REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Opet u katakombama


Mile PEŠORDA

(Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo, Zagreb, petak, 7.svibnja 2010.)



   
      Dva se tisućljeća kršćanska civilizacija, koje smo sugraditeljima, dionicima i baštinicima, napaja na izvoru žive Riječi i obnavlja na postojanom temelju  apsoluta Ljubavi, a ovaj je naš izabrani narod, već od stoljeća sedmoga poslije Krista,  dragovoljno  prihvatio stvarački živjeti, kao svoju slobodu, i najviši smisao, Riječ koja je put istine, i istina puta, istina sama na način pasionske besjede ljubavi. Svjedočkim bivstvovanjem samopotvrđeni i očuvani u svojoj agape-biti, nasuprot troskotnim trovateljima svega božanski zakonodajnoga i transcendentnoga  u čovjekovu životu zemaljskom, Hrvati, u znamenu Duha i krunice obranivši od istragaškoga nacifašizma i tzv. jugofanatika i petokolonaških im opslužitelja vlastito slavno ime odnosno zemlju i spasivši ga za novi život, imaju povijestnu prigodu dovesti do njihove punine nutarnje tijekove hrvatske duhovne obnove na i z v o r u,  i nacionalne sinteze,  kao uvjeta za život potpunosti slobode hrvatskoga naroda kao cjelovita organizma i svakoga hrvatskoga individua kao građanina svijeta koji to jest po jedinstvenosti svoje pojedinačnosti što se takvom otjelovljuje, oduhovljuje i posvjetovljuje u jeziku, u biću,  hrvatskom, po svetoj nam riječi „hrvatskoga kralja“ (!) Zvonimira, s kraja prvoga stoljeća drugoga tisućljeća, uklesanoj hrvatskim pismom u  hrvatski C r k v e n i  kamen, oltarnu pregradu.
     
     Da nismo, kao hrvatska zemlja odnosno jezik i država, tako jadno (i u velikoj mjeri zbog ogrješenja naših, što vladalačkih što državljanskih, o Zakon i Hrvatsku, o Hrvatsku kao Zakon!) pali pod para-kompartijašku „trećejanuarsku“  kontrarevoluciju, da se nismo prepustili na milost i nemilost danonoćne izvedbe medijokratskoga,  ideološko-interesno monolitnoga jugoljevičarsko neoliberalističkoga, koncepta simboličnoga ubijanja, bezprekidnoga difamiranja i korjenitoga obesmišljavanja hrvatske riječi i imena, Hrvati bi, kao veliki narod Pisma i knjige,  proteklo desetljeće  proslavili kao „Desetljeće Bašćanske ploče“. Da u postupcima vladateljstva našega, od osloboditeljske O l u j e   do danas, nije prevladao okorjeli barbarizam „lijevih“ s čvrstim osloncem na političku nenaobrazbu, nesolidarnost i „potkupljivost“ ne-lijevih i nevjerojatnu društvovnu umrtvljenost ili oholost tzv.  crkvene inteligencije i stanovitih formacija unutar njezine hijerarhije, Hrvatska kao država i jezik već bi godinama bili čvrsto usidreni i u samoj Hrvatskoj, ali i u Europskoj Uniji, i u UNESCO-o, a hrvatski bi jezik uživao najvišu moguću skrb države. Na živo pečeni pod crvenom luči iluminatsko-karadžićevske fokusiranosti na vampirski zahvat u srce hrvatstva, znademo da hrvatske svećenike, redovnike i redovnice  rimokatoličke Crkve nisu tako mnoštveno - šesto četrdeset i četvoro njih svetih - i zločinački dale poubijati komunističke vlasti u Beogradu samo zbog njihove vjerne službe u znaku Kristova križa i kulture Rima, već, i to ponajviše, zato što su bogobojazno i s radošću živjeli, promicali, sustvarali i slavili hrvatski jezik i pismo, Hrvatsku kao jezik i slobodu.
     
     Komunističke i jugoslavenske vlasti u Beogradu  barbarski su dale pobiti elitu hrvatske, eu-demokratski djelatne,  inteligencije i  počinile nad hrvatskim narodom monstruozni zločin protiv čovječnosti, dali spaliti u policijskoj spalionici u Zagrebu srdce mučeničkoga primasa Crkve u Hrvata Bl. Alojzija Stepinca, a hrvatski su jezik, neumorno proganjali i ugrožavali svim raspoloživim sredstvima totalitarne, spram hrvatskoga jezika kao hrvatskog krajnje neprijateljske,  „Srboslavije“. Novi (para)vladateljski neobarbari, iako s demokratskim političkim legalitetom (i kojima je do vlastita demokratskoga legitimiteta stalo kao do lanjskoga snijega) drže se titoističke navade zanemarivanja i slamanja demokratskoga društvenog bića samoga  hrvatskoga naroda, kojim upravljaju, te, nedemokrati kakovi već jesu, smatraju božićnu Hrvatsku, s njezinim kraljevima narodne krvi  i svim njenim stvaračkim slobodarima,  s hrvatskoglagoljskom oltarnom pločom u Jurandvorskoj crkvi svete Lucije kao kamenom zaglavnim cijele nacije, s domobraniteljskim junacima u ratu za državnu neovisnost, smetnjom u ostvarivanju nehrvatske Hrvatske, u kojoj bi (prema fanatičnim zagovarateljima kulta barbarogenija i „kumrovečkoga krvnika“) hrvatska pravda i istina ostala mrtvim slovom na papiru te na taj način zločini jugoslavlja i komfašizma bili  ne samo neistraženi i sudski neprocesurirani, nego nastavili „živjeti“ s epitetima „društvenoga dobra“, štoviše „antifašizma“.
          
     Visoka mjera antieuropeizma naših neobarbara vidljivom je postala svakomu od nas tko od straha nije nojevski zakopao glavu duboko u avnojevski grozomorni pijesak i tko je bio zahvalan Gospodinu svom na daru vida i razuma, s pomoću kojega raspoznati umije vidljiva očitovanja i nevidljive poteze čimbenika Hudoga, na daru ljubavi (i sebedarja po njezinoj milosti) kao putu istine prema pravom miru i novoj zemlji. Međutim, ni to doista naše ljudstvo s glavom skrivenom u pijesku nije mogla ne uzbuniti činjenica da ni veliki eurokršćanski, svjetski, jubilej svetofranciskanske duhovnosti i reda, Siromaškove vedre i djelotvorne miroljubivosti i svjedočkoga prijateljstva prema svemu stvorenju, nije, voljom čuvara pečata „jugoštafete megazločina“ i organiziranim ne-redom i civilnim ne-radom unutar puka,  dobio gotovo nikakvoga mjesta u javnome masmedijskom prostoru naroda kulturalno i duhovno-religijski snažno, tijekom tolikih stoljeća, znamenovana proročkim Franjinim djelom mira i dijaloga, kristolika iskoraka iz okova društvenih i farizejsko-crkvenih.  
         
     Budu li u pravu oni svjedočki umovi koji vide i zapisuju ovo Zlo u hodu što aktualne zamračitelje, inače svijetle i povijestno svjetlonosne, zgrade spašene riječi Hrvatska „nasiljem pokriva kao haljinom“, koji tvrde da hrvatskim ljudima i čovječanstvu uopće na izabranom putu istine i istine Puta predstoji samoosvješćujući povratak u duhovno iskustvo katakomba, može se, iako s mjerom skepse, ustvrditi kako ona protucivilizacijska kontrarevolucija koja i danas (kao i u SSSR-u prije sedamdeset ljeta), napada na vatikanski Rim kao „svjetskoga neprijatelja br. 1“ – ne može proći pred očovječenom snagom i „puninom  onoga koji sve ispunjava u svemu“.   

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI