REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Predstavljanje knjige "PRIKRITA GROBISTA"

 

 2010_06_20_prikrita_grobista.jpg

Fotografije: Oskar Šarunić Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript


 

 


Tomislav Vuković
 
2010_06_20_prikrita_grobista_2.jpg Dame i gospodo, dragi sudionici predstavljanja ove doista velebne monografije slovenskih znanstvenika „Skrivena grobišta“ koju je priredio g. Jože Dežman u izdanju ljubljanske „Družine“, a koju je široj hrvatskoj javnosti podario g. Anto Jelić iz Sarajeva. On je najavio taj pothvat na predstavljanju monografije na slovenskome jeziku u prostoriji Hrvatske kulturne zaklade u Zagrebu prošle godine. I nije pretjerano ocijeniti monografiju velebnom ne samo po broju stranica, nego najprije po sadržajnim tekstovima, iznimno kvalitetnim fotografijama, preglednim tablicama. Posebnu zahvalnost hrvatska javnost u domovini i izvandomovinstvu duguje Hrvatskom katoličkom dobrotvornom društvu iz Sarajeva, koje je u cijelosti podnijelo teret ovog zahtjevnog izdavačkog pothvata.
 
 


Komaleonska rugla okrnjenoga bitka
 
Na već spomenutom predstavljanju slovenskog izdanja u Zagrebu rečeno je kako slovenski primjer može biti uzor hrvatskim vlastima kako se jedna ozbiljna, narodna, demokratska i proeuropska vlast treba jednako odnositi prema svim žrtvama vlastitog naroda u povijesti. No, dogodilo se ono što je i bilo za očekivati od današnjih hrvatskih političara, jednako i vladajućih i oporbenih, - bio je to, biblijski rečeno, glas vapijućih u pustinji. Kad smo već na području fonetike, koja se iz biblijskih vremena može prenijeti na suvremeni hrvatski trenutak, kao što je iz povijesti znano, glasovi prezrene, izmučene, zaboravljene i jadne sirotinje i tako nikada nisu uspjeli doprijeti do velebnih faraonskih palača a gospodari ljudskih sudbina bili su okruženi poltronima, istomišljenicima, idejnim beskičmenjacima i kameleonima. Jednom sam prigodom već rekao kako time ne želim povrijediti kameleone koji ostvaruju svoj bitak u vremenu i prostoru upravo tako da se prilagođavaju okolini mijenjajući boje, i što više uspijevaju u mijenjanju boja njihov je bitak puniji i ostvareniji, ali ljudska stvorenja koja to isto pokušavaju samo su kameleonska rugla okrnjenog bitka jer ne shvaćaju, kako bi to najveći genijalac ljudskoga roda, Toma Akvinac, rekao da je riječ o dva različita „reda stvari“. 
 
Kojim se međunarodnim rezolucijama hrvatska vlast ruga?
 
O samome djelu govorit će mjerodavniji znanstvenici od mene, a ja ću samo ukratko navesti najmanje 20-tak članaka nekoliko međunarodnih rezolucija i deklaracija, ali i deklaraciju Hrvatskoga sabora, koje današnji hrvatski političari izravno krše i zapravo ih ismijavaju primjenjujući licemjerna dvostruka mjerila prema žrtvama totalitarnih režima.
 
„Opća deklaracija o pravima čovjeka UN-a“
usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948.
godine
Članak 2.
Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez ikakve razlike
glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja,
Članak 5.
Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem
postupku ili kazni.
Članak 6.
Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.
Članak 7.
Svi su pred zakonom jednaki i svi imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve
diskriminacije.
Članak 10.
Svatko ima potpuno isto pravo na pravično i javno saslušanje od strane neovisnog i
nepristranog suda
Članak 11.
Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim dok se
njegova krivnja zakonski ne utvrdi u javnom postupku u kojemu su mu pružena sva
jamstva za obranu.
 
Skupština Vijeća Europe „Potreba za međunarodnom osudom zločina
totalitarnih komunističkih režima“, rezolucija 1481 (2006)
 
Članak 5. Nakon pada totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi,
nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Štoviše,
međunarodna zajednica nije sudila počiniteljima tih zločina, kao što je učinila s
užasnim zločinima nacional-socijalizma (nacizma).
Članak 6. Zbog toga je svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima
jako slaba. Komunističke stranke (ili njihovi nekadašnji članovi, op. T.V.) su legalne i aktivne u nekim zemljama,
Članak 8. Štoviše, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima
koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i
priznavanje njihovih patnji.
Članak 12. Zboga toga, Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja
ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava
suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina.
Članak 13. Nadalje, ona poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u
svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest
komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih
komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.
 
 
„Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu“  prihvaćena  30. ožujka 2009., nadnevka 2. travnja 2009., u Europskom parlamentu.
 
Članak 1. Izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi
Članak 3. Naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja
Članak 14. Poziva na jačanje postojećih relevantnih financijskih instrumenata s ciljem pružanja podrške za profesionalno povijesno istraživanje o pitanjima gore
navedenim;
Članak 15. Poziva na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, da se komemorira s dostojanstvom i nepristranošću;
 
Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine prihvaćena na sjednici 30. lipnja 2006
 
Članak 9. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnoj razini nekih država članica Vijeća Europe, kao i osude zločina totalitarnog komunizma koje sadrži
Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina
totalitarnih komunističkih poredaka (režima), obvezuje i Hrvatski sabor na osudu (da li i zastupnike u Hrv. saboru?, op. T.V.) svakog i svih zločina koji su u ime totalitarnog komunizma počinjeni nad građanima
Hrvatske i Hrvatima u zemlji i svijetu.
 
Svakako treba spomenuti i „Rezoluciju o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava „1096 (1996) ali zbog kratkoće vremena  njezine članke ćemo izostaviti.
 
Istrošeni političari o „razumljivoj“ osveti
 
Svatko bi se normalan upitao: Koji su motivi i razlozi tvom dvoličnom stavu prema žrtvama totalitarnih režima? Zašto se prema ikonografiji, simbolima i povijesnim osobama – nositeljima, nalogodavcima, počiniteljima zločina pravi tako velika, nepremostiva razlika? Zašto su se komunistički zločini prikrivali i prikrivaju, zašto je bilo zabranjeno o njima pisati, raspitivati se, zašto se i danas onemogućava njihovo istraživanje? Po kojim se to znanstvenim kriterijima ili objavljenim znanstvenim djelima ili potrebnim pedagoškim kvalifikacijama, pozivaju bivši istrošeni političari da drže satove povijesti u školama? Kojim se pravom namećete učenicima i njihovim roditeljima da i o povijesnim (kontroverznim) temama govori javna osoba iz vlastitog ne znanstvenog nego političkog diskursa? Kako se društvo namjerava boriti protiv sve rasprostranjenijeg nasilja među mladima i djecom, ako im se "autoritativno" poručuje kako je osveta (prošla, sadašnja, buduća)  razumljiv i opravdan način ponašanja? Usputno, bi trebalo javno prozvati i pravobraniteljicu za djecu i mlade zbog njezine šutnje!
 
Trudnica i malodobna djeca daju odgovor
 
Meni se odgovor čini vrlo jednostavan. Neka svatko sam zaključi a ja ću navesti samo nekoliko potresnih primjera koji upućuju na odgovor.
Sofija Peternel rođena je g. 1918. u Podravskoj Slatini, udala se 1937. u Gorama, selu između Petrinje i Gline, za Đuru Rožića , kojemu je cijeli svijet bio njegova obitelj i posao. G 1941. unovačen je u domobrane i to je jedini zločin njegove supruge koja je ubijena u 25. godini. Sofija Rožić mala je dvoje male djece od pet i dvije godine, a s trećim je djetetom bila u šestom mjesecu trudnoće. U tom kontekstu teško je dokučiti osjećaje, danas starice, 70-godišnje Marije udane Antolić, kćerka Đure i Sofije, koji živi u selu kod Velike Gorice dok sluša veličanje kumrovečkog krvnika koji je bio na čelu sustava koji joj je oduzeo majku.
Široj javnosti jednako su tako potpuno nepoznata muška imena i prezimena iz općine Orahovica:
Ivana Molnara iz Bankovaca,
Ivana Pitza iz Bankovaca
Kire Merti (u!)ške iz Bankovca,
Slavka Erdeljca iz Orahovice
Karla Hrala iz Orahovica i dr.
 
Riječ je o dječacima, maloljetnicima od 15, 16 i 17 godina. 
Dakle, spomenuti trudnica i dječaci daju odgovora zašto danas neki ne žele povijesnim činjenicama pogledati u oči.
 
Nepodnošljivo suočavanje s povijesnim činjenicama
 
Potomci onodobnih gospodara ljudskih života, bez obzira da li je riječ o predsjedniku Narodnooslobdilačkog odbora, izvršnome partijskom sekretaru, načelniku Ozne, političkom ili  vojnom zapovjedniku za osječku oblast, pod koji je pripadala i Orahovica, teško se mogu suočiti s tim povijesnim činjenicama.  To je donekle i razumljivo jer je to psihološki teško, gotovo nepodnošljivo, te zato nepriznavananjem i opravdavanjem zločina peru savjest svojih očeva, stričeva i bliske rodbine, pa obezvrjeđuju žrtve, postavljaju uvjete za odlazak na Bleiburg, traže razloge za neodlazak,  i u najgoroj varijanti pričaju viceve o njima. No, svi oni, prema mojem osobnom promišljanju s kojime se ne moraju svi složiti,  najviše što mogu učiniti za nevine žrtve bez suda i presude pogubljene, ako im je u njima još i malo ljudskosti,  je – da njihova noga nikada ne kroči na Bleiburško polje  (pod Bleiburgom podrazumijevam sva poslijeratna stratišta u Sloveniji, koja obrađuje ova monografija, u Hrvatskoj, Srbiji sve do Makedonije)!  Zašto? Zaključit ću riječima, koje sam izgovorio na već spomenutom predstavljanju slovenskoga izdanja monografije u Zagrebu – zato što su to su sveta mjesta hrvatskoga naroda i njegove povijesti a ona se čuvaju da se ne obeščaste! 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI