REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Udruga zagrebackih poljicana "Sveti Jure"

 

UDRUGA
ZAGREBAČKIH POLJIČANA
"SVETI JURE"
 
 
POZIV
NA KONFERENCIJU ZA
NOVINARE
 
 
kojim Vas Udruga zagrebačkih Poljičana „Sveti Jure“ poziva na ovu konferenciju u povodu kulturno – umjetničke manifestacije koja će se 30. travnja 2010. godine, prema programu iz priložene Pozivnice, održati u zagrebačkom Gradskog dramskom kazalištu „Gavella“ pod nazivom:
 
 
NA TRAGU POLJIČKOGA STATUTA
 
 
Konferencija za novinare održati će se u četvrtak 29. travnja 2010. godine u sjedištu Udruge zagrebačkih Poljičana „Sveti Jure“, Ilica 48      ( Poljički dvor ) s početkom u 14,00 sati.
 
Na konferenciji će govoriti novoizabrani predsjednik Udruge zagrebačkih Poljičana „Sveti Jure“ – Veliki knez mr. Augustin Bašić, te mr. Jakov Radovčić i Zdravko Vladanović, dipl. iur. Pored ostaloga, obrazložit će svrhu održavanja ove kulturno – umjetničke manifestacije u Zagrebu, a koju ova Udruga organizira u suradnji s Gradskim dramskim kazalištem „Gavella“ i Kulturno – umjetničkom udrugom „Mosor“ iz Gata.
 
Preporučamo pogledati internetsku
stranicu: www.udruga.zagrebackih.poljicana.hr
 
Molimo da potvrdu dolaska na konferenciju
dostavite na e – mail: udruga.zagrebackih@poljicana.hr
Kontakt telefon: 091 509 6121
                      
S osobitim poštovanjem !
                                                                                                 VELIKI KNEZ
 Zagreb,27. travnja 2010.                                                Mr. Augustin BAŠIĆ
 

 

 

 

P O L J I C A
 
I m e. Toponim POLJICA (stari naziv: Polica) dolazi od riječi polje (campus, ager), ili, točnije rečeno, od deminutiva te riječi: poljce, malo polje. Takvih malih i plodnih polja u Poljicima je mnogo. Etnik (Poljičanin) zabilježen je već godine 1080., u važnom povijesnom dokumentu Sumpetarskom kartularu, pisanom latinskim jezikom u Sumpetru, u Donjim Poljicima.
 
P o l o ž a j. Poljica su smještena u trokutu: Split – Omiš – Trilj oko planine Mosor i njezinih padina prema sjeveru do rijeke Cetine i prema jugu do Jadranskog mora. Mosor je srce Poljica, njihov životni stožer, oko kojega su se Poljičani rađali, borili za život i umirali. On je je simbol Poljica i njegova glavna obrambena tvrđava.
 
G r a n i c e. Te granice čine rijeka Cetina sa sjeveroistoku od kule Nućak ispod Trilja do svoga ušća kod Omiša u dužini 50 km, na jugu Jadransko more, na zapadu rijeka Žrnovnica koja od njezina izvora prolazi mosorskim vrletima i spaja se s Cetinom ispod kule Nućak. Te su granice u Poljičkom Statutu iz XV. stoljeća vrlo precizno određene.Površina Poljica iznosi 250 km². Konfiguracija terena i podneblja uvjetovali su podjelu poljičkog područja u tri mikroregije: Gornja ili Zagorska (kontinentalne zime), Srednja ili Završka (mediteranska klima) i Donja ili Primorska Poljica.
 
Ž i t e l j i. Poljičani, nastanjeni u dvadesetak većih i manjih sela, od iskona su Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. Pisali su bosančicom, varijantom hrvatske ćirilice, koja je uslijed dugotrajne uporabe i manjih oblikovnih promjena nazvana “poljičicom”. Poljičko je pučanstvo bilo višestruko raslojeno: didići – starosjedioci, poljički koljenović, plemenitaši, vlastela – doseljeni plemići, pučani – slobodni seljaci – daleko najbrojniji sloj žitelja, kmetovi – neslobodni sloj, ali Statutom zaštićen, vlasi – ostaci Romana i robovi – bilo ih je samo u najstarijim vremenima, naime najstarija sačuvana verzija Poljičkog statuta ih ne spominje.Uzdržavali su se poljodjelstvom i stočarstvom. Danas i industrijom, turizmom, morem i drugim privrednim djelatnostima. Broj žitelja je varirao. Primjerice godine 1781. Poljica su imala 6813 žitelja (78 svećenika i 52 plemićke obitelji), 1857. godine 9233 žitelja, dok ih je danas oko 15.000.
 
V j e r a.  Poljičani, od prvih početaka pripadali su katoličkoj vjeri rimskog obreda. Poljica, podijeljena u 19 župa, oduvijek su bila pod jurisdikcijom Splitske nadbiskupije. U Poljicima je od IX. do XX. stoljeća, sagrađeno 106 većih i manjih crkava i kapelica koje još uvijek postoje. Premda pripadaju rimskom (latinskom) obredu Poljičani su službu Božju obavljali na starohrvatskom narodnom jeziku. Obredne su knjige pisane starohrvatskim pismom glagoljicom, pismom nastalim sredinom IX. stoljeća. Tako je uz latinski i grčki i starohrvatski jezik (glagoljica) u Katoličkoj crkvi bio priznat kao službeni liturgijski jezik. Svećenici koji su na tom jeziku i tim pismom obavljali vjerske obrede, nazvani su popi glagoljaši. Njima  i prastaroj glagoljici kao znamenu i temelju hrvatske kulture 27. kolovoza 1989. godine otkriven veličanstveni spomenik u Gatima, u središtu glagoljaških Poljica.
 
Š k o l e.  Uz dvije samostanske škola u Donjim Poljicima (Jesenice i Priko) u prvim stoljećima Poljica i glagoljaškog sjemeništa otvorenoga u Priku 1750. godine u Poljicima nije bilo javnih škola. Pismeni su poučavali nepismene, ljeti u hladovini murve, a zimi uz vatru na kominu. Naravno, takvih je privatnih škola u Poljicima bilo na svakom koraku. Opismenjavanju puka predvodili su popi glagoljaši.
 
V a ž n i j e   p o v i j e s n e   i n f o r  m a c i j e.  U hrvatskoj historiografiji nalazimo nekoliko mišljenja o vremenu postanka Poljica kao samostalne općine, župe, kneževine. Poljica je republikom nazvao talijanski putopisac Alberto Fortis godine 1774. O počecima samostalnosti Poljica izdvajam dva sasvim suprotstavljena mišljenja. Jedno mišljenje zastupa tezu da su se Poljica osamostalila već u XI. stoljeću, u vrijeme vladara hrvatske krvi. Dugo mišljenje brani tvrdnju da su Poljica svoju autonomnost u granicama navedenim u Poljičkom statutu iz XV. stoljeća, ostvarila u XIV. stoljeću u vrijeme kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342.-1382.). Međutim, pripadnost Poljica hrvatskom geopolitičkom području nije nikada dolazila u pitanje.Uz gradske, aristokratske kneževine razasute po Europi, Poljička kneževina jedinstven je model seljačke (brdske) kneževine. Nije poznat sličan model, njezin faksimil. I baš po toj jedinstvenosti Poljica su zapažena i proučavana i ne samo u hrvatskoj historiografiji.Poljičani su svoju župu-općinu podijelili na 12 katuna. Katune su nazivali imenima većih poljičkih sela.Poljica su u prvim stoljećima svoje samostalnosti priznavala bosansko skrbništvo (XIV. st.), zadržavši potpunu unutrašnju autonomiju. Kada su Turci počeli sve ozbiljnije prijetiti, Poljica su se 2. ožujka 1444. g. zbog što sigurnije obrane stavila pod mletačko  skrbništvo (Venecija).Godine 1500. Turci se pojaviše na granicama Poljica. Puna dva stoljeća, sve do svršetka XVII. stoljeća, Poljičani su za svoju autonomiju vodili teške bitke s Turcima. Jedno su vrijeme bili primorani Turcima davati i harač (XVI. stoljeće). Žestoku i krvavu bitku vodili su Poljičani s Turcima u Gatima, središtu Poljica, godine 1530. Tada su Turci bili do nogu potučeni. Ta je ključna pobjeda izvojevana zahvaljujući i poljičkoj djevojci Mili Gojsalića. Ona je, žrtvujući svoj mladi život, potpalila turski bivak (logor) i tako postala ne samo poljička, nego i hrvatska legenda.U oslobađanju Klisa od Turaka u travnju 1648. sudjelovanje Poljica s 1200 vojnika bilo je od presudne važnosti.Nakon protjerivanja Turaka, godine 1799., u Dalmaciji nastupa prevlast Austrije, koja Poljicima, uz neka ograničenja, potvrđuje samostalnost.Godine 1805. na tadašnju povijesnu pozornicu stupaju Francuzi (Napoleon). Poljičani su nastojali u pregovorima s Francuzima zadržati svoje vjekovne slobodarske povlastice, no pregovori nisu uspjeli. Ni oružani otpor nije pomogao. Poljički ustanak ugušile su tri francuske pukovnije pod zapovjedništvom maršala Marmonta. Poljica su tada, uz mnogo ljudskih žrtava nemilice opustošena, sela spaljena i opljačkana. I tako su Poljica, ne prvi put u svojoj povijesti, u borbi za svoju slobodu i samostalnost platila visokom cijenom u krvi i u, ionako, siromašnoj imovini.I napokon dekretom francuske civilne uprave od 21. rujna 1807. “Poljički kotar bude razdijeljen između splitske, sinjske i omiške općine.” Tako su Poljica poslije višestoljetna samostalnosti, silom oružja izgubila svoj suverenitet i teritorijalnu cjelovitost, kao posljednji slobodni ostatak nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva.Posljednji poljički veliki knez, Ivan Čović, izbjegavši ruskim brodom u Petrograd, tamo je i umro 31. prosinca 1816. godine.
 
U s t r o j s t v o   u n u t r a š n j e   v l a s t i.  U demokratskim Poljicima postojale su, kao u svakoj suvremenoj i suverenoj državi zakonodavna, sudska i izvršna vlast. Za zakonodavnu vlast bila je mjerodavna Poljička (narodna) skupština. Ta je Skupština sazivana samo u slučajevima u kojima su bile u pitanju odluke životno važne za zajednicu. Tako i svaki zakon prije nego što bi bio unesen u Poljički statut morala je prihvatiti ta Skupština. Sudionici Skupštine, svi poljički staleži, sami su odlučivali o vlastitom načinu života. Ništa nije smjelo biti nametnuto volji poljičkog čovjeka. Nešto slično u tom razdoblju europske povijesti nije poznato. Prava, seljačka parlamentarna demokracija dogodila se u Poljicima nekoliko stoljeća prije nego bilo gdje u Europi. U odnosu na današnje poimanje demokracije,  ona je imala razumljive nedostatke s obzirom na drugačiji društveni poredak. No, ni ova današnja nije bez mana, a niti će biti bolja sve dok je čovjek ovakav kakav jest. Idealnog rješenja nema niti ga treba očekivati.Sudsku i izvršnu vlast obnašao je Poljički stol (vlada), a u vrijeme Mlečana nazvan Poljička banka. Stol su činili veliki knez, vojvoda i četiri suca (prokuratora). Pomoćni članovi Stola, ali bez prava glasa, bili su kančelir (perovođa) i pristav kao osoba osobitoga javnog povjerenja. Didići, 12 malih knezova ili katunara, odlučivali su o izboru velikoga kneza i dvaju sudaca, a vlastela o izboru vojvode i također dvaju sudaca. Veliki knez i ostali članova Stola birani su svake godine 23. travnja, na dan sv. Jurja, pokrovitelja Poljica, pod vedrim nebom (!) na prastari i jedinstven način, potanko opisan u starim ispravama. Glasovalo se na neobičan način: bacanjem kamenčića (u Poljicima je sve u znaku kamena!) na kandidatov sukneni kanparan (gornji dio kratke muške odjeće), a kandidat na čijoj se odjeći našlo najviše kamenčića, bio bi izabran za velikog kneza.Poljički stol s velikim knezom na čelu biran je samo na jednu godinu. Međutim, oni su mogli biti potvrđeni i više godina zaredom, što se i događalo. Veliki knez i članovi Stola boravili su u svojim rodnim selima. Sporove su rješavali na licu mjesta obilazeći Poljica više puta godišnje.  I zato administrativnog sjedišta u Poljicima nije bilo, dok je glavno zborište za sve slobodne slojeve žitelja od pamtivijeka bilo u Podgracu, u Gatima, zemljopisnom središtu Poljica.Velikom knezu bila je povjerena škrinjica (priručni arhiv) u kojoj je bio pohranjen Statut, pečati i važni dokumenti.U Poljicima nije bilo stalne vojske, ali kada je trebalo braniti kućne pragove, svi su se, muškarci i žene, laćali oružja.Izdaja zajednice, na temelju odredaba Statuta, vrlo se oštro kažnjavala.
 
P o l j i č k i   s t a t u t.  U prvim vremenima život u maloj Kneževini odvijao se na temelju običajnog prava, kao u svim rodovskim zajednicama. Običajno pravo, malo-pomalo, pretvorilo se u čvrstu, pisanu formu, da bi konačno bilo kodificirano pod nazivom Poljički statut. Pisan je bosančicom. Najstarija verzija kodificiranog Statuta sačuvana je iz godine 1440. io čuva se u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zagrebu. Poljički statut je uz Vinodolski zakonik (1288.) najdragocjeniji povijesni pravni ostatak hrvatskog srednjovjekovlja. I zato je taj jedinstveni Zakonik, od pedesetak stranica, već od sredine XIX. stoljeća bio je u središtu zanimanja domaćih i stranih znanstvenika. Proučavaju ga na sveučilištima katedrama (Moskva, Berlin). A sama činjenica, da je Statut preveden na njemački (1912.), ruski (1951.), engleski (1977.) te na španjolski jezik (1994.); sama za sebe mnogo govori o njegovoj višestrukoj vrijednosti. A kada su poljički saveznici u borbi protiv Turaka, primjerice Mlečani (Venecija), potvrđivali Statut, oni su tim činom potvrđivali i poljičku autonomiju, koju su Poljičani i zasnivali na Statutu. Statut je, prožimajući, duhom i slovom, svijest poljičkoga čovjeka, uz ostale vrednote na kojima počiva jedno sređeno društvo, odgovornim odnosom prema dobru zajednice o njoj je ovisilo i njegovo dobro, čuvao i sačuvao Poljica kroz tolika stoljeća. Povijesna, kao i današnja Poljica, svoj visoki ugled i dužno poštovanje od prijatelja i neprijatelja, uz ostale čimbenike, mogu zahvaliti velikim dijelom baš samom Statutu.I taj prastari Zakonik, upravo ustavne snage, sa svojim pravnim, socijalnim i  kulturnim vrijednostima duboko je prodro u sve pore života te male, seljačke kneževine. Statut je ravnao krupnim događajima njezinoga političkog i društvenog života, kao i najsitnijim i svakodnevnim događajima njezinih žitelja. Naime, svi su žitelji u odredbama Statuta nalazili sigurnost i zaštitu, danas bi se reklo, svoja ljudska prava. Ali su isto tako, i još više, bili svjesni i svojih dužnosti prema zajednici. I u odnosima između pojedinaca i zajednice u Statutu je postignuta zadivljujuća usklađenost i ravnoteža. Nijedna odredba u načelu nije smjela prevagnuti u korist zajednice, a na štetu pojedinca. I obratno. Statut je u svojim odredbama bio precizan i životvoran, strog ali i čovječan (“neka svak more živ biti” – 59b članak Statuta). Bio je čuvar reda i mira te promicatelj rada. Stara Poljica nisu ostavila aristokratskih i kneževskih dvoraca, ni velikih i sjajnih palača te moćnih utvrda. Ali, zato su ostavila Statut bez kojega ne bi bilo junačkih podviga, zlatne slobode i seljačke demokracije s kojom se Poljica, s pravom, posebno ponose.
 
T r a g o v i   P o l j i c a   u   u m j e t n o s t i.  Ti se tragovi mogu slijediti već od sredine XVIII. stoljeća (Andrija Kačić Miošić), pa do današnjeg dana. Samo ponešto od svega. U literaturi, glazbi, i likovnoj umjetnosti ponajviše se slave velike pobjede Poljičana nad Turcima. Iz te borbe protiv Turaka izdvajam zadivljujuću hrabrost poljičke junakinje, djevojke Mile Gojsalić. Ona je žrtvom svoga života za rodni zavičaj nadahnula ugledne literate Augusta Šenou, Juru Kapića i u naše vrijeme Juru Marušića i druge; te poznate skladatelje Jakova Gotovca i Borisa Papandopula, te u svijetu istaknutoga kipara Ivana Meštrovića. Joko Knežević ovjekovječio je biranje kneza velikim i sjajnim kamenim mozaikom. Svi se likovni radovi, uz Bošnjakov spomenik Popu glagoljašu nalaze u Gatima. Premda mi je prostor ograničen, ipak moram istaknuti kapitalno djelo o Poljicima Frane Ivaniševića: Poljica, narodni život i običaji, Zagreb, 1906.
 
I z v o r i   p o d a t a k a.  To su u prvom redu knjižnice i arhivi. Naime, povijesnu pojavu Poljičke Kneževine proučavali su u posljednjih 150 godina najistaknutiji hrvatski i strani historiografi. Nabrojiti njihova imena i objavljena djela iziskivalo bi mnogo truda, vremena i prostora. U knjižnicama u Hrvatskoj i širom Europe nalaze se mnoge povijesne knjige, studije i zapisi na hrvatskom i stranim jezicima o Poljicima, naročito pak o Poljičkom statutu. U arhivima domaćih i stranih gradova (Venecija, Beč, Petrograd i drugi) pohranjeno je mnogo starih isprava iz poljičke povijesti. I u sarajevskom arhivu bilo je pohranjeno mnogo starih poljičkih isprava, ali je arhiv u srpskoj agresiji na taj grad 1993. godine zapaljen, a dokumenti su se pretvorili u prah i pepeo.
           
                                                                           Don Frane Mihanović                      
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI