REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Pokolj zarobljenika nije antifašizam


Piše: Dražen Ciglenečki

U Jugoslaviji se nije smijelo pričati o pokolju zarobljenih Hrvata, Slovenaca, Srba i drugih nakon završetka Drugog svjetskog rata. No, da je kojim čudom moguće bilo otvoriti tu temu ponosni maršal Tito vjerojatno bi u potpunosti preuzeo odgovornost. »Kako se uopće može postavljati takvo besmisleno pitanje?! Pa kakav bih ja, bogati, bio šef države i vrhovni zapovjednik da su moji vojnici protiv moje volje strijeljali te okupatorske sluge«, može se pretpostaviti Titova reakcija. No, s obzirom da se on nije izravno izjasnio, još uvijek traje rasprava apsurdnija čak i od one je li Damir Polančec radio mimo znanja cijele Vlade na čelu sa Ivom Sanaderom.



Vrlo ozbiljni ljudi i danas se bave dvojbom je li Tito bio upoznat s egzekucijama ili su Simo Dubajić i ostali krvnici u nekoliko tjedana pogubili više desetaka tisuća pripadnika poraženih vojnih snaga djelujući na svoju ruku. Stjepan Mesić ne spada, naravno, među ozbiljne ljude, ali bivši hrvatski predsjednik smatra kako je pronašao prihvatljiv odgovor. Nedavno je, naime, izjavio da je »osveta bila neminovna«. Time je Bleiburg i križni put implicitno pripisao Titu, međutim logičnim je ocjenio što su komunisti, zbog prethodno počinjenih užasnih zločina, masovno ubijali razoružane ustaše, domobrane, belogardejce, četnike... Čovjeku koji se volio predstavljati kao veliki promicatelj vrijednosti pravne države i ljudskih prava ipak je draža metoda – oko za oko, zub za zub.


Nažalost, proteklih deset godina nismo imali predsjednika koji bi govorio kao Dmitrij Medvedev. Ruski lider ne osporava Staljinovu ulogu u slamanju njemačke agresije. Časno je, doista, bilo pružati otpor nacizmu i fašizmu, uz komunizam najmračnijim ideologijama što ih je proizveo ljudski um. Zato Titu i njegovim partizanima treba odati priznanje za, primjerice, pobunu protiv Pavelićevog zločinačkog režima. Ali, mora ga se i staviti u okvire u koje je Medvedev smjestio Staljina, naglašavajući da se sovjetskom generalissimusu »ne može oprostiti što je učinio vlastitom narodu«.

 

Ratne zasluge ni izbliza ne mogu prekriti sve loše što je Tito kasnije činio. Antifašizam, kako ga Mesić naziva »plemenito ljudsko stremljenje za slobodom pojedinca i naroda«, nema veze s masakrom zarobljeničkih kolona. Nisu antifašizam ni jednostranačka diktatura, ni Goli otok, ni sankcioniranje mišljenja. Antifašizam nije ni ustavna odredba o Titu kao doživotnom predsjedniku. Nisu antifašizam likvidacije političkih protivnika po inozemstvu.

 

Nije antifašizam tragikomičan kult ličnosti s nošenjem štafete za Titov rođendan i čudovišnim stadionskim sletovima. Ni srdačna druženja s najgorim diktatorima Trećeg svijeta nisu antifašizam. Bilo je u Titovoj Jugoslaviji, istina, ponekad manje loše nego u bratskim socijalističkim državama. Ali, sve da je maršal poslije rata uveo i najviše liberalne i demokratske standarde, Blajburški pokolj ostao bi neizbrisiva mrlja u njegovom životu i političkoj karijeri.

 

NEDJELJA, 16.5.2010.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI