva hrvatska vojnička groblja diljem domovine, kao i pojedinačne grobove hrvatskih vojnika, posebno časnika hrvatske vojske, a da i ne govorimo o rušenju svih spomenika hrvatske države, pa i samoga spomenika banu Josipu Jelačiću u Zagrebu.
   Tako je stradalo i vojničko groblje na Mirogoju, uništena su sva nadgrobna obilježja, križevi i spomenici, a zemlja preorana i poravnata. Na njoj je zasađeno raslinje, uz zabranu svakog ukapanja umrlih na tim mjestima.
   U vrijeme prvoga Predsjednika Republike Hrvatske, stvarani su civilizacijski i humani uvjeti ispravljanja nezamislive nepravde i davanja satisfakcije svim ubijenim žrtvama zloglasnog komunističkog terora nakon Drugog svjetskog rata i njihovim živim potomcima, te je omogućeno da se ponovno dostojno obilježe i spomenicima označe zločinački razorena i poravnata groblja. Ustanovljena je komisija i osigurana su sredstva za istraživanje svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te je potaknuto da se od uprava gradskih groblja zatraži popis i mjesto ukopa svih poginulih hrvatskih vojnika.
   Komisija na čelu sa prof. Kazimirom Svibenom i pravnikom Vicom Vukojevićem je dobro radila i otkriveno je na stotine masovnih grobišta Hrvata po Sloveniji, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a također su zatraženi i popisi pokopanih hrvatskih vojnika za vrijeme trajanja NDH. Željelo se, u dogovoru sa Republikom Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, pa i Srbijom i Makedonijom, do kuda su dopirale kolone smrti hrvatskih zarobljenika, da se kosti prenesu u domovinu i dostojno pokopaju, ili dostojnim spomenicima obilježe. No, svi ti procesi su zaustavljeni nakon smrti prvoga Predsjednika i dolaskom nove koalicijske prokomunističke vlasti u Republici Hrvatskoj, od 3. siječnja 2000. godine, kada je počela totalna destrukcija i tragedija hrvatske države, hrvatskih branitelja i cijelog hrvatskog naroda, te omalovažavanje hrvatskoga obrambenog, pobjedonosnog Domovinskog rata.
   Ona ista mržnja, koja je toliko zla činila za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, sve do 1990. godine, ponovno je dobila krila, putem medija i svih drugih struktura vlasti. Zaustavljeni su svi pozitivni procesi, a hrvatske žrtve zločinačke divljačke mržnje, na opću civilizacijsku sramotu, ostaju u stanju u kakvom su otkrivene i u kakvom se još uvijek svakodnevno otkrivaju.
   Te nedužne žrtve u preko 1.500 do današnjih dana otkrivenih masovnih grobišta i jama, te bezbroj pojedinačnih grobova u nebo vapiju, tražeći ljudsku pravdu za zločince, a za sebe dostojanstven pokop i mirno počivalište.

 
Sotonska mržnja bezbožnog sustava
 
   Svi ti strašni zločini koji su se događali, produkt su sotonske mržnje koju su sustavno propagirali jugokomunistički ideolozi u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i nakon njega. Oni su, što se nikad prije u povijesti nije događalo, mržnju podizali na pijedestal sotonske "svetosti". Primjerice, Milovan Đilas je u svome pamfletu "Plemenita mržnja", citirajući Staljina, objavljenom 1942. godine, napisao: "Neprijatelja se ne može pobijediti dok ga se ne nauči mrziti. Jedina mjera ljubavi za narod jest za nas dubina mržnje prema neprijatelju.", a Josip Broz Tito je u dnevnoj zapovijedi 1942. godine govorio: "Drugovi! Borci, komandiri, komandanti i politički komesari! Još silnije uništavajmo okupatore i ustaše! Još silnije uništavajte željeznice, tvornice, rudnike, mostove i živu silu neprijatelja... Da živi 25. godišnjica velike Oktobarske socijalističke revolucije! Da živi Sovjetski Savez! Da živi drug Staljin! Da živi herojska Crvena armija! Da živi narodnooslobodilačka partizanska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije!"
   Zbog takvih i sličnih zapovijedi, kao i masovnih četničkih pokolja hrvatskoga katoličkog i muslimanskog življa, te partizanskih zločina u ustaškim odorama nad pravoslavcima i drugima, kao bi ih pridobili za šumu i za sebe, zaista nije čudno da je za trajanja NDH, kako se procjenjuje, ubijeno oko 100.000 ljudi, a tadašnji pjesnik Kosta Abrašević je pjevao: "Crvena je krvca što kipi u nama; Crvena je munja što oblak prolama; Crveno je nebo kad se zorom smije; Crven nam je barjak što se gordo vije; Crvena je mržnja u našim grudima; Pa i gnjev je crven što nas obuzima; O tirani, čujte - ne treba vam kriti; I osveta naša - crvena će biti!".
    Partizanske novine "Lički partizan" iz 1942. godine pišu: "Trujte bunare iz kojih piju vodu. Palite kuće gdje stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima, ubijajte gdje god stignete."
   Pa i sada, 2010. godine, što dalje možemo očekivati od novog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ive Josipovića, koji kaže da će zacrveniti Hrvatsku?
   Na žalost, u ono vrijeme Drugog svjetskog rata, i pjesnik Ivan Goran Kovačić, u pjesmi "Mrzim vas", između ostalih stihova piše: "Mrzim vas, hulje! Mrzim vas krvnici, vi pljačkaške rulje! / U majčinoj klici kunu vašu djecu utrobe svih žena. / Naše ljute guje kroz kosti će vam gmizat, / Pobješnjele kuje crijeva će vam lizat! / Muhe zukavice i smrdljivi crvi / Osvetu će množit u crnoj vam krvi! / Srcem bismo jeli pogano vam meso, / Na lešine sjeli i kliktali bijesno! / Smrdežima vašim punili bi pluća, / Za pobjede nove, nova nadahnuća!". Zar takva mržnja, na žalost, nije najveće zlo svakoga čovjeka koji je nosi u svome srcu, a kamoli tankoćutnog pjesnika? Na žalost, i sam je stravično poginuo od noža još veće četničke mržnje. Pa i sam Vladimir Nazor, veliki hrvatski pjesnik, očito po zadatku, , govori 1943. godine u Slunju, između ostalog: "Drugovi i drugarice i, kazat ću, momci i djevojke! Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade. Oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših "hrvatskih govorancija" i jedamput zauvijek nešto raskomadati, rastepsti, da osiguramo nešto novo. Govorim kao Hrvat. Vi junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama."
   U listu "Primorka", partizanskim novinama iz 1944., piše: "Mi hoćemo da se naša deca odgajaju u pravome duhu narodnooslobodilačke borbe, da se nauče mrziti neprijatelja i sve njegove sluge isto onako kako ih mrzimo mi stariji."

 
Službena naredba uništavanja hrvatskih vojničkih groblja
 
   No, da se vratimo na naša zbog mržnje zločinački uništena vojnička groblja. Tu naredbu, broj 2.811/45 od 6. srpnja 1945., vlastoručno je potpisao ministar unutrašnjih poslova FDH Vicko Krstulović (Izvor: Zbornik dokumenata u knjizi "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1945. Dokumenti", nakladnik: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranja, Slavonski Brod, 2005. godine).
   Ovdje donosimo glavni dio te naredbe:
   "Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako:
- Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti;
- Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano.
- Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalaze izvan skupnog groblja i izmešana su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove.
- Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.
- Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se svaki kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se prethodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisana."
   No, taj zloglasni Vicko Krstulović, strah i trepet Splićana i svih ostalih, prema poznavateljima, napravio je i gore stvari od preoravanja grobova. Na najveću strahotu, preoravao je i žive ljude. I svoj borbeni put započeo je 1941. godine kao četnički vojvoda odreda "Starac Vujadin" na Dinari. Taj odred je u siječnju 1942. godine preimenovan u Partizanski odred "Starac Vujadin", a vojvoda pod imenom Voja Jović postao je partizanski komesar Vicko Krstulović.
   Ipak, doživio je za sva svoja zla i osobnu tragediju. Njegovi Srbi, za koje se borio čitav život, u Londonu 1975. godine ubili su mu sina jedinca Maksima, na dužnosti trećeg sekretara jugoslavenske ambasade, kao ustašu. To ga je toliko pogodilo da se do smrti povukao iz javnosti, te iza smrti, po njegovoj želji, nije bilo nikakvih komunističkih hvalospjeva. Stoga bi svim zločincima i neprijateljima Božjim i ljudskim bilo daleko bolje da odgovaraju po ljudskoj pravdi i da se pokaju, jer Bog sigurno nijednog zločinca neće ostaviti nekažnjenog, a Božja pravda će im svakako biti daleko teža od ljudske. Bog može dati, a ponekad i daje, najveće poteškoće i tragedije i najboljim ljudima, ali je njima daleko lakše trpjeti ako im je savjest čista i uz potporu i snagu od Krista, najpravednijega patnika i pobjednika nad smrću, a također će im Bog sigurno nadoknaditi svojim blagoslovima stostruko, ili njima osobno ili njihovu potomstvu, već u ovome životu. Svakako, ostat će im dobar i pošten glas, dok ih u vječnosti čeka vijenac pobjede i slave neprekidne! Sve se okreće na dobro onima koji Boga i ljude ljube, kao i sve na zlo onima koji mrze Boga, pa tako i ljude.
   Zbog svega poznatog o komunističkoj mržnji i komunističkim zločinima, zaista je nerazumljivo i neprihvatljivo da su i danas u Republici Hrvatskoj na vlasti i u medijima najviše oni ljudi koji brane zločine i zločince totalitarnog komunističkog sustava, pa i pored osude Vijeća Europe u tri rezolucije o osudi komunističkih zločina (1096 iz 1996., 1481 iz 2006. i od 2. travnja 2009.) i deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja 2006. kojom se isti zločini također osuđuju. Oni, na opću sramotu ljudskoga duha i svih civilizacijskih dostignuća, ne žele dati zadovoljštinu žrtvama ni njihovim potomcima, kakvih je najviše u hrvatskome narodu, jer nema obitelji koja nije pogođena komunističkim zločinima.
   Mi svi, pošteni i humani ljudi u hrvatskome narodu, kakvih nas je, hvala Bogu, najviše, istinski osuđujemo sve zločine koji su počinjeni, bez obzira na predznak zločinaca. Želimo da ljubav, a ne mržnja, bude svjetlost i pokretačko gorivo u našem životu i u životu naše domovine, te da se svim žrtvama vrati njihovo ljudsko dostojanstvo, da budu dostojno pokopane i obilježene prema pripadnosti svojoj vjeri i nacionalnom identitetu, kao što to zahtijevaju sva civilizacijska, humanistička i vjerska pravila svih vremena, u svim krajevima planeta Zemlje, gdje ljudi žive kao Božja stvorenja, sa Božjim duhom u sebi.
   Prema našoj kršćanskoj vjeri, jedno od najvećih tjelesnih djela milosrđa i ljubavi je dostojno pokopati mrtve.
 
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
 
- u prilogu donosimo popis mrtvih hrvatskih vojnika pokopanih na zagrebačkom groblju Mirogoj, njih 920, po abecednom redu i datumu smrti, na poljima 37B, 37C, 78A, 78B, 82, 82A i 82B. Polja 37B, 37C, 78A i 78B su uređena prije desetak godina, ali je ostao nedovršen centralni spomenik na polju 37B. Ovaj popis smo zatražili od Uprave Gradskih groblja Grada Zagreba u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i dobili ga 20. siječnja 2009. godine od Uprave Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Gradska groblja, na čemu od srca zahvaljujemo. Ujedno smo saznali, na temelju jednoga pisma čitatelja Marijana Lopeca iz Kloštar Ivanića, u Glasu Koncila od 22. svibnja 2005. godine, o još 72 mlada hrvatska vojnika, koji su poginuli u jednome napadu na kolonu vojnih vozila od strane Drugog partizanskog bataljona Druge moslavačke brigade, na Cvjetnu nedjelju 1945. godine. Oni su bili mladići iz toga kraja u dobi od 17 do 19 godina, tek unovačeni u hrvatsku vojsku. Bili su samo prošli neku obuku i vozili se u koloni kamiona koja je bila napadnuta. Zna se da su mrtva tijela dovezena na Mirogoj i da ih je bilo 72. Ali kako je NDH tada bila u rasulu, ne zna se kako i gdje su pokopani. To nije ostalo zabilježeno u arhivu Mirogoja. Vjerojatno su pokopani u zajedničku grobnicu.

 

Imena i prezimena hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata, koji su bili pokopani na Mirogoju, i datum smrti:
 
Anić, Ljubomir, 17. 12. 1942.
Antolović, Stjepan, 13. 9. 1943.
Antunović, Ljubo, 15. 8. 1943.
Azinović, Marijan, 7. 7. 1943.
Aždajić, Ljubomir, 3. 6. 1942.
Babić, Luka, 6. 10. 1943.
Babić, Mijo, 3. 7. 1941.
Baburić, Ivan, 6. 10. 1943.
Bačić, Mate, 19. 4. 1942.
Bajić, Stjepan, ...
Baj, Rudolf, 17. 6. 1942.
Ban, Vatroslav, 8. 12. 1942.
Bančić, Ivan, 8. 3. 1943.
Barbir, Mirko, 19. 5. 1943.
Barišić, Krešo, 6. 11. 1942.
Batfan, Stjepan, 10. 6. 1942.
Bavrić, Šime, 10. 8. 1942.
Bazikić, Ivan, 29. 9. 1942.
Beljan, Ante. 6. 1. 1942.
Belobrajdić, Albert, 8. 9. 1942.
Berta, Josip, 21. 1. 1943.
Blažević, Josip, 4. 3. 1943.
Bogadi, Srećko, 4. 3. 1943.
Bogović, Ante, 29. 9. 1942.
Bokulić, Mijo, 21. 6. 1943.
Božičević, Vinko, 11. 10. 1942.
Brajnović, Mile, 18. 2. 1942.
Brdar, Ivan, 23. 3. 1942.
Brkara, Petar, 24. 4. 1942.
Brkić, Lazo, 7. 11. 1942.
Brkljača, Andrija, 19. 7. 1943.
Bubalo, Petar, 29. 5. 1943.
Bubalo, Zvonimir, 20. 6. 1942.
Bublić, Stjepa, 10. 3. 1942.
Budjan, Josip, 6. 9. 1942.
Bujas, Ante, 13. 8. 1942.
Bulić, Ivan, 19. 4. 1942.
Buyof, Ivan, 16. 10. 1943.
Bužanić, Đuro, 11. 1. 1942.
Cargonja, Ante, 27. 12. 1942.
Crnjac, Petar, 19. 4. 1942.
Crnković, Stjepan, 2. 6. 1943.
Cvitković, Milan, 31. 3. 1943.
Čačić, Mile, 25. 2. 1942.
Čačković, Ivan, 3. 10. 1943.
Čanić, dr. Vladimir, 25. 4. 1942.
Čavlović, Oto, 7. 2. 1942.
Čengaj, Ivan, 20. 6. 1943.
Čenar, Marko, 6. 6. 1942.
Čičak, Marko, 24. 8. 1943.
Čiga, Milan, 31. 8. 1941.
Čolić, Ante, 16. 8. 1943.
Čupić, Tomo, 12. 8. 1943.
Delač, Dragutin, 11. 4. 1942.
Delišimunović, Valent, 3. 10. 1943.
Divić, Ivan, 18. 2. 1942.
Dolčić, Janko. 29. 10. 1942.
Dončić, Špiro, 24. 1. 1942.
Dragičević, Ivan, 2. 5. 1943.
Drinovac, Marko, ...
Dropulić, Petar, 13. 10. 1943.
Dropulić, Ivan, 26. 9. 1943.
Držanić, Stjepan, 10. 10. 1943.
Dubravčić, Franjo. 16. 6. 1942.
Dundić, Veseljko, 8. 10. 1942.
Feliks, Ignac, 18. 6. 1942.
Gajšek, Eduard, 17. 8. 1941.
Galić, Božidar, 25. 12. 1942.
Galić, Ilija, 19. 4. 1942.
Gašljević, Ljubomir, 19. 7. 1943.
Gažić, Slavko, 3. 10. 1943.
Golubić, Josip, 22. 6. 1942.
Grabovac, Ilija, 25. 11. 1941.
Grahovac, Nikola, 8. 6. 1943.
Grčević, Milan, 16. 8. 1942.
Gregurić, Josip, 13. 9. 1941.
Gustin, Anđelko, 17. 9. 1943.
Gvozdić, Slavko, 28. 2. 1945.
Halužan, Mijo, ...
Heinc, Alojs, 3. 3. 1943.
Horvat, Božo, ...
Hranitelj, Branko, 23. 6. 1942.
Hrkač, J. Franjo, 28. 5. 1943.
Išek, Marko, 20. 4. 1943.
Ivić, Ante, 4. 6. 1942.
Ivić, Josip, 16. 10. 1943.
Ivić, Paško, 30. 12. 1942.
Jakčin Dj. Zvonimir, 30. 5. 1943.
Jakopović, Zvonko, 20. 3. 1943.
Jakupović, N., 9. 12. 1942.
Jančigaj, Nikola, 23. 10. 1942.
Jančijev, Ivan, 10. 2. 1942.
Janković, Ivan, 19. 3. 1943.
Josipović, Josip, 5. 10. 1942.
Jozić, Fabijan, 11. 6. 1943.
Jug, Rudolf, 8. 1. 1942.
Jurak, Petar, 23. 12. 1941.
Jurčević, Jozo, 9. 4. 1942.
Jureković, Ivan, ...
Jurišić, Milovan, 20. 3. 1942.
Jurišić, Nikola, 11. 4. 1942.
Kantura, Milan, 22. 7. 1943.
Katić, Gajo, 19. 1. 1942.
Katić, Jozo, 7. 6. 1942.
Kazjan, Miroslav, 20. 4. 1942.
Keinrath, Đuro, 23. 8. 1942.
Kelava, Ivan, 5. 1. 1942.
Kesić, Ivan, 29. 3. 1942.
Kevrić, Mile, 22. 7. 1942.
Kilić, Nikola, 12. 6. 1942.
Kljajić, Nedeljko, 2. 9. 1941.
Klobučar, Dane, 6. 1. 1943.
Knezić, Vilim, 6. 6. 1942.
Knežević, Milan, 29. 9. 1942.
Kolobarić, Stojan, 30. 1. 1942.
Konjicia, Petar, 11. 6. 1943.
Korica, Mile, 31. 6. 1943.
Košić, August, 6. 4. 1942.
Kovačević, Roko, 26. 5. 1943.
Krajc, Antun, 7. 3. 1943.
Kralj, Krešimir, 9. 4. 1943.
Kranjec, Stjepan, 10. 12. 1941.
Križanović, M. Ante, 29. 6. 1943.
Kruhak, Franjo, 13. 9. 1943.
Kunštek, Josip, 12. 6. 1943.
Kurteš, Ivan, 19. 4. 1942.
Kuštva, Ante, 6. 11. 1942.
Lahtešić, Nikola, 27. 6. 1942.
Lalić, Mile, 13. 4. 1943.
Laljek, Franjo, 1. 10. 1942.
Lambert, Božidar, 22. 8. 1943.
Lazarević-Janjić, Tomislav, 8. 8. 1942.
Leksmiler, Antun, ...
Leskovar, Đuro, 22. 2. 1942.
Leško, Nikola, 2. 10. 1942.
Levak, Martin, 17. 4. 1943.
Listaš, Jure, 9. 6. 1942.
Lončar, Zdenko. 17. 8. 1942.
Lovrić, Stjepan, 10. 10. 1941.
Lulić, Ivan, 11. 2. 1943.
Lulić, Lovro, 12. 1. 1943.
Lužić, Josip, 25. 2. 1943.
Mačuka, Nikola, 27. 5. 1943.
Maglić, Marijan, 20. 6. 1943.
Majstorović, Mirko, 20. 8. 1943.
Maleković, Ivan, 19. 5. 1942.
Mandić, Dušan, 30. 12. 1942.
Marinić, Martin, 29. 9. 1942.
Markovinović, Marko. 3. 8. 1943.
Markus, Ivan, 22. 8. 1943.
Marold, Ivan, 1. 5. 1942.
Martinek, Josip, 6. 11. 1942.
Matić, Marko, 31. 8. 1943.
Matijašević, Jure, 22. 6. 1942.
Mihok, Ivan, 21. 9. 1941.
Mikitek, Josip, 12. 7. 1943.
Mikulec, Milan, 1. 3. 1943.
Milčić, Ivan, 19. 2. 1943.
Miletić, Jure, 16. 1. 1943.
Milošević, Slavko, 9. 8. 1942.
Mirić, Jure, 14. 5. 1942.
Moćan, Ivan, 9. 11. 1942.
Mravunac, Martin, 26. 1. 1943.
Muđer, Stanko, 29. 1. 1943.
Muhvić, Mirko, 1. 3. 1943.
Mujić, Mile, 20. 11. 1942.
Nikšić, Ivan, 20. 11. 1942.
Nikšić, Mate, 6. 11. 1942.
Nović, Armando, 13. 5. 1942.
Novokment, Vice, ...
Novosel, Stjepan, 22. 3. 1942.
Novoselić, Nikola, 27. 2. 1943.
Opančan, Petar, 7. 3. 1943.
Oreč, Ivan, 14. 1. 1942.
Orešković, Ivica, 23. 11. 1942.
Ostojić, Nikola, 19. 8. 1943.
Padjan, Dragutin, 29. 10. 1941.
Pastuović, Šimun, 19. 7. 1942.
Pavelić, Mile, 19. 4. 1942.
Pavičić, Josip, 19. 4. 1942.
Pavić, Bartol, 22. 5. 1943.
Pavić, Stjepan, 30. 4. 1942.
Pavlić, Juraj, 18. 2. 1943.
Pavlina, Vlado, 2. 5. 1942.
Pavšić, Oto, 2. 7. 1943.
Pehlić, Joso, 23. 3. 1943.
Pejić, Josip, 28. 9. 1942.
Pejak, Marijan, 1. 10. 1942.
Pekas, Joso, 28. 4. 1943.
Pekas, Rudolf, 10. 3. 1942.
Perazzolo, Giovani, ...
Perić, Gojko, 8. 4. 1942.
Perković, Marko, 1. 6. 1943.
Perkušić, Marko, 13. 10. 1942.
Pervan, Ljubo, 1. 9. 1943.
Petanjek, Karlo, 8. 4. 1942.
Petričević, Ivan, 3. 5. 1942.
Petrić, Aleksandar, 10. 3. 1942.
Pirija, Ivan, 9. 11. 1941.
Plužanić, Jozo, 13. 9. 1943.
Podgorelec, Ante, 3. 7. 1941.
Pongračić, Franjo, 20. 10. 1943.
Popović, Likstor, 11. 7. 1943.
Požar, Ivan, 22. 3. 1942.
Premate, Rudolf, 12. 2. 1942.
Prhlaz, Ivan, 25. 7. 1942.
Primorac, N., 23. 11. 1942.
Prpić, Franjo, 9. 11. 1942.
Prša, Jandro, 11. 12. 1942.
Rajić, Marijan, 17. 4. 1943.
Ratiković, Josip, 25. 9. 1942.
Rebac, Josip, 16. 9. 1943.
Riznić, Mijo, 26. 5. 1944.
Romić, Jozo, 13. 4. 1942.
Rosić, Andrija, 6. 11. 1942.
Roso, Marijan, 23. 10. 1942.
Rožić, Marijan, 4. 9. 1943.
Sabljak, Ante, 26. 5. 1943.
Sabljak, Lepold, 26. 1. 1943.
Sabljak, Vlado, 10. 6. 1943.
Salić, Jozo, 15. 8. 1943.
Salopek, Ivan, 19. 4. 1942.
Selak, Ante, 24. 3. 1943.
Sertić, Mladen, 27. 2. 1942.
Sertić, S. Stjepan, 16. 6. 1943.
Sever, Josip, 6. 6. 1942.
Smolčić, Marko, 17. 7. 1943.
Softa, Adam, 19. 2. 1943.
Soldo, Franjo, 28. 8. 1942.
Soldo, Šimun, 1. 1. 1942.
Spiranović, Josip, 17. 9. 1943.
Stanić, Ante, 21. 11. 1944.
Stanić, Jure, 17. 4. 1943.
Straus, Đuro, 13. 4. 1943.
Šaldija, Mato, 11. 1. 1942.
Šarić, Jozo, 19. 4. 1942.
Šarić, Mijo, 18. 10. 1943.
Šarić, Vladimir, 9. 2. 1942.
Šegota, Dane, 30. 9. 1943.
Šetka, Marijan, 17. 2. 1943.
Širinić, Andrija, 19. 7. 1943.
Šištof, Nikola, 15. 9. 1941.
Šnarić, Josip, 20. 3. 1942.
Špehar, Dane, 9. 11. 1942.
Štefanović, Gabrijel, 30. 11. 1942.
Štik, Tomo, 22. 11. 1942.
Štimac, Mato, 22. 12. 1941.
Šunjić, Tadija, 17. 3. 1942.
Tečić, Ilija, 23. 12. 1941.
Tepeš, Vilim, 19. 8. 1941.
Tolj, Jerko, 8. 4. 1942.
Tomac, Đuro, 19. 4. 1942.
Tomić, Ilija, 1. 1. 1942.
Tomljenović Ante, ...
Topić, Božo, 19. 4. 1942.
Trifunović, Ljubomir, 10. 11. 1942.
Trstan, Pero, 29. 9. 1942.
Trstan, Pero, 29. 9. 1942.
Turudić, Ilija, 25. 4. 1942.
Valentić, Luka, 16. 6. 1943.
Valjak, Antun, 10. 9. 1941.
Vejić, Ante, 14. 10. 1943.
Vidaković, Slavko. 15. 7. 1943.
Vidović, Stjepan, 19. 9. 1943.
Vodopija, Mirko, 21. 1. 1942.
Vršćak, Mirko, 1¸3. 8. 1943.
Vuković, Rudo, 19. 12. 1941.
Zagvozda, Petar, 29. 7. 1942.
Zajc, Nena, 29. 3. 1942.
Zaklinčić, Dragutin, 1. 9. 1943.
Zeko, Ante, 10. 9. 1943.
Zgombić, Zvonimir, 23. 2. 1943.
Zolota, Petar, 9. 7. 1942.
Zrno, Jozo, 16. 5. 1943.
Zubak, Vjekoslav, 29. 9. 1942.
Ždero, Luka, 27. 3. 1943.
Željko, Petar, 19. 4. 1942.
Žikić, Ivan, 19. 8. 1943.
 
***
 
Akšam, Trpimir, 14. 11. 1944.
Akšam, Vid, 11. 11. 1944.
Alić, Milan, 6. 5. 1944.
Babić, Josip, 3. 10. 1944.
Bajranović, Tajko, 9. 6. 1944.
Barbarić, Stjepan, 27. 12. 1944.
Beganović, Ibrahim, 4. 6. 1944.
Bizvan, Ibrahim, 21. 7. 1944.
Češkić, Sahim, 1. 6. 1944.
Devčić, Krunoslav, 13. 2. 1944.
Došen, Marko, 7. 9. 1944.
Došen, Vitez Marko, 7. 9. 1944.
Gavran, Nikola, 12. 3. 1945.
Geihsler, Julio, 15. 6. 1942.
Grabovac, Božidar, 7. 8. 1944.
Grabovac, Božidar, 1. 8. 1944.
Guberina, Ivan, 29. 1. 1945.
Hasan, Ljubomir, 13. 11. 1944.
Hrustić, Meho, 15. 8. 1944.
Jakupek, Ladislav, 4. 8. 1944.
Kapetanović, Ibro, 8. 6. 1944.
Kokot, Dragutin, 7. 12. 1944.
Kolarić, Ivan, 23. 11. 1944.
Manser, Ivan, 21. 8. 1944.
Marović, Vinko, 4. 10. 1944.
Matušinović, Joso, 29. 1. 1945.
Mesić, Milan, 5. 8. 1944.
Mesić, Milan, 9. 8. 1944.
Murtić, Hasan, 19. 7. 1944.
N, N, 11. 1. 1945.
Perković, Marijan, 21. 8. 1944.
Pripić, Milorad, 21. 12. 1944.
Rabić, Mato, 8. 2. 1945.
Rabić, Mato, 12. 2. 1945.
Raić, Ivan, 10. 2. 1944.
Rokov, Ratimir, 2. 12. 1944.
Rokov, Ratimir (Dr.), 28. 11. 1944.
Rošić, Stjepan, 26. 10. 1944.
Šarić, Ante, 4. 9. 1944.
Šekić, Osman, 1. 7. 1944.
Šen, Alojz, 8. 11. 1944.
Šen, Alojz, 4. 11. 1944.
Tursanović, Salih, 3. 7. 1944.
Uhlik, Ivan, 17. 10. 1944.
Varvilo, Mato, 15. 1. 1945.
Zelić, Petar, 15. 10. 1944.
 
***
 
Babić, Ivan, 25. 3. 1944.
Bakula, Antonija, 8. 4. 1944.
Bakula, Ivan, 19. 3. 1944.
Baltar, Franjo, 23. 9. 1944.
Barbarić, NN, 25. 3. 1944.
Bogović, Jure, 9. 1. 1944.
Buconjić, Vlado, 7. 12. 1943.
Bukovčak, Vinko, 1. 3. 1944.
Colak, Roko, 1. 11. 1943.
Crnković, Tomo, 1. 4. 1944.
Cvitković, Juraj, 23. 12. 1943.
Čabrijan, Mladen, 28. 3. 1944.
Čaleta, Marko, 25. 1. 1943.
Čota, Marko, 27. 12. 1943.
Čović, NN, 14. 3. 1944.
Darina, Jure, 9. 3. 1944.
Djogić, Slavko, 16. 3. 1944.
Dolinac, Stjepan, 1. 2. 1944.
Domović, Ivan, 14. 1. 1944.
Dulčić, Jure, 13. 1. 1943.
Erapović, Zlatko, 3. 1. 1944.
Filipović, Nikola, 9. 2. 1944.
Futač, Rudolf, 2. 3. 1944.
Gabrić, Stjepan, 26. 2. 1944.
Gojak, Antonija, 2. 9. 1943.
Gospodić, Florijan, 28. 3. 1944.
Grgurić, Antun, 19. 2. 1944.
Halijanić, Martin, 2. 11. 1943.
Horvat, Gustav, 9. 4. 1944.
Horvat, Josip, 21. 1. 1944.
Horvat, Stjepan, 11. 4. 1944.
Horzić, Stjepan, 26. 2. 1944.
Jakopović, Đuro, 12. 1. 1944.
Jakopović, Jura, 14. 1. 1944.
Jambrešić, Stjepan, 23. 1. 1944.
Jambrušić, Josip, 26. 1. 1943.
Jelović, Ante, 7. 1. 1944.
Jordanović, Ljubo, 2. 12. 1943.
Jurčević, Vieko, 21. 3. 1944.
Jurić, Antun, 5. 3. 1944.
Jurković, Mihajlo, 13. 12. 1943.
Keblar, Nikola, 28. 2. 1944.
Kelemin, Stjepan, 7. 8. 1943.
Konjevod, Božo, 9. 1. 1944.
Kordić, Pero, 21. 12. 1943.
Krpotić, Jozo, ...
Krznarić, Stjepan, 28. 3. 1944.

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI